prošla sljedeća Krist, vino i voda
136
Jurica Starešinčić

Krist, vino i voda

[poezija]

prvo izdanje

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture republike hrvatske

Otvori
Čitanja 3509
Preuzimanja 151
Ukupno 3660
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

U zbirci pjesama Krist, vino i voda Starešinić gotovo sve pjesme organizira oko jednog temeljnog pitanja koje glasi: koliko su ljudi, zapravo, netaknuti kršćanstvom? Ili, kako je to Coppola u trećem dijelu svoga Kuma ispričao kroz epizodu u kojoj se ispovijeda mafijaški Don; svećenik kod kojega je ovaj kriminalac u posjeti, budući papa, uzima u ruke kamen i razbija ga o zdenac. Njegova je unutrašnjost suha iako je godinama u vodi; tako i ljudi, unatoč uronjenosti u kulturu koja je nezamisliva bez ideja kršćanstva, počevši od umjetnosti pa sve do materijalističkih filozofija poput marksizma koji također vuče korijene iz kršćanskog pauperizma, svejedno iznutra ostaju netaknuti, jer ne puštaju Krista u srca. Starešinić kao da je nadahnut bitničkim pjesnicima i piscima Ferlinghettijem, Ginsbergom, Kerouackom te njihovim rock izvedenicama, poglavito Bobom Dylanom: u njihovim radovima Krist i u modernim vremenima svjetovno propada, a sami autori povremeno su ga u stanju vidjeti u oku skitnice ili usput viđenoj lijepoj gesti prolaznika – najmanje ga ima upravo na mjestima gdje je deklarativno najprisutniji – u bogomoljama. Starešinić ironizira marketinški doživljaj oca kršćanstva, konstatirajući kako je ljudima danas svejedno. Pobijedio nije čak ni Juda, niti Sotona; svi oni zajedno, Bog, Krist, apostoli, obraćene bludnice, Sotona, izgubili su od nogometa, mode, svjetovne politike. No unatoč poplavi poezije koja se pita o čovjekovu čovjeku, unatoč, dakle, ovom za božja pitanja gluhom vremenu, Starešinića posve staromodno prvenstveno zanima mjerenje temperature vjere ljudi koji se šeću njegovom poezijom. S njom, naravno, ne stoji dobro. Direktnim obraćanjem čitatelju on samo podvlači sugestibilnost teme i njene manje više beznadne situacije. U pjesmi “Priča” situacija je postavljena oko vjerojatne istovjetnosti nas koji osuđujemo ljude koji su razapeli Krista (zapravo, ovdje konkretno, otjerali propovjednika koji je došao u neko selo propovijedati ideje ljubavi među ljudima); mi bismo učinili navlas isto čovjeku koji preporuča tako izrazito nerealno ponašanje u svijetu “koji se dijeli na ovce i vukove”. Naglašeno narativno organizirana poezija s čestim dijalozima, s unošenjem u lice čitatelju, s temom koju nije lako sačuvati od banalnih rješenja, s kolebanjima između Krista kao jedinog pobjednika i Krista kao najvećeg gubitnika otkad je svijeta, sa superherojima koji se boje ljubavi, poprilično je obilježena ovom nesigurnošću. Skele fraza (babilonske kurve, sjene vladara i tako dalje) postavljene su da bi se premostila ova autorova temeljna neodlučnost, barem u jednakoj mjeri u kojoj su upotrijebljene kao klasični ornamentalni repertoar kršćanske umjetnosti.

Dario Grgić