prošla sljedeća Prvi korak u tamu
63
Ivana Bodrožić

Prvi korak u tamu

[poezija]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture republike hrvatske

Otvori
Čitanja 6677
Preuzimanja 580
Ukupno 7255
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Knjiga Prvi korak u tamu Ivane Simić Bodrožić poetskoga je senzibiliteta čiji senzori snažno osjećaju i registriraju kako materijalnu, tako i duhovnu zbilju, u kojoj je vizura samosvojnoga poetskoga subjekta jedini vjerodostojni kompas čitatelju. To Ja iz kojega tekst izrasta i kojemu se uvijek vraća, razotkriva potencijal iskustveno naizgled minornih događaja, poput rezanja mrkve ili pisanja razglednice, ili pak onih koji se čine odavno potrošenima, kao šetnja na kiši, a od kojih ono gradi svoj intimni, vremenski i prostorno razveden univerzum, čija dvojbenost važnosti leži, kako uviđa lirska junakinja, samo u kutu gledanja. Naime, dok za neke prizore iz kontinuuma svoga života konstatira: To su stvari koje vrijedi zapamtiti, isti taj život na drugome mjestu drži posve nedostatnim materijalom za snimiti film, što sugerira svijest – najprije o moći medija u kreiranju percepcije nečijega personaliteta, a onda o svojevrsnoj hijerarhiji te moći različitih medijskih objava. Tako, iako film kotira kao superioran u procesu kanoniziranja određenih zbiljskih fenomena, pa i individualnih biografija, o čemu svjedoče filmske ikone koje nude privlačne i uspješne modele življenja, junakinja ga doživljava kao preuzimanje uloga, presvlačenje stvarnosti i ipak za pohranu vlastitih sjećanja odabire medij pisma, gdje neposredniji kontakt autor-tekst jamči i veći stupanj individualizacije, čemu se daje prioritet u odnosu na univerzaliziranje. To i jest, kako se čini, jedna od nakana ove poezije – promovirati unikatnost i kompleksnost individualnoga iskustva, ali i činjenicu da je ono istodobno i nužno premreženo nizom drugih iskustava, okolnosti, stvari, vremenskim i prostornim simultanitetom, što ostavlja gravure različite dubine, ali jednake važnosti, na kojem stajalištu tekst i inzistira. Nadalje, spomenuto sažimanje vremenskih i prostornih razina u prostoru istoga teksta, pa i čitave zbirke, najčešće je u funkciji osvjetljavanja određenih stanja, odnosa, psihičkoga i etičkoga sklopa poetske junakinje, pri čemu svojevrsno mitiziranje prošlosti igra presudnu ulogu. Na to upućuju ili duge i guste, ili iznenadne i sporadične naplavine davno proživljenoga, u kojima se kao najintenzivnija prepoznaje vukovarska ratna priča, kojom je prokrvljen veći dio subjektove iskustvene sadašnjosti. Zapravo, ne samom pričom kao takvom, već njenim repovima prebačenima u novi semantički prostor, u postvrijeme, u pukotine individualnih postsudbina koje su tim takozvanim prediskustvom, ne samo ratnim, ogoljene u svojoj biti, u ovome sada. Usprkos realnoj stvarnosnoj dramatici, ovaj rukopis ni u jednom trenutku ne završava u emocionalno transparentnome tragizmu, dakle jezik se pokorava toj nesklonosti patetiziranju pa je po stilskim značajkama, povremeno zapričanoj sintaksi, blizak svakodnevnom govoru, a mjestimičnim nominacijskim gestama i jeziku djeteta. Utvrđivanje granica spram ostatka svijeta, odnosno zatvaranje u vlastiti mikrosvijet sjećanja, tuge, ljubavi, svakodnevice, pa tjeskobni dojam gubitka parametara kojima se utvrđuje nešto što se zove sreća, rezignirana pripremljenost na loše iz naviknutosti na katastrofe, sve su to stanja lirske osobe koja se koncentriraju negdje u procijepu između povjerenja, straha i opreza kao načina bivanja i komunikacije u posvemašnjemu relativitetu. Poetska se junakinja identitetno raskrinkava u tekstu kao Ivana, kao autorica koja se izvlači iz teksta i pita sebe/čitatelja o vlastitim spisateljskim nedoumicama, razdvaja razmišljanje i pisanje kao dva međusobno isključujuća procesa, kao i ono što može biti tema od onoga što ne može, uvlačeći samim tim u tekst i jedno i drugo, odnosno poričući tako sam čin selekcije. Impresivna množina semantičkih nanosa u tim ulančanim, polaganoritmičnim, sadržajno nesusjednim, ali ipak vrlo čitkim slikama, čini poeziju ove mlade autorice i te kako ozbiljnom i zrelom pjesničkom gestom, značajno potentnom za opetovana čitanja.

Sanja Jukić