prošla sljedeća Enciklopedija ništavila
68
Stanko Andrić

Enciklopedija ništavila

[proza]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture republike hrvatske

Otvori
Čitanja 5731
Preuzimanja 846
Ukupno 6577
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

U hrvatsku književnost Stanko Andrić ulazi s neobičnom zrelošću, sa sposobnošću krajnje metodične refleksije o svim svojstvima pisanja i postojanja, čitanja i povijesnog ulančavanja. Kao apscisa mu služi zavičajna Slavonija i njezina gusta, zapretana prošlost, a kao ordinata najuniverzalnije ideje o znakovima i njihova upravo fantastična dogradnja konvencija i konotacija, izvoda i nagađanja. Na naizgled horizontalnoj i čak linearnoj projekciji nalazi međutim uzbudljiva presjecišta, koja redovito vode u dubinu, u beskraj i nedogled.

Od samoga početka iznimno svjestan pisac, mladi Andrić znade da ne gradi samo na terenu na kojemu je stasao, nego i na pijesku, živom pijesku kliskih riječi i njihovih neuhvatljivih značenja. Zato s jedne strane ispisuje Povijest Slavonije u sedam požara, a s druge upravo Enciklopediju ništavila, što bi mogla biti i nekakva borgesovska Knjiga pijeska i flaubertovski Rječnik općih mjesta i bierceovski Đavolji rječnik i mallarméovska Knjiga per antonomasiam. Ne samo žanrovski fluidan već i bitno neodlučan između fiction i faction pristupa, on uzima pojedinačne elemente i sastojke govora, takoreći zrnca pijeska kojim je okružen i u koji neizbježno tone, te ih nastoji sagledati s više strana, ne bi li se barem o njih uhvatio kao o „čvrste točke“.

Posljedice su predvidive: uzete kao objekti raspravljanja, odabrane jedinice još se i dalje mrve, dijele poput ameba ili ad infinitum upućuju jedna na drugu. Status „umjetnosti“ podržan je idejom „broja“, uvjerljivost „teologije“ zajamčena je konzistencijom „sna“, „filologija“ se, dakako, rimuje sa „somnologijom“, „vrijeme“ i „voda“ neslučajno teku jedno iza drugoga i tako dalje… „Aporija“, „autologija“, „kriptologija“ i „autobiografija“ naočigledniji su pak oblici zrcalne iluzije, više ili manje ljupke varke kojima se pomamno predajemo ili nemoćni prepuštamo.

Sam izbor enciklopedije, rječnika, leksikona kao načina organiziranja teksta i neutralnog nizanja obrađenih čestica vrhunac je metaknjiževne svijesti. Autor navodi čak pet prednosti takva tipa strukturiranja, u kojima se slučajnost i zakonitost, paradoks i logika međusobno izmjenjuju i dopunjuju. Uostalom, za čovjeka kojemu je labirint zapravo najkraći put između dvije točke, a jednostavno smatra da treba izbjegavati kao odveć vidljivu stranputicu, jedino su gustiš pojmova i čvrsta mreža referenci legitimno sredstvo za tumačenje „srca tame“ ili gnoseološko-aksiološki model univerzuma.

Andrićevo pisanje jezgrovito je i odmjereno, teži objektivnosti i suzdržanosti definitivna izraza. Doista, kao da je sublimirao veliko nadosobno iskustvo, te govori u ime legije prethodnika ili velikog broja multidisciplinarnih suputnika. A opet, iza znanja i ironije, parafraze i perifraze, krije se prava strast otkrivanja pukotina u sustavu, u mišljenju i rubnih, graničnih situacija etike i estetike. Elegantno i istančano, njegovo je pisanje također lagano podsmješljivo no bez humornoga pražnjenja ili poante vica. Naime, jest duhovito no isključivo u smjeru uzvišene duhovnosti ili barem lucidne ekvilibristike s ishodišnim i temeljnim stvarima (ambijenta, življenja, književnosti).

Nije teško zaključiti da Stanko Andrić predstavlja jednu od najsvježijih a istodobno (paradoksalno) i najiskusnijih pojava suvremene hrvatske književnosti, te da njegova knjiga Enciklopedija ništavila znači ozbiljan dobitak.

Tonko Maroević