prošla sljedeća Tjeskoba šutnje
41
Sanja Pilić

Tjeskoba šutnje

[proza]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture republike hrvatske

Otvori
Čitanja 7391
Preuzimanja 455
Ukupno 7846
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Bez obzira na to jesu li pripovijedane u prvom, drugom ili trećem licu, bez obzira je li njihov protagonist ženskog ili muškog roda, priče Sanje Pilić gotovo su uvijek ispričane iz izrazito subjektivne vizure. Postoji svega nekoliko izuzetaka, kada se autorica odlučila za nadređenu, uvjetno kazano satiričnu perspektivu, no u svim ostalim tekstovima pripovijedno gledište poistovjećuje se s junakovim. Ono što je u priči bitno nisu izvanjski događaji nego način na koji protagonisti izlazi (ili ne izlazi) na kraj s vlastitim unutarnjim prostorima i svijetom koji ga okružuje. Čak i kad naizgled uredno igra svoje uloge supruge, majke, kćeri, prijateljice, uspješnog pisca, zaposlene žene… posrijedi je uvijek nesigurni, ugroženi, slabi subjekt koji podjednako dvoji o vlastitom identitetu kao i o istinskoj prirodi svojih odnosa s drugim ljudima. Ta nesigurnost može se ticati same srži junakova postojanja, kada se sumnja čak i u svoj spol (“Valentina”) ili kada zaborav postupno dokida vezu s zbiljom, brišući sjećanje na ružu, kišu, vlastiti obraz (“Roza”). No ona može poprimiti i blaži, gotovo humoristički oblik, te pratimo junakinjine uzaludne napore da ostane u dobrim odnosima s gospođom Koncentracijom, dok “dijete, muž, otac ili netko petnaesti” svaki čas upada u sobu ispitujući želi li jesti jaja, dok ona napokon očajnički ne odvrati: “Neću jaja, nikakva jaja, nikad jaja”. Taj temeljni doživljaj koji prožima svijet Sanje Pilić njene likove čini neobičnima i neprilagođenima, pa bi gotovo svima mogla pristajati oznaka data jednoj od njih: ekscesna Sofija. Posrijedi je, naravno, ekscesnost u smislu drugačijosti, a ne nekog agresivnog nametanja vlastite posebnosti. Upravo zbog svoje drugačijosti, zbog toga što zbilju ne može pojednostaviti, svesti na nekoliko funkcionalnih shema koje omogućuju da se u njoj snađu i prividno je podvrgnu svojim željama, ove žene i muškarci sa svijetom stupaju u vrlo složene odnose. Ništa nije unaprijed dano, ni u šta se ne može definitivno pouzdati. Očituje se to i u jeziku ovih priča. Autorica ne teži preglednoj naraciji, nego nam unutarnji monolozi njenih likova otkrivaju iznimno bogatstvo zapažanja i odvode u dubinske slojeve junakove svijesti. Detalji svakodnevice na istoj se razini prepleću sa strelovitim uvidima o prirodi našeg postojanja, a ulozi koju u njemu igraju moć, ljubav, tijelo, samoća. Pisanje katkad precizno bilježi te najtananije pomake u ljudskoj psihi, ali zna prerasti i u čisto jezičnu igru, pa autoričin govor često ima poetske odlike (ne samo u priči “Valentina”, koja je i doslovno napisana rimovanim rečenicama). Kako je sve nesigurno i neutemeljeno, zbiljsko i izmaštano nisu jasno određeni, te se život i u svojim najobičnijim manifestacijama doživljava kao polje eksperimenta i igre. Tada svaka stvar može postati povodom za radost, obični silazak niza stepenice ili stavljanje omiljene ploče na gramofon poprimaju odlike magičnog rituala koji uvodi u svijet dobrih duhova, gdje težina zbilje kao da biva dokinuta, a grubi, nemuzikalizirani opstanak odjednom postaje poprištem čarolije. Ali nesigurnost se i plaća, i proze Sanje Pilić to vrlo bolno dokazuju. Kao što je u nekim tekstovima svoje prve knjige Ah, ludnica uspjela “iznutra” rekonstruirati iskustvo psihičkog rastrojstva, tako se ovdje strah pojavljuje kao iskonski osjećaj koji određuje sudbinu mnogih likova. Strah se može konkretizirati u obliku prijetećeg muškarca (koji je u priči “U noći” i sam zapravo nemoćan, obuzet strahom), majke koja se sutra vraća iz toplica, gomile na nogometnoj utakmici, urednika u književnom časopisu – no radi se uvijek o istoj tjeskobi koju ne mogu odagnati nikakva naknadna razložna objašnjenja, nijedan “svjetovni” uspjeh što bi njihovom postojanju, prema očekivanju, trebao pridati čvrstinu koja mu je nedostajala. Strah je, uostalom, prisutan i u naslovu knjige. Ta posljednja, naslovna i ujedno najopširnija priča u zbirci svojevrstan je minijaturni Bildungs-roman u kojem pratimo protagonistov pokušaj da nadvlada strah koji se u njegovu slučaju očituje kao tjeskoba šutnje. Osnovni zakon svijeta u koje odrasta mladi pisac August jest šutnja, prešućivanje svega što nadilazi razinu dnevne prakse i banalnih tautologija u stilu “život je život”, “ime je ime” i slično. Prolazeći kroz iskustva primjerena mladom čovjeku, kroz knjige, prijateljstva, ljubav, August postupno uspijeva nadići tu strašnu šutnju, “bezimenost života” u kojoj je rastao. Pa ipak, ona ga iznova dočekuje na drugačijoj razini, sada kao šutnja pisca koji je (privremeno?) izgubio dodir sa svojim riječima, te mu se sav svijet pretvorio u ono sivo gradsko dvorište iz kojeg je tako silno žudio izaći. Konkretnija prostorno-vremenska smještenost, kao i neophodnost oblikovanja preglednije radnje, ovdje su uvjetovali i veću “prozirnost” autoričina pisma, što “Tjeskobu šutnje” jasno dijeli od ostalih priča u knjizi.

Hrvoje Pejaković