prošla sljedeća 7 mladih
77
Neven Ušumović

7 mladih

[proza]

drugo, izmijenjeno izdanje

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture republike hrvatske

Otvori
Čitanja 5523
Preuzimanja 707
Ukupno 6231
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Deteritorijalizacija

Jedna od mogućih podjela povijesti hrvatske književnosti jest ona na predpedeveovsku i postpedeveovsku književnost. U takvoj povijesti književnosti ostat će zabilježeno da je zadnje predpedeveovske godine, po starom kalendaru 1997. poslije Krista, najbolji prozni prvijenac objavio Neven Ušumović pod naslovom 7 mladih. Valja istaknuti da me jedina ozbiljna prozna konkurencija za tu prestižnu titulu bila zbirka Senka Karuze Busbuskalai, koja također, kao i svaka dobra knjiga, ima status mladog vina – dobiva na kvaliteti dok čeka na recepciju.

Prisjetimo se; 1997. godine je u okolnostima poratne i tranzicijske zemlje lako bilo objaviti knjigu, čak i prvijenac, te njima istaknuti kandidaturu za drugi naslov koji bi po logici općeg interesa trebale financirati ministarske strukture. Ušumović je to učinio u zadnji čas i tako se, vjerujem, upisao u relevantnu povijest hrvatske književnosti, gdje god ona bila.

Zbirka 7 mladih ima sve odlike dobrog prvijenca: najavljuje pisca osposobljenog za samosvojno tematiziranje širokog spektra interesa, svježeg, ambicioznog, sklonog istraživanju. Istodobno, pati od boljke svakog normalnog prvijenca: budući da je nastajala u dužem razdoblju, pati od neujednačenosti: pored dobrih stoje majstorske partije.

7 mladih svojim jugomemorijskim naslovom najavljuje sedam kratkih priča. Pet od sedam priča ima širi društveni aktualitet, što zbirci daje poželjnost literarne refleksivne anamneze a književnosti vraća značaj i dignitet. Vjerovali ili ne, ali ove priče čvrsto stoje na tlu aktualnosti i temeljno se bave tzv. filozofskim, općim, univerzalnim problemima. Taj materijal posredovan je kratkim, esejiziranim lirskim rečenicama.

Zbirka se sastoji od dva dijela: prvog, meni nejasno naslovljenog – „U položaju leša (śavasana)“ – i drugog, koji prethodi bilješci o autoru, oniričke priče „Sačinjenje“.

Zbirka predstavlja epski zainteresiranog autora sklonog formalnim eksperimentima pa je poradi raznovrsnosti o njoj na razini zbirke vrlo teško pisati. Konkretno i šareno: prva, odlična priča: „Prpoš-majstor odlazi u penziju“ nostalgijska je balada suvišnog umirovljenika s tajnovitim mađarskim refrenima, „Herbert i Ruana“ zakutnjačka je ljubavna priča zasnovana na nesporazumima i problemima s identitetom, „Ja-Oni“ (vidi i Quorum, br. 1/1997) maestralan je, furiozan, kiševski lirsko-epski ciklus koji čini masa individualnih priča o migraciji pod nasiljem, pred munjom pogroma; „Oslobođenje“ je parabola o Smotri folklora na asfaltu; „Kronika preobrazbe trešnjevačkog trga 1991-1996 (promidžbeni pridatak)“ kondenzirani je dnevnik ropske i neartikulirane svijesti koji se nije najsretnije razvio zbog jake sjene Svetislava Basare u kojoj je nastao, dok je „Grad bez noći“ priča o emigrantskoj tjeskobi južnoslavenskog plemena smještenog u Parizu koji je izgrađen kao križanac Baudrillardovih simulacija i privremene autonomne zone Hakima Beya pogodne za platonska pećinska prisjećanja. Uz posljednju i odvojenu priču, psihoanalitčko-oniričko „Sačinjenje“ 7 mladih predstavlja se kao orkestar iz(g)rađenih individualaca.

Ušumović demonstrira širok raspon literarnih eksperimenata, ali dojam je da raznovrsni njegovi formalni eksperimenti, bez obzira na teoretsku i formalnu suvremenost, ne potječu toliko od postmodernističke zaigranosti tekstom nego modernistički nastoje bolje komunicirati. Doduše, dobar dio eksperimenata sastoji se od stvaranja tamnijih mjesta teksta, uvođenja stranog jezičnog materijala, neartikuliranosti, elipsa, rezova, supostavljanja različitih diskursa, svega onoga što ima za cilj otežavanje jednoznačne interpretacije. Većinom je tu riječ o svojevrsnom postizanju satorija koji doživljavaju njegovi likovi („Prpoš-majstor…“, „Grad bez noći“, „Oslobođenje“), a koji je po definiciji neizreciv, ali koji se, u idealnoj izvedbi, nastavlja i odzvanja u čitatelju. Dakako, riječ je o formalnoj otvorenosti koja je odjek egzistencijalne otvorenosti likova u zatvorenom svijetu koji poradi svoje zatvorenosti postaje fikcijskim, kako je to, otprilike, primijećeno na koricama knjige.

Likovi skicirani u Ušumovićevim pričama niskomimetskog su karaktera. Pretežito su deklasirani, diskriminirani ili marginalizirani; umirovljenici, ekonomska emigracija, žrtve rata, premda se mogu sresti i oni poludjeli od mladosti („Herbert i Ruana“). Priče se odvijaju u izrazito multikulturnom okružju, ali dominantan je ton onaj do animalnosti strasne, lirične i okrutne, tople i nezrele, mahom kolektivističke, raspolućene slavenske duše. Tomu posebno pridonosi lirska prožetost prirodom, ali i njezinim naturalizmom, praznovjerice, poslovice, eliptični govor i podcikivanje likova koji ponekad podsjećaju na seljake ruskog realizma. Kratak pozitivistički pogled na biografiju autora rođenog u Zagrebu (1972.), odraslog u Subotici, fakultetski obrazovanog i nastanjenog opet u Zagrebu, objašnjava dobar dio podrijetla multikulturalnih utjecaja.

Priče Nevena Ušumovića ipak su bitnije određene prostorom. U tri priče prostor se zapravo tematizira, glavni je lik. U „Oslobođenju“, parabola se finalizira provaljivanjem ruralnog i kolektivističkog kola u urbano i individualno – na gradski trg; u „Kronici preobrazbe…“ paralelizira se tranzicija placa s društvenom tranzicijom kroz tranzicijom zbrkanu svijest; dok se u „Gradu bez noći“ u simulacijskoj zbilji Pariza javlja prostorni džep u koji je, kao u pušionicu opijuma, izbjeglo južnoslavensko pleme tražeći vlastiti identitet u virtualnom okolišu. Pričama „Herbert i Ruana“ i „Sačinjenje“ intonacija je zacrtana specifičnim, dobro fundiranim prostorima i njihovom organskom vezom sa zbivanjem. Herbert i Ruana svoju ljubavnju vezu doživljavaju u asocijativno sočno (kut, kutnjak, Kutina) imenovanoj Kutnji, mjesto koje je tako opisano da ne zaslužuje ni ime, ni identitet, mjestu gdje svaka ljubavna veza mora završiti tragično. Slično, oniričnost „Sačinjenja“ bitno počiva na arhetipskom magijskom prostoru šume Hrastovača do koje nije lako stići i u kojoj padaju borove iglice.

U dvije ponajbolje priče prostori prošlosti vezani su za idilu, frustracija suvremenosti počiva na deteritorijalizaciji. Kod Prpoš-majstora to je prostorno-vremenska veza s Mađarskom i mladosti, dok se fabula u ciklusu „Ja-Oni“ temelji na prisilnoj migraciji. Sve fabule ciklusa počinju odlaskom nakon kojega slijede nomadske muke i nepravde. Nakon što su protagonisti jednom deteritorijalizirani i izbačeni iz prirodne orbite, jedina konstanta postaju odlasci. Od tada Ušumovićevi likovi postaju egzistencijalno osamljeni, život im postaje tek skicom života – fikcija.

Integracija bića u prostor (koji treba shvatiti šire, kao kontekst uopće) i vrijeme ambiciozan je zahtjev koji već odavna nismo sreli i koji kao da priziva razdoblja punog identiteta i prave sadašnjosti, djetinjstva svijeta. U suvremeno partikularnom Ušumovićevu svijetu taj se zahtjev ne ispunjava, ostaje rodnim i radnim mjestom frustracije. Tko sam i kuda idem ostaje otvorenom, temeljnom zapitanosti.

Ušumovićev spisateljski razvoj vjerojatan je u barem dva smjera. Prozaističkom, koji je redovito bolji što uspješnije prikriva temeljne ideje i konstrukcije, te koji bi se uspješnije mogao realizirati u dugim formama, jer trajan je dojam da Ušumović ima mnoge, gotovo opsesivne, povode za pisanje, dostatne da ispune debele sveske – da ne piše po vlastitoj odluci nego mimo nje, po vokaciji. Osim toga, njegova lirsko-esejistička erudicija ne rađa znanje nego tek, privođenjem sastavnica redu, sanira i uobličuje traumu, pa valja očekivati razvoj i u čišćem, osamostaljenom, esejističko-anamnestičkom smjeru. Ukratko, 7 mladih zbirka je koja daje, ali koja i, što mi se čini još važnijim, obećava.

Kruno Lokotar, Quorum