prošla sljedeća Mačje pismo
91
Branislav Oblučar

Mačje pismo

[poezija]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture republike hrvatske

Otvori
Čitanja 4818
Preuzimanja 370
Ukupno 5186
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Rukopis Mačje pismo Branislava Oblučara, koji je 2006. godine dobio Gorana za mlade pjesnike, obilježava konceptualna domišljenost, tematska, motivska, stilska i problemska inovativnost te upućenost u goruća “pitanja poetika”. Te komponente čine dobro promišljenu pjesničku cjelinu čiji zaplet o “mačjoj ontologiji”, “hermeneutici mačkosti”, “filozofiji mačjeg života” ili “mačkastoj retorici” osvjetljava cijelo polje složenih problema združujući pritom raznorodne iskazne taktike od slobodnog stiha, preko pjesme u prozi do lirskog mikro-eseja. Riječ je o ovim pitanjima: oblikovanje materijalne stvarnosti u simboličkim (označiteljskim) sustavima; sudjelovanje životinjskog u stvaranju ljudskog identiteta; osiguravanje/razlabavljivanje granice između znanstvenoga “objektivnoga” znanja i neznanog/nespoznatljivog/stranog; performativnost pisanja i utjecaj na svijet i subjekt njegove proturječne oživljujuće-umrtvljujuće sile; (ne)stabilnost odnosa između subjekta koji promatra/podjarmljuje i objekta promatranja/podjarmljivanja itd. Drugim riječima, izravno referirajući na Baudelaireove tekstove, a neizravno na njegov sonet Mačke, Oblučar s jedne strane “računa” s modernističkom estetikom rasapa morala, istine, općepriznatih vrijednosti, identiteta; sa simbolističkom mistikom združenih suprotnosti te s idejom zazornog kao uzvišenog i obratno, ali ih s druge, u “duhu” ničeanskog (postmodernističkog) stalnog obrtanja perspektiva, podvrgava parodiji i sumnji. Stoga njegovo čitanje “uviranja” životinjskog u ljudsko nije samo jednostrana kritika humanističke tradicije nego ponajprije neka čudesna, raznosmjerna “zoološka ontologija/ontološka zoologija”. U Mačjem pismu mačka nije jednostavno simbol u kojem se sretno susreću prekomjerni užitak i krotkost, vitalnost i mrtvilo, kozmos i kaos. Ona je prije svega paradoksalni zōon – živo biće bez roda, ni čovjek ni životinja, i jedno i drugo. Dovodeći tu silu u blizinu pisanja/raspisivanja (što je nedvojbeno dug poststrukturalističkim teorijama), Oblučar snažno uzdrmava naizgled dobro osigurane teritorije umskog i kulturnog, s jedne strane, te nesvjesnog i prirodnog s druge. Ne samo da se “divlja (mačja) misao” promatra kao uvjet mogućnosti racionalizma/humanizma, njihovo izglobljeno jezgro, nego se još snažnije propituju posljedice što ih “divlji” racionalizam/humanizam ostavlja na poharanim prostorima neumskih/neljudskih svjetova. U konačnici Mačje pismo ne postavlja samo pitanje o identitetu lirskog subjekta nego i o identitetu lirike. U ovim “proznim” vremenima, kooptirajući s drugim diskursima, onečišćujući svoj rod, pjesništvo se paradoksalno stalno iznova rađa kao izrod. Ono je mačje pismo što neprestano umire, a stalno preživljava; ne-jezik koji se u materinjskom nastanjuje kao njegova izvjesna smrt.

Tvrtko Vuković

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Izuzme li se rima prezimenâ, ništa više ne povezuje Pogačara s Oblučarem. Sve što je u prvog ekstrovertna egzotika u drugoga je bijeg u intimu poetskoga, koje se okuplja oko teme mačke kao simbola kućevnosti. “S mačkama sam mačka / i tu je tačka” ustanovit će Branislav Oblučar (1978) kad mu je već mjerodavnost nad oblucima preoteo Francis Ponge. I treba mu vjerovati kada kaže: “s mačkama sam ali / ali kako ih slijediti” jer “brže su od slova / opreznije od riječi.”

Ovdje se razabire uža zaokupljenost ove zbirke o mačkama jer je ona zapravo metafora pisanja poezije, sve u svemu mačji su događaji alegorija. Ali vrijedi i obrat po kojem se bavljenjem riječima osposobljujemo za doticaj sa stvarnim:

Riječ me iznova rodi
u psa, u mačku
crkveni toranj
…………………
mijaukne li kao mačka
zalaje li kao pas
odzvoni li kao toranj

Cijelo Mačje pismo niz je poput mačje pređe tananih varijacija i inačica, još bolje stilskih vježbi o pisanju poezije, o problemima koji mačjom okretnošću izmiču onima koji ih znanstvenom akribijom hoće zateći na djelu pa zapažaje zatočiti u recept.

Oblučar je dobroćudan i dobrodušan pa daje utočište u tekstu beskućnim mačkama, ali i drugim životinjama: “za inat snijegu u rano proljeće / mačka je omacila pet / lastavica.” Na sličan način Oblučar prima u svoj tekst i druge autore, kao što su fantastični animalist Franz Kafka, Montaigne, Eliot, Pavese, poznat mačkoljub Charles Baudelaire. Napisavši zbirku potpuno izvan hrvatskoga pjesničkog mainstreama, Oblučar se udaljio od svakoga pjesničkog i inog jednoumlja u egzotizam suptilnosti nejunačkom vremenu usprkos.

Zvonko Maković, Vijenac