prošla sljedeća Bitka za svakog čovjeka
172
Gordan Nuhanović

Bitka za svakog čovjeka

[proza]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture republike hrvatske

Otvori
Čitanja 1716
Preuzimanja 236
Ukupno 1952
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Vlažno pero i suha zbilja

Da bismo, barem otprilike, razumjeli domete suvremene hrvatske priče, najbolje je izdvojiti neke karakteristične primjere. Možemo, recimo, sučeliti svijet Roberta Perišića i Marine Šur Puhlovski. Ta dva svijeta neće se nimalo ogledati jedan u drugome, jer su potpuno različita, gotovo tvrdoglavo samosvojna. Svijet Roberta Perišića pripada, kažu analitičari, urbanoj prozi, on je ogledalo naše današnjice, ima neku misiju u kulturi i društvu, jer je popularan, prezentan u središnjim dijelovima grada, recimo u Optici Gethaldus, gdje je za predstavljanja nahrupilo mnogo, mnogo ljudi kako bi se uživalo u integraciji književnosti i ulice. Svijet Marine Šur Puhlovski skroman je, filozofski, potpuno introvertan, drukčiji, nimalo popularan, ali svejedno i taj svijet, prigodom predstavljanja, pohodi mnoštvo. I jedan i drugi svijet imaju književne vrijednosti, i jedan i drugi imaju egzistencijalne note, ali su skladbe potpuno oprečne. U prvom slučaju dirigira uglavnom zbilja, u drugom isključivo pisac.

Robert Perišić, kao najreprezentativniji primjer urbane proze, predstavlja onu generaciju kojoj je slika svijeta u potpunu raspadu, koja ne projicira nikakvu budućnost, nego statično, tjeskobno trpi fragmente zbilje, iskazujući pasivnost likovima koji troše time-out u banalnim dijalozima, koji se kreću usporeno, u četvrti, koji podnose život, ne suprotstavljajući mu se mnogo. Sati i dani pretapaju se, priče postaju sve sličnije te se na kraju utapamo u homogenost koja simbolizira život bez velikih ideala i smisla. Bezvoljnost se iskazuje i rečenicom — ona je kratka, suha, tek skica unutarnjega stanja. To je ganutljivi egzistencijalizam, no nema potrebe za refleksijom o tome. Banalna svakodnevica, bezlična, takva kakva jest, dobiva egzistencijalnu važnost. I riječi su tu zapravo suvišne.

S druge strane, Marina Šur Puhlovski, u svojoj dnevničkoj, crtičarskoj prozi, opisuje izgubljenost bića na općenitiji način, kao filozof, a ne kao kroničar zbilje. Zalazi u ljudske arhetipove (frustracija, unutarnji sukob, neuhvatljivost identiteta), koji su izvanvremenski i izvanprostorni (na tragu onoga tipičnog poetskog egzistencijalizma mihalićevskoga tipa). Ona i u otuđenosti ima volju — da opisuje svoju otuđenost, da razvija misao u rečenici, da prevlada tekstom svakodnevnu zbilju.

Gdje, između tih dviju stilskih krajnosti suvremene proze, stoje priče Gordana Nuhanovića, kojoj vrsti pripada njegov egzistencijalizam?

Analizirajući njegovu najnoviju zbirku priča Bitka za svakog čovjeka, ostajemo nekako neopredijeljeni, zbunjeni, što je svakako prednost za pisca. Iako se pomamio malo za fakovskim trendom, Nuhanović ipak nije kao pisac prihvatio ništa tipično, pomodno, a nije pružio ni otpor urbanom svijetu, bježeći u odveć intimno, odveć zagonentno osjećanje života, onako kao što je modernist pobjegao od realizma. Njegove priče jednom su nogom u zbilji (motivi rata, psihoza suvremenoga društva, što pokazuju new age, hipohondrija, ratni stres itd.), a drugom su nogom u fikciji koja se odlijepila od betona, ušla u nešto bizarno, apsurdno, neobično, što i nije odraz svakodnevnih tema. Egzistencijalne priče Gordana Nuhanovića dijelom su slika tekuće zbilje, a dijelom su i arhetipske teme koje je teško staviti u okvire konkretnoga prostora i vremena, koje otkrivaju misterije života, ljude zaluđene nepravdom, sobom, življenjem uopće, tko li zna sve čime.

Na primjer, u priči „Čovjek iz bezdana“, običan čovjek iživljava čudne ubilačke nagone tamaneći mačiće, a priča završava psihodeličnom vizijom na Dunavu, osamljeničkim prizorom, priviđenjem, grizodušjem. U priči „Bogojavljanje“ bolesnik skuplja svoje kamence nakon operacije, zaljubljuje se u vlastitu bolest, postaje rob svojih slabosti, a fragment se događa u ozračju rata. U priči „Iz sve svoje snage“ jedan par u planinskom pejsažu pokušava prodrijeti u smisao svoje škrte komunikacije, a sve završava neizvjesnošću, prevlašću tjeskoba i strahova koji koče priču, no talože u njoj čudnu atmosferu. Knjiga Bitka za svakog čovjeka knjiga je malih, naizgled bezličnih života s unutarnjim dramama, zapravo monodramama koje nisu važne na pozornici društva, koje su uzaludni pokušaji pojedinaca da režiraju vlastite živote. Ma koliko u tim pričama bilo užasa zbilje, one su velikim dijelom ipak i odvojene od nje, jer su unutarnja stanja individualizirana, nisu tek skicirana, utopljena u banalnost u kojoj postoji formula — bezvoljni likovi odražavaju bezdušni život. No, priče Roberta Perišića, ma koliko banalne bile, ipak su zaokružene, vrlo ritmične — u njima dosada otkucava kao sat, sve je pojednostavnjeno, nema uspona i padova, nema dezorijentacije. U pričama Gordana Nuhanovića ima katkada i dezorijentacije – pokušava se ući u priču, a ona izbjegne, pokušava se mistificirati (u priči „Bosonogo iskušenje“), ali priča se presiječe, s pitanjem: I u čemu je zapravo poenta?

Priče iz knjige Bitka za svakog čovjeka nisu ni odveć svakodnevne, ogoljene, opružene na asfaltu, a nisu ni emotivno i misaono odveć raslojene, kao što to čine oni kojima je vlažno pero važnije od suhe zbilje. Te priče stoje negdje u sredini, a ono što ih održava da se ne izgube jest dobar stil, glatko pripovijedanje, pristojne rečenice koje najavljuju i budućeg ozbiljnijeg pripovjedača. Nuhanović obećava, jer se nije predao afektiranju koje je također u trendu, nije se ispljuvao, posvađao sa svijetom, koji ga stoga neće više primiti u sebe. Krenuo je oprezno – pismeno, suptilno, s namjerom da ne preslikava priče iz svijeta nego da ih izmišlja, što je rjeđa pojava među piscima-novinarima. Oni obično zadržavaju novinarski sindrom – prenose likove iz svakodnevice u knjige, pišu reportažno, a ne literarno, zavode publiku umjesto da je postupno stječu, kao pisci koji znaju da tiha voda brege dere. Iako je iskusan novinar, Nuhanović nije Ante Tomić. Njegov lik nije Toni Makaroni koji prodaje naokolo glačala i ostalu robu široke potrošnje, nego je njegov lik čudak, pomaknuta svijest koju je nemoguće potpuno zahvatiti mrežom interpretacije. Nešto u ovoj knjizi izmiče riječima, objašnjenju, a to je najbolji dokaz da u Nuhanovićevoj duši sindrom pisca pokušava pobijediti sindrom novinara. Nadajmo se da će sindrom uzeti maha.

Lada Žigo, Vijenac