prošla sljedeća Pjesme svjetlosti i sjene
98
Tomica Bajsić

Pjesme svjetlosti i sjene

[poezija]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture republike hrvatske

Otvori
Čitanja 4491
Preuzimanja 468
Ukupno 4960
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Mlađi pjesnik i prevoditelj Tomica Bajsić (1968) unutar vlastite generacije, ali i šire, ima svakako istaknuto i uposebljeno mjesto u suvremenom hrvatskom pjesništvu, i to nakon samo dvije zbirke stihova. Nitko dosad u nas nije tako uspješno, tj. iskreno i uvjerljivo, spojio idole i uzore vlastite mladosti, u Bajsića, čini se – života u načelu, kao što je autor u svoju konceptualnu simfoniju (autorov izraz) ugradio libertinsko-melankolični strip (Corto Maltese) i apokrifnu borghesianu po Južnoj Americi o dogmi i slobodi; jednako tako i ljubav za “proklete pjesnike” (Rimbaud, Verlen, Apollinaire, Rilke…). Apolinaireovim stihom: “Sjeno solarna tinto/ rukopisu moje svjetlosti”, autor objašnjava naslov zbirke Pjesme Svjetlosti i Sjene… Koketiranje sa stripom u mlađoj hrvatskoj književnosti nije nimalo nepoznato ali je Bajsić u svojoj apokaliptičnoj verziji svijeta kao literature, literature kao svijeta, svakako najzanimljiviji. U osnovi ekstatičan tekst Bajsićeve zbirke sastoji se od narativnih pjesama, putopisa, apokrifnih proznih fragmenata, faktičnih biografsko-ratnih interpolacija, kao i citata u obliku autoru važnih prevedenih pjesama, ili pak samo nekih stihova kao svojevrsnih “uputa” za integralno čitanje… Preuzima se tako kao naslov pjesme “Indijansko ljeto”, inače naslov čuvenog stripa crtača M. Manara i scenarista H. Pratta. Kad bi knjiga bila kompozicijski pažljivija i homogenija možda bi dobila i na još većoj vrijednosti, ali tada to ne bi bio T. Bajsić. Uz spomenute zone utjecaja, valja navesti i neskrivenu autorovu sklonost rješenja pjesme misterijskim učinkom, tj. autorovim oslanjanjem na gnozu i ezoteriju. Efekt čuda ili misterija dakako služi u čitanju svijeta u optici borghesovske konstrukcije svijeta i povijesti u kojoj se borba dobra i zla često rješava u dosluhu s fantastičnom energijom čuda, fatalne koincidencije koje ima, tj. nema i sl. Dogma i sloboda, sustav i pojedinac, totalitarizmi svih boja i pošten i anoniman život pojedinca i obitelji (a u želji za takvim mirnim životom zbirka i završava) vode staru borbu za upravljanje životom. Često Bajsića, kao i Corta, vječna potraga za slobodom (i avanturom) tjera u sve udaljenije prostore geografije i duše a nakon svega ipak ostaje samo melankolija i široki nepoznati put… T. Bajsić kao faktična osoba, a ne stripovski lik, posjeduje također zanimljivu dosadašnju sudbinu, ratnik, putnik, prevoditelj da spomenemo ponešto, dok njegovo zanimljivo i birano obrazovanje i neskriveno i iskreno oduševljenje za prostore Južne Amerike, pretočeno u vlastit prevodilačko-književni rad, u rezultatu imponira. Već prvom zbirkom pjesama Južni križ (1998) pretežno ratne lirike, autor je naime sudionik Domovinskog rata, između brojnih autora i njihovih knjiga iz tzv. “ratnog pisma” upozorava se na autorovu osobnost i bitno drukčiji pristup tematici koja se čestom upotrebom pomalo troši, tj. gubi na uvjerljivosti koju literatura bez obzira na ratni fakticitet ipak zahtijeva. Bajsićeva ratna lirika, naime, ispisana je jednako kao i tekst neke drukčije idejno-tematske jezgre, tj. eksplozivno, ekstatično i orgijastično. Daleko od očekivane počesto i plakatne prakse, autorovi ratni stihovi istražuju prije svega duhovni labirint koji uzrokuje (ratni) sukob, tj. one podzemne energije koje na povijesnom planu stimuliraju očito vječnu borbu načela, dogme i slobode. (Bajsić u drugoj zbirci uostalom izrijekom kaže kako desnica i ljevica nemaju veze s nedavnim ratom jer je očito riječ o mitsko-misterijskim uzrocima sukobljavanja prastare bipolarne energije, zla i otpora…). Vođa kulta Sh. Asahara, javnosti poznat po svojedobnom napadu sarinom, nervnim plinom, u tokijskoj podzemnoj željeznici te utopijski književni junak kapetan Nemo – dva su oprečna pola opsjednutosti svijeta koji dakako još traži vlastitu čini se zauvijek izgubljenu ravnotežu. Nasuprot znacima totalitarizma i ortodoksije (osvajač Cortez; križarski vojnik, boljševizam; nedavni rat…) za koje autor nalazi gorku sućut u završnoj usamljenosti aktera i u melankoliji koja prekriva sve ruševine, nasuprot takvom znaku destruktivnosti znak je slobode u nekontaminiranom i neotkrivenom, a to i jest cilj putovanja – sloboda na krilima uvijek potentne pustolovine. O slobodi u za nju vječno mizernim uvjetima svijeta T. Bajsić kaže: “Ti si jaguar koji nikada nije bio u kavezu”.

Branko Maleš