prošla sljedeća 40 antiljubavnih i jedna nekorektna
146
Robert Roklicer

40 antiljubavnih i jedna nekorektna

[poezija]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture republike hrvatske

Otvori
Čitanja 2879
Preuzimanja 359
Ukupno 3238
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

U zemlji u kojoj je elementarna uljudbena pogoda da netko tko je rimovano do jučer obitavao u rektumu jedinke do čelenke, danas vlasnika iste cijevi proziva za literarno-rodnu veleizdaju, u kojoj nepravomoćno osuđeni elementi sistema auspuhe, pravomočno voženi atomobilističkim asovima Vlade, pripremaju zatakariti za fotelju od kože radnika… u zemlji u kojoj bivši predsjednik nikako da shvati da ako je on bivši da mu je bivši i ured… sasvim je normalno da zbirku poezije recenzira, Ministarstvo poljoprivrede zemalja članica UN-a, NATO-a, FIFE i Svjetske šahovske lige.

Upravo to se dogodilo Robertu Rokliceru koji je (kako stvari stoje, opredijelivši se sa samizdat) odlučio na ne tanašan talenat nabiti samizdate i iz četvrte, ubaciti u petu. Pa tko preživi. Knjiga je žestoka. Držite razdaljinu. Oštra je to kritika ovog pretendenta (tako piše) na Nobela te na daleko prestižniju nagradu “Sedam sekretara SKOJ-a”, svega postojećeg. Za razliku od mnogih pjesnika koji misle da su signal u noći, alarm jutra, kapavci rose na dlanu Danice…

Roklicer kritiku društva počinje samokritikom. Te urla kako cijelu Europu »nabije u dlakavu rupu« i vraća se u svoju “prćiju, da dovrši misiju”. A ta je: “Na burzi rada, zadovoljno čeka(t) mirovinu”. I, u ispovjednom tonu kaže da mu je teško kroz njegove “krmeće oči” gledat “jad i bijedu / gdje stoje u redu / dok ih pozivaju jadnici / puno veći od njih / u mišje rupe / da bi ih tamo guzili / u glavu i dupe…”

Osim samokritike, jedna od značajki ove knjige skriva se u figuri misli koja je istovremeno i identifikacija i inverzija, a njezin finalni proizvod je jednadžba s inačicama jedne poznanice: dupe=glava! Ta najprije zamjena organa, a onda nepovratno poistovjećenje jednog s drugim, na način litote, progovara o anomiji društva na kojoj ljudi drugačijih očiju i propusnijih dupeta život grade.

Sami zazivi nagrada, koncept drugarske samokritike, zajebancija s Euroskepticima koji su toliko zabuljeni u domovinu (od imenice bulja) da su u stanju izgovoriti: “što će nama Europa, mi smo oduvijek bili Europa…” opjevavanje sirotinje koju je Hrvat s velikim H, opljačkao sustavnije i bolje od svih Austrijanaca, Madžara i drugih Srba… govori o tome da Robi zna da je jedan sustav vrijednosti iza nas, a da ga drugi još nije uspio zamijeniti.

U pravilu naučeni na velike vođe koji narodu ukažu kako je pravično i u redu “letjeti u jatu/koje odozgo / sere po nama”, predozirani simbolima, mrzeći sve što nije njihovo, ljudi u magli, čekaju neku novu čvrstu šaku… da ih uhvati za ruku i, cca vozeći 200 na sat, izvede iz njih samih.

Nabijena erosom i politikom koja se čita i kao kolektivni tanatos, ova je autoerotska knjiga jetka kritika svijeta oko nas. A taj je svijet moguć, piše Roklicer, iz jednog jedinog razloga: prije nego što je zapostojao oko nas, bio je u nama. Dakle, pozicija je to idealizma. Ali, oprez: Robi ima “samo jedan metak”. I ne zna “gdje da opali”. Zasada ga, uz zvuke Miroslava Škore, pušta da puca po porculanu školjke, ali dolaze neka druga vremena.

Roklicer ih, vjerujte, neće dočekati nespreman. On na vrijeme “Cvjetićima ananasa kiti an(anus)…” i živi kao da će tisuću godina biti mir, a sprema se (ah taj Skojevac) kao da će sutra biti rat. Evo, i cijevi čisti. Mlada Skojevka u predigri kaže: “eto, sada mi je čista / ko suza pravog Komunista”, a pjesnik kodnog imena Roko Prč(i), veli: “I meni se već blista/ko Titova bista!”. Juriiiiiiš!!!

Nikola Petković, Novi list