prošla sljedeća Pjesme o krvi
107
Barbara Pleić

Pjesme o krvi

[poezija]

prvo izdanje

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture republike hrvatske

Otvori
Čitanja 4121
Preuzimanja 272
Ukupno 4393
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Louis Althusser u svojoj je autobiografiji ustvrdio kako ga je strah da će ljudi prije ili poslije spoznati da on uopće ne postoji , da je on zapravo socijalna izmišljotina s bezbroj uloga. Strah od “rupe”, strah od praznine, od konstituivnog manjka uslijed kojega je nemoguće utemeljenje egzistencije jedan je od ključnih pokretačkih motora mlade pjesnikinje Barbare Pleić u zbirci Pjesme u krvi: “Tvoja kći nema niti slabašnog korijena/ morske alge”. No taj nedostatak u opni subjektiviteta nešto je čime se odlikuje i pjesništvu nasuprotna stvarnost, koja je također “ne-cijela”, za koju bi se također moglo ustvrditi kako nema temelj. Ne samo znanstveno, jer se iza svakoga iza nadaje novo iza, nego iskustveno: “Kod nas se nikada/ nije govorilo o privrženosti”. Pjesnički subjekt dapače svjedoči samo hladnom anatomskom razlaganju na sastavnice, dok cjeline, koja bi trebala biti smislenija od zbroja svojih detalja, jednostavno nema. Jedino što nas može održati u životu je “uloga pisara”. Pisanje Pleićke tendira uhvatiti atmosferu trenutka, momente pretakanja jednog svijeta u drugi; tajna ključa ovdje je prebačena na nedostatak brave, iako je ključ pravi. Samo za što? Za “riblje oko” ili “rasprsnutu bobu crnog grožđa”, za izmišljenost čije je fantazmatske polipske krake moguće pronaći u svemu. I ljubav je samo “noćna mora”, “moja izmišljotina”. Iritiranost socijalnom kostimografijom, ljudima koje Grail Marcus u Lipstick Traces naziva “opstajačima”, borcima za zemaljske rajeve, izražava kroz konstatiranje ispraznosti junaštva u junaka našega doba: “ti ne bi dopustio/ ostaviti svoje kosti/ na nekoj nepoznatoj obali/ Uostalom, tvoja je zemaljska čahura isuviše čvrsta”. Nije ni roditelj bolji, sanja o “odvažnijoj kćeri”, dok je lirskom subjektu gorespomenuti ključ bez brave audenovska metafora kraljevstva. Auden piše: “Ako ne uspiješ sačuvati svoje carstvo/ i stigneš kao tvoj otac/ tamo gdje se misao optužuje a osjećanje ismijava, vjeruj svome bolu”. Pleićkina poezija ne svjedoči bol, prije čuđenje nad ispraznošću (i bola) ali je svakako pokušaj utvrđivanja zidina oko imaginarnog kraljevstva. Pjesme o krvi su naglašene egzistencijalističke metaforike, koje, da autoricu parafraziramo za konac, ne traže priznanje statičnijih od sebe. Za što je potrebno biti dobro prokrvljen.

Dario Grgić