Neženje i demografska propast | Mario Brkljačić

VIROVI

 

Rukama sam izdubio jamu u pijesku, svega pedalj duboku, dovukao dosta šiblja i granja, složio mali iglu od toga, zapalio baklju načinjenu od lišća u najlon čarapi poprskanoj plinom za upaljače i sva smo trojica udivljeno raširili oči kad su se jezičci vatre preobrazili u buktinju koja je naglo sunula uvis svom žestinom, toliko snažno da smo ustuknuli nekoliko koraka unazad prema rijeci. Val vreline je u mah spržio sve komarce koji su nam dotad ispijali krv na slamčice: čak smo mogli čuti kako pucketaju, kao kokice. Kad se vatra nešto stišala, a krijesnice se ugasile u zvijezdama i u virovima rijeke, na vatru sam naslagao debele klade i mrak oko nas je tek tada, pojavom tog narančasto-purpurnog svjetla, raskrilio vrata noći.

„Držat će do jutra“, rekao sam kao znalački, otpivši gutljaj tamnog piva. Zavalio sam se u ribički stolac i zapalio cigaretu.

Iz plastične kante dopola ispunjenom muljem, Stiv je izvukao piškora, ribu zmijolika tijela, neodoljivo privlačnu predatoru zbog kojeg smo i odlučili provesti na rijeci dva dana i noći. Ono što ne volim kod tradicionalnog ribolova je to što je Stiv tada morao učiniti: nabosti piškora na jednokuku udicu i fiksirati je na repnoj perajici. Dok je to radio, piškor je cijelo vrijeme cvilio poput miša i zbog takvih gadarija već godinama lovim samo varalicama i drugim umjetnim mamcima.

Baš mi se i nije išlo provesti vikend na vodi, bio sam premoren od posla i ubitačne tjedne rutine, ali ostati doma, smrditi sam u stanu i povlačiti se od kauča do stola pa do prozora i nije bila neka naročita alternativa: podnositi još i samog sebe pored sveg tog svijeta kojem ionako ne pripadam ni po kojem mjerilu takozvane normalnosti. Sam kao duh. Koma.

Kad smo se Nenovom Nivom dovezli do vode, moja se malodušnost povukla u sebe i ostalo je samo prepustiti se prirodi i društvu trojice prijatelja.

Jer kad si na obali rijeke, bilo koje rijeke, dvije se stvari vrzmaju umom: hoću li uživati ili ubiti se. Dosađivati se, mislim da je gotovo nemoguće.

Neno i Fric su otišli do Nive po gajbu cuge, vreće za spavanje i ribičke rukavice koje se koriste kod izvlačenja udice iz somovih čeljusti.

Noć je zagospodarila pejzažom koji se iz bogate večernje impresionističke palete boja sveo na monokromnost stripa, svjetlucava površina crne rijeke i mrlje tinte od obalnog raslinja i krošanja drveća. Tek me je pjev ptica i pljuskanje bolena izbačenog iz rijeke u jurnjavi za kederom, podsjetilo da nisam u stripu.

„Kako ćeš po ovakvoj kmici naći baš to mjesto?“ upitao sam Stiva koji je nedavno prekrstario ovaj dio Save i spazio ogroman panj što je stršio iz mulja, a kojeg je sada voda potopila.

„Točno je ispred nas, na pet metara“, rekao je.

„Kolka je dubina?“

„Tri metra, najviše četiri.“

„Ako ga zgrabi, odvest će ga do onih stijena“, rekoh i pokazah prema crnim izbočinama lijevo od nas.

„Kad zgrabi, vadim ga direktno k sebi, bez ustezanja. Bam-van!“ rekao je.

„Hajde… neka“, rekoh pomirljivo, jer nije mi se dalo širiti temu. Napadne li velik komad, ako ga ne puštaš da švrlja okolo i tako ga ne izmoriš, taj ima snage potrgati i puno jači pribor od onog kojeg je Stiv imao.

Zato sam samo šutke promatrao kako piškor leti zrakom, pada na vodu i nestaje ispod površine, potegnut olovnom piramidom na kraju špage. Sad treba samo čekati da zapišti signalizator, a to može biti odmah ili bogtepitaj kad. Ako ikad.

Neno i Fric su izronili iz mraka, noseći stvari po koje su otišli.

„Koji kurac tu sjediš ko neki direktor? Stavi špek peći!“ Neno mi se obratio zapovjednim tonom glasa.

Jebiga, to je bio moj posao. Morao sam ustati, morao sam napikati komade špeka na vrbove grančice, morao sam razgrnuti žar, morao sam sve to učiniti, a samo mi se sjedilo u tom udobnom stolcu. I spavalo mi se, jako.

„Digni dupe!“ tad se oglasio i Fric, držeći u ruci teleskopsku kuku za prihvat soma. Zamahnuo je njome kao kakav pomahnitali gusar koji na duši ima desetke masakriranih mornara, umlaćenih tim opakim sredstvom.

„Evo… evo… Čemu žurba, bokte, pa na vikendu smo, a ne na poslu“, promrmljah, nevoljko izvukavši guzicu iz stolca.

Ali vrijedilo je.

„Miris pečenog špeka u noći na rijeci nije običan miris pečenog špeka, to je čista poezija, rezbarija u vulkanskoj stijeni, crtež u pećini, to je ples galaksija, mitski miris iskona. Samih početaka svijeta i nas, ljudi“, rekoh dok sam okretao šibe, uznojena čela.

„Da… Baš su onda, tamo prije Sumerana, ljudi uzgajali svinje, pravili čvarke, švergle i pekli špek. Još ni za vatru nisu znali“, rekao je Fric.

„Ma, dobro… znaš na što mislim“, rekoh.

„Daj, ne seri… i pazi da bude rež pečeno“, rekao je.

Jebiga. Stvarno rijetki vole slušati poeziju. Još rjeđi je vole čitati. Zamalo nitko je ne kupuje.

I dok sam čučao uz vatru, a znoj mi se slijevao niz lice, gaseći se u žeravici, indikator ugriza je zapištao, proparavši mrak kao staru crnu plahtu.

Stiv je skočio kao oparen, snažno kontriravši štapom koji se svinuo, bokte, do točke pucanja.

Svi smo skočili na noge, skupivši se oko njega, piljeći u tintu što se valjala pred našim začuđenim očima.

„Daj lampu! Posvijetli to!“ viknuo sam. Stiv je jedva držao štap u ruci, leđa su mu podrhtavala od napora.

Neno je posvijetlio rijeku. Na površinu vode izronio je ogroman klobuk zraka a onda je špaga krenula uzvodno, a ne prema stijenama kako sam pretpostavljao da će biti.

Šutjeli smo. Fric je nemoćno spustio ruku u kojoj je držao kuku.

„Sve će potrgat, a onda će otići…“ netko je rekao. Bio sam uzbuđen i ne sjećam se tko je to rekao.

Ali, bio je u pravu.

Razočaran, na trenutak sam svrnuo pogled iza naših leđa: deseci bizamskih štakora gostilo se našom večerom, grizući se međusobno…

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.