Neženje i demografska propast | Mario Brkljačić

KLOPKA

 

Na hiljade ih je, izvlače se iz gline korita i muljevitih sprudova i lete tik iznad površine rijeke kojom plovi teglenica natovarena pšenicom.

Za tom teglenicom nailazi druga, ta je pijeskom natovarena do same površine vode i sad te pješčane dine plove Tisom i utapaju se u narančastom sutonu: sunčevo oko izgara u dubokim krošnjama crnih joha i topola, a hiljade tih žutih kukaca svilenih krilaca, Tiskih cvetova, u mahnitom tangu života, vratit će svoje jednodnevne živote rijeci…

Tu sam, u čamcu s kojeg lovimo soma, Beli i ja. Ja bućkam, udaram drvenom motkom o površinu, kao da veslam dječjim veslom, a Beli nabada pijavicu na udicu pa iz lonca izlijeva kokošju krv u rijeku.

Belog sam upoznao na molu u Novigradu: lovio je ciple. Još nije svanulo, polovicom neba plutale su zvijezde, a drugu je polovicu noći već progutalo sunce. More je bilo utegnuto kao modro letno jedro.

Lovio je na pahulju kruha, „direktašem“ od osam metara i plovkom od guščjeg pera. Sjeo sam podalje, na kamenu klupu i gledao kako lovi: ne volim prilaziti ribičima, a još manje volim kad se meni netko pojavi iza leđa, neizostavno, s glupim osmijehom na licu kojeg izjeda mučna dosada.

Vidjelo se da je lik maher, trzao je kontre iz zgloba, ali čvrsto i cipli su jedan za drugim završavali u mreži čuvarici.

Međutim, on mahnu rukom u mom pravcu.

Osvrnuh se, misleći kako netko nailazi, ali iza mojih leđa protezala se samo cesta koju je prelazila mačka. Kad je krenula prema još mokrim mrežama na molu, potjerao ju je galeb.

Prišao sam ribiču.

„Dobro jutro, ja sam Beli“, rekao je i pružio mi ruku.

„Mario“, rekoh. „Kako ide?“

Pokazao je rukom na čuvaricu. Bila je dobrano ispunjena ciplima.

„Nisam se nadao ovakvom ulovu“, rekao je.

Poslije smo otišli na kavu u obližnji kafić, pa smo s kave prešli na pivo i na kraju sam završio u njegovoj kući na vrhu brda iznad Novigrada. Kasnije su došli Fric, Stipan i Neno, za klupom ispod krošnje čičindre jeli smo ciple s gradela, pili smo Opolo i dogovorili se kako ćemo svi zajedno ići u ždrilo loviti orade. Prihvatio je naš poziv, ali je rekao kako i mi moramo doći k njemu u Kanjižu, loviti somove, štuke i kečige.

Sad sam tu, s Belim, u plitkom drvenom čamcu plutamo Tisom i nadamo se da ćemo bućkom podići soma iz skrovišta.

Pazimo da plovimo na rubu gdje se dodiruje riječna struja i mirna voda priobalja. Iz Tise se već lagano počelo pušiti, a površinom plutaju žuti kukci potopljenih krilaca.

U jednom trenutku, na metar od čamca, iz vode je izbubrio velik, težak mjehur…

Moćan se Mustang do pucanja savio u kičmi: zaustavljena daha, osluškivali smo to sablasno škripanje ribičkog štapa, role i upredenice, prestravljeni mogućnošću da sve to eksplodira, a mi završimo s grdosijom u tmini rijeke…

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.