prošla sljedeća Grudi i jagode
54
Darija Žilić

Grudi i jagode

[poezija]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture republike hrvatske

Otvori
Čitanja 6992
Preuzimanja 416
Ukupno 7408
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Knjiga pjesama Darije Žilić Grudi i jagode već naslovom nedvosmisleno obilježava, ali ne i nužno ograničava, prostore vlastitog interesa i mjesta s kojih se konstituira njezin pjesnički glas. Glas u knjizi pjesama Grudi i jagode nastaje od toposa koji su umnogome određeni čitanjem svijeta iz perspektive Drugoga, onim što nerijetko određuje ponašanje žene i kroz što se konstruira njezina prisutnost u svijetu. Odnos prema hrani, muškim piscima, prema tijelu i seksu, opisi vlastitog izgleda i poslovi koji kao da su prirođeni ili predodređeni ženi bitne su odrednice iz kojih započinje pisanje, započinje tekst, javlja se glas: „Kako voljeti sebe kad pojela/ sam danas previše kolača,/ kad o Kafki pisala sam bolje/ prije točno osam godina,/ a ljubila se vještije prije dvije./ A, sad bojim se tijela, seksa, strasti, lako preokrećem teme,/ okrećem glavu i ne gledam u oči.” Neposrednost koja odgovara stratifikcaiji mjesta žene i njezine svjesnosti provlače se kroz, naizgled, jednostavne i neposredne stihove, nižu se prizori i slike u dužini dana, pretaču se prizori zavodljivi kao žurnal ili reklama kojom dominiraju sve predodžbe i predrasude o ljepoti i ženi, o njezinu izgledu i radinosti, o odrastanju i potrebama. Poezija koja se čitatelju obraća, nudi, ili zaposjeda ga i govori mu „toplo kao muzička kutija”. Međutim, govorenje o sebi nerijetko se mijenja i lirski subjekt, ona koja govori, napušta tu prvu instancu neposrednosti i pamćenja, odriče se jedinstvenosti i neponovljivosti vlastitog doživljaja, u ime Drugih, žena, koje nisu stekle pravo glasa ili nisu ni pomislile da ga trebaju preuzeti ili izdvojiti. Ali nije na djelu agitacija i protest, pobuna koja bi iskorištavala poeziju, oduzimala joj dah i prostor, naprotiv ironijom ili pseudouopćavanjima, prepričavanjem i umekšavanjem proteže se slika o vječnom nespokoju ili nesporazumu između muškaraca i žena, što je gotovo savršen uvod u knjigu zabuna ili razlika muškaraca i žena… Udvajanje glasova, postupaka skrivanja i otkrivanja, pulsiranja između naivnosti i erotičnosti, skrivanja znanja i otkrivanja doživljaja koji su proizvedeni u jeziku, suprotnost unutar svijeta žena i ženstva ponekad snažnija i traumatičnija od klasičnih zapreka – čini tekst vibrantnijim i nesigurnijim, podatnijim i složenijim. Istodobno, stanovita pričljivost i sigurnost koja se nadaje u naraciji, nerijetko zaglušujuća ravnomjernost melankolije, oduzima knjizi ona mjesta dramatičnosti i posebnosti, koje bi imala i koju zaslužuje: Hrvoje Jurić uvodi u tekstu o knjizi raspravu o njezinoj ženskoj naravi, naravi teksta koji svojom tihosti, oblosti i mekanosti sudjeluje u podjeli glasova snažnije od naznačene oštrine i provokativnosti. „Drugovrsnu osobinu Darijinih pjesama nazvao bih – ženskom. Ali nije slabost ono zbog čega ovdje govorimo o ženskome, nego spremnost da se o slabosti govori, a onda i s drugim podijeli dvojbe koje nisu samo muški spekulativne, refleksivne, muški racionalne.” Grudi i jagode u svakom je slučaju knjiga pjesama koje su umakle izravnosti posredovanja znanja o sebi, o ženskom i radije tražile prostor vlastitog glasa, koji je itekako unaprijed opisan i podređen doznačenim porukama o ženi i njezinim ulogama u svijetu uvijek opasno raspoloženih muškaraca. Pomak u nježnost, pričljivost, melankoliju nije odgovor čitatelju, nego traženje mjesta s kojeg s može govoriti i za jednu i za jednoga. U ime jednih i u svoje ime – u prostore gdje je se ponovno iščitava i ono vječno i ono prolazno i promjenljivo.

Miroslav Mićanović