Barikade | Boris Buden

NJEGOVA NAJAUTENTIČNIJA AUTENTIČNOST

 

Sjećate li se “trulog Zapada”? Mlađim generacijama ovaj je pojam poznat samo u njegovoj ironičnoj porabi. Sve što je dolazilo s tog “trulog Zapada” bilo je bolje od onoga što se moglo naći u nas. Ukratko, izvor sve naše fascinacije bio je na Zapadu. Nazivajući ga ipak trulim, sprdali smo se s vladajućom ideologijom ili pak onim što je od nje tada još preostalo – u to je doba naime utakmica između komunističkog istoka i kapitalističkog zapada bila već odlučena. No, prije tog doba postojalo je i jedno drugo do kojeg seže sjećanje starijih, doba naime kad se o trulom Zapadu govorilo smrtno ozbiljno. Zapad, to jest zapadni kapitalizam bio je truo jer je predstavljao jedno sasvim nesavršeno društvo, društvo iznutra izjedeno nepomirljivim suprotnostima, dekadentno i bez povijesne perspektive, za razliku od našeg tadašnjeg socijalizma, društva budućnosti, društva unutarnje harmonije i garantirane stabilnosti.

Da ćemo jednog dana sintagmu “truli Zapad” ponovo rabiti izvan svakog ironičnog konteksta, dakle sasvim seriozno, mogao je očekivati svatko tko je par posljednjih godina kritički pratio naš put u bolju prošlost. No, da će se novi/stari promicatelj priče o trulom Zapada javiti s tako ugledne pozicije kao što je ona predsjednika Matice hrvatske, s tako isturene tribine kakva je naslovna stranica Vijenca, Matičina glasnika, i u liku moralno tako besprijekorne osobe kao što je Vlado Gotovac, to je moglo iznenaditi čak i solidne realiste. Balast bezrazložnog optimizma prvo je čega se mora osloboditi onaj tko želi kritički promišljati hrvatsku intelektualnost.

“Prokazivanje zavjere samozadovoljstva”, tako je naime naslovljen Gotovčev tekst, naizgled je polemika autora s nečim što on drži Zapadom, nervozna i prepatetična optužba na račun zapadne nezainteresiranosti za našu hrvatsku sudbinu, jedan od onih jogunastih ispada kojima nevoljeni i zanemareni nadoknađuju svoju stvarnu nemoć i konkretni neuspjeh. Ipak, ovom hrvatskom razočaranju Zapadom, inače omiljenoj temi nacionalnih mislilaca, Gotovac je ovoga puta dao neki sistem. I to veoma ambiciozan. Dodijelio je napokon Hrvatskoj njeno navlastito mjesto i jasno definiranu ulogu u svjetskoj povijesti. S jedne strane epohalni slom komunističkog totalitarizma, s druge pak slom jugoslavenstva odredili su, prema Gotovcu, osobit položaj Hrvatske danas u svijetu. A taj svijet, zapravo Zapad, reagirao je na pojavu Hrvatske zbunjeno, u svakom slučaju nespremno i nije prepoznao njenu jedinstvenost. Štoviše, hrvatski je slučaj postao onima sa Zapada pravi izazov kojemu oni nisu dorasli i koji nikako ne razumiju. “Nastoje bilo čime ušutkati taj nepoznati govor – na primjer tvrdnjom da je to samo patetika provincije, neumjerena beznačajnost, nesmotreno, zapravo neodgovorno lutanje ozbiljnim trenutkom povijesti…” Zapad, u Gotovčevoj interpretaciji, nikako ne može prihvatiti Hrvatsku jer ne pristaje ni na kakvu novost, jer se površno drži tek onog poznatog u tradiciji i ziheraški odbija prihvatiti neizvjesnost mijena s Istoka. Slučaj Hrvatske je međutim nešto posebno, on “prokazuje tu zavjeru samozadovoljstva, tu mentalnu dovršenost povijesti, koja je moguća jedino kao kretanje s izborom, sa ciljem, kao idealizam novog koji je uvijek pustolovina.”

Hrvatska dakle, za Gotovca, objavljuje svijetu neku povijesnu novost. Tromi, dekadentni, u svom povijesnom razvoju dovršeni Zapad, ne prepoznaje tu novost. Stoji bespomoćno pred njom kao pred Sfinginom zagonetkom. Da li međutim, tu novost koja ponovo pokreće na Zapadu zaustavljen povijesni razvoj prepoznaje sam Gotovac? Ne, nigdje u tekstu nije nam rečeno što je zapravo taj svjetski novum made in Croatia, u čemu se sastoji ta hrvatska osobitost koju nema nitko drugi na svijetu i pred izazovom koje evo ustuknuo je sav moćni Zapad. Gotovac sam ne imenuje tu veliku svjetskopovijesnu novinu Hrvatske i ničime ne upućuje na neki njen mogući konkretni sadržaj. To je naime tako, zato što on, Vlado Gotovac, to tako osjeća i o tomu svjedoči dubinom svoje vjere i autentičnošću svoga iskustva. “Autor je govornik iskustva i njegov redaktor,” reći će Gotovac o samome sebi, “što pretpostavlja najveću autentičnost.” Dakle, premda nam nije rečeno što je to hrvatski slučaj donio novoga na svjetskopovijesnu scenu, valja nam vjerovati da je to tako jer nam to jamči Vlado Gotovac. Da je pak njegovo svjedočanstvo pouzdano, jamči nam njegovo iskustvo, a da je to iskustvo autentično, jamči nam ponovo sam Gotovac. Tautološki karakter ove “argumentacije” otkriva semantičku prazninu pričice o svjetskopovijesnoj ekskluzivnosti hrvatskoga slučaja. Riječ je o “istini” koja ne potrebuje nikakva dokazivanja ni zbiljske potvrde, čija se evidencija uspostavlja isključivo vjerovanjem u nju. Adresat Gotovčeva teksta napokon uopće i nije onaj imaginarni zastupnik ignorantskog zapadnog stava prema Hrvatskoj. Naprotiv, tekst koji se unaprijed odriče svakog racionalnog diskursa, svakog napora logične argumentacije, tekst u potpunosti sročen u monološkom tonu objave, nije ništa drugo do patetična propovijed koju Vlado Gotovac s presvetog oltara domovine upućuje sasvim odabranoj publici – zajednici onih koji vjeruju u nacionalnu stvar i to apriorno, dakle bezuvjetno i bez ostatka. Sva Gotovčeva samoproglašena autentičnost počiva na vjeri da kroz usta nacionalnog mudraca progovara sama nacionalna stvar u njenoj samo nama dostupnoj ekskluzivnosti (cosa nostra). Istina Gotovčeva, istina njegovih misli i nije ništa drugo nego povratni efekt te vjere same. Pokretački motiv ovog teksta uostalom i nije potreba da se u mračnu hrvatsku stvarnost unese nešto svjetla. Svu svoju svrhu ovaj Gotovčev tekst nalazi tek u halucinatornom ispunjenju želje vjerničke publike. Namjesto konkretnog sučeljavanja s kritikom koju Zapad upućuje Hrvatskoj, sa svim onim prigovorima zbog kršenja ljudskih prava, onemogućavanja slobode tiska, politike prema susjednim državama, namjesto odgovorne kontraargumentacije, nudi se uživanje u prkosnoj pozi samoproglašene superiornosti – kao iluzorna kompenzacija stvarne hrvatske bijede i hrvatskog besmisla. A da je upravo strah od priznanja tog besmisla, priznanja koje bi bilo ravno proglašenju bankrota kompletnog nacionalnog poduhvata, onaj pravi pokretački motiv Gotovčeva propovijedanja pokazuju najbolje ove njegove riječi: “Ne mogu, nikako ne mogu pristati na to, da je užas hrvatskog slučaja uzaludna krvava provincijska epizoda, besmisleni eksces na rubu sna zadovoljnog svijeta blagostanja. Ja osjećam, vjerujem i nalazim više od toga u ovoj nesreći mog naroda: između Vukovara i Dubrovnika Bog je nešto zamislio.” Ali da to što nam se dogodilo još uvijek nije spomenuta uzaludna krvava provincijska epizoda potrebna je potvrda jača od samoprizvane autentičnosti Gotovčeva osjećaja i snage njegove vjere. Uostalom, treba li iskrenijeg priznanja debakla od tvrdnje da nas još samo Bog može spasiti samoskrivljenog besmisla.

Vratimo se ipak dekadentnom Zapadu. Njegov kobni manjak u odnosu na Hrvatsku i na svjetsku povijest uopće Gotovac vidi u njegovu pragmatizmu. Zapad u stvari i ne nudi ništa više od dinamike “gigantskog pragmatizma gospodarsko-tehnoloških mijena”, Zapad je upravo zbog tog svog pragmatizma slijep za hrvatsku osobitost jer “pragmatična pojedinost je svjetski bezlična, unutarnje besciljna – njezin slučaj svodi se na iskopčavanje i ukopčavanje u dinamici funkcionalnih relacija.” Ali što je uostalom taj pragmatizam o kojem govori Gotovac, ako ne jedna od osnovnih značajki modernog kapitalizma, globalnog sistema proizvodnje koji je upravo sama bit Zapada i bez kojeg nije zamisliva ni jedna zapadna osobitost uključujući i demokraciju. Jer upravo je kapital to što uzrokuje moderne gospodarsko-tehnološke mijene, upravo je on to što je svjetski bezlično kao što je beskonačno umnažanje profita po sebi besciljno. Osporavati zapadni pragmatizam ne znači ništa drugo nego dovoditi u pitanje samu bit kapitalizma. I nikakvom se sladunjavom patetikom ne da prikriti ovaj temeljni nesporazum. Gotovac vidi osobitost Hrvatske, njen tako glasno zazivani novum u odnosu na ostatak svijeta, njen iskustveni višak, upravo u odmaku od suvremenog kapitalizma Zapada. On bi htio kapitalizam bez kapitalizma, neko društvo, ili bolje, zajednicu, pošteđenu onih antagonizama koje sobom nužno nosi suvremeno kapitalističko društvo. On snatri o Hrvatskoj kao zajednici autentičnih individua, u svojoj pojedinačnosti neposredno, organski spojenih sa svijetom – pa onda u komičnom napadu narcizma takvo iskustvo, kao najveću autentičnost, pripisuje samome sebi. Naprotiv, užasava se pragmatičnog svijeta Zapada, njegova otuđenog građanskog društva u kojem su odnosi između individua, kao i odnosi individua prema državi određeni potpuno prazno i formalno, u do kraja provedenoj apstrakciji od Gotovcu toliko milih konkretnosti i osobitosti, pa tako i od one njemu očigledno najvažnije, etničke pripadnosti naime.

Ovaj Gotovčev nesporazum sa Zapadom upućuje na dublji poremećaj u kompleksu onoga što on naziva hrvatskim slučajem. On nas tjera da postavimo ključno pitanje: što je zapravo bio osnovni motiv hrvatske državotvornosti? Čini se naime da žudnja za demokracijom to nije bila. Štoviše, ambicija da se probije okvir zadan zapadnim kapitalizmom, da se preskoči horizont povijesno ostvarenog ima svoje izvorište nesumnjivo u revolucionarno-utopijskim porivima. A time otvoreno iznosi na vidjelo prije kontinuitet, no prekid s jugoslavenskim komunizmom. Nismo li naime jednom već bili bjelosvjetska posebnost, nismo li jednom već živjeli u sistemu kakvog nitko na svijetu nije imao, uvjeravajući sebe i druge u apsolutni novum naše pojave? Bilo je to u vrijeme kad smo bježali od zlog Istoka istodobno se ne približavajući trulom Zapadu. Eto kako se jugonostalgija može otkriti na, za naivne, sasvim neočekivanim mjestima.

S druge strane, Gotovčevo prokazivanje dekadentnog Zapada i istodobno prizivanje hrvatske ekskluzivnosti u svjetskopovijesnim razmjerima mora nužno uzrokovati temeljito prevrednovanje nekih od najvažnijih pojmova unutar hrvatske nacionalne ideologije.- pojmova Istoka i Zapada. Tko Gotovca uzme ozbiljno, morat će nanovo povlačiti granicu između Istoka i Zapada, granicu oko koje se oduvijek kristalizirao hrvatski identitet. I to, da ne bude zabune, zapadnije no što smo je običavali zamišljati. Ne slijedi li to Gotovčeva misao odveć revno trend hrvatske državne politike, mogao bi se zapitati kakav zlobnik. Doista, Gotovčev neprikriveni afinitet za ideju odabranog naroda koji u svojoj ekskluzivnosti ima ispuniti neku svjetskopovijesnu misiju – jedinstveni i neodoljivi poljubac hrvatskog princa jedini je, prema Gotovcu, u stanju probuditi na Zapadu zadrijemalu povijest – ali ujedno i nebeskog naroda, naroda čiju tragičnu ovozemaljsku izgubljenost naknadno osmišljava milostivi Bog, nedvosmisleno upućuje na veoma opasne srodnosti. Bilo kako bilo, s Gotovčevim “Prokazivanjem zavjere samozadovoljstva” još smo korak dalje od ideje zapadne demokracije ali zato dva koraka bliže onom mentalnom sklopu unutar kojeg divljaju sumanutosti raznih Milića od Mačvi.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.