prošla sljedeća Krvavi mjesec nad Pompejima
45
Irena Lukšić

Krvavi mjesec nad Pompejima

[proza]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture republike hrvatske

Otvori
Čitanja 7067
Preuzimanja 512
Ukupno 7578
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

„U stanju sam, naime, izmisliti bezbroj priča samo da odvratim vrijeme od sebe“ – piše Irena Lukšić u Kući od mrtvih osa. U svakoj njezinoj prvoj priči krije se druga priča, a u drugoj treća, pa opet malo prva, nadovezuju se i prikrpljuju četvrta, peta i tako dalje, do u beskraj. Čitatelji postaju zarobljenici njezinih, a i tuđih, usputnih priča u neobičnoj knjizi s pomalo opasnim naslovom Krvavi mjesec nad Pompejima.

Irena Lukšić spisateljica je bizarnih, osebujnih detalja, začuđujućih slika i asocijacija. Posjeduje istančanu duhovitost na kakvu baš i nismo navikli u naših, trenutno popularnih pisaca. Riječi i naklapanja koja ulaze i izlaze iz trenda. Interdiskurzivnost. Iza velikoumnosti sve se vrti oko trivijalnosti. Ali na uglednim simpozijima nađe se i nekoliko recepata koje možda vrijedi iskušati, po jednom mogao bi se skuhati sasvim dobar boršč. U melting potu svašta tali, u doslovnom i mudroslovno društvenom smislu. Valja potrošiti dnevnice i upoznati neki novi grad, ljudi su manje-više isti osim ako neki slučajno zalutaju.

Prije gotovo četvrt stoljeća bila sam u Krakowu. Sama, tek nekoliko dana. Odsjela sam u ljupkom hotelu Francuski, ružičastom i plavom kao svileni bombon, staromodnom, bez lifta, s golemim perjanim posteljama. To prepisujem iz svoga davnog putopisa. Takav je hotel svakako neprikladan za simpozij s mnogo sudionika na kakav je igrom slučaja dospjela Ursula Levinski (ne, ne, ne nadajte se, nije Monika!). Izležavala sam se u udobnom, prostranom krevetu opremljenom divnom, kičastom i bakinskom posteljinom, a preostalo vrijeme najviše provodila u čuvenom Muzeju Czartoryskih diveći se nježnoj Dami s hermelinom, pripisanoj Leonardu da Vinciju. Bio je to sasvim drugi ugođaj, različit od onoga na simpoziju što ga prikazuje marljiva autorica nanizanih priča.

U pisanju Irene Lukšić ima nečeg zakučastog i rebusnog. Tako čitajući zavapim: nemoj me uvući u priču, ne mogu te slijediti… Beskrajni lanci asocijacija, knjiških i sasvim svakodnevnih, banalnih, gubim se kao u labirintu. Na kraju ipak otkrivam da ima više izlaza i da mogu odabrati sebi najprikladniji. Satovi glazbe u gradskom muzeju i što je od toga nastalo…

Irena Lukšić kao da poput mačke prede beskrajnu priču koju je na sasvim drukčiji, zanosno bajkovit način napisao Michael Ende. Ali ako se ipak odlučimo slijediti spisateljicu, i mi ćemo naići na mnogo toga, i to sve brzo, kao u prolazu. Spisateljica uvijek nekamo putuje, nigdje ne ostaje, sve bilježi kao na proputovanju. Puni su joj džepovi papirića.

„Ovako mi misli neprestano propadaju u skrivene zamke, tobože sjećanja ili, tobože, analogije, a zapravo stvaraju crtu koja se beskrajno udaljuje od svog početnog impulsa.“

Nevjerojatno zamrsuje priču u kojoj se na neki volšeban način uz neizbježnog Nabokova i njegov tobožnji, čudesno zamišljen prolazak kroz karlovačku željezničku postaju, pojavljuje i hrvatsko proljeće 1971. upakirano u portret možebitna austro-ugarskoga časnika.

Lukšićkine su kombinacije nevjerojatne, a opet djeluju uvjerljivo. Nikada ništa ne zaboravlja, ima pregled nad svojim figurama.

„Televizor koji imam na raspolaganju u kvaru je i nikakve druge slike do onih koje sama stvaram ne dopiru do moje svijesti.“

Tako se može slagati sličice cijeli život, sve je u zapisivanju. O ovoj se knjizi može pisati na razne načine, a jedan je od njih i kuharski. Dodavala je majstorica mnogo začina, pa ipak joj nije ništa iskipjelo iz lonca. I to je, svakako, umjetnost.

Sunčana Škrinjarić