prošla sljedeća Davide, svašta su mi radili
53
Marija Andrijašević

Davide, svašta su mi radili

[poezija]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture republike hrvatske

Otvori
Čitanja 7177
Preuzimanja 506
Ukupno 7683
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Pjesništvo Marije Andrijašević oslanja se na američku „ispovjednu“ školu poezije koja je dokumentirala osobne patnje i traume. No ono po čemu je njena poezija iznimna jest da je uspjela izbjeći zamkama koje se obično vežu uz konfesionalnost – prije svega onu najčešću, da se pjesma koristi samo kao mjesto ekskreacije. Naprotiv, riječ je o neposrednoj, ali i promišljenoj poetizaciji ženskog subjektiviteta. Njezina junakinja situirana je u destruktivni obiteljski kontekst, ironično piše o instituciji obitelji, o obiteljskim i društvenim ritualima, ali i o jeziku konvencija. Obitelj koju poetizira je gotski „prokleta“, nomadska, izvan pravila. Stoga ona žudi za redom, za sigurnošću i ljubavlju. U takvom siromašnom i bolesnom okruženju, ona traži vlastiti glas, no zanimljivo je kako je pritom ne odlikuje društvena angažiranost, već prije svega usmjernost na stvaranje osobne perspektive. Identitet se oblikuje u razlici prema drugima, stoga ona propituje pitanje identiteta – pita se kome danas ukrasti identitet, kako se osloboditi obiteljskog nasljeđa, odnosno ne reproducirati obiteljsko „ludilo“, kako sačuvati autonomnost kada se zahtijeva grupiranje („ja ne volim udruge, ubijaju identitet“), odnosno kako sačuvati pravo na intimu („zašto želite išta znati o meni?“). U dugim narativnim pjesmama pisanim slobodnim stihom, ona iznosi tuđa „prigovaranja“ na njezin način života, vlastita opravdavanja, ispisuje mahnito tok svijesti, eruptivno slijedi put svojih emocija, ne bi li tako „zaslužila“ pravo na pisanje. U tom srazu jezika i svijeta postoji nepodudarnost – njezin jezik naginje „jeziku osamdesetih“ – „kad su se vezale marame oko glave i živjelo bez granica“. Stoga i ona i jest neprilagođena vremenu u kojem živ. Naime, umjesto konkretnih djela, koja se od nje očekuju i koje spominje kao društveni imperativ, ona stvara od riječi, igra se jezikom. U svijetu, u stvarnosti, ona se povlači u sebe, ističe kako će progutati sebe u toj dvojbi da li se otvoriti svijetu i „ispričati strašne tajne“. U uzmacima od odluka, niže katalog nesreća, u želji da se oslobodi bolne prošlosti i živi „sada“. Od govora štiti se pismom („prekasno je da pričam, pa zapisujem“), nema uporišta, bez vjere je u išta („bog je za mene postao luksuz“). Uporište traži u ljubavnom odnosu, a njeni su zapisi o ljubavi postmodernistički – ljubavni diskurs shvaća kao igru fraza, pa niže patetične izraze, klišeje, dječje brojalice, unosi i virtualnu komunikaciju, razne citate – iz filma, reklama, iz televizijskih serija, šlagera, iz svakodnevnih situacija. Kad se obraća Drugom, polemizira, ponavlja retorička pitanja, zavodi, teatralno fingira nove uloge, proturječi nudeći paradokse, unosi nimalo poetične slike nasilja, krvi, upisivanja u tijelo. Ona narcistički zagledava sebe u ogledalu, bilježi vlastite kretnje, promjene na tijelu, u igri dva tijela. Narcističnost se očituje i u raznim analizama vlastita bića – u nesigurnostima, apodiktičnostima koje se smjenjuju s nesigurnim iskazima, sofizmima, anticipacijama budućnosti – kako je vide drugi „za nju“ i ona „za sebe“. Andrijašević ističe kako je poredak nebitan kad smisao ne zahtijeva svoje mjesto. Stoga i nema sukcesivnosti u njenom poetiziranju – izmjenjuju se reminiscencije na bolnu prošlost i anticipacije koje se poigravaju stereotipima sreće i uređenosti građanskog života. Američki pjesnik Olson ističe kako dobra poezija mora u sebi nositi tok realnosti. Za Olsona je realnost neprestani proces koji ruši/potkopava sve što je statično – sve forme koje su koncipirane kao zatvorene, nevjerne su realnosti. Marija Andrijašević upravo želi naglasiti promjene – „metamorfoze u mom postojanju kao jedino življenje u meni“. Posebnost njenog rukopisa ogleda se upravo u tom radikalnom „izlaganju sebe“, u ispovjednosti koja nije terapeutska, u neoromatičarskom bilježenju emocija za koje na jednom mjestu kaže da su dislocirane. A upravo lociranje tih emocija središnje je mjesto njene uzbudljive poezije.

Darija Žilić