prošla sljedeća Kako sam živio u ritmu heavy metala
79
Steve Almond

Kako sam živio u ritmu heavy metala

[proza]

prvo izdanje

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture republike hrvatske

Otvori
Čitanja 5253
Preuzimanja 480
Ukupno 5733
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Stevea Almonda kritika često proglašava „majstorom erotske proze“, što je uglađen izraz za pisca  koji „zna pisati o seksu“, iako je sam autor uložio popriličan trud da demantira ideju da „piše o seksu“. „Smatram da ne pišem o seksu, već o žudnji“, rekao je u mnogobrojnim intervjuima. Doista, koliko god bila laskava titula „majstora erotske proze“, Almond koristi erotiku tek kao sredstvo naglašavanja prilično kompleksnih tema neispunjenih žudnji, nemogućnosti odrastanja i sazrijevanja, te nepovratnih gubitka, gubitaka koji nas izmjene zauvijek. Originalni naslov knjige Kako sam živio u ritmu heavy metala jest My life in heavy metal u kojem je heavy metal daleko više od muzike – to je prvenstveno metafora za vječitu neodraslost, za nemogućnost da se odraste, da se emocionalno sazrije, da se na planu emocija ostvari mogućnost davanja i primanja. Kad je riječ o emocijama u većini pripovijedaka najčešća je tema davanje i primanje ljubavi. U tom je smislu osobito upečatljiva jedna od tek nekoliko erotikom nenabijenih pripovjedaka „Nepisana pravila plemena Ik“ koja govori o ocu, dobrom i blagom čovjeku koji nikad nije uspio u potpunosti zavoljeti svoju djecu  i suprugu, te tek nakon njezine smrti uspijeva „emocionalno omekšati“, no i njegov se život već primiče kraju i osjećaj promašenosti i nenadoknadivosti vremena ostavljaju osjećaj gorčine i nemoći. Gorčina i nemoć glavna su tema i pripovjedaka „Kako sam živio u ritmu heavy metala“, „Pobjegni od mene moja bljedunjava ljubavi“, „Valentino“ i „Kako zavoljeti republikanku“ u kojoj pripovjedač progovara u prvom licu o tome kako je žestoko zaljubljen u „divnu djevojku“, a ona mu ljubav kao u kakvoj bajci uzvraća, no ubrzo čitatelju postaje vidljivo ono što glavnom junaku ostaje skriveno do samog kraja – ljubav je od početka postavljena na klimavim nogama, odabranica srca je neadekvatna glavnom junaku, njihovi su problemi nepremostivi, „velika ljubav“ (za koju glavni lik u zakutku mozga uvijek nesvjesno osjeća da i nije baš toliko „velika“), osuđena je na propast, ožiljci na duši ostaju i peku… Nužno je naglasiti da, iako su teme kompleksne, Almondov način vođenja priče nije ni najmanje „težak“, naprotiv, kod njega je sve „laganini“, radnja teče linearno i prividno lagano dok se poput automobila nad kojim je inače pažljivi vozač izgubio nadzor ne strovali u provaliju, a preživjeli ostaju u polomljeni u duši. Ipak, nisu sve pripovijetke „crnjaci“, ima tu i zgodnih, šarmantnih, kraćih i dužih priča koje govore o zavođenju („Sezona lova“, „Posljednji dani Dona Viktora Potapenka koje je proveo kao slobodan čovjek“), kratke erotikom nabijene sličice („Moskva“, „Zakon o šećeru“, „Ulični pornić“), te osobito zanimljiva priča „Ljigavohakerski igrač – komada žderač“ koja je ispričana u prvom licu, a glavna je junakinja žena.

Na kraju nekoliko riječi o erotici i njezinoj ulozi u pričama. Iako je kritičari često stavljaju u prvi plan, kod Almonda je erotika u prvom redu sredstvo kojim zbližava glavne junake, „ljepilo“ koje drži likove čvrsto vezanima u neadekvatnim vezama. No kako i najčvršće ljepilo s vremenom „popusti“ tako i strast splasne, istroši se, a likovi se nađu suočeni s bolnim istinama i još bolnijim izborima. Almondova je erotika realna i iskrena, te je, na neki način duboko katarzična u trenucima u kojima se čitatelj poistovijeti s likom i situacijom, suočen s činjenicom da kad nestane strasti na pozornicu stupa gruba realnost u kojoj za svoje izbore i postupke treba preuzeti odgovornost.

Kristina Vlašić