prošla sljedeća Trovačica
46
Jurica Pavičić

Trovačica

[drama]

prvo izdanje

knjiga je objavljena uz financijsku potporu grada zagreba i ministarstva kulture republike hrvatske

Otvori
Čitanja 7187
Preuzimanja 779
Ukupno 7966
Preuzmi
DPKM preporuča korištenje aplikacije Moon+ Reader za čitanje knjiga u EPUB formatu.

Kada je prije nekoliko godina Slavoj Žižek pisao esej o djelu Patricie Highsmith evocirao je opasku Gillesa Deleuzea o Spinozi: on je princ među filozofima jer je njegovo djelo otporno na glupost; ona se ne brloži u njemu. Slavoj Žižek je titulu princa pisaca dodijelio Patriciji Highsmith, rukovođen ključnim elementom književnosti – da potire dosadu na svim frontama. Hitchcock, koji je volio djelo Highsmithove, danas bi bio čuven i da je samo izgovorio svoju definiciju drame: drama, to je život iz kojeg su isključeni svi dosadni momenti. No što sa dramama koje su dramatične jer neki od protagonista grcaju upravo od dosade? Ovaj dvostruki zavrtanj – potpuno u skladu s Borgesovom invektivom na naslovu Henrya Jamesa Okretaj zavrtnja – više je od pukog paradoksa. Junaci Trovačice podijeljeni su u dvije jasno orisane grupe: uspješne, kojima nije dosadno, ali žive bez drame, i neuspješne, slabe, sanjarski raspoložene, čiji se život odigrava po pravilima dramatske akcentacije. Dvije sestre i brat, doktor, liječnik i suprug jedne sestre, protagonisti su priče koja je poslagana strogo pravokutno: bolesna sestra je uspješna, ostvarena dobrotvorka, zdrava sestra – koja je njeguje – njena je karikatura, točnije replika na puno nižoj razini. Brat je poznati i priznati znanstvenik, a suprug je pravnik koji bi se bavio prirodoslovljem, amater u odnosu na njegova muškog pandana. Doktor je koncipiran kao kor u grčkoj tragediji i kroz njega se izgovaraju mediokritetske „istine“ vremena. A liječnik je samo liječnik – sto je već puta napisano da za njih nije potrebna posebna pamet. Onemogućivši da njen suprug otpočne prirodoslovnu karijeru na nekom otoku, bolesna je sestra potpisala vlastitu smrtnu presudu. Trovačica dakle varira temu koja još od Dostojevskog rola književnim tekstovima koji su ujedno i opiti iz etike: ima li pojedinac pravo uzeti „pravdu“ u svoje ruke, a scenska uobličenost uzajamnih sitnih prezira protagonista te mreža koju su istkali svojim mržnjicama i nezadovoljstvima upakiranima kao požrtvovnost i entuzijazam svojim dvostrukim dnom plijeni pažnju čitatelja.

Dario Grgić