prošla sljedeća Pisma divljem Skitu
163
Damir Šodan

Pisma divljem Skitu

[poezija]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba

Otvori
Čitanja 2273
Preuzimanja 187
Ukupno 2460
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

U mikrohistorijskom svjedočanstvu o odlasku grupe vojnika za Libiju, Renato Serra nudi svoje viđenje mikrohistorije: „Postoje ljudi koji, a sve u dobroj namjeri, zamišljaju da dokument može izraziti stvarnost.. kao da dokument može izreći bilo što drugo osim njega sama… Dokument je činjenica. Bitka je druga činjenica (beskonačnost drugih činjenica). To dvoje nikako ne može činiti jedno. Čovjek koji nešto poduzima jest činjenica. A čovjek koji (o tome) nešto pripovijeda je sasvim druga činjenica.“

U predgovoru knjizi „El mundo alucinante“ kubanski pisac Reinaldo Arenas govori o abortiranom susretu pjesnika Herredie y Herredie i fratra Servanda, vječitog bjegunca od inkvizicije, u kojemu su obojica, u nekom vrtu u Firenci, neovisno jedan od drugoga, ugledali biljku „maguey“. Radi se o lingvističko-botaničkoj inačici meksičke agave. Ono što ga žalosti, jest da povijest s velikim P, ovaj susret nigdje nije registrirala. A po njemu, on je vredniji od bilo koje službene historiografske statistike.

Marc Bloch vjeruje da, „konstantna izmjena kadrova, od krupnih do panoramskih planova… neprekinuto je nastojanje na raspravi o sveobuhvatnoj viziji povijesnih procesa kroz očite izuzetke – slučajeve kratkoga trajanja“. Njegov metodološki naputak vodi do zaključka koji je u biti ontološke prirode: zbilja je zapravo diskontinuirana i heterogena. Konzekventno tome, niti jedan zaključak o konačnosti pojedine domene ne može automatski biti prenesen u domenu općega. Filmaš Kracauer, razmišljajući o krupnim i panoramskim planovima to naziva „zakonom razina“.

Mikrohistorijski poetski zapisi Damira Šodana u kojima se panoramski planovi obligatorne povijesti najprije miješaju s, a onda gube pred krupnim planovima kontramemorije, na tragu su Nietzscheove ideje genealogije i Foucaultove adaptacije iste koju Francuz naziva „arheologijom“ (znanja).

Nomadološki priručnik za izbjegavanje ukorjenjenja, Pisma divljem Skitu, jedna je od ponajboljih domicilnih praktičnih razrada sprege protupamćenja i iz njega proizlazeće protupovijesti: zbirka je to detalja u kojima se faktografija (primjerice u pjesmi u kojoj se nižu povijesni događaji zgusnuti oko, očito, posebne 1978. da bi se na kraju, u mentalno-stvaralačkom učinku fenomena lijevka, slili u činjenicu da se je te godine u kojoj su padali avioni, u kojoj je Tito postao vječiti predsjednik SFRJ, u kojoj je uhvaćen serijski ubojica Ted Bundy, a Unabmober poslao prvu bombu; u kojoj je ustrijelilo Larya Flinta, a Kina je skinula zabranu s čitanja Aristotela, Shakespearea i Dickensa… rodila i „ona“, i to u 4 i 10 ujutro i „ugledala Ovaj Svijet / istodobno neobično ružan / i lijep/kao nos Marije Callas / – ovisno o tome s koje strane gledaš“.

O tome s koje strane gledaš, ovisi na koji će te se način dojmiti i kako će na tebe djelovati uvijek izvana na te poslana, obligatorna povijest. Nomad koji rizome pretpostavlja korijenima, Šodan, mikrohistorijske zahvate u oficijeno zapisano vrijeme, u tekst vlastite poetike upisuje na način virtuoza misli i riječi: trpak i duhovit do suza, autoironičan i na momente beskrajno zajebantski raspoložen, ukazuje ne samo na ograničenja i pogreške koje proizlaze iz simplificiranih načina bilježenja i ovjekovječenja vremena, nego se i efektno poigrava s tradicijom domaće poetske mudozofije kakva se pretače iz ambicioznih projekata epskih bilježnika jedne ponosne i časne historije na pobjedu-i-u-gubitku pretplaćena naroda.

Od Šodana saznajemo čega se bojao prestrogi Freud, što je i kako čitao Hitler, kako je Nazor istovremeno ljuljajući se s Goranom u barci na Crvenom Stiksu, izbjegao platiti (ne i naplatiti) mostarinu na Neretvi. Dok Nabokov putuje Opatijom, a i Bajsić i Šodan, intertekstualnom čarolijom mirišu njihov Maguey u Sao Paulu; s vještičjim očima Beyonce, u generacijskom mentalnom cirkusu Moire Orfei, samo ovoga puta u Central Parku New Yorka, miješaju se Lijanovićevi uvozni pršuti od čiste klokanovine, Bonobo čimpanze koje ratove vode šlajfajući ili krešući se, živi kosturi iza balkanskih konclogora, crnokošuljaši i otajstvo hrvatske Pretvorbe, Vileda krpe i podočnjaci kozmonauta Gagarina.

Kriptokorienski pravopis podjeća nas za izložbu gmazova u Čakovcu, a jedan mornar koji je „izvadija nigerijsku osobnu“ i kojega „jebe taj meal“ i „no stop“ ga nešto pitaju, piše pismo u kojemu, jer svaki mu je dan isti, nema „sta puno pisat“, pa lijepo sve pozdravlja. Kao nekad Ginsberg i Lorca, Šodan i Nazor razgovaraju se u samoposluzi u Sloboštini (umjesto Lorce, među dinjama Goran, Vladin su-galiot na Kupi).

U emigraciji kurci se mažu kokainom, tako da je toda la vida una punetera. A kako drukčije kad je poviješću pritrujena. Utoliko je ova izvrsna mirko i metahistorijska knjiga dokument energije oslobođenja.

Nikola Petković, Novi list