sljedeća Tour de force
2
Krešimir Pintarić

Tour de force

[poezija]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu saponie d.d.

Otvori
Čitanja 36779
Preuzimanja 939
Ukupno 37715
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Knjigom na knjigu

Možda prvu knjigu Krešimira Pintarića i ne bi trebalo prikazivati kao pjesničku zbirku. Naime, ovaj mladi autor (rođen 1971.) ukoričuje na kojih stotinjak stranica ne samo tekstove različitih žanrovskih karakteristika nego i brojne ulomke niza drugih pisaca. Pritom proza kvantitativno daleko preteže nad stihovima, a samo bi uvodna trideset tri stavka trebala biti shvaćena kao pjesnička proza. Međutim, kako on u cjelini postavlja ishodišna pitanja riječi i šutnje, kako su status pisanja i šanse govora njegove prave opsesije (a da ne govorimo o problemu vlastitoga mjesta unutar tradicije i konvencija), onda je ipak znatno bliži poetološkom, poetičkom, poetskom polu nego li proznome (ako se taj isti napon ne isprazni u esejizmu).

Premda se s dva duhovita citata autor knjige ogradio od književne kritike (s time da Salingerov navod posebno jetko tvrdi: „Morat ću dopustiti i to, da će čak i kritičari poezije, ako im damo dovoljno vremena, dokazati da nisu luđaci“), uzimamo svezak u ruke bez predrasuda. Dapače, Pintarićeva intelektualna znatiželja i eruditske sklonosti djeluju zarazno, a izričita postborgesovština znači ogledanje u odgovarajućim zrcalima. Lukavo višestruko uokvirivanje knjige također pridonosi dosezanju cehovskih standarda, a velik broj literarnih signala ostvaruje igru umnažanja, grananja, račvanja. Dvojba pisca koji se pita je li pisac i kako uopće biti pisac našla je zgodan komplement u udvojenosti gotovo svih slojeva: prvo lice i drugo lice, umjesto predgovora i umjesto pogovora, glavni korpus teksta i appendix, anamneza i centon. Kako vidimo, Tour de force doista podrazumijeva mučan posao kolažiranja i spajanja, sjećanja i dodavanja, a ideja centona (krpanje, stokrpe i sastavka složenoga od posuđenih ulomaka i preuzetih tuđih rečenica s namigivanjem ideji o nemogućnosti izvornosti i nelegitimnosti izvornika) povezuje Pintarićev napor sa svim epohama aleksandrinizma, manirizma, hiperliterarnosti, metakritičnosti, autoreferencijalnosti – kakva je svakako i naša.

Ponzino-oholo književno šegrtovanje posebice se očituje u pripovjednom fragmentu („the godfather“) koketno podržanom fusnotama pseudoteorijskog i autobiografskog karaktera. Namjera povezivanja trivijalnog i konceptualnog (frustracije neprihvaćanja i načitanosti) nadovezuje se na već uhodanu praksu postmodernizma, s time da znatno zaostaje za već etabliranim primjerima i u hrvatskoj književnosti, kao što su Šoljanov Šimun Freudenreich i Poza za prozu Dubravke Ugrešić. Pintariću nisu, čini se, na pameti spomenuti uzori, jer on radije bordiža između Borgesa i „Godina“, između Salingera i Bukowskoga, s pozivanjima na Bartha i Eagletona, Ciorana i Kierkegaarda, Marka Aurelija i Debeljaka. Ni suvremena domaća književnost ipak mu nije strana, jer ostentativno preuzima ulomke Danijela Dragojevića i Trude Stamać, a s pristranim afinitetima – i dobrim razlozima – koristi primjerene formulacije tek nešto starijih suputnika Stanka Andrića i Kornelije Pandžić. Kao da je na sasvim drugom području došlo do ostvarenja ambicija „Knjigom na knjigu“, barem u verziji: parafrazom na stranicu, parodijom na biblioteku, paradoksom na sve.

„Drugo lice jednine“ i „Prvo lice jednine“ predstavljaju pak diptih lirsko-meditativnih zapisa, refleksivnih crtica i refleksija, koji ne staju na pukoj gramatičkoj razini već zadobivaju egzistencijalne konotacije (od Ich-forme do apostrofiranja bližnjega, od skeptičnog opipavanja terena – prostora stranice do uranjanja u medij, „nestajanja u tekstu“). Na izgled neutralna razina govorenja (ovdje bez intertekstualnih aluzija) ima pak tenziju nekog straha, tišine, neprikladnosti, teškoće, mučnine, praznine. U odnosu prema (mallarméovskoj) bjelini papira i prijetnji nasilnoga kraja javlja se (pomalo kafkijanska) intonacija uskraćene prisnosti i nemogućnosti veze. Apsolutizam Pintarićeve relativnosti (odnosno maksimalizam krajnje čednosti „prepisivača“) svakako je zanimljiv kao simptom i kao projekt, premda smatramo da bi za potvrđivanje vlastitog prostora trebao zaboraviti pokoju lekciju i othrvati se šarmu premnogih sufliranih opcija.

Tonko Maroević, Slobodna Dalmacija

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Anamneza zeligovskog fenomena

Prvijencem se Tour de force Krešimir Pintarić (Osijek, 1971.), koji je do danas objavljivao u Godinama, Quorumu i Vijencu, upisao u kajdanku hrvatske književnosti kao povisilica i kao fusnota. Naime, Tour de force je povisilica kvalitete hrvatske književnosti, a fusnota njezina, možda temeljna, metafora, te je stoga valja podrobnije promotriti.

Fusnota se već svojim smještajem na margini otkriva kao grafički izdvojena dopuna integralnom tekstu koji pojašnjava. Podrijetlo joj, osim u znanstveno-kritičkom aparatu, u kojem ukazuje na tamnost tumačenih mjesta ili tekst preciznije kontekstualizira, treba tražiti i u srodnoj oznaci (). Fusnota je svojevrsna hiperbolizirana zgrada – sjetite se kako je rado J. D. Salinger poklanjao buket zgrada u prvom cvatu (((()))) – izvučena van okvira teksta, a time i iz autorske cjeline teksta i stavljena u usta priređivača, redaktora i sličnih. Tako je to barem bilo do J. L. Borgesa koji je s velikim žarom ispisivao niske apokrifnih fusnota te time krivotvorio i mistificirao širi kontekst.

U knjizi Tour de force naći ćemo obilje zagrada i fusnota (od kojih neke dosežu opseg samostalnih cjelina), kao i izravno povezivanje na spomenuti – J.D.S. i J.L.B. – dvojac.

Knjiga je opremljena i cijelim arsenalom drugih, obično kritičkih, dodataka („Umjesto predgovora“, „Umjesto pogovora“, „Jeste li znali“, „Funkcija književne kritike“, iz recenzija, bilježaka, Napomena, O autoru…) koji u svojoj množini zauzimaju oko polovice knjige i daju vrlo jake signale o intenciji teksta. Svi ti prolazi i prilozi, uglavnom okupljeni u trećem dijelu knjige – „Appendixu“ (Dodatak) – obično su pseudokritički, u smjeru neobaveznosti i neodređeno, ali ipak nekako, intonirani. Koliko god njihova intonacija bila ležerna stvorili su nove okvire i pseudokontekste, pa time pomakli ovu knjigu prema konceptualnosti. Konceptualnu dosljednost Pintarić je razvio i na vizualnom planu knjige, sam je grafički obradivši. Knjigom stvoren koncept višestruko je uokviren, mnogostruko strukturiran, ali istodobno i otvoren poput nijemih bjelina koje okružuju tekstove.

U prvom ciklusu poetiziranih fragmenata nazvanom „Drugo lice jednine“ Pintarić konstituira pripovjedni subjekt izravnim obraćanjem Drugom, podjednako se pri tom oslanjajući na druge tekstove, „Svjestan si da misliš u obrascima. Sliježeš ramenima.“, i na senzibiliziran doživljaj svakodnevice.

U relacijama s Drugim subjekt se konstituira kao otvoren, nestalan, kao zeligovski fenomen ovisan o interpersonalnim relacijama. U drugom ciklusu – „Prvo lice jednine“ – lirsko-refleksivni subjekt ostaje običan, nimalo ekskluzivan, nesiguran i posljedično autoironičan (što se posebice očituje u naslovima), u vječitoj tranziciji, daleko od konačnih odgovora. Neka to kažu zadnje rečenice: „Ja sam kao ti: živim od općih mjesta, kiča, panike.“ „Ali bi isto tako mogla biti. Kao i ti. Možda.“ „Iza točke mrtva bjelina.“ Razlika između dva ciklusa nalazi se samo u pripovjednom licu. Drugo i prvo lice jednine žive u uzajamnoj ovisnosti, jedno po drugom. On je kao i ja. Ja sam kao i on.

Tour de force je knjiga nastala u duhu Montaigneovih eseja, kao ležeran zapis na marginama drugih tekstova, kao intimistička fusnota. Pri intimiziranju tekstova učestaliji su refleksiji i visokoj teoriji skloni autori. Osim mnoštva, pretežito eksplicitnih citata („Svjestan si da misliš u obrascima. Sliježeš ramenima.“) razasutih po knjizi (E. Cioran, T. Eagleton, S. Kierkegaard, R. Mlinarec, B. Vian, S. Andrić, K. Pandžić, D. Miloš…) koja funkcionira i kao centon, (cento lat. – stokrpa; u predbarokno vrijeme uobičajena forma sastavljena od izričaja različitih pjesnika) u „Anamnezi“ (Povijest bolesti), dijelu „Appendixa“, su preuzeti cijeli odlomci ili pjesme J. L. Borgesa, A. Debeljaka, T. Stamać, D. Dragojevića, J. D. Salingera, R. Barthesa…

Prosijavanje teorijskog u svakodnevnom, pokušaj zahvaćanja pijeska svakodnevnice znakovitim mrežama, dan je distancirano, svojevrsnim apatičnim egzistencijalizmom koji za posljedicu nema mučninu nego ravnodušnost.

Osim teoretsko-univerzalne osviještenosti koja poprima manirističke razmjere, u Pintarića je očito i oslanjanje na regionalno, na suvremenu književnost „slavonskih“ autora. Melankolično ravničarska raspoloženja, suzdržanu nježnost, impresionistički zasniježene ili zatamnjene slike anđela… nasljeduje preko ugođajne osječke veze s Delimirom Rešickim i Kornelijom Pandžić. Sklonost tehniciranju logikom, reflektiranju ništavila, apsurdnim i začudnim poentama („Tek nas mnogo idemo negdje“) kao i formu „Appendixa“ devedesetih smo mogli susresti u opusu ultimativnog Slavonca Stanka Andrića.

Tour de force je dvije godine strpljivo dorađivana knjiga. Dvije godine mučnog posla su se isplatile; ovo je zrela i proživljena knjiga autoironičnog pjesnika. Konceptualno je tako izvedena da joj se jedini prigovori mogu uputiti samo izvana s obzirom na koncept koji je možda, pretjerano „moždan“, možda moda, možda da…

Kruno Lokotar, Vjesnik