prošla sljedeća Nedjeljni prijatelj
34
Jurica Pavičić

Nedjeljni prijatelj

[proza]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture republike hrvatske

Otvori
Čitanja 8000
Preuzimanja 1075
Ukupno 9073
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Drugi roman Jurice Pavičića potvrđuje njegovu odluku za žanr trilera, iskazanu već u Ovcama od gipsa. Uz žanrovsku sličnost, moguće je taj roman čitati i kao svojevrstan kronološki nastavak prvoga – uz isto mjesto radnje (Split samo nekoliko godina kasnije) i poneki se likovi javljaju u oba romana. Nedjeljni prijatelj politički je triler, iako na početku čitanja dobivamo drukčiji dojam. Roman počinje kao priča o seriji ubojstava potaknutih novinskim člancima (rubrika Nedjeljni prijatelj), čiji je počinitelj Tomo Bošnjak, bivši vojnik, religijski fanatik. Slijedeći te tekstove, on ubija jednu po jednu žrtvu, ostavljajući poruke religijskog sadržaja na izmasakriranim tijelima. Takvom fabulom na početku pisac namjerno poziva na usporedbu s filmskim trilerima (posebice filmom Seven), navodeći čitatelje na krivi trag, odnosno krivu recepciju romana, koju će mu postupno mijenjati unoseći nove detalje u priču. Sumnja u to da je u romanu riječ samo o ritualnom ubojstvu bit će potvrđena oko stote stranice, kad likovi u kinu gledaju upravo takav film – od toga se trenutka čitatelj usmjeruje na druge detalje u priči. Pavičić postupno u događaje oko ubojstava uvlači razne društvene institucije (mediji, politika, vojska i sl.), dovodeći likove u različite odnose spram njih, stvarajući tako gustu mrežu suodnosa savezništva i protivništva u kojoj postupno počinju dominirati interesi institucije nad interesima pojedinaca. Uvodeći teme špijunaže, gospodarskoga kriminala i korupcije u središte pozornosti, roman prerasta u priču o sustavu koji postaje glavni akter, subjekt i pokretač događaja u kojima pojedinci ostaju samo pijuni i slučajne žrtve. Taj će obrat i manijakalnog ubojicu s početka romana pretvoriti u takvu žrtvu.

Iako je podnaslov romana triler, ovdje ne možemo govoriti o čistom žanru. U romanu se autor služi konvencijama dvaju kriminalističkih podžanrova – trilerom i detekcijskim romanom, pa će neki dijelovi težište imati upravo na istrazi, detekciji, dok će drugi napetošću i stavljanjem žrtve u središte interesa poprimati ozračje trilera. Premještanje fokusa s istrage na druge dijelove fabule uzrokovat će i premještanje s jednih likova na druge, pa u skladu s tim u romanu neće biti jednoga glavnog lika, nego više njih (inspektori Barbir i Čorak, novinari Zelinić i Lidija), od kojih je svaki bitan za određen segment priče. Ti će se segmenti u nekim dijelovima romana umnažati, pa tako primjerice istodobno teku istrage Čorka i Barbira, umnažaju se i žrtve spletke – i Bošnjak i Zelinić naći će se u položaju progonjenih (iako obojica sudjeluju u ubojstvima), pa ćemo na kraju pratiti i dvije potjere, kontrapunktalno postavljene (policija će loviti Bošnjaka, vojska Zelinića). Takvim umnažanjem radnji te uspostavljanjem brojnih privatnih i profesionalnih veza među likovima (od kojih neki surađuju na objema stranama), Pavičić razvija elemente fabule u raznim smjerovima, razbijajući uobičajeni linearni smjer (ubojstvo – istraga – razrješenje) takvih romana. Također će neke informacije o likovima pisac davati naknadno, čime će čitateljsku recepciju usmjeravati na istodobno anticipiranje budućih događaja i retrogradno povezivanje dijelova u cjelinu. Tome pridonosi i struktura romana, razbijena na niz kratkih narativnih sekvencija čime se radnja brzo premješta s jednih likova na druge. Razvijanje priče u dva smjera, u širinu (što usporava radnju) i linearni smjer (ka razrješenju) utječe i na tempo romana, čije će ubrzanje ili usporavanje ovisiti upravo o prevazi jednog ili drugog smjera u pripovijedanju.

Pavičić kreira galeriju različitih likova, pružajući vjerodostojnu sliku Splita kasnih devedesetih, koristeći pojedine likove za prikaz problema kojima je poslijeratni Split opterećen – od problema kriminala na svim razinama, primjerice u medijima (lik ubijenog Bilaća), odvjetništvu (lik H. Matokovića), vojsci (likovi satnika Duška, Sivog) i sl., preko posttraumatskog sindroma bivših sudionika u ratu (T. Bošnjak) do problema droge, iako nevezana uz radnju, koji je povezan s likom djevojke Niko. Glavni su likovi opisani realistički, kao ljudi od krvi i mesa, sa svim pozitivnim i negativnim stranama. Nema apsolutnih pozitivaca ili negativaca. Tako će novinar Zelinić, iako u načelu s ove strane zakona, zapravo biti umiješan u ubojstva (bez obzira da li je motiv toga bila samo novinarska znatiželja), a održavat će i moralno nepodobnu vezu s maloljetnicom. Inspektor Barbir živi nesređenim životom rastavljena čovjeka, oca dvoje djece, a ljubavna veza s novinarkm Lidijom osim emocionalne donosi mu i profesionalnu korist. Likovi će se također razlikovati prema stupnju konkretnosti – od onih posve svakodnevnih, realnih ljudi, do likova koji su opisani vrlo apstraktno, kao lik Pročelnika, bez imena i prezimena, koji se javlja samo na ekranu televizora, potpuno nedodirljiv i nespoznatljiv “običnim” ljudima, ali i čitatelju. Iako u priči funkcionira jednako dobro kao i ostali likovi, taj je lik moguće shvatiti i kao metaforu moći. To je lik koji predstavlja sistem, lik od kojega kreću i gdje završavaju sve malverzacije, nedodirljiv i nepovrediv. Uvođenjem toga lika Pavičić će u nekih čitatelja nedvojbeno izazivati asocijacije na suvremenu (političku) zbilju Hrvatske, čime roman poprima i neke etičke konotacije. No, bez obzira na ta i takva čitanja (koja su ionako prolazna jer ovise o vremenu u kojem se čitaju), roman je ponajprije politički triler, s napetom i spretno razrađenom pričom, i kao takav zadovoljit će ljubitelje tog žanra, posebno zato što se s njim rijetko mogu susretati u hrvatskoj prozi.

Ljubica Anđelković, Vijenac