prošla sljedeća Nasmijati psa
89
Olja Savičević Ivančević

Nasmijati psa

[proza]

treće, prošireno izdanje

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba

Otvori
Čitanja 4433
Preuzimanja 1023
Ukupno 5456
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Prozni prvijenac Olje Savičević Ivančević (1974), Splićanke u čijoj se biobibliografiji nalaze tri pjesničke zbirke, novinarski i urednički poslovi i diploma profesorice hrvatskog jezika, objavljen je zaslugom natječaja za prozne autore Vijenca i nakladničke kuće AGM na kojem je pobijedila. I na tome treba čestitati, kako autorici tako i procjenjivačkom sudu koji se za nju odlučio.

Nasmijati psa, zbirka dvadeset i dvije kratke priče, naime, jedna je od onih knjiga koje svojom nepretencioznošću, svježinom autorskog rukopisa, pa i odabirom forme kratke priče svakako zaslužuju pomalo ofucan epitet – književnog iznenađenja sezone. Kratka priča u posljednje je vrijeme nepravedno postala nekakav manje vrijedan žanr, recimo poligon za prva ispucavanja književnih debitanata ili idealna forma za književnost na webu, dok je roman preuzeo ulogu „kralja proze“ u kojem se, navodno, treba okušati svaki prozaik koji drži do sebe. Zašto je tome tako, kakve to i da li ima veze s duhom vremena, o tome se doista može danima teoretizirati uz mnoštvo argumenata, no činjenica je kako su u posljednje vrijeme u domaćih prozaika čak i kratke priče postale svojevrsnim zametcima romana u kojima se često i bespotrebnim ulančavanjima dokazuje kako je riječ o autoru koji je već jednom nogom u dužoj proznoj formi.

Nasmijati psa Olje Savičević Ivančević, naprotiv, doista je zbirka pravih priča koje svojom vještinom, originalnošću i ponešto pomaknutim kutom pripovijedanja prizivaju u sjećanje zlatno doba toga žanra. Uvodna, „Moglo bi se reći da je ovo priča“, gotovo programatski najavljuje o kakvom će pripovijedanju ovdje biti riječ. Sjećanje na jednu epizodu iz djetinjstva, lelujavo negdje između onoga što se stvarno dogodilo i onoga što je izmišljeno, a svedivo na jednu jedinu rečenicu, dok je sve ostalo nadogradnja, dobar je entry u prozu koja slijedi. A ona je baš takva, sazdana od slika iz djetinjstva i slika iz sadašnjosti, provučena kroz filter specifičnog humora, mediteranske atmosfere i začudnosti koja svoje korijene povremeno vuče iz logike apsurda.

Priče Olje Savičević Ivančević zapravo su vrlo jednostavne; uglavnom se zbivaju u neimenovanom gradu uz more, što im daje određenu vrstu mediteranskog šarma, ali i mogućnost rabljena lokalnog leksika, i tematiziraju naizgled obične, treba reći i vrlo urbane situacije. Velik je dio njih posvećen odrastanju, koje se sagledava i iz pozicije odrasle pripovjedačice svjesne njegovih iluzija. Nevini snovi o bijegu od doma i avanturama čiji su obrisi preuzeti iz filmova, naivni odlasci autostopom u potrazi za ljetnom ljubavnom avanturom, suočeni su sa sumrakom idola iz mladosti („Muha“) i „mračnijim“ temama odrastanja, kao što su anoreksija, droga ili pak sprovod bivše razredne kolegice koja je počinila samoubojstvo. Taj sraz mladalačke i dječje nevinosti i nezaustavljivosti protoka vremena s tragedijama koje donosi kasniji život, ali i naglašeni pomalo crni humor, odlika je ovih prilično precizno konstruiranih priča, ekonomičnih ali i rječitih koliko je potrebno.

One „odrasle“ priče, iako ponekad zadržavaju dozu infantilnosti koja relativizira ozbiljne teme, bez obzira radilo o tematiziranju raka dojke („Vreli snjegovi kolovoza“), robovlasničkog („Rob“) ili ljubavničkog muško-ženskog odnosa („Vilma Gjerek…“), homoseksualizma („Pederi“), starosti („Kanari“, „Matineja“) ili društvene margine („Žuta konzerva), u pravilu su začinjene dozom začudnosti i ispripovijedane iz pomalo iščašene perspektive. Priče o stvarnosti za Olju Savičević Ivančević nikada nisu puko prepisivanje zbilje, već njihova transformacija u kratke i zaokružene literarne svjetove.

U njihovoj se podlozi često osjeća nasljeđe popularne kulture, referiranje na filmske žanrove kao što su film ceste ili film noir, na strip po čijoj logici neke od njih funkcioniraju, pa u tako sazdanim svjetovima nije ni čudno što u jednoj od njih („Amerikendrim“) netko „cijeli život sanja kako odlazi niz pučinu starim parobrodom koji vozi skitnice na zapad“, gotovo identično kao u jednoj sjajnoj pjesmi Haustora. Neke priče iz ove debitantske zbirke funkcioniraju posve u modelu fantastike, no ne kao modelu bijega od zbilje, već više „prepakirane“ njezine kritike, kao što je to u stripovskoj „Z-majka u epozodi fantomska gospođa Ukurcija“, gdje je riječ o apsurdu činovništva ili „Zapanjujućoj Kristini“ u kojoj junak na određeno vrijeme preuzima aureolu svetice kojoj „smrde grijesi“.

U vrlo širokom, ali i indikativnom rasponu tema koje zanimaju autoricu – na duhovit i otkačen način kritičnu i prema samoj literaturi u kojoj je prestalo biti važno što se piše na račun onoga tko piše i gdje su sami autori postali brandovi, pa je moguće, kao u priči „Muha“, proizvoditi tekst za nekoga drugoga – prepoznaje se vrlo snažan smisao za detalj na kojem počivaju ove priče. Detalj(i) postaju okosnicom priča u kojima se iza maske humora i apsurda krije zapravo vrlo romantična pripovjedačica koja u pričama, koje definitivno nisu nekakav mainstream domaće proze, vrlo precizno detektira i mnogo više toga no što se na prvi pogled čini. Priče Olje Savičević Ivančević, srećom, nisu nikakva „zabava za dokone kćeri“, kako glasi naslov završne priče, inače preuzet od beogradske pjesnikinje Ane Ristović.

Sve u svemu – vrlo dobro!

Jagna Pogačnik, Jutarnji list