prošla sljedeća Ah, ludnica
17
Sanja Pilić

Ah, ludnica

[proza]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture republike hrvatske

Otvori
Čitanja 13972
Preuzimanja 1418
Ukupno 15389
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Zbirka kraćih proza Ah, ludnica hrvatske spisateljice Sanje Pilić, što ju je objavio Globus iz Zagreba, provokativna je iz više razloga. Na stanovit način ona se uklapa u postojeće konvencije, budući da svojom konciznošću i te kako korespondira s “brzopoteznim” zahtjevima današnjeg vremena. U tridesetak proza objedinjenih u ovoj knjizi, Sanja Pilić udovoljila je temeljnim postulatima kratke priče (short story). Tu konstataciju moguće je provjeriti u vještini organiziranja fabule – koja je samo prividno jednostavna i jednoznačna – sugestivnom jeziku te sposobnosti da se na relativno malom prostoru ostvare maksimalni efekti.

Kratka priča je čedo novijeg doba čija je popularnost osobito porasla s razvojem štampe i masovnih medija. U tom smislu Sanja Pilić pristaje na odgovarajuće zakonitosti, ali nije ni u kom slučaju “trendovski” pisac. Sanjine su priče izrazito urbane provenijencije, no u njima (začudo!) nema ni traga napadnom feminističkom burgijanju ili pak želje da se frivolnim sadržajima i površnim kolokvijalnim jezikom dodvori publici.

Protagonisti knjige Ah, ludnica naslovljene tako po istoimenoj priči, svojevrsni su autsajderi i čudaci koji teško dosežu željene horizonte. Parafrazirajući Sanjine riječi, reklo bi se da su to vječiti marginalci koji egzistiraju kao krtice, kopajući tunele što će ih odvesti još dublje u njihovu nigdinu. Autsajderstvo takvih ličnosti (sjetite se lucidnog Hansa Mayera) može biti uvjetovano socijalnim statusom, ali je u ovom slučaju determinirano intelektualnim stavom, odnosno odabranom pozicijom Sanjinih knjiških protagonista.

Čitalac otkriva paletu najrazličitijih likova i bizarnih sudbina: sporedne glumce, oskvrnute djevojčice, starce, luđake, muzičare. I, dakako, zanosne ljubavnike koji su svoje obitavalište pretvorili u čaroban staklenik u kojem će toplinu intimnih osjećaja pokušati očuvati od izvanjskih oluja. Marcel Marien odredio je taj svijet metaforom “likovi s krme”, a Sanja ih je prozvala “ljudi na autoputu”. To su oni (ne)sretnici čija sudbina ovisi o hirovima agresivnih vozača i sposobnosti da se snađu na krvavim raskršćima vlastite egzistencije.

Priče zagrebačke spisateljice upečatljivo su literarno svjedočanstvo o fatalnom “poroku” osamljenosti koji, kako ona duhovito primjećuje, izbjegavamo samo u trenucima velikih nesreća i sportskih okupljanja. Gluhonijema djevojčica iz priče “Pavao i violončelo” ne čuje kakve zvuke proizvodi gudalo, iako i ona posjeduje unutrašnje žice koje “treba znati ugoditi”. Između te djevojčice i neke druge, koja ne nalazi odgovor na vlastita traženja, kao da ne postoji bitnih razlika.

Inzistirajući na svoj način na efektu začudnosti, govoreći o ljubavi i smrti, starenju i samoći, Sanja Pilić stvorila je knjiški univerzum u kojem ludnica nije samo teatralizirana slika postojećeg svijeta. Ona je zapravo bijeg pred svijetom u kojem je ljudsko biće osuđeno na strah i nepovratnu samoću.

Zdravko Zima