prošla sljedeća Plahta preko glave
95
Dorta Jagić

Plahta preko glave

[poezija]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture republike hrvatske

Otvori
Čitanja 4645
Preuzimanja 357
Ukupno 4999
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Vrckav spomenar

Za Dortu Jagić (rođenu u Sinju 1974.) prvi put smo mogli čuti ove godine, kada je dobila Goranovu nagradu za mlade pjesnike. Dotad nije uopće objavljivala, pa je iznenađenje bilo utoliko veće, a kad smo čuli kako čita vlastite pjesme odmah smo se mogli uvjeriti da je hrvatsko pjesništvo obogaćeno za jedan doista svjež glas. Vrckava i samopodrugljiva, dosjetljiva i osjetljiva, intrigantna i komunikativna, mlada pjesnikinja je iznimnu pozornost posvetila baš zvučnoj, kompozicijskoj, perceptivnoj strani svojih stihova, odnosno artikulaciji kazivanja, govorenja, obraćanja drugome. Upoznavši taj pomalo estradni karakter njezina pisanja pobojali smo se da učinak objavljene zbirke neće moći dosegnuti istu razinu afektivne participacije, da kolokvijalne pjesme kao što su (upravo!) Plahta preko glave, Oj, gotiko, šećeru, Poziv na ručak, Ostao je samo svileni šal i E, ne mere, Mortimere neće kod čitatelja zaživjeti kao kod (prvog) slušanja. Srećom, taj strah se pokazao neopravdanim.

Lirski prvijenac Dorte Jagić u stanju je privući sve one koji pjesništvu prilaze bez predrasuda, a može razuvjeriti i nevjerne Tome koji misle da je suvremeno pjesništvo neizbježno dosadno i pretenciozno. Istina, ni ovoj autorici ne nedostaje ambicija i svijesti o slojevitosti pjevanja, ali ona svoje tekstove puni tako raznovrsnim gradivom da bi se moglo naći za svakoga ponešto. To nipošto ne znači da je nekoherentna, neosobna ili eklektična; jednostavno, i lake i teške stvari izgovara u dahu, fizičko i metafizičko preokreće s jednakom neposrednošću, empatija i parodija idu (još) ruku pod ruku. Ako smo se poslužili starinskim pojmom “lirskoga”, učinili smo to namjerno, jer je svezak Jagićeve u stanovitome smislu (ipak) dnevnik intimnih reakcija, spomenar doživljaja i susreta, kronike rasta, otkrivanja, otvaranja, spuštanja, posvajanja, sazrijevanja. Nije riječ o “čudu od djeteta” niti o prenemaganju neprimjereno dubokim iskustvima. Bez starmalosti ili mladopjesništva ona ispituje knjigu koja u potpunosti odgovara njezinoj dobi – čak iskreno datiranu.

Drugo je pitanje spisateljskih strategija kojima se služi da neutralizira doslovnost ili sentimentalnost, patetičnost ili umišljenost. Nabrojiti sve postupke nije moguće, a ni ne raspolažemo odgovarajućim katalogom (poetičkih) uzoraka, no moramo reći da je humor onaj koji najčešće razoružava. Gotovo karnevalsko shvaćanje izokrenutog svijeta rezultira Naopakom pjesmom (koja završava istoimenim naslovom, ispisanim nakon tekstualnog dijela). Posveta pjesme 1988. (“jednoj laži punoj istine”) razotkriva drugi karakteristični postupak poigravanja, a naslov Prevara upućuje pak na treći. Zadnje navedena pjesma građena je na sonatnome nizu “kugla”, “krigla”, “kragna”, “traga”, kao što je Nadrogirani stol srokovno organiziran u kolajni: “traga”, “noge”, “yoge”, “doge”, “droge”. Nije riječ o pukom virtuozitetu rimovanja, jer je još mnogo izrazitija sposobnost slaganje i razlaganje verbalnih nakupina. Raznovrsne igre riječima rezultiraju sintagmama kao što su “ljetogroznima” (eto, i aktualno i nasuprot onima koji se hladnoće plaše), Šećerna navodnica (o šetačici, onoj koja “šeće li šeće”), “protuotrujmo me”, “preljubavno pismo”, “muškolovolovka”, “biste li bili biste?” ITD.

Najljepši primjer izravnosti i skliskosti dosjetke nalazim u zaključku pjesme Pitanje snage: “sama sebi moram vratiti čuperak/ poveći čuperak/ čuperčina, velim”. Možda je “čuperčina” duhovita konstrukcija, ali interpolacija rječice “velim” zapravo je bitna. Jer Dortino pismo (“za dortu to je najbolje”, sama ukazuje) sasvim je u znaku govorenja, pa nimalo slučajno pjesma koja daje naslov knjizi ima neodoljiv refren: “i dokle ću ja govorit?”, dok se drugi ciklus indikativno naziva: “samo malo, da te kažem”. Mogli bismo sad nadugačko raspredati o tematskim krugovima, mogli bismo otvoriti digresiju o funkciji vokativa (“dragi moji”, “Bože” ili “vertikalna škarpino”, primjerice), mogli bismo postaviti problem ikonografskog širenja prema refleksivnosti (Odgađanje, Pascalovo klađenje ili “noćno pero”). Ako mladenački rasipno pjesnikinja kuje svoje stihove, ako slamnigovski slobodno bira građu, ne znači da je razmetljiva i puko dopadljiva; dapače, zna da je pjesma od sna i od duploga dna.

Tonko Maroević