prošla sljedeća Grad dobrih ljudi
35
Miroslav Mićanović

Grad dobrih ljudi

[poezija]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu INA d.d. i ministarstva kulture republike hrvatske

Otvori
Čitanja 8881
Preuzimanja 423
Ukupno 9301
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Zgovor ili poslije ljubavi

U općem ravnodušju kojim je praćena suvremena književna proizvodnja, pitamo se, što znači pojava novoga imena i je li uopće potrebno posvetiti imalo pažnje početnicima? Odviše često zaboravljamo da se u prilikama bitno pomaknute socijalizacije mladih stvaralaca iza novoga imena krije zapravo već formiran lik stručnjaka, sposobna da u oblasti u kojoj se pojavljuje istupi samostalno, samosvjesno, bez licemjerne podrške i bez kurtoaznih preporuka. Općenito smo staro društvo, pak smo se prema mladima više spremni odnositi deklarativno, nego li ozbiljno. Iako, dakle, ne mislimo pisati prigodan pogovor, osjećamo da će nekoliko kritičkih odrednica nešto starijega pjesnikova sudruga olakšati recepciju novoga imena, odnosno nove poezije. Osim ako su nam procjene “starije” nego što mislimo.

Uostalom kriza je suvremenih književnokritičkih prosudbi delikatnija od možebitne krize pjesništva; živimo u vremenima razjedinjena iskustva, s iskustvom razjedinjena vremena, pa je mnoštvenost poetičkih/estetičkih mogućnosti gotovo nesaglediva (govori se o nemogućnosti i o unakrsnosti izbora), tako da se i pitanje originalnosti, odnosno eventualne “nove poezije” i staromodnih procjena mora shvatiti na potpuno nov način. Nemamo više pravo na cijelo vrijeme, rekao bih da je i naša sretna obaveza da tumačimo doba u kojemu živimo kao vrijeme koje je probilo opne vlastita bitka, za volju transtemporalne dimenzije svijeta. Nemamo stoga više pravo ni na cijelu istinu, kao ni na pun uspjeh u nekom dogmatičnom poetičkom konceptu, makar on bio sasvim originalan. Na cijeni su kompromisni modeli.

Miroslav Mićanović se nije odlučio: između znakova razjedinjenih svagdanjih iskustava on je pošao u potragu za iskustvom imaginarne povijesti, kao što će već možda sutra preko tradicije pokušati osmisliti iskustva svakodnevice. Između realizacije i stvarnosti, tradicije i zbilje, Mićanović je ipak najbliže subjektivnom iskustvu, pa i nekom osobnom vremenu, u kojemu se zapravo prilično dobro snalazi, unatoč začudnosti i iskrenosti, kojih se nije oslobodio:

Čudno je to čudo,
moja draga i draga moja,
otčudila dva debela doba:
zima i zima,
moja draga i draga moja,
od čuda budno ležim:
pijan i pijan
u pijanom snijegu,
draga moja i moja draga,
a tvojih stopa ni traga
ni traga
ni traga
moja i moja; draga i draga.

Inovacije, dakle polusvjesne intervencije lirskoga subjekta u oblike pjesme nisu pretjerane, one služe bitnim semantičkim pomacima, asocijativnim logikama stihova, pa ih ne treba shvaćati kao pomodarski avangardizam, koji bi kušao neko iskustvo izvan stvarnosti, izvan subjektivizirane pojavne zbilje, nego kao napor da se dosegne moderan standard stiha, ali ne i uvijek vlastiti stihovni standard. Oblici su Mićanovićeve pjesme najmanje dvostruki, u jednima prevladava ritam sažetih, koncentriranih struktura, gotovo taksativne skale suznačenja, a u drugima je narativan diskurz nametnuo asocijativnu logiku modernih poema, izuzetno disperzivna dijapazona značenja, u nekim aspektima bliskima neonadrealističkim stilskim postupcima (npr. Poslije ljubavi, Bez naslova ili ni slova o ljubavi, Nema ni svjetla ni ljudi ni noći, Prijetnja mojoj ozbiljnosti, Grad dobrih ljudi). Ono što u tim postupcima s oblicima smeta, a što će se vjerojatno pjesnikovim narednim knjigama otkloniti, to je pretjerana njihova neujednačenost, koja nije funkcionalna i ne pridonosi istinskoj poetičkoj raznovrsnosti, nego nekom stihovnom kreativnom neredu, koji se nije htio ni unutar vlastita izbora ograničiti na samo jednu mogućnost. Međutim, pjesme kao što su Dovoljno je na trenutak, Ljetopis, ULAZIMO U NOĆ, a zastave su pale, KUĆA KOJU SMO POČELI GRADITI, svrha, Ono što bi ti htio, Grad, uz već spomenute, svakako čine ogledne krugove zdrave jezgre Mićanovićeva književna senzibiliteta, u kojemu se još nadmeću lirska i narativna snaga izraza, što će se pak lako prevladati primjenom nekih proznih oblika, o koje se autor već i okušao (kratka priča, književna kritika). Naročito je vrijedna karakteristika Mićanovićeve poezije naglašeno osobna artikulacija raznorodnih tema, a posebice motiva ljubavi i grada, u kojima se smisao za detaljistički retuš smjenjuje s duhovitošću, odnosno ironijom i autoironijom: lirizam detalja objektivizira se kritičkim zahvatima u stanje društvene svijesti, s kojom se pojedinac nalazi u raskoraku. Pjesnička istina i istina svijeta u neprestanom su produktivnom dijalektičkom suodnosu, a ako se Miroslav Mićanović odlučio za subjektivnu istinu, kadšto i samo iskrenost, to ne znači da se zatvorio u kule estetičke istine, nego je baš obratno svoju istinu o svijetu stavio “na provjeru” mnogobrojnih istina svakodnevice. Možemo reći: uvjerljivo.

Smiješno bi bilo, s nekom generacijskom predrasudom, katalogizirati Mićanovićevu pojavu, pa je bolje da u vremenu koje je sposobno da paralelno podnese niz drugih vremena, kao i tradicija, kao i poetika, kao i oblika, zaključimo kako s novim pjesnikom suvremena hrvatska književnost ne dobiva još nešto epohalno, ali već jednu novu književnu svijest, nemirnu, stvaralački budnu i sugestivnu. Unutar opće obnove estetike romantizma, u potrazi za smislom iracionalnih strana zbilje ili u kretanju spram stvarnosnih osnova smisla, već spomenut romantičarski nered u oblicima, naglašena subjektivnost, poezija koja neće biti opijum nego budna savijest čovječanstva, stihovi što neće biti samo preglasni eksperimenti avangardističkih odjeka, u jednu riječ pjesništvo kultivirana iskustva, strahova i nada, na pragovima je novih vjerovanja i novih zanosa, što će doći, što moraju doći:

Miran i plemenit lažljivo produžuješ zubima pjesmu,
ne smijem ti sve reći, ali vjeruj,
ne želim ti sve reći, ali vjeruj,
ne smijem ti sve reći, ali vjeruj,
to je kao kad sanjaš: vrata, kredenac, prozor
i oluci te kradu,
ali sad te ne mora nitko buditi,
zlo se izjednačilo sa snom,
buđenje s rastom malignih stanica,
trebalo bi pjesmu produžiti, odužiti, razdužiti, zaslužiti,
kamenovati, raskamenovati, otkamenovati,
zakamenovati,
zaustaviti prije trnja prijetnju,
oteti pjesmi zdravu k
r
v
i mirisati naranču na bolničkom ormaru:
pobijeđenu
nepojedenu

Uostalom, zašto da mu ne povjerujemo? Radi se, naime, o tome da u svemu ostanemo mladi.

Zvonko Kovač