prošla sljedeća Katarza
101
Branimir Baron Brljević

Katarza

[proza]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture republike hrvatske

Otvori
Čitanja 4606
Preuzimanja 251
Ukupno 4854
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

U hrvatskoj se književnosti rijetko pojavljuju pisci koji od teksta prave minsko polje, kod kojih je doslovno sve što uđe u narativnu građu premreženo žicom kroz koju je propuštena električna struja. Mi smo književnost koja je izrazito slaba kada su u pitanju čistači njene duhovne topike. Nekoliko je takvih knjiga, međutim, ipak bilo: Na rubu pameti Krleže, Cvitanovi romani, Daša Drndić. Kod ovih je pisaca koncentracija bila usmjerena na središnji ljudski akt kojega rezultat obično pokrivamo terminom korumpiranosti bića. Branimir Baron Brljević u svojoj Katarzi postupa donekle slično kao Krležin junak iz spomenuta romana, s time što je Brljević, za razliku od Krleže kojemu je glavni interes usmjeren prema „van“, u svoj račun unio i sebe. Nije blatna samo sredina, samo okruženje, nego sam od kala sastavljen i sam. Najblatnije je upravo ono što milje ocjenjuje kao najbolje u meni: pregršt citata i svladane škole, diplome koje su nam jedina prednost, jedini znak; mi smo papagaji koji konstantno ponavljaju naučene formule; između naših citata i našeg života nije moguće uspostaviti znak jednakosti; to su odvojeni svjetovi što između sebe korespondiraju jedino po načelu utilitarizma; doktorat, iako posve besmislena replikacija već bezbroj puta repliciranoga, ipak ima socijalnu ulogu – više nas cijene kumice na placu; naš ključni doprinos je, zapravo, obična topla voda. Ekstremni subjektivizam Brljevićeva pripovijedanja proziva Kierkegaardov egzistencijalizam ili, točnije, njegov subjektivitet; jedina točka iz koje je moguć prodor prema izgubljenoj nevinosti nadaje se u središtu vlastita bića. Protivnost naratorovu subjektivizmu u velikim je sistemskim filozofijama tipa Ernesta Blocha i napose Hegela; iritantna je njihova neuključenost u zbilju. A zbilja, to sam ja! Međutim, dekartovski cogito s Brljevićem nema nikakve veze – iz njega proizašli socijalni sustavi s pratećim znanstvenim sklopovima najobičnije su klopke iliti skloništa. Katarza je objavljena prije tridesetak godina, autor je u međuvremenu praktički nestao s tlorisa domaće književnosti, pa je onda ton kojim je prvi puta u tu književnost Katarza ušla jedina, zapravo, intonacija s kojom je moguć uspjeli povratak „na mjesto zločina“: nepoštedno razračunavanje s okolinom u sebi i oko sebe, skidanje svlakova kojekakvih izmaštanih sebstava, demaskiranje lažnosti – sve nam je to potrebno, ako ne i potrebnije, danas nego li je bilo prije tri desetljeća. Njegov junak jedva da se miče sa šanka gdje ispijajući kavu i pušeći cigarete svodi svoje životne bilance skalpelom naoštrenim tradicionalnim europskim mišljenjem protiv čijih tautologija također neprestano radi. Sve vidjeti vlastitom mišlju, njegov je motto, a prepreke u vidu dresiranog obrazovanja zaobići ili porušiti. Kroz taj prodor pokušati pronaći spas. Odnosno katarzu.

Dario Grgić