prošla sljedeća Mrtvaci pod poplunom
147
Boris Beck

Mrtvaci pod poplunom

[publicistika]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture republike hrvatske

Otvori
Čitanja 2898
Preuzimanja 396
Ukupno 3293
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Boris Beck je kolumnist koji se odlučio podijeliti u dvije knjige. Obvezna intelektualna podijeljenost kojom sumnja i izabire put prema osobnosti kod Borisa Becka kreće se između djetinje začuđenosti i zamora svakodnevnicom. Čitatelji Zareza mogli su to primijetiti proteklih godina, a mnogi su i komentirali Beckovo viđenje svijeta, Beckov odgovor na izazove.

Djetinju začuđenost teško će izgubiti uz troje djece čijim razmišljanjima posvećuje mnogo prostora i kojima dopušta utjecaj u zanesenim Krilima u koferu (Disput, Zagreb , 2004.). To je knjiga u kojoj autor još zastaje pred zamkama odrastanja, pred prvom i drugom misli koje mu se istodobno motaju prostorom slobode. Uostalom, Krila u koferu knjiga su s glavnim junakom, a junak su djeca. Boris Beck začuđeni je bilježnik koji bi tu djecu trebao odgojiti. Pokazalo se da osim uzajamnosti nema drugog puta ili ako ga ima na njemu ne treba tražiti Borisa Becka.

Za razliku od nježnijeg i zanesenog svijeta Krila u koferu, u zbirci naslovljenoj Mrtvaci pod poplunom nameće se svijet masovne kulture, poremećenih vrijednosti, neoliberalizma koji mijenja hrvatsko društvo jednako razorno kako je to do sada činio s drugim društvima (i kako će to činiti i dalje u maniri modernog robovlasništva), svijet u kojem je sve sofisticirano osim krpanja rupa na cesti. Za to treba nabaviti beton i sagnuti se dovoljno vješto i brzo da te ne zaskoče oni zbog kojih te rupe popravljaš. Ono što Becka muči odgovor je na pitanje kako kao aktivan član pripadati društvu kojem ponajprije zamjeraš koješta i iz kojeg bi se rado „isčlanio“? Jer riječ je o pitanjima na koja nije uvijek moguće samo pokazati vršak jezika i nasmijati se glasno ili tiho. Nije moguće odgovoriti samo cinizmom ili dosjetkom. Kako kaže jedan njegov naslov „pritiješnjen globalnim i apsolutnim“ on pokušava izmigoljiti na rubove na kojima je manje neudobno, ali ne pobjeći sasvim od te pritješnjenosti.

Kao osoba Beck pripada onim mirnim i „urednim“ građanima koji nikad ne dolaze na naslovne stranice osim kao atomi u masi koju oni koji se vide važnima i vrijednima, pozivaju da iziđu na izbore, da se solidariziraju s drugim gubitnicima ili kupuju hrvatsko što mu pokušava prodati ministar u Lacoste majci.

Temeljno Beckovo pitanje glasi: Kako biti slobodan s drugima? To nije lako u situaciji kad drugi ne žele biti slobodni sami sa sobom, a postoje i oni koji svakom služe za vlastito viđenje. Onda to viđenje pretvaraju u neku letvicu na ljestvici društvenog uspjeha koji se pretvara u nadređenost ili podređenost. U piramidalno podijeljenom svijetu mrtvaci su na svim visinama, vani i unutra, otkriveni ili pokriveni, samo je pitanje koliko je onih koji se vide iznad i misle da je njihovo „prirodno pravo“ da i mrtve uokolo sebe dodatno uništavaju. Sve je tema Beckovih promišljanja: od filmske i literarne asocijacije do susjedove nesreće, od moralne i materijalne korozije vlasti do straha od nepoznatih i anonimnijih kriminalaca u čiji slučajni ili namjerni izbor uvijek upadaš, slučajne ili namjerne izjave koja se želi nametnuti kao opća vrijednost, a on sluti samo njezinu bezvrijednost. I odlučuje je propitati.

Veliki brat je obličje koje se donedavno tumačilo pod fantastikom, a danas je izbor da se ne bi bilo mali brat, slobodan za san razuma. Boris bi radije tražio oksimorone u svijetu nego živio život u kojem će ga drugi njima zasipati i očekivati da ih ne primjećuje. On je protiv terora i diktata, protiv lažnih proroka i dnevno rastućih (i padajućih) velikana, protiv uvriježenih mišljenja koja ne pretendiraju na propitivanje i povremeno spreman upravo na provjetravanje riječi i značenja, na iznenađenja drugih, ali i sebe učini li mu se da bi ponešto trebao i sebi pojasniti.

I nakon oba izbora Beckovih kolumni čini se da su izostale one koje su se ponajviše bavile politikom, koje su promovirale ponajprije tjelesnost u politici i rupe u sustavu. „Ementaler“ koji je on kao autor sagledavao s jedne na drugu stranu da bi upozorio na ništa i ništavnost, da bi svoje poruke o vrijednostima pokazao kao postojeće iako ne ni suviše glasne ni pretjerano prihvatljive (ma koliko se statistike o tome razlikovale od stvarne prakse), a ponajmanje moćne. Jednostavno, na teror i diktat Beck zadržava pravo prosvjeda.

Samo spominjanje rupe, tijela ili misli svejedno, knjigu Mrtvaci pod poplunom odvelo je u smjeru virtualne stvarnosti u kojoj se isprepleće sve: od estetizacije erotske svijesti do intimne otvorenosti svijetu. U tom smislu njegovi politički zapisi mogli su se činiti kao štivo kratkog trajanja – ali ovo nije društvo koje mijenja političare, ovdje političari samo mijenjaju stranke. Zato su i politički zapisi dugotrajniji nego se to na prvi pogled čini.

Gdje je mjera društva u kojem živimo? Gdje prestaje interes pojedinca za istinom koja mu određuje život pred sve većom navalom ispraznosti koja postaje obveza svakodnevnog? Postoji dio društva koje bi Boris Beck rado regulirao prekidačem: to je mrak koji se pojavljuje danomice. Dobri čovjek Beck ostavio bi mrak mraku i živio neki lakši, svjetliji, prihvatljiviji, i nada se: ljudskiji svijet. To nije svijet bez pitanja, ali je dijalog sa stvarnošću moguć bez obvezatnog utapanja.

Grozdana Cvitan, Zarez