prošla sljedeća Riječi kupuju zločine koje ćeš počiniti
189
Irena Delonga

Riječi kupuju zločine koje ćeš počiniti

[poezija]

prvo izdanje [digitalizcija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba

Otvori
Čitanja 434
Preuzimanja 179
Ukupno 612
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Bipolarno stanje svijeta

Poezija Irene Delonge jasno izdvaja svoju početnu točku, često uobličenu i naslovom, i zatim se usmjerava pronalaženju pravog načina svojeg kraja. No, što je tu bitno drukčije od svake pjesme? Drukčije je to što je proces vidljivi, istaknutiji kao njezina struktura, kao težnja smirenju, točki zaključka, poanti, koja je i olakšanje i vrhunac napetosti ujedno: klimaks.

No kako stići do poante, do točke uskipjele racionalizacije? Tu nailazimo na razliku ovih pjesama, unutar uvjetne odrednice „ženske poezije“: subjekt ove poezije poseže, naime, za svim upisima u vlastito tijelo, kožu, ali i mnogo dublje od nje. Pritom se upisi kulture, pod snagom afekata, rastvaraju i pokazuju u novom svjetlu (romantika, kršćanstvo, patrijarhat) jer subjekt dolazi u mogućnost preinačiti ih, „uštimati“ ih s vlastitim životom. Iz poezije Irene Delonge očito je da je pojedinac štivo, i da je to štivo uronjeno u nekoliko važnih pripovijesti, njihovih nosivih likova (Pepeljuga, Marija Magdalena). Jaka polarizacija (dobro/zlo, prljavo/čisto, sjeverno/južno) i nepostojanje zone između, gotovo bipolarno stanje svijeta, stvara dramu izbora, volje za identitetom. Probijanje te volje, kao usput, dotiče velike pripovijesti, pri čemu nema ni naznake spoznajnog nihilizma, nego se opiranjem i preispitivanjem njihove valjanosti, odvija potvrđivanje negacijom, osvježenje teksta životom koji ga preispituje.

U svemu ostalom, poezija Irene Delonge ne odiže se od „zbilje“, sfere neposredno doživljenog, viđenog i konkretnog. Tvarnost i tjelesnost je, osim u samoj strukturi pjesme, prisutna i na semantičkoj razini, u sintagmama koje ekspliciraju upisanost riječi (ne samo pjesničke) u tijelo, ali i njihovu transformaciju uslijed bivanja u njemu.

Iz situacije tako duboke pounutrenosti riječi i tekstova, događa se vatreno izbijanje volje za identitetom: ostvariti ili razoriti, izgraditi ili odbaciti, drznuti se ili podrediti? Ljubeći subjekt se pretvara u hegelovski, a ljubav u „područje“. Odustati ili ne – od nekoga ujedno i od sebe – je načelo po kojem funkcionira lirska junakinja i njezin borbeni etos. Dinamika osobe koja se oblikuje prkosom i hrabrošću, prelazi i na pjesme, koje usmjeravaju pažnju na nepredvidiv ishod. Sadržajno, pjesme je moguće dijeliti na one u kojima pobjeđuje poraz, one u kojima pobjeđuje pobjeda te one u kojima pobjeđuje neko drukčije načelo, koje se, bez znakova traume, miri s nekim stanjem, konstatacijom, ljubavlju.

Vertikalan ritam, nerazvedenost i neraspršenost, upućuju na izostanak pripovjedne lakoće ili užitka u proizvoljnosti. Realistički modus metaforom ispituje apstrakcije velikog Teksta/Kulture na tlu materijalne kulture. Narativno ispovijedni poriv povremeno sam sebe nadilazi, preupisivanjem osobnog u postojeće koordinate, lokalnog (rod, Mediteran, „ružičasti patrijarhat“) ili globalnog (kršćanstvo) znanja o svijetu i o sebi samima. Za razliku od velikog dijela suvremenog pjesništva, posrijedi je pjesnički svijet koji oslobađa od Velikih pripovijesti, ali ih, paradoksalno, i potvrđuje jer se oslobođenje uvijek odvija „unutar“ i ne upoznaje vakuum, prostor bez vrijednosti. A temeljna je vrijednost sama izgovorena ili napisana riječ, materijalizacija mišljenja i osjećanja, koja može raniti i/ili razvedriti, ali njezina vrijednost nikada nije dovedena u pitanje, untaoč tome što mijenja predznak. Posve u skladu s idealiziranjem riječi, javlja se njezin dijalektički suparnik, ili suprotni pol svijeta: težnja za tišinom.

Pripadnost „ženskom pismu“ je uvjetna jer je „žensko“ samo jedno od očitovanja pretjerane polarizacije svijeta, dubljeg problema od rodnog identiteta. Veće je umijeće, rekli bismo, na temelju pjesama Irene Delonge probuditi se, svladati isuviše nagao prijelaz noći u jutro. U temelju svih podjela (sjever/jug, čisto/prljavo) leži podjela na crno i bijelo, afekt koji zatamni obzor i onda pjesma putuje svojem burnom smiraju, kao – kaže pjesnikinja – „uzavrela voda kad je makneš s vatre“.

Irena Matijašević, Obrazloženje uz nagradu Goran za mlade pjesnike