prošla sljedeća Trinaest razloga za šutnju
69
Jasenka Kodrnja

Trinaest razloga za šutnju

[proza]

prvo izdanje [digitalizacija]

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture republike hrvatske

Otvori
Čitanja 5853
Preuzimanja 638
Ukupno 6491
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Mozaik zanimljivih ispovijedi

Kako to čovjek vazda biva opkoljen šutnjom, kako to nasilje, politika, ljudsko nerazumijevanje pletu zagonetnu mrežu oko ljudskog bića i čine ga zatočenikom nedefinirana života? Čovjek se rađa slobodan, ali je uvijek i svagdje u okovima, rekao bi Rousseau, i to je spoznao svaki osjećajni pisac koji pokušava pronaći izlaze u labirintu života, pa makar ostajao samo u mislima o mogućem izlazu.

Na ta pitanja o zatočeništvu pokušava literarno odgovoriti i Jasenka Kodrnja, ugledna znanstvenica (predaje na Hrvatskim studijima, surađuje u Institutu za društvena istraživanja i drugdje), koja je u svojoj knjizi priča Trinaest razloga za šutnju ponudila čitateljima zanimljivu ispovjednu prozu kojom se prebire po značenjima ljudskih života, vazda uhvaćenih u obiteljske, društvene i političke zamke.

Nije lako pronaći svoj put koji uvijek razvija nevidljiva ruka društva i odvodi ga na stranputice, te stoga pojedinac, svjestan nemoći, ostaje u svome nostalgičnom snu o slobodi, odnosno u slobodi svoje šutnje.

Bilo da se radi o ženi u skloništu (koja se pita što bi bilo s njom da je Srpkinja), bilo da se radi o izbjegloj muslimanskoj obitelji koja nastoji šutnjom ukloniti ratna sjećanja, bilo da se radi o ženi koja je žrtva nasilnog muža, ispovjedne “crtice” Kodrnje uvijek duboko zalaze u intimu ljudskog bića koje ne može probiti membranu životne konstrukcije.

Filozofski i psihološki ovo je dobro zamišljena knjiga, a književno je vrlo raznolika, jer se kreće od feljtonskih zapisa (“Što bi bilo da sam Srpkinja?”) do gotovo putopisne proze (“Krpa za prašinu i zvijezde”). Neke priče nalikuju na izvješća (“Živa grupa”), a neke su dobre književne priče (među njima je možda najuspjelija “Mrzovolja” jer najbolje prepliće tajnovite odnose žene i muškarca koji bi štošta htjeli jedno drugom reći, ali na kraju ne kazuju ništa).

Kodrnjinu knjigu valja čitati kao mozaik zanimljivih osobnih ispovijedi (stvarnih ili fiktivnih junakinja) u kojima je zagonetka života mnogo važnija od književne forme. Autorica kao da je htjela zabilježiti zbilju (i literarno je ukrasiti), a ne ju preobražavati u zahtjevnim fiktivnim svjetovima. Svakako, zanimljivo je pročitati ovu knjigu, kojoj nipošto ne treba pripisivati feminističku dogmu, jer ona je daleko više propitivanje nemoći ljudskoga, a ne samo ženskog bića. I baš to izbjegavanje feminističkih dogmi vrlina je ove knjige koju je napisala feministica, koja radije uranja u ljudsko nego što iznosi na površinu ženske “ekstrakte”.

Lada Žigo, Vjesnik