prošla sljedeća Tamagochi mi je umro na rukama
181
Dorta Jagić

Tamagochi mi je umro na rukama

[poezija]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba

Otvori
Čitanja 1262
Preuzimanja 620
Ukupno 1882
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Prava poezija iz tišine

Ne moram podsjećati kako je za Slamniga poezija bila ozbiljna igra. Kako svaka igra ima pravila, pa makar i pravilo koje govori o svome izostanku, tako je i ozbiljnost – da bi se proizveo efekt neozbiljnosti, slobode, slučaja ili što drugo – u pozadini kao konstitutivno načelo. Caillois je rekao da je igra slobodna, izdvojena, neizvjesna, neproduktivna, propisana i fiktivna. Osobito valja obratiti pozornost na njezinu neproduktivnu dimenziju kojoj nije cilj utilitarnost nego trenutak bilo kakve razmjene unutar kruga igračâ, a kada je riječ o poeziji, osobito suvremenoj, u igri je, da tako kažem, beskorisna razmjena misli, emocija, jezika, slika… između autora i čitatelja. Upravo u toj “beskorisnosti” poezije, u kontekstu masmedijalne, intermedijalne, transmedijalne, virtualne, općenito informatičke kulture, njezin je, često i ne potpunoma slobodan, izbor da kao referentna djelatnost odluči naizgled ne reći ništa. A ne reći ništa je blasfemično u kulturi/civilizaciji koja počiva na informaciji i komunikaciji, s obzirom na to da sve oko nas imperativno mora imati smisla. Jasno, smisao je inherentan svakoj ljudskoj djelatnosti, njegovim nedostatkom ne poručuje se besmisao, nego se ukazuje na trag, što pak samo govori o odsutnosti. Drugim riječima, smisao valja naći.

A dok ga se ne nađe, valja se opustiti i uživati u trenutcima izostanka neologičnosti i diktata logocentričkoga uma, te prepustiti se nesputanom prividu izostanka pravila.

Poezija iz druge zbirke Dorte Jagić, Tamagochi mi je umro na rukama, upravo je u tolikoj mjeri “neproduktivna” i ludistična a da bi se moglo ustvrditi kako je složena, ako ne po strogim, a ono barem sukladno minimalnim pravilima. Većina pravila zahvaća u skladište poezije označiteljske scene, osobito se na svjetlo dana iz pomalo već prašnjavih spremišta izvlači dosjetka i apsurd, ne i bez stanovita prisjećanja na iskustva semantičkoga konkretizma. Jamačno je to njezin poetički kontekst, no u svjetlu toga, konteksta naime, uočiti nam je (auto)ironijske eksplikacije svojstvenije diskursima osamdesetih negoli posljednjih desetak godina. Usto, Dortina je poezija tako često duhovita da je već i to njezino svojstvo dostatno da je uzdigne iz mnoštva ujednačenih poetskih proizvoda mladoga naraštaja. Recimo, u “Ručku kod Castillo family” jedno radosno makaronsko zafrkavanje s hrvatskim, engleskim i (valjda) filipinskim jezikom oko kokoši, flilipinske biserke pripremljene za ručak. Da, pjesnikinjin objed jest jezični, jer joj je ujedno tjelesni materijal koji se u igri označavanja pomiče u svim smjerovima i u svojoj je genotipskoj razini nesvjestan. Nesputani ludizam i dosjetljivost u autorice su izrazito maniristični s obzirom na to da sva njezina poetičnost počiva na lucidnosti i zamjećivanju detalja koji se potom metaforički dekonstruiraju. Recimo, u tekstu “Suncilište” neologistička igra s blago ironijskim teološkim podtekstom čistilišta, odnosno neba i svega što jedna takva simbolika tradicionalno već podrazumijeva. Ali, nije u nje sve u ludističnoj igri, naprotiv. Premda je njezina poezija eliptična, stihovi razlomljeni, naizgled konstituirani od semantičke proizvoljnosti, odnosno kontingencije, ona među redovima inkorporira fragmente koji imaju jasan smisao, koji se, što je očito, mimikrijski prikriva u naizglednom jezičnom žrvnju. Tako ćemo, ako već treba govoriti o nekom predmetnotematskom svijetu ove poezije, reći kako se ona referira na religijsko, egzistencijalno, jezično, medijalno, kulturološko semantičko polje, dakle izmiče diktatu slaboga subjekta koji se ne snalazi u jakoj zbilji. No, nije ta poezija bezazlena: u svojoj će satiričnosti ujesti epigone (koji se trebaju prepoznati) u “Oluji epigona”: “s mora nam stiže oluja. / lijepa li je. Strašna li je. / ali šteta što ne donosi ništa nova (…).”

Položaj je Jagićeve na našoj najmlađoj pjesničkoj sceni sasvim specifičan. Budući da poetski pripada rubnom iskustvu devedesetih godina – poeziji iskustva jezika (uz Jahića, Prtenjaču, Anđelka Mrkonjića, Prohića, dijelom i Biserku Težački), ona, po mojoj ocjeni, pokazuje najmanje preuzetnosti i najviše zrelosti u praksi, i to iz jednog vrlo banalnog, ujedno “ingenioznog” razloga: ne pretendira ispisivati teoriju, niti štogod tomu slično. S obzirom na izrazitu metaforičku slikovitost, svojom je strukturom ovo pjesništvo najusporedivije s tekstovima Ivice Prtenjače, s tom razlikom što je kod potonjega riječ o običnom nizanju, tako da bi se moglo ustvrditi kako je posrijedi senzacija prije negoli nešto ozbiljnije, usto pod snažnim utjecajem Tomaža Šalamuna. Dortina poezija k tomu ne robuje imperativu pisanja radi pisanja, nego izbjegava uplitanje ponavljanja i maniriziranog umnožavanja diskursa do neprepoznatljivosti. Ne govorim o tomu da u njezinu diskursu “nema”, recimo, Branka Maleša, no njezino jezično utemeljenje ne lišava se nesvjesnoga utjecaja, nego ga naprotiv uključuje u kontekst ženske osjećajnosti. Premda su klimavi razlozi koji bi pretendirali zaključku o postojanju ženskoga pisma, što je u svakome konkretnom tekstu gotovo uvijek nedokazivo, osobito u poeziji, ipak bih rekao da ova pjesnikinja ženskost “iskorištava” na mentalnoj, imanentnoj razini, tako što dopušta višedimenzionalnost asocijacija, poredbi, misli i sl., što ne robuje određenim kanonima niti pravilima, nego jednostavno piše.

Mimo svih medijski prenapuhanih pjesnika – kao što su Gromača, Glamuzina ili Prtenjača – rekao bih kako prava poezija i danas ipak živi u relativnoj tišini. Dorta Jagić je pjesnikinja koja izravno “ishodi” iz Slamniga, onoga iz prve rečenice, i koja, čini se, ne želi mistificirati pisanje, nego samo pisati. Usto, toliko radosti i toliko malo pretencioznosti svakako je nešto nesvakidašnje. I bez obzira što joj se pokatkad znade zamjeriti nedostatak “smisla”, to ipak nije njezin problem, nego onih koji poeziji površno pristupaju. Sve da je samo riječ o lucidnome naslovu, koji kontekstom upućuje na tehniziranu otuđenost i bolest društva i ljudi u njemu, da je samo riječ o aleji svečanosti jezika i da se samo upućuje na prekoračenje trenutno dominantnih, više ili manje monoloških modela, već bi to bilo dovoljno za ustvrdu kako je knjiga uspjela. Završavam ponešto izmijenjenim Mrkonjićevim riječima: Pjesnikinja!

Sanjin Sorel, Nova Istra