prošla sljedeća Pjesme za vunene noći
151
Vanja Jambrović

Pjesme za vunene noći

[poezija]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture republike hrvatske

Otvori
Čitanja 2830
Preuzimanja 255
Ukupno 3085
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Zbirka pjesama Pjesme za vunene noći vrlo je čvrsto koncipirana: dosljedno je provedena formalno-versološka dvojnost, jer se nižu pjesme u slobodnom stihu i pjesme u prozi. Pjesme u prozi grade atmosferu oko neke začudne teme ili razmišljanja i u tome su vrlo uspjele – povremeno podsjećaju na mini-eseje D. Dragojevića („Kod bake“, „Hodanje“ itd). Dotle pjesme u slobodnom stihu vješto lome rečenicu na stihove koji lapidarno grade smislene strofe. Redovita poanta svjedoči da se na pjesmama radilo, iako potječu od zanimljive ideje za koju je svakako trebalo nadahnuće. Pojedine pjesme su kompaktne i slikama i stihom, gotovo majstorski, a ipak je očito riječ o mladoj osobi, i po tematici i po svježini stiha (pjesme „Skuhat ću si čaj“, „Pobjeda“, „I ništa više“). U tome ovaj rukopis uvelike odskače od tekuće produkcije hrvatske poezije. U toj svježini ima i hrabrosti da se neke stvari kažu drukčije, što je inače zadatak poezije. Prepoznatljiva urbana, ali i općeljudska tematika, ima stanovitu komunikativnost, koja potvrđuje stvaralačku snagu ove autorice. […] Riječ je o poeziji koju iznosi besprijekorno uvjerljiv i zanimljiv lirski junak: gradska djevojka koja živi punim plućima i otvorenih očiju, dovoljno pribrana da, na našu sreću, zabilježi sve ono što je dirne. I bez ikakvih pretenzija i pozivanja na tradiciju ili konvencije Vanja Jambrović mirno gradi svoj svijet bez imalo straha kakav će ispasti, pa čak i ne „jamra” ni zbog čega, unatoč svojemu prezimenu. […] Iz pjesme u pjesmu otkrivamo njezino svježe i inventivno, gotovo fotografsko, viđenje grada i njegovih ljudi, počevši naravno od svoje obitelji, zatim prijatelja i ljubavnika pa susjeda i tako dalje, tu „dinamiku ljudskog meteža” gdje se „podaje svakom razgovoru o svemu”. A sve to iz najintimnije perspektive, zagledana duboko u sebe i poetski začuđena stanjem i okolnostima: otuda njezin smiren i samouvjeren izraz, koji hladnokrvno dopušta i bizarnosti i prostote i nježnost i decentnost. Vanja, za razliku od tekuće hrvatske pjesničke produkcije, nipošto ne provodi nekakvu nategnutu poetsko-teorijsku koncepciju koju će odgonetnuti neki prijateljski kritičar, ni ne navodi taksativno što joj se sve grozno dogodilo, niti se blogerski jada kako svijet ne vidi da je fina i jadna. Jednostavno je odlučno skupila u knjigu bogat pregled svojih odziva na gomilu toga što olako previđamo, što bi se prozom možda moglo opisati ali s puno, puno više riječi. Njezin izraz je vrlo osoben: tako se neosjetno pomogne snažnom metaforom ili pametnim uopćavanjem da nikako nemamo osjećaj romantične, ženske poezije, a onda nas neobična poanta baci u živ poetski svijet, poslije čega ćemo samo listati knjigu da vidimo čega još ima, kad su i tako „dobre pjesme – prijevozna sredstva”. O vještom kombiniranju pjesama u slobodnom stihu s pjesama u prozi moglo bi se relevantno govoriti tek s pozivanjem na teoriju, ali ta je problematika još uvijek šire neosviještena pa ćemo to ostaviti za drugu priliku, možda i polemiku. Zato vrijedi konstatirati Vanjino spokojno povjerenje u riječ – očito po strani od svakoga poststrukturalističkog relativizma i nihilizma i bez pozivanja na akademski izobrazbu – još i povjerenje u poeziju kojoj se kao svaki urotničko-poetski noćobdija predaje „usred noći, kada ulice opuste, a zvukovi zamru”. Ako je dosad stoički mislila da „sve teče” tako da se „svijet uspješno odvija i bez nje”, moramo na kraju reći da to više ne vrijedi: Vanja Jambrović je s prvom knjigom izborila svoje mjesto u svijetu, kakvom god ako pjesničkoga više nema, a ako ima – onda će pozdraviti ovu hrabru i lijepu knjigu, svakako napisanu za „vunene noći”.

Fikret Cacan