prošla sljedeća Kako se ubiti
12
Robert Roklicer

Kako se ubiti

[proza]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture republike hrvatske

NEDOSTUPNO ZBOG ISTEKA IZDAVAČKIH PRAVA

Otvori
Čitanja 15740
Preuzimanja 0
Ukupno 15740
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Tri su osnovne kvalitete ove zbirke priča koje otkrivaju čitatelju već pri prvom susretu s tekstom: lakoća pripovijedanja, humor i nepretencioznost. Sve su ove kvalitete međusobno isprepletene i uvjetovane, što već unaprijed sugerira solidnoga književnoga kreativca i zanimljiv književni tekst. Dakle, već pri prvom susretu s ovom prozom možemo biti sigurni da ćemo izbjeći smrtni grijeh svakog umjetničkog pokušaja, jer se pod uvjetima i ne bi smjelo govoriti o ostvarenju, već o dosadi.

Nepretencioznost i humor povezani su već jednom od razina smiješnoga: razinom dosjetke i gega. Ta je razina ovdje ostvarena prvo na razini jezika, tj. smisaonim kalamburima koji nalikuju na ruganje pretencioznom kazivaču, tipa “predujam u obliku avansa” ili “laički gledano umro je na kraju svojega života” i sličnim pleonazmima ili tautologijama kojima će pretenciozni skriboman pokušati iskazati svoju mudrost ili pripovjedački dar. Na istoj su razini i parafraze manje ili više popularnih anegdotalnih situacija, ali pritom se autor nastoji odvojiti od apstrakcije vica i spojiti ga s ozbiljnijom razinom humora, poput satire, ili bar kozerije, stvarajući vitalnu vezu između apstraktno anegdotalnog i surovosti života u kojemu se humor projicira u svojoj apsurdnoj i možda upravo time esencijalnoj formi – kao crni humor: nesumnjivo iskreno plačemo za pokojnikom koji nam je ostavio svoje dugove.

Naravno, humor koji se iscrpljuje dosjetkom ili gegom, a to važi za svaki drugi procede, dakle i onaj koji ne pokušava biti humornim, ne može se smatrati istinskom književnošću. Ovdje, srećom, humor ima više razina, a kontekstualni prijelaz u onu višu, bitnu i sasvim literarnu razinu naznačen je i u upravo navedenom pretakanju vica u realni svijet realnih ljudskih briga. Na drugim, ponavljam, višim razinama, autorov humor postaje istančaniji i suroviji istodobno, ali se surovost više ne iscrpljuje samo kontrastiranim verističkim i biološkim detaljima – poput vođenja ljubavi i povraćanja – nego postaje dio apsurda ljudske egzistencije u naznačenim društvenim okvirima, kao i pripadnosti marginalnom području u odnosu na zadanost ili normativnost društvenih okvira uopće. Tu se, zapravo, Roklicerov humor susreće s crnim humorom prijelomnih književnih djela prošlog stoljeća, posebice onima koja su se upravo poradi svojega karaktera uspjela afirmirati dobrih tri ili više desetljeća nakon svojeg nastanka. Pritom se, dakako, aludira na romane Franza Kafke i desetak godina mlađeg Henryja Millera koji su obojica, svaki sa svoje strane, pokazali groteskno-humornu stranu svijeta i ljudske prirode, humoru kojemu se ne može odreći identitet jer paradoks je uvijek bit humora, ali humora koji prije budi tugu nego eksploziju smijeha. Kada već kao ilustraciju rabim ovu usporedbu, onda mogu naglasiti da je srodnost Roklicerova teksta s Kafkom prvenstveno u sferi besperspektivnosti i izopćenosti glavnog junaka, koji je i pripovjedač, dok je srodnost s Millerom dvojaka: prvo, u alijenaciji koja se akcentuira alijenacijom seksualnosti i drugo, a možda još i bitnije, u pokazivanju toga kako se u ljudskim odnosima u pravilu može naći ambivalentnost – pa je od te ambivalentnosti i najmanje što se u većini privlačnosti nerijetko nalazi barem zrnce odvratnosti.

Unaprijed istaknutu nepretencioznost argumentiram time što se ove spoznaje, nesumnjivo imanentni i bitni dijelovi Roklicerova pripovijedanja, moraju iščačkati iz jednostavnih fabula i likova junaka koji sami sebe iskazuju prvenstveno na razini vlastitog, u pravilo autoironičnog govora. To je nalik na tip skaza koji su u visoku književnost unijeli ruski pisci s početka dvadesetog stoljeća (poput Šolohova i Babelja); usput rečeno, srodan čaplinovskom jeziku autoironične pantomime iz vremena nijemog filma, a koji se do danas pokazuje produktivnim pripovjedačkim (pa još uvijek i filmskim) postupkom u ocrtavanju likova s društvenih rubova.

Nepretancioznost kao vrijednost koja pojačava one druge – naprijed spomenute – pridonosi i, također na početku naglašena, lakoća kazivanja. Ta kvaliteta ukazuje na rođenog pripovjedača kojemu se rečenice, barem naoko, same slažu, a njihove su veze i predmetne i leksičke – to je kvaliteta koju nazivam gustoćom teksta – pa produktivnu liniju progresije čini harmonija jezične razine s fabularnim namjerama. Pisac ujedno dobro razumije kada se s lakoćom kazivanja, logikom ruke koja sama piše, ne smije pretjerati jer svaka suvišna riječ u takvom stilskom postupku može voditi prema destruktivnom i disharmoničnom spoticanju.

Tematskom jedinstvu knjige pridonosi činjenica da su fabule oslonjene na prizemnu razinu života, razinu elementarne egzistencije i bioloških poriva koji su po svojoj biti, a i druge neke srodne nadrealističko-frojdovske aluzije povremeno srećemo u tekstu, u sukobu s društvom – svakim društvom, a ovdje konkretno s, uvjetno rečeno poželjnom normativnošću urbane potrošačke civilizacije 21. stoljeća. Tom indirektnom, ali ne i skrivenom buntovnošću, ova knjiga predstavlja se kao relevantan književni doprinos, jednako kao što se ostalim, naprijed navedenim kvalitetama, pretplaćuje na status bestselera.

Ludwig Bauer