prošla sljedeća Čuvar praga
68
Kornelija Mlinarević

Čuvar praga

[poezija]

prvo izdanje [digitalizacija]

Otvori
Čitanja 6200
Preuzimanja 209
Ukupno 6409
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

[…] Kada je nakon Drugog svjetskog rata Martin Heidegger razmišljao o građenju, stanovanju i mišljenju, više puta je ponavljao tezu kako se stanovanje ne svodi na čovjekovo postizanje utočišta za sebe sama već na darovanje utočišta bitku. Čovjek stanuje ukoliko stvara kuću bitka, ukoliko ne ostavlja bitka beskućnikom. I u drugim je radovima Heidegger čovjeka nazivao čuvarom bitka, pastirom bitka, ponavljao misao o zadatku stvaranja kuće bitku, stražarenja i čuvanja bitka. Svi su ti pojmovi povezani sa stanovanjem čovjeka u svijetu i predstavljaju činjenicu kako čovjek stanuje u svijetu ukoliko daje utočište bitku. Poezija Kornelije Pandžić ilustrira proces davanja kuće gradu i proces prijelaza jedinke od beskućništva prema stanovanju.

Umorni grade, čiji ću ja, tvoj umorni čovjek, i dalje biti suučesnik u nenadanim povijestima, nego tvoj? I gdje ću smjestiti i svoj teret neizvjesnosti, negoli k tebi, svoju rastrzanu želju za bijegom i bolest neprestanog vraćanja?

Daljine su zavodljive ali su sve dalje i glad za lijepo složenim prividima ustupa mjesto gladi za vlastitim gradom, mjestom anđela nesklonih odlasku i lutanju.

Navedeno djelo Kornelije Pandžić, autorice koja je debitirala u devedesetima, učinilo mi se dobrom ilustracijom psihičkoga stanja subjekta koji dijeli traumatičnu sudbinu grada i njegovih stanovnika na razmeđu dvaju tisućljeća. Temeljne političke i društvene promjene te tragični doživljaji uzrokovali su problematiziranje mnogih vrijednosti među kojima se nalazi vlastiti identitet i vlastiti prostor. Nesigurnost i bol, kojima je uzrok rat, ovdje se miješaju s nemogućnošću napuštanja toga umornog mjesta, s neophodnim sutrpljenjem, suosjećanjem, sa snažnim osjećajem pripadnosti ovomu konkretnomu prostoru, subivanjem. Ostvarivanje želje o preseljenju u druge, uređene prostore ustupa pred nužnošću ostajanja u kaotičnome, rušenome, uništavanome prostoru, u ratnome paklu. Ta se nužnost rađa u najunutarnjijim, tjelesnim, intimnim i prvotnim sferama ljudskoga proživljavanja — u crijevima, a predavanje toj nužnosti uvjet je preživljavanja, jer utažuje glad. Subjekt koji ostaje u gradu istodobno je idealiziran i žigosan. Oni koji biraju život u paklu, ili se čine na taj život osuđeni, nazivani su anđelima i podsjećaju na anđele Wendersa ili anđele iz Krakowa koji napuštaju nebo; anđeli koji boluju od melankolije — bolesti vječitih povrataka. Pokušaj zamjene svoga prostora za drugi, tuđi, strani prostor bio bi pristajanjem na lutanje. U sljedećoj pjesmi napuštanje vlastitoga prostora Pandžić zove neuspjelim presađivanjem biljke:

Ne zaboravi, gdjegod da
odeš, disat ćeš poput nespretno
presađene biljke. Usporedit ćeš
nebo, rijeku, počet će ti nedostajati
ne samo ono što više nemaš nego i ono
što nikada i nisi imao. A tu kad si
imaš barem u sebi svoj komad prostora,
posvećenu zemlju, svoju čvrstu točku,
gorčinu ili nadu, svejedno.

(str. 42)

I jedan i drugi odlomak dio su znakovito naslovljena ciklusa SAFETY zone. Najnesigurnija i najopasnija budućnost u vlastitome gradu pokazuje se — paradoksalno — sigurnijom i bezopasnijom od nesigurnosti u tuđem, stranome mjestu gdje je bivanje svedeno na jedan trenutak, sadašnjost, gubitak kako prošlosti, tako i budućnosti. Heidegger je govorio da čovjek utoliko postoji ukoliko stanuje, ili ukoliko hodočasti u mjesta gdje bi se mogao osjećati kao kod sebe. Ovu drugu mogućnost autorica Čuvara praga odbacuje, bitak poistovjećuje sa stanovanjem u Osijeku. Bitak-u-Osijeku značio bi nastavljanje i trajanje kada bi grad sačuvao svoj kontinuitet. Egzistenciju u Osijeku za vrijeme rata Pandžić opisuje gestom koja dopušta korištenje intermedijale interpretacijske matrice. Stih živimo brisani prostor (str. 7), osim doslovne slike s ratnog prostora i apokaliptičkih konotacija, pokazuje da su ljudi izloženi nestajanju poput slova brzo i nemarno brisanih s kompjutorskog ekrana. Slika grada-pakla — paljenoga, uništavanoga, života obilježenoga smrću, apokalipsom, miješa se ovdje sa slikom grada-raja, bajke, sigurnoga prostora, što rezultira osjećajem da je Osijek grad u kojem se ne može živjeti, ali i koji se ne može napustiti. Osječka posvećena zemlja priziva čak sliku nebeskoga Jeruzalema, mjesta susreta s Bogom, a kada današnji prostor iz kojeg je izdvojena zona usporedimo s nekadašnjim prostorom opasanim gradskim zidinama, vidjet ćemo u Osijeku grad-tvrđavu, sveti grad, odraz raja. Konotacije s gradom-djevicom/zaručnicom izranjaju i u niže navedenoj pjesmi, gdje je rušenje (z)grada u ratu usporedivo sa silovanjem, oduzimanjem časti.

Poistovjećenje grada i subjekta uzrokuje doživljavanje vlastitoga subjektiviteta kao pojave koja se rasipa ili nastaje:

Koji je ovo grad, koja ulica? tama je
crna prašina tišine… koja ulica? u
ovoj sam kući izgubila nevinost, kuća
je izgorila, na nevinost sam zaboravila
… ja sam tama, prašina, tišina, pojam
bez prošlosti, nevidljiva.

(Ja sam tama, str. 8.)

Vidljivo poništenje granice između „ja“ i grada čini neraskidiv čvor doživljavanja vanjskoga i unutrašnjih doživljaja koji — interiorizacijom ili eksteriorizacijom — vodi ukidanju prostorne, vremenske i psihološke distance između subjekta i grada. Taj subjekt nimalo ne koristi perspektivu gledatelja, kontemplatora grada, nego utjelovljuje najdublju vrstu participacije. Ne opisuje grad nego ga osjeća, senzualno percipira, tijelo je naime najsavršeniji oblik neposredog kontakta i medij čulnog iskustva. U kaosu apokalipse subjekt i grad zajedno gube svoju prepoznatljivu vanjštinu, dijelove tijela. Subjekt je uništavan zajedno s gradom, rušenje njegovih ulica i kuća nije samo brisanje prošlosti i pamćenja grada nego i prošlosti i sjećanja subjekta, što onemogućuje samoodređenje subjekta kao cjelovite, kompaktne osobnosti. Potpuno se identificirajući s gradom, subjekt ga smatra svojim domom, ali i postaje njegovo sutijelo, u borbi za opstanak obraća se molbom personificiranomu gradu: vrati se svojoj, / vrati se mojoj kući / vrati me jedinoj koži koju znam (str. 22). Ta je molba ujedno i prizivanje sigurnosti, želja za jasno određenim granicama koje pružaju sigurnost, molba za povratak u bezbrižno djetinjstvo, slabu stvarnost i mogućnost nezainteresiranosti za vanjski svijet.

Koristeći termin poljske znanstvenice A. Zeidler-Janiszewske, način prezentiranja Osijeka u pjesništvu Pandžićeve mogao bi se nazvati mnemotehničkim izgovorom (pretekst mnemotechniczny) jer je nesumnjivo spajanje autobiografije s topografijom, supostojanje biografije grada i njegova stanovnika, povijesti prostora i pojedinca. Ovo je sjedinjenje ipak iznimno duboko, eksponirani somatizam, čini mi se, prekoračuje kvalitete koje implicira mnemotehnika, Osijek se javlja kao mjesto potpunoga poklapanja mreža krvotoka subjekta i grada, kao prostor korporalno vlastiti, svoj. Grad ne postoji izvan subjektova tijela i subjekt gubi svoj identitet izvan tijela i kože grada, narušena je njegova realnost, a prostor grada gubi jasan ontološki status. Prisutnost grada povezana je s postojanjem oblika, a u situaciji kada prijeti propast toga oblika jedini jamac materijalnoga, tjelesnoga trajanja grada je materija ljudske egzistencije. Na taj je način problematiziran i prostor grada i subjekta, a osječki se somatizam ratnih devedesetih može čitati kao znak povijesti.

Grad čini subjektovu kralježnicu, njegovu os, identitet. Razbijen i uništavan, u najdoslovnijem i okrutnome, ratnome smislu, svijet-grad u kojem subjekt funkcionira, dovodi do razbijanja njegovog integriteta, rascijepa i fragmentarizacije koja ide do te mjere da subjekt nije u stanju obuhvatiti cjelokupnost vlastita postojanja: između mene i mene postoji još mnogo mene (str. 14). Subjekt se ogleda sa sviješću individualnoga ja i ja koje shvaća kao dio cjeline, dio grada; subjekt koji je lišen grada, kojemu je grad oduzet, gubi tlo za građenje vlastita identiteta, nema ga gdje smjestiti i na što osloniti. U izvjesnome smislu subjekt/žena postaje zrcalo, gledajući dezintegrira svoje ja, rasplinjuje se zajedno s onim što je vanjsko, predaje se navali vanjskih slika, podređuje ritmu grada: je li to tenk? / ne, samo peru ulicu. mora biti lijepa / za rat. idemo se i mi okupati (str. 9). Obostrana je ovisnost grada i subjekta: strah me ako odem da će se za mnom / sve sklopiti i nestati i ako ostanem / da će samo trenutak nepažnje biti / dovoljan da se sve izobliči (str. 22). Suovisnost obvezuje na suodgovornost koja se ponekad može svesti na ulogu svjedoka (vidio sam to svojim očima) ili — sukladno s naslovom zbirke — čuvara praga. Sutjelesnost označava vrlo snažna povezivanja, nije samo grad jamstvo subjektova postojanja, nego je i subjekt oslonac, temelj, kralježnica grada. Drugi gradovi predstavljaju strah, stranost, štoviše — svijet bez svojega grada jednostavno postaje strah: kada grada više nema / seliš se s torbom mraka od / jednog do drugog straha (str. 22). Pjesnikinja odbacuje mogućnost udomaćivanja u drugom prostoru, ostavljanja svojega ja-grada, zamjenjivanja nekim drugim, tuđim. Ne odriče se svojega grada-tereta i ne pronalazi smisleni izlaz iz toga prostora-ja koji podsjeća na izbrisani ekran kompjutora, nestvarnost koja briše sve što je do tada činilo njezin život.

Pandžić spaja strah od uništenja, smrti grada s razumijevanjem grada kao prostora egzistencije, svojega prostora. Grad je uništen, ali ne i napušten, provodi svoj život makar u podzemlju, a ta je činjenica povratak modernizmu, usprkos postmoderni i njezinim označiteljima, povratak ideji utočišta, azila, intimnosti i sigurnosti koju postmoderno doba pohranjuje u zaboravu. Ewa Rewers, proučavateljica gradske problematike, piše o nostalgičnom povratku ideji utočišta: „Riječ je o nostalgiji koja dotiče one koji nastoje pronaći pozitivne konzekvence toga da im pripada samo odjeća, u neprestanoj trci s mjesta na mjesto, iz grada u grad, iz zemlje u zemlju. Ljudi koji ne povezuju pojam ’dom’ ni s jednim posebnim mjestom, dakle mogu se neprestano i svugdje (s pitanjem: doista?) osjećati kao kod kuće. Ideja povratka kući […] gubi smisao tada kada se kuća nalazi svugdje, ili — travestirajući Jarry’ja — nigdje“. Međutim, „dom“ Pandžićeve nalazi se u određenome mjestu i odbacuje se mogućnost promjene mjesta-doma. Pjesnikinja ne dekonstruira pragove između prisvojenog mjesta i tuđeg prostora straha, ne usmrćuje metafore „prekoračivanja granice“, nego upravo obrnuto — stavlja čuvara na prag doma-mjesta, nastanjenoga grada, a ovaj je čuvar sam pjesnički subjekt sa svojom sviješću i tjelesnošću. To je stara potreba čuvanja mjesta kao neponovljivog znaka identiteta, Osijek se dakle javlja kao mjesto Dasein (Ovdje-Bitak). […]

Krystyna Pieniműek-Marković, Od poistovjećivanja do neprimjećivanja