prošla sljedeća Cipele za padanje
80
Lada Puljizević

Cipele za padanje

[proza]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture republike hrvatske

Otvori
Čitanja 5464
Preuzimanja 244
Ukupno 5708
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Lada Puljizević  relativno je novo ime naše književne scene. Autorica je laureat Nagrade Drago Gervais u kategoriji najboljega neobjavljenoga djela za godinu 2005. upravo za rukopis proze Cipele za padanje. Pažnju će pri susretu s tim autoričinim romanesknim prvijencem privući najprije naslov: “cipele za padanje” neka je vrsta doskočice, paradoksnoga govora. Ponuđenom naslovnom sintagmom autorica pokreće crnohumornu, ironijsku impostaciju. Cipelama je rotirala očekivani smisao – od hodanja do padanja – pokrenula je postupak oneobičavanja u startnoj poziciji teksta, takoreći i prije formule početka. Naslovom biva signalizirano da će nas pripovjedni subjekt najvjerojatnije voditi prema “dolje” a ne prema “gore”. Da će mikrostrukturni signal naslovne sintagme aludirati na posrtanje, klecanje, puzanje, posustajanje, uopće moduse vivendi koji su sinonimi distopijskoga očaja. Od naslovne do završne tekstne dionice pripovjedačica gradi atmosferu groteske. Cipele za padanje kratki je roman o nečem što se donedavno držalo neumjesnim banalitetom, književno neatraktivnim tematiziranjem. Skicozno, vrlo vještim kratkim potezima orisana je fenomenologija gradskoga sivila s onu stranu povlaštenih urbanita. U sumornoj velegradskoj draperiji fabuliranje fokusira suburbane, pauperizirane i skorojevićevske ambijente daleko od rezidencijalnih zagrebačkih prostora. Ljudsku svakodnevicu oblikuje kroz događajno-doživljajni obzor glavne junakinje i nekoliko pobočnih, veznih likova. Tako Lucija, mlada samohrana majka dvaju dječaka – Tina (7 godina) i Jana (3 godine) biva postmodernom inačicom majke Hrabrost, žrtva birokratske transgresije, mizoginih stereotipa, dosuđenih granica spolnih/rodnih uloga, društvene neosjetljivosti i licemjerja. Sumorna priča o osporenome stanu od 18 kvadrata(!), rigiditetu stambene inspekcije, birokratskoj borniranosti i sljepilu.  U romanu gotovo da i nema lirskoga omekšavanja tipičnog za žensko pismo jer i nema privilegiranih, tzv. jakih životnih trenutaka kakvi su dominirali romantičarsko-realističkom prozom. Nema velikih, jakih mjesta, sve je trivijalizirano iscrpljujućom svakodnevicom. Svakodnevica se (re)konstruira kao teško mjesto (z)bivanja, teško podnošljiva najezda problema, kao preživljavanje s nizom prepreka, trčanje s preponama. Nema ni prividne odsutnosti događajnosti jer se u tom komprimiranom narativnom univerzumu stalno nešto (ne) očekivano događa što se najavilo i naslovom. “Padanje” jest akceleracija kojekakvih nevolja, apoteoza besmisla i izvrnutih životnih slika. Ono što je u ovoj pripovijesti specifični magnet jest dobro odmjereni galgenhumor kojim se ublažava depresivna, pesimistička vizura teksta. Drugi strateški čin za oblikovanje “kontroliranoga pesimizma” jest autoričin pomak prema alegorijskome diskursu. Prema snovima kao vrsti govora i objave. Farsičnim krajem pripovijesti, pak, zaokružuje se hermeneutika jedne, nama suvremenicima, vrlo prepoznatljive svakodnevice. Sa sumornim jutrima, podstanarskim nevoljama, čestim selidbama, gastroskopijama, bankovnim kreditima i financijskim traumatičnim računicama o preživljavanju iz mjeseca u mjesec, šalterskim inim “ophodnjama” i odgodama sigurnijeg stambenog statusa čime tzv. snalaženje postaje vrhunaravni životni imperativ a nesigurnost “stalno mjesto boravka”. Ipak: ima u prozi jedno diskretno mjesto kojim se pripovjedno “ja” raskriva kao “podanik” i “čuvar” svetog mjesta obiteljskoga okupljanja i vjere u smisao zajedništva s onu stranu kućnoga praga koje završava riječima: I tako ćemo opet biti svi na hrpi.

Danijela Bačić- Karković