prošla sljedeća Kupolenebo
127
Ivan Šamija

Kupolenebo

[poezija]

drugo, izmijenjeno izdanje

Otvori
Čitanja 3742
Preuzimanja 181
Ukupno 3923
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Poezija Ivana Šamije je doista nešto sasvim drugačije od svega što se danas na domaćoj sceni piše, a to vjerojatno treba zahvaliti činjenici da je Šamija po struci diplomirani molekularni biolog pa je manje kontaminiran modama i trendovima. Njegova poezija na lirski način obrađuje temeljna filozofska pitanja, ali se pritom služi znanstvenom i popularno-znanstvenom paradigmom i motivikom. To otprilike znači da je slobodna i neortodoksna, sklona klizanju očišta, ironična, pa je i njezin Bog Kombinator ili Matematičar, svakako manjak autoriteta, budući da se s njim, između ostalog, lijepo čavrlja i lako mu se obraća. Uz to, to je poezija koja ne preza od izmjene makro i mikro planova i svjetova, podrazumijevajući njihovu ontološku različitost – ali i njihovo supostojanje – pretpostavljajući valjda jedinstvenu silu, teoriju svih teorija, koja mora obuhvatiti sve pojave. Zemlja je onda zeleni ili plavi planet, „na tufnice kad ju gledaš izdaleka“, ali jednako uzbuđenje se krije i u mikroskopiranju; jer kao da je između slike modela atoma i Sunčeva sustava nešto više od analogije. Itinerar je takvog intelektualca i slobodnjaka širok, neomeđen, nomadski, a ugođajem često melankoličan. Ivan Šamija je biolog zagledan u kaleidoskop za kojega jamči nešto više od teorije vjerojatnosti. Teorija kaosa.

Kruno Lokotar

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Prvijenac Ivana Šamije od samoga naslova ukazuje na slobodu kombinatorike, na mogućnosti kovanja neologizama i na prigodu spajanja udaljenih realnosti. Kroz čitavu zbirku provedena je određena zaigranost krajnosti, bilo da je riječ o semantičkim kontrastima, bilo pak o sintaktičkim paradoksalnim spojevima, Začudnost, “očuđenje”, stanovitu anomalnost pristupa poetskoj tekstualnosti uvodna riječ na preklopu korica (knjige) pripisuje znanstvenoj formaciji autora (molekularni biolog), ali problem uloge scijentizma ponajprije je u hipertrofiji terminologije, koja tek povremeno otkriva jasnije ironične naznake.

Pretencioznost svjetonazornog predznaka otkriva se u koketiranju s “kozmološkim modelima”, u prizivanju “geneze i eshatona”. Nisu slučajni ni spomeni Kasiopeje i Vege, Marsa i Mjeseca, Sunca i Zemlje (koja je viđena izdaleka, “na tufnice”). Možda je ipak najkarakterističnija pjesma “Kupole koje nisu nebo” (jer naslov cjeline očigledno na nju aludira), što započinje gromoglasnim distihom: “kristalno nemoguće putovati u Kinu/ oštrice mačeva već su rasjekle Zemlju”. Uz fantastičnu topologiju (“nebozid je zid što nas sferično dijeli od neba”), ta pjesma otvara i tipičnu temu nomadizma, jer je zbirka upravo impregnirana nazivima regija i lokaliteta (od Argentine i Anadolije do Kariba i Teksasa).

Šamija se ne kloni ni drastičnih asocijacija (od električne stolice do strijeljanja), no umeće i korektive poetičkih naznaka (“pridjev potpuno neprikladan”, “nisi shvaćala moć suptilnosti jezičnog izraza”, “za nisku cijenu falš sentimenata”). Povremeno tekst organizira po asonantskim afinitetima (Hamburg, hanzeatski, hemofilija), a katkad se poigrava homonimskim dosjetkama (“put do tvoje puti”). Svim postupcima strategije “zaumnosti” usprkos, iz nekih će pjesama proviriti tradicionalizam nostalgije ili konvencija pasatizma. Primjerice u pjesmi “Dubrovnik, Olja” završna klauzula pomirljivo glasi: “jer gradovi dobivaju masu i stvarnost tek kada se kao mali atoposi upisuju u intimne koordinate naših sjećanja”.

Tonko Maroević, Slobodna Dalmacija