prošla sljedeća Makovo zrno
168
Neven Ušumović

Makovo zrno

[proza]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba

Otvori
Čitanja 2164
Preuzimanja 452
Ukupno 2615
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Neven Ušumović kao predtekst priča svoje knjige Makovo zrno jasno određuje stvaralački opus Géze Csátha. Iza naslovne stranice, na posebnoj stranici, prije prve priče stoji: „Po motivima kratkih priča Géze Csátha (Szabadka, 1887. – Subotica, 1919.)”. Taj paratekst, s osnovnim podacima o mađarskom autoru, s mađarskim i hrvatskim (srpskim) nazivom jedno te istog mjesta, njegovog rodnog grada koji je i mjesto njegove smrti, daje na znanje da se, osim priča, oslanja i na Csáthovu životnu priču, ništa manje zanimljivu i ništa manje suroviju od njegovih tekstova.

Géza Csáth, rođeni József Brenner, mađarski književnik, glazbeni kritičar, liječnik, psihijatar, svoj kratak život (1887-1919) završio je u novonastaloj pograničnoj zoni između Mađarske i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, nakon što je pobjegao iz subotičke umobolnice i neuspješno pokušao preći granicu prema Mađarskoj. Kad su ga uhitili srpski graničari, progutao je dobro izmjerenu količinu lijeka pantopon. Pripremio se dakle na mogućnost neuspjelog bijega. Taj bijeg u prostoru, preko novonastale granice, zapravo i nije bilo drugo nego trenutna iluzija poremećenog uma, da ima kud bježati. Tamo, na granici, okružen graničarima, tjelesno i mentalno iscrpljen, postao je svjestan da više nema kud nakon svih strava kroz koje je prošao odnosno koje je aktivno izazvao. Csáth se cijelog života kretao na rubnim područjima, bilo na granicama ljudskih konvencija, bilo na granicama bioloških mogućnosti i datosti. Mladić iz prašnjave provincije Austrougarske Monarhije, iz „velikog sela“ Bunjevaca i Mađara, Subotice (mađ. Szabadka), na plimi velikih nada, novih početaka krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, želio je postati svjetski poznat pisac, veliki glazbenik i uspješan liječnik. Sve te prevelike nade gajio je još i blizu svoje tridesete, kad je već bio relativno dobro primljen pisac, priznat glazbeni kritičar i prihvaćen liječnik. Odnosno kad se već sve postignuto počelo gubiti u svakodnevnicama označenima dnevnim dozama morfija. Prvu dozu tog lijeka je svježe diplomirani liječnik József Brenner ušpricao si 10. travnja 1910., kad je njegov kolega ustanovio kod njega prve (nesigurne) znake tuberkuloze. Mladić od 23 godine, pored liječničke diplome i statusa pripravnika na budimpeštanskoj Klinici za neurološke i umne bolesti, ima dvije objavljene knjige novela, a priznat je i kao glazbeni kritičar najznačajnijih mađarskih listova. Prihvaća liječnički posao u sanatoriju u Ótátrafüredu (sa željom liječenja i vlastite tuberkuloze). Godine koje slijede su nalik stravičnim pričama njegovih novela. Godišnje objavljuje nove i vrlo uspješne knjige priča, prikazuju se njegovi kazališni komadi, i dalje se bavi glazbenom kritikom. Objavljuje knjigu o psihološkim mehanizmima umnih bolesti, jedan je od prvih predstavnika novog pristupa umnim poremećajima  u Mađarskoj – na tragu Sigmunda Freuda. Uz to – kako saznajemo iz njegovih dnevnika – definitivno postaje ovisnik o morfinističkim i seksualnim užicima. Zastrašujućom pedantnošću bilježi u svojim dnevnicima točnu količinu ušpricane droge i jačinu užitka, kao i broj dnevnih snošaja i njihovu jačinu. Njegov brak sa suprugom Olgom Jónás se može opisati u okvirima seksualne psihopatologije. Liječnik u sanatorijima namijenjenima dominantno ženskim bolesnicima vodi bilješke i o nebrojenim ljubavnim (točnije seksualnim) avanturama sa svojim pacijenticama. Do definitivnog tjelesnog i mentalnog pada dolazi u okolnostima prvog svjetskog rata, prvo na južnoj, pa na istočnoj fronti, zatim u zaleđu, u borbi sa svojim demonima – morfijem, žeđu za užitkom, ljubomorom, željom za priznanjima, za slavom, za bogatstvom. Nakon jednog bijega iz umobolnice, gdje ga liječe zbog svoje ovisnosti, u napadu ljubomore ubija suprugu i pokušava samoubojstvo. Spasili su ga i na molbu svoje obitelji prebacili su ga iz Baje (Mađarska) u Suboticu, i liječe ga na odjelu za umne bolesti gradske bolnice. A ostalo nam je već poznato.

Subotica je dakle početak i kraj te priče. Taj grad je znakovito mjesto i njegovih novela. Subotica a općenito i Bačka se opisuje kao mjesto odakle nema spasa, gdje se i najbolje nade gube u prašini, vinu i lažnim nadama. U Csáthovoj noveli „Bácska“ (1909) glavni lik, profesor u muškoj građanskoj školi, u obliku dnevnika pripovijeda o vlastitoj radosti zbog premještaja iz škrte, racionalne Sjeverne Mađarske u bogatu Bačku, u grad Kanjižu, gdje ga čekaju bezgranična veselja, proslave, gozbe, pijanke – dok bi se na koncu radovao spašenju iz te vesele dosade, koja se prikazuje kao beskrajni igrokaz bezbrižne razuzdanosti i veselja, iza čega su neriješeni problemi, nevidljive tajne praznih, neosmišljenih života na nepreglednim prostorima ravnice. Likovi njegovih priča su gubitnici i bez obzira na mjesto življenja. Gube se u nepreglednim prostorima vlastite psihe: želje, strasti se izmiču kontroli, likovima vladaju za njih nevidljive snage. Novela „Béka“ („Žaba“) iz rane 1905. (Csáth tad ima tek 18 godina) je priča o čudnoj, nikad viđenoj žabi natprirodne veličine, dlakave kože, stravičnog glasa, koja se odjednom pojavljuje u stanu – i donosi smrt. Priča ostavlja otvorenim, radi li se o biću koja se pojavljuje iz ljudske psihe, iz narodnih bajki i praznovjerja ili je te žabe stvarno bilo – barem u fikciji novele. Mladi pisac se i tu i u drugim pričama smjelo služi mogućnostima fikcije, i povezuje fantastična bića, natprirodne pojave, demone ljudske psihe, odnosno prejake ljudske strasti, želje za zadovoljavanjem svakojakih pobuda sa narativnim sekvencijama najobičnijih svakodnevnica, realnosti. Likovi njegovih priča su najobičniji ljudi, kojima se događaju najneobičnije stvari – i tako ih pretvaraju u vlastite nastrane verzije. Najneobičniji među njima su njegovi zastrašujući dječji likovi, s hladnom racionalnošću i seksualnom neobuzdanošću braće Witman u priči „Anyagyilkosság“ („Ubojstvo majke“, 1908) ili nemilosrdnošću djece u priči „Kis Emma“ („Mala Emma“, 1912). Sve je to već u znaku Freudovih novih saznanja o grozotama djetinjstva.

Ušumovićeve novele ne samo opstaju nego savršeno funkcioniraju i bez Csátha. To su priče u čijem se fiktivnom vremenu i prostoru prepoznaje (i imenuje) skorašnja Subotica, njihova radnja se može vezati za skoru prošlost grada, u zaleđu ratova devedesetih. U likovima se prepoznaje izgubljena generacija mladih s kraja XX. stoljeća koja se rodila za vrijeme socijalizma, odrasla za vrijeme eksplozije nacionalizma, a koja je svoj život željela živjeti mimo tih -izama, živjeti svoju originalnu životnu priču, ali u čije se živote vraćaju i u njima djeluju motivi, narativni uzorci iz davnih, već zaboravljenih (malih i velikih) priča. Csáthov tekstualni svijet kao pozadina Ušumovićevih priča inscenira u njima ono isključeno, potisnuto, zaboravljeno ili nikad upoznato ili prepoznato – ali što je nedvojbeno naše. Sveprisutnom aktivnošću csáthovskih ali i drugih motiva u tekstu, dok se ne gube konturi suvremene stvarnosti, priče počinju živjeti i u imaginarnom međuvremenu i međuprostoru, postaju univerzalne ljudske priče o graničnim iskustvima, nekad još s ove ali često i s one strane ljudski, civilizacijski, etički itd. prihvatljivog.

Vremenski i prostorni kontekst priča Nevena Ušumovića je na taj način jako, prepoznatljivo i, što je najbitnije, vjerodostojno konkretan, a istovremeno je i univerzalan. Sve se to događa sad, tu, s nama, ali sve se to već davno, svagdje, bezbroj puta dogodilo.

Tako priča „Prayer for passive resistance“, s japanskim muzičarima alternativne glazbe koji ostaju u Subotici u mutnim vremenima ’90-ih, i sama inscenira beznađe s polupijanim lutanjima mamurnim gradom u ratnom zaleđu, zamagljenošću i umjetničkih i etičkih vrijednosnih okvira. U dodiru sa strancima koji su se našli tu (i nisu „vezani“ za mjesto korijenima rođenja, urastanja u životni prostor „vlastitosti“) pasivno beznađe provincije postaje još vidljivije. I priča je i u takvom čitanju jak, vjerodostojan, izazovni prikaz devedesetih. Ali prave, široke dimenzije dobiva paralelnim čitanjem s Csáthovom pričom „Muzsikusok“ (1911) o češkim glazbenicima koji su se u austrougarskim okvirima našli u prašnjavom provincijskom gradu, s velikim nadama i vjerom u vlastite umjetničke vrijednosti i ciljeve, i svaki na svoj način tone u bezvremenu pasivnost grada. Na taj način vjerodostojne realnosti prerastaju u srednjoistočnu-europsku mitologiju periferije, provincije pasivnog preživljavanja.

Csáthovski motivi prenose sa sobom svoja izvorna značenja, ali dobivaju i nove dimenzije. Čudna, zloslutna žaba iz Csáthove novele tu postaje mitološki stroj nekadašnje ciglane u noveli mađarskog naslova „Gyár“ (tvornica), priče o živom, nepredvidivom djelovanju prošlosti. Pripovjedač ove priče, ujedno i glavni lik, muškarac koji luta tamnim podzemnim prostorima bivše ciglane, luta u vlastitoj svijesti (podsvijesti?), među znakovima vlastitog grijeha, tragajući za oprostom. Granice unutarnjih i vanjskih prostora u priči se prelaze bez bilo kakvog racionaliziranja, unutarnje i vanjsko je, isto kao prošlo i sadašnje, jedno te isto, racionalno djelovanje ljudskog uma, koje bi stvorio, razdijelio te prostore, nije stvoreno u toj priči. Ta nerazgraničenost vlada i na (imaginarnom) prostoru koji je koncipiran za razgraničavanje dobra i zla. Tipični likovi Csáthovih priča lutaju bez jasnih putokaza u tom prostoru, to su djeca odrasla bez prisvajanja etičkih normi ljudskog suživota ili odrasle osobe kod kojih tanak sloj nastao od civilizacijskih kontrolnih mehanizama pukne i aktiviziraju se nagoni. U novelama Nevena Ušumovića kao da se to proširilo na cijeli taj književni prostor, na mitološku Suboticu. U „Prayer for passive resistance“ sve te nejasne sile su prigušene, nepipljive u „stvarnome” svijetu, njihovi središnji likovi, četiri Japanca sa svojim konceptima nastalima u jednom drugom svijetu beznadežno se žele orijentirati u toj sredini, i sveprisutna a nepipljiva, prikrivena agresija, bijes postaje vidljiva samo na Wiehler goblenima oživljenima u viziji od umora i alkohola i u naelektriziranoj glazbi Otoma Yoshihide koji stiže u Suboticu kako bi svoje sunarodnjake izvukao iz ove začarane pasivnosti. A za njima odlaze „svi koji su mogli”.

Suvremena, radikalno realistična priča „Otac i sin“ preispisuje središnji motiv Csáthove priče s istim naslovom, i bizarni uzorak plesa mrtvaca iz priče s početka XX. stoljeća dobiva sasvim nove konture, boje i dimenzije, i postaje tragikomičnim prikazom izmiješanosti tupe bezosjećajnosti, mutne, nezdrave melankolije i emocionalne isključivosti devedesetih u ratnom zaleđu nikad proglašenog rata. Propali student izgubljene generacije, nakon povratka s neuspjelih studija u Zagrebu, živi s bolesnim, nepokretnim didom na rubu grada, bez posla, bez nekog konkretnog cilja, s nejasnim, naivnim nadama. Ušumović daje hiperrealističnu sliku raspadanja bunjevačkog svita, u pozadini s televizorom na kojoj se hvata samo prvi i drugi program srpske televizije, sa snimkom večitog derbija Zvezda–Partizan, reprizom serije Bolji život ili bezbrojnih varijanti dokumentaraca o manastirima. Hiperrealizam i odmak, razumijevanje i ironija, komično i tragično su istovremeno i nerazdvojivo aktivni u priči. Nedovršenim, samorazumljivim pripovjedačkim iskazima neodređenog ali sveprisutnog pripovjedača koji ispripovijedano poznaje iznutra, autentičnim govorom likova Ušumović sjajno unosi u priču znakove sredine. Izgubljenost mikrosvijeta u novonastalim (državnim i inim) okvirima i istovremeno preživljavanje starih lokalnih struktura se prikazuje u krhotinama besmislenih obiteljskih svađa, u nepreglednim rodbinskim odnosima, u ostatcima i tradicionalno otvorenog, prihvatljivog bunjevačkog jezika, u motivu đubrišta kao ukrasa avlije i otiska života (sjetimo se samo Kiševe pjesme „Đubrište“). U toj maloj, sveprisutnim tankim nitima povezanoj sredini glavni lik pronalazi ljudski kostur na đubrištu, i pokušava od njega napraviti svoj biznis, a u nejasnim okolnostima sredine mu to donekle čak i uspijeva. Tko je kome i što zapravo prodao, tko je u stvari gubitnik a tko dobitnik, i na koncu: čiji je to kostur, to su zapravo naivna, racionalna pitanja. Dragan Buljovčić je dobio svojih pet hiljada eura, i na kraju priče ga ostavljamo u kupeu vlaka za Zagreb gdje planira kako će poslovati s Kinezima na Trešnjevačkoj tržnici.

Glavni lik novele „Vereš“ je također napustio Suboticu, u valu bježanja pred mobilizacijom. Njegova priča nas vodi u Budimpeštu, u underground nevidljivih, neprepoznatljivih, bezimenih stranaca velegrada. Naslov priče nam skreće pozornost na semantiku imena: u prezimenu Vereš se kriju nerješivi problemi identiteta u srednjo-istočno-europskim datostima. Mađarsko prezime Vörös (riđ, riđokosi) je već u osnovi ime drugosti: označava čovjeka drugačije puti kože, boje kose, što u mađarskoj narodnoj tradicije uvijek znači osobu sumnjivog porijekla kojoj se ne može vjerovati. To mađarsko prezime s hrvatskom (ili srpskom) ortografijom označava nerješivu enigmu pripadnosti. Vereš u Budimpešti ulazi u čudnu, bezvremenu, surovu Csáthovsku priču, upoznajući Anikó, djevojku crvene kose i bijele kože, a onda i njezinu mlađu braću, Árpáda i Gézu, koji sebe zovu samo tajanstvenim imenom Hartmann i Conen. Vereš u toj Csáthovskoj viziji, poslije znatiželjnih i okrutnih mučenja od novonapisane braće Witman, završava u nepreglednom svijetu budimpeštanskih Kineza, bez svog nekadašnjeg identiteta. Odnosno njegov identitet je ta njegova bizarna priča, u fikciji djela ispričana u jeftinom kineskom restoranu u Budimpešti, u dezinficiranoj, mrtvoj, neutralnoj sredini, koja, bilo da je „istinita“ ili samo za jednokratnu upotrebu, suočava nas s tim da su „naše“ priče sveprisutne i u bezobličnim masama bilo kojeg velegrada.

Ako pratimo u knjizi narativu odlaska i dolaska, onda moramo spomenuti i lik slikara, izbjeglice iz Hrvatske koji se našao u Subotici, čiju besmislenu, zgužvanu životnu priču novela prikazuje u grotesknom zrcalu Csáthove novele „A varázsló halála“ („Čarobnjakova smrt“, 1908). Csáthov čarobnjak koji je zahvaljujući „opijumu, cigaretama i poljupcima“ isprobao sva čuda svijeta, lišen svoje začaravajuće moći, umire mlad, i na samrtnoj postelji prepoznaje da nije živio svoj život, da u svom traganju nije prepoznao svoj faustovski trenutak. Dok Goetheove riječi „Das Ewig-Weibliche zieht uns hinan“ Csáthov lik izgovara s ironijom, prepoznajući svoje krivo čitanje, slikar Aleksandar Radulović, dok citira Goethea, svoj život gleda kroz krivo zrcalo povijesti. On se u pograničnoj Subotici našao u nezahvalnoj ulozi umjetnika-izbjeglice, u kojoj se gube sve nijanse njegovog slikarstva, i na platnu ostaje samo crnina sveopće mržnje i nerazumijevanja. Kao što Csáthovog lika ne spašava kasno prepoznata ljubav, Ušumovićevog lika ne spašava ni erotski dodir tijela mlade djevojke, on je zaljubljen u okamenjene oblike povijesti, u kipa Cara Jovana Nenada na subotičkom glavnom trgu. Nad Erosom prevladava Thanatos.

Glavni lik novele „Makovo zrno“ je mladi, talentirani kazališni redatelj u propadanju koji se prikazuje u njegovoj ovisnosti o drogi i u njegovom okrutnom odnosu prema svojoj djevojci koja mu je samo predmet seksualnog užitka i želje za vlašću. Njihovu priču o čudnom, možda zadnjem zajedničkom danu priča ponižena žena. U glavnom liku Joški se mogu prepoznati konturi Csáthovog lika kao sebičnog, bezobzirnog umjetnika i narkomana. Nagon za vlašću i za samouništavanjem u Joški se oslobađaju kroz percepciju svijeta koju određuje konzumiranje čaja od makove kore, ali na sličan način, također zamagljujuće djeluje na sustav vrijednosti i na aktivno djelovanje likova i nevidljiva a sveprisutna ratna klima – zapravo u svakoj priči. U noveli „U stočnom vagonu“ te su negativne, destruktivne sile zatvorene u klaonicu tvornice mesnih proizvoda „29. novembar“, ali kontekst priče s motivom stočnih vagona koji povezuju klaonice drugog svjetskog rata sa suvremenim, civiliziranim klanjem životinja zacrtava oblike prijetnje širih dimenzija. Naslov te priče dobro ilustrira i Ušumovićevu tehniku stvaranja značenja, kako znakovi funkcioniraju na više razina. Klaonica „29. novembar“ je naziv koji ima svoje osnovno značenje na realističnoj razini, kao stvarni naziv subotičke tvornice mesnih proizvoda, nekad u vlasništvu dioničkog društva Hartmann i Conen, ali ime tvrtke, koji je datum rođenja socijalističke Jugoslavije, dodijeljen tvornici koji je oduzet od prethodnih vlasnika Židova, uništenih u koncentracionim logorima, ukazuje na nerazdijeljenost i nerazdijeljivost dobra i zla. Na tu se priču nadovezuje i novela „29. novembar“, jedina čija se radnja odvija ranijoj prošlosti, za vrijeme komunističkog preuzimanja vlasti, i priča upravo o završnom, simboličnom činu oduzimanja tvornice od ranijih vlasnika. Gospođa Esztera potpisuje dokument o odricanju vlasništva u tvrtci Hartmann és Conen Rt. u subotičkoj sinagogi upravo na 29. novembar 1949. Na tu se nerazjašnjenu povijest talože događaji mladih iz osamdesetih, devedesetih godina dvadesetoga stoljeća. Ušumovićeva profinjena, rafinirana pripovjedačka tehnika nam daje na znanje da priče nemaju početak, jake granice početka (i kraja) su provizorne, štoviše, porozne, kroz njih curi sve što je iz njih isključeno, sve što je neizrečeno. Ili se, kako se to događa s likom priče „Gyár“, jednim neopreznim potezom, kroz tanak sloj sadašnjosti, provaljujemo se u mračne prostore (osobne i kolektivne) prošlosti s nejasnim znakovima, s cijelim neprohodnim, poluzatrpanim, poluotvorenim labirintom, s nepoznatim čudovištima. Znakovi povijesti su aktivni i kad se čine duboko zatrpanima, stare priče se ponavljaju u novim varijantama, život na rubnim područjima povijesti neprestano prijeti potonućem u svijet davno učinjenih greški i grijehova.

Priče Nevena Ušumovića fino osmišljenom intertekstualnošću otvaraju svoje prostore prema tekstualnim prostorima Csáthovih priča. Ujedno stvaraju svoje međuprostore između sadašnjosti i prošlosti, vanjskog i unutarnjeg, između različitih nacionalnih književnih okvira, normiranih jezika, između realističnog pripovijedanja i postmodernih intertekstualnih igri, etički angažirane književnosti i u sebe zatvorenog književnog svijeta. To su hrvatske novele izrasle (i) iz mađarske (ali i hrvatske, srpske i ine) književne tradicije, koje govore o nepodijeljivoj povijesti, postavljaju na scenu vlastito tuđinstvo: svijet koji je i naš, za koji znamo ali koji je istovremeno i nepoznat, kao prošlost, kao snovi, kao skrivene želje. Rekao bih da se ni to ne zna kad se iz stvarnosti prelazi u fikciju, ali sve su to prameni fikcije, u nejasnim odnosima s našim životima, nošenima preko raznih granica koje netom nestaju, pa nastaju na drugim, neočekivanim mjestima. Granice u prostoru ili vremenu: državnih tvorevina, jezičnih varijanti, vremenskih perioda, razdijeljenih raznim ratovima, „prvim“, „drugim“ i „ovim zadnjim“. A na svakoj granici se završava jedna priča. I počinje nova.

István Ladányi, kriticnamasa.com

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Mjesto Nevena Ušumovića (1972) na našoj proznoj sceni poprilično je usamljeno; onih tisuću proznih cvjetova na koje se rado pozivamo jednostavno ne isprepleće svoje korijenje s ovim pripovjedačem, a i vodu crpi iz posve drugog izvora. Ova „cvjetna“ metaforika imala je za cilj reći kako je agilni umaški knjižničar (koji pamti i zagrebačke i subotičke adrese), autor zbirke priča 7 mladih i romana Ekskurzija, poprilično izmješten iz recentnog konteksta, ali je njegova proza kojom se javlja povremeno i nakon dugačkih pauza, itekako važna i referentna točka.

Spoj postmodernističkih strategija i stvarnosnih tema bio je karakterističan za njegov „roman kratkog daha“, a takav se dah prelio i u novu zbirku priča u kojoj se, također, uspostavlja zanimljiv i znakovit dijalog s jednim od prvih mađarskih modernista, Subotičanom Gézom Csáthom, prozaikom s prijelaza onih prošlih stoljeća.

Kao vrsni prevoditelj s mađarskog jezika, Ušumović priče gradi na podlozi Scáthovih motiva, ali prije svega ispisuje originalnu subotičku kroniku s početka devedesetih. „Stvarnosne“ teme ulaze u njegove priče suptilno i nenasilno, ali su i kao takve vrlo jasno prisutne, a kroz devet priča u kojima se pojavljuje čitava galerija likova (u rasponu od Japanaca koji su se vlastitom voljom privremeno naselili u Subotici do starice koju komunistička vlast riješava „tereta“ naslijeđene tvornice), uobličava se mračna i sugestivna slika grada u vojvođanskoj ravnici, melankolična baš onoliko koliko je to znakovito za krajolik, ali i konkretno vrijeme nedavne prošlosti.

Ušumovićeva zbirka Makovo zrno u cjelini djeluje kao raspršeni i fragmentarni roman u kojem se izmjenjuju pripovjedne perspektive i glasovi, pojavljuju likovi neshvaćenih umjetnika koji umiru u bijedi ili si „pripomažu“ opijumom, gotovo kao izmješteni iz nekih prošlih (Csáthovih) stoljeća i poetika, čija je sumaglica života ispresjecana rezovima konkretne, nasilne zbilje s početka devedesetih.

Ušumovićevi likovi odlaze, odlazili su ili sanjaju odlazak iz vojvođanskog gradića (često je željena ili isprobana destinacija, kao i kod samog autora upravo Zagreb), a u međuvremenu koje je trenutno njihov život suočavaju se s nesretnim brakovima, izolacijom zemlje, pronađenim kostima ubijenih u vlastitom vrtu, sudbinom imigranata ili pak vlastitom probuđenom seksualnošću.

Koliko Ušumovićeve priče prilaze svim tim temama iz drugog kuta, bez ikakve objašnjavalačke gestualnosti, svjedoči jedna od najboljih u knjizi „U stočnom vagonu“ u kojoj se isprepleću motivi holokausta, odrastanja bez roditelja, erotskog buđenja, pa i svojevrsne ekološke osviještenosti. Čak i tema kao što je stradanje Židova u 2. svjetskom ratu (dodirnuta i u priči „29 novembar“) kod ovog je pripovjedača svedana na veliku životnu, pa i literarnu istinu – manje je više.

Ušumovićeve priče u kojima se vješto, gotovo konceptualno nadopisuju stilske epohe, a simbolističke i ekspresionističke slike nadopunjuju onim realističkim, u stalnom su dijalogu s prošlošću – dijelom je taj dijalog usko literaran, a dijelom vrlo „stvarnosan“, kao u slučajevima kad se kao tema pojavi izgubljena urbanost i alternativnost grada ili pak znakovito ubaci autentičan bunjevački govor.

Ušumovićeva zbirka po treći put prezentira ovoga autora kao vrsnog stilista, sklonog formalnim ali i tematskim poigravanjima, čija je svaka knjiga rezultat promišljanja i zaokruženog koncepta, kao i dokaz da literatura još uvijek može nastajati iz literature. Nakon Makovog zrna ipak još uvijek ostaje dojam kako ovaj pisac može još više i svakako češće.

Jagna Pogačnik, Jutarnji list

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Biografski skeč

Neven Ušumović je bibliotekar iz Gradske knjižnice u Umagu. Ako vam prethodna rečenica zazvuči jezički bigotno, nije reč o zloj nameri ili ničim izazvanom porivu za diglosijom već o ujedu stvarnosti. Stvarnost nas upućuje na specifičnu sintezu dve zemlje, više sredina i nekoliko književnih scena. Neven Ušumović je rođen u Zagrebu, dobar deo bildungs života proveo u Subotici da bi se poslednjih godina ukotvio u Umagu. Agilni prevodilac sa mađarskog jezika, autor tri knjige proze koji nije nepoznat ni savremenoj publici u Srbiji: priređuje knjigu eseja Srđana V. Tešina Alternativni vodič kroz Vavilon i zajedno sa Nives Franić temat o savremenim istarskim autorkama i autorima za zajedničko izdanje časopisa Ulaznica i Severni bunker. Slično dvojstvo očitavamo i u novoj knjizi priča Makovo zrno (Profil 2009.). Po tipu književnog jezika kojim se služi ona nesumnjivo pripada hrvatskoj književnoj savremenosti, po tome gde je radnja smeštena i koji duh vremena reflektuje ova knjiga je zanimljiv doprinos srpskoj sceni. Na kraju ove prolegomene, treba uneti i malo ličnog odnosa. Nevena Ušumovića upoznajem prošle godine na 9. festivalu Forum Tomizza, u Italijanskom kulturnom centru u Umagu kao ljubaznog i predusretljivog domaćina, dok ovom prikazu prethodi radio-intervju koji za svoju matičnu kuću vodim sa autorom o Makovom zrnu. Sa takvim dugom i biografsko-psihološkim opterećenjem stajem pred ovu knjigu, između Scile očekivane naklonosti i Haribde niske nezahvalnosti.

O, zar se i to može? Da, jer kritički smo proleteri*.

(* prolus, lat. – oni koji u rimsko doba u vlasništvu imađahu samo svoju decu, porod svojih stegana&bedara. Kritičari su manje od toga. Ako su knjige piscima kao deca, šta su onda kritički osvrti kritičarima – homunkulusi, figurine čovečuljaka, hraniteljska nahočad, đaci po klupama kojima delimo pedagoške packe i/ili osmeh blag)

 

Vratio se Geza Čat (Géza Csáth)

U romanu Timor mortis Slobodan Selenić pominje dva tipa čitanja, jednokratno koje je brzo i halapljivo i dvokratno, pažljivo i usredsređeno. Prvim instantno hranimo glad naše znatiželje, pružajući sebi priliku da paradiramo još jednim zarezom na rabošu našeg čitalačkog (osvajačkog) iskustva. Povratno čitanje opet, pruža temeljitost uvida i donosi korekciju prvih utisaka i čini da delo koje čitamo upoznajemo i promišljamo a ne tek da u njemu uživamo. Selenićevog primera prisetim se svaki put kad neku knjigu propustim kroz šake recepcije makar dva puta. Menja se poredak uspelih mesta ili vrsnih priča, razumevanje o celini dela koriguje se i dopunjuje. Čitajući Makovo zrno Nevena Ušumovića u oba navrata potvrđivao se izuzetan značaj literarnog modela kao koji je Ušumovićevoj prozi poslužila proza Geze Čata. Sve i da ne poznajemo, izvorno ili u prevodu, priče ovog mađarskog pisca, osećamo autentični avangardni ili ranomodernistički impuls Ušumovićevog pripovedanja, likove morfinista i samoubica, makabričnih i monomanskih umetnika, ekstatična duševna stanja, pobuđen Eros i bizarne kombinacije erotskih, nekrofilnih i socijalno inspirisanih afiniteta. Geza Čat, rođen u Szabatki 1887. a umro u Subotici 1919., lebdi nad Makovim zrnom kao avet poetičkog patrona, sveca-zaštitnika.

 

Apatridstvo pod prinudom

Najlakše je osam priča koje čine Makovo zrno Nevena Ušumovića proglasiti subotičkom hronikom 90-ih, svojevrsnom miksturom dokumentarnog svedočanstva, auto-biografskog sećanja i kritičkog angažmana. Zaista, tematski krugovi pojedinih priča poput „Prayer for passive resistance“ ili „Otac i sin“ evociraju i rekonstruišu poznatu atmosferu 90-ih, kada je Hrvatska išla na put u središte svog i samo svog, hrvatskog sna, dok je Srbija uživala u hiper-kreativnom ludilu samoizolacionizma.

Prvopomenuta priča upravo govori o strategijama otpora protiv spolja nametnutog ludila, ali i o tome da je svaki otpor koliko individualna potreba toliko i efemerna iluzija koja se mora okončati porazom. Taj poraz ima dva lica. Prvo lice zapravo je maska, maska konformizma, kada ljudi pristaju na zadate uslove i traže svoje mesto u koordinantnom sistemu društvene i moralne iščašenosti, pri čemu je i bekstvo u sebe ili unutrašnja emigracija druga vrsta polaganja oružja pred stvarnošću koja se ne može izmeniti. Drugo lice zapravo nije poraz, ali nije ni nastavak otpora „drugim sredstvima“ – to je odluka na neizvesnost stvarne emigracije, na odlazak koji po pravilu kida sve veze sa sredinom odakle se odlazi.

Uopšte, Ušumovićeve priče predstavljaju različite odlaske. „Pasivan otpor“ iz naslova navedene priče ogledao se u odlascima na koncerte free jazza i druženje sa japanskim izvođačima, čiji ostanak u Subotici pod embargom naratorovom životu daje obrise kusturičinske bizarnosti. Takav otpor samo je umišljaj i narator svojom voljom odlazi „u neke veće i bučnije gradove izvan zemlje“. U priči „Otac i sin“ koja se dotiče tzv. bunjevačke tematike, rascepljene porodice čiji se jedan deo seli u Hrvatsku a drugi ostaje u Vojvodini, narator nalazi delove ljudskih tela koja su bačena njegovim svinjama. Za ćutanje o zločinu čiji počinioci ostaju skriveni od svesti priče jednako koliko i od svesti običnih građana, narator dobija 5.000 maraka i voznu kartu u jednom, severo-zapadnom pravcu.

Proterivanje iz zemlje ili progonstvo u egzil ima i svoju istorijsku dimenziju. Kada su u rimsko doba političke protivnike progonili u egzil, sama činjenica da se izgnanik nalazi van središta civilizacije, u divljim predelima i među tuđim ljudima, bila je dovoljan podstrek za neutešne lamente sa Ponta. Kada danas sudski procesuiraju vođe kriminalnih gangova, država ih kroz krivični zakon pravno razvenčava od njihove imovine jer je nelegalno stečena. U priči „29. novembar“ Ušumović nas podseća da su poratne komunističke vlasti u Jugoslaviji kombinovali ova dva penološka metoda: oduzimanje imovine pripadnicima buržoazije i proterivanje iz zemlje. Inicijalni greh gospođe Esztere, vlasnice firme Hartman i Konen, bio je u tome što nije, kao mađarska Jevrejka, tokom Drugog svetskog rata deportovana u logor zajedno sa još 6.000 Jevreja iz Subotice.

 

Tamni eros

U većini priča nema pouzdanih markera istorijskog vremena. Zavedeni opštim kontekstom, po navici ih smeštamo u naše doba, što nam je autor svesno podmetnuo. Autor je sklon groteski u kojoj dominira erotomanska opsesija. U priči „Car“ ruku umirućeg slikara na postelji, junakinja, koja se u njegovoj kući obrela vođena nekom nejasnom slutnjom, stavlja sebi ispod suknje, na svoj klitoris. Na periferiji grada, u naslovnoj priči, živi drugi neshvaćeni i odbačeni umetnik koji je sklon logoreji, „veštačkim rajevima“ (Bodler), čini se i nasilnim ekscesima u vezi. Modernistički impuls prepoznajemo po nedoumici u kojoj nas ostavlja priča: da li se umetnik neznano kako našao na dnu jezera, ispod pokrova od leda, ili je to jedna od naratorkinih vizija izazvana „čajem od maka“. U priči „Gyár“ narator je opsednut time da razotkrije tajnu devojke sa kojom se druži i verovatnog zlostavljanja koje je doživela prilikom nelegalnog prelaska granice.

Kao najuspeliju u Makovom zrnu izdvojio bih priču „U stočnom vagonu“. Ona obrazuje nekoliko smisaonih planova koji se funkcionalno uvezuju. Ekološka i religijska vizura koja savremenu industriju prerade mesa posmatra kao holokaust za domaće životinje, povezana je sa temom erotske inicijacije jednog adolescenta. Ta dva mehanizma, nečeg morbidnog i licemernog i nečeg neizbežnog, uzbudljivog i impulsivnog, dakle, masovnog klanja životinja i buđenja tela, obrazuje jednu zgusnutu priču o ometenom odrastanju u svetu razvijenog socijalizma, svetu potisnutih i osujećenih seksualnih poriva i svetu starozavetnog gospodarstva nad životinjama, priroda čije uprave se ne menja još od Adamovih edenskih ingerencija. Naznačene teme tek su posredno sugerisane dok se priča odvija kao skup blago oneobičenih pojedinosti: profesor na zameni stasom kao džin iz Aladinove lampe, njegovo radikalno vegetarijansko predavanje posle koga Ivica kod kuće povraća, život bez roditelja uz bratovljeve pornografske video kasete, stonoteniserska veština, nadmetanje sa nešto starijom Zitom, čiji je otac ugledni komunista i direktor fabrike za preradu mesa „29. novembar“ a majka dobrotvorka iz dokolice koja dečake ljubi ravno u usta… Sam kraj priče uspešno uvezuje korišćene motive i predstavlja omaž avangardnom nasleđu. Tinejdžerska šetnja sa Zitom završava kraj fabričkih vagona sa zatočenim životinjama tako što na Zitine oči Ivica nemotivisano uskoči i zatvori se u jedan vagon sa svinjama.

 

Epilog

Iako ne možemo znati opseg „svjetotvornog prevođenja“, što po recenzentu knjige definiše odnos Ušumovića prema Gezi Čatu, uviđamo da je proza Nevena Ušumovića osobena vrsta teže uočljivog, gotovo providnog postmodernog palimpsesta. Mislim da je uspeh knjige priča Makovo zrno upravo u tome: dve epohe su nalepljene jedna na drugu, kao dve srodne posmrtne maske, i duh avangarde kao duh ukletih sudbina i tamnih nagona vaskrsao je tako „prirodno“.

Saša Ćirić, Booksa