Čitajući Marinelinu prozu, može ju se slobodno proglasiti iznimnom. Naime, Marinelino pismo odaje neprijeporan književni talent, nužnu slobodu pa i drskost teenagerice koja ulazi u opskurni klub društva književnika gdje uglavnom muškarci piju i pričaju o životu. Ne radi se o društvu hrvatskih književnika, već o onom puno intrigantnijem, imaginarnom prostoru literature, u kojem se traže srodne duše, razumijevanje, ili uništenje, svejedno.

Robert Perišić, Feral Tribune

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Marineline proze ne pretendiraju ni na kakav, niti podrazumijevaju ikakav definiran, lako čitljiv i manifestan svjetonazor/mjesto/pismo. One se, prije svega, traže u iznalaženju jedne pomalo mučne gradske liričnosti, oksimoronske „lirike“ urbaniteta udružene s natruhama duhovite „harmsovštine“, a sve to prožeto posve eksplicitnom erotičnosću, erotikom tako dalekom od svakoga licemjernoga draškanja čitateljske (znati)želje, bliskom prostorima u kojima literatura doista traži svoju vlastitu erotičnu prirodu i sladostrašće pisma u kojem se događa – prirodu svoje nepotkupljive, bizarne slobode.

Delimir Rešicki, Glas Slavonije