Četvrti svjetski rat/Drugačiji svijet je moguć! : globalni napad na život/priče iz našeg dvorišta | Dražen Šimleša

DOKIDA LI GLOBALIZACIJA KONCEPT NACIJE-DRŽAVE?

 

Utjecaj globalizacije na koncept nacije-države i od Westfalskog mira iz 1648. godine prihvaćeni koncept suvereniteta, jedno je od pitanja koje izaziva najžešće emocije i sukobe. Ističe se kako “uskoro neće biti nacionalnih proizvoda ili tehnologija, neće biti nacionalnih korporacija niti nacionalnih industrija. Nacije-države gube ili će izgubiti kontrolu nad osnovnim elementima svoje gospodarske politike” (Castells, 2002: 250). U Clintonovoj administraciji ministar rada Robert Reich ide još i dalje te tvrdi kako uskoro “neće biti nacionalnih ekonomija, barem ne kako smo ih do sada zamišljali” (Dicken, 1998: 4). Alfred. M. Zeien direktor korporacije Gillette poznate kozmetičke marke najbolje je to sažeo: “Ja ne smatram strane zemlje stranima” (Barber, 2001: 23). Dapače, hiperglobalisti ističu kako je “globalna kompeticija glasnik ljudskog progresa, a globalizacija nova epoha u ljudskoj historiji u kojoj su nacije-države postale neprirodne, čak i nemoguće biznis jedinice u globalnoj ekonomiji” (Held et al, 1999: 3). Held čini razliku između suvereniteta (sposobnost države da stvori i provodi vlastite politike i zakone) i autonomije (sposobnost države da postigne svoje političke ciljeve) (Cohen i Kennedy, 2000). Analogno ovome, mogli bismo reći kako su sve države danas izgubile suverenitet. Na primjer, čak je i SAD izgubio nekoliko trgovinskih sporova unutar WTO-a, poput uspješne tužbe Venecuele i Brazila zbog ograničenja toksičnih elemenata u benzinu koje je nametao Clean Air Act u SAD-u. Kenichi Ohmae ističe kako jedina uloga koja je ostala za “zastarjele” vlade jest “osigurati ljudima najširi izbor između najboljih i najjeftinijih proizvoda i usluga iz cijelog svijeta” (Korten, 1995: 127). Dapače, hiperglobalisti poput Kenichija Ohmaea i samu globalizaciju smatraju novim dobom u kojem su ljudi sve više podanici globalnoga tržišta, odnosno globalnih korporacija. Time se po toj skupini autora Daniel Bell pokazao i više nego dobrim prorokom kada je tvrdio kako je država postala premala za rješavanje velikih problema, a prevelika za rješavanje malih problema (Giddens, 1990). Također nevladine organizacije i civilni sektor na globalnom nivou sve više preuzimaju ulogu partnera ili čak i zamjenjuju države kao subjekte. Na primjer, sve je češći zajednički nastup velikih globalnih NGO-a i siromašnih zemalja na brojnim svjetskim konferencijama koje se tiču trgovine, smanjivanja gladi i vanjskoga duga te bolesti. Nevladine organizacije sve više preuzimaju od siromašnih država čak i neke sektore poput zdravstva, borbe protiv gladi i siromaštva, zaštite prirode i druge. To nas vodi i do kritike pojedinih humanitarnih nevladinih organizacija gdje ih se optužuje kako iskorištavaju nezavidnu poziciju siromašnih zemalja te se nastoje pozicionirati kao posrednici između vlada siromašnih zemalja, vlada zemalja iz kojih potječu ili međunarodnih agencija te samih ugroženih ljudi. Optužbe se nižu prema karijerizmu, oportunizmu, bezosjećajnosti, nestručnosti pa čak i što otvorenom što prikrivenom rasizmu. Posebno se ističu mali rezultati s obzirom na ogromni novac kojim raspolažu pojedine nevladine organizacije (Hancock 1992; Sogge, 2002).

Ne samo da je raširen stav kako globalizacija dokida koncept nacije-države, već neki idu tako daleko i tvrde kako države uopće više nisu važne. Svjedočimo naddržavnom i nadnacionalnom Imperiju koji je globalan (Hardt i Negri, 2003). Dakle, suverenitet postoji, ali je prebačen na novi subjekt. Hardt i Negri ističu kako “se prostorna razdioba na tri svijeta (Prvi, Drugi i Treći) izbrisala tako da stalno nalazimo Prvi svijet u Trećemu, Treći u Prvome, a Drugi skoro uopće nigdje. Dakle, SAD nisu centar Imperija niti centar postoji, jer je Imperij svuda i umrežen je. S tim bi se mogli složiti budući da, na primjer, dijete rođeno u njujorkškoj siromašnoj četvrti Harlemu u prosjeku ima manji životni vijek, nego li dijete rođeno u Šangaju ili Bangladešu (Carley & Spapens, 1998). Premda treba istaći kako Negri i Hardt priznaju SAD-u povlašten položaj u Imperiju, ali to ne zato što su naslijedili bivše europske imperijalističke sile, već upravo zbog razlika kako su SAD-e ustanovljene i kako su širile svoju moć. Hardt i Negri dobili su mnogo kritika zbog “ignoriranja” činjenice kako su SAD jedina svjetska i odlučujuća sila. Pored rata u Iraku, često se navodi i činjenica kako jedino SAD imaju vojne baze po cijelom svijetu, u čak 59 zemalja (Mertes, 2004). Možemo postaviti pitanje koliko se prostire ta “uravnjilovka” između država, odnosno koliko je daleko otišlo micanje država u drugi plan. Odluka SAD-a da krene bez podrške i dozvole UN-a u rat protiv Iraka ili uporno odbijanje potpisivanja Kyoto protokola, spomenimo samo neke od slučajeva, pokazuju nam kako ipak ne možemo govoriti o potpuno jednakim pravima današnjih država, odnosno kako nisu baš moć i suverenitet svih država u nestajanju. Prošlo stoljeće obilježila je Pax Americana (Hippler, 1994), a već u zadnjem desetljeću najavljen je “novi svjetski poredak kao sistem koji ostavlja SAD kao jedinu političku silu koja diktira pravila igre” (Engdahl, 2000), koja je u stanju nametnuti svoje hegemonističke ciljeve ne samo u vojnom smislu, već i ekonomskom, kulturnom i političkom (Hirst i Thompson, 2001). Govori se o 20. stoljeću kao o “američkom stoljeću” (Guyatt, 2000), sa zaključkom kako se ista tendencija može uvidjeti na početku 21. stoljeća. Krajem ’80-ih godina prošloga stoljeća John Williamson dalekovidno je cjelokupnu vanjsku politiku SAD-a i bliskih institucija nazvao washingtonskim konsenzusom (Olin, 2003). Williamson je naravno pod tim pojmom mislio i početak širenja neoliberalnoga koncepta kao globalno prevladavajućeg i neupitnog. Takva pozicija SAD-a vodi nas u svijet “izvan kontrole” (Brzezinski, 1994).[2] Skeptici poput Hirsta i Thompsona ističu kako države i dalje igraju najvažniju ulogu u, kako kažu, internacionalizaciji ekonomije, a nikako globalizacije ekonomije. Tome u prilog ide i podatak kako se danas većina trgovine ne odvija globalno, već unutar određenih regionalnih blokova poput Europske Unije, ASEAN-a u Aziji, MECROSUR-a u Južnoj Americi, NAFTA-e (North America Free Trade Agreement) – ugovoru o slobodnoj trgovini između SAD-a, Kanade i Meksika koji se sada kroz FTAA (Free Trade of All Americas) pokušava proširiti i na cijelu Južnu Ameriku. Primjerice, od ukupne trgovine zemalja EU-a, na izvoz izvan granica Unije otpada svega 8 posto (Hoffmann, 1999). Dapače, govori se o blokovskoj trijadi koju čine SAD, EU i Istočna i Jugoistočna Azija te se kao argument regionalizacije trgovine ističe činjenica kako iz tih triju megaregija odlazi 80 posto izvoza u svijet. Tri bloka sudjeluju s tri četvrtine u svjetskom BDP-u, polovinom ’90-ih godina prošloga stoljeća zauzimali su 66 posto svjetskih trgovinskih kretanja, i držali 65 posto svih stranih ulaganja. Strana ulaganja u zemlje u razvoju također su nejednako raspoređena te 50 posto svih ulaganja odlazi u svega tri zemlje: Kinu, Brazil i Meksiko. Skoro 90 posto namoćnijih korporacija ima i dalje sjedište u SAD, EU ili Japanu (Kolarić, 2000). Također se osporava i teza kako korporacije više nemaju mjesto, kako su bezprostorne, bez identifikacije s matičnom zemljom. Dicken (1998: 194-195) daje na uvid tablicu UNCTAD-a gdje se istraživalo koliko su zaista “globalne” globalne korporacije. Indeks globaliziranosti je dobiven kroz odnos stupnja imovine u stranim zemljama te kroz udio zaposlenih u stranim zemljama. Svega 13 korporacija ima indeks globaliziranosti veći od 75 posto. Također je indikativno kako među prvih 25 korporacija nema niti jedne koja potječe iz SAD-a, a naftna korporacija Exxon zauzima tek 26 mjesto. Drugi pak ističu kako činjenica da se strana ulaganja uglavnom odvijaju između najbogatijih zemalja, više govori o stratifikaciji stranih ulaganja nego o regionalizaciji. Ističe se kako strana ulaganja sve više igraju ulogu po cijelom svijetu i kako globalne korporacije također postaju trend globalne međupovezane trgovine kao nikada do sada (Held et al., 1999). Ovome se u prilog može istaknuti kako indeks globaliziranosti raste za većinu korporacija, te kako je za 42 korporacije on veći od 50 posto. Dicken (1998) ističe kako je cijela priča oko korporacija koje miču države s vrha piramide moći potpuno pogrešna te bi se zapravo trebalo više posvetiti istraživanju kompleksnih i specifičnih odnosa država i korporacija danas. To ne znači da se uloga i funkcija države nije promijenila, priznaje Dicken, ali “nacija-država nastavlja značajno doprinositi mijenjanju i preoblikovanju globalne ekonomske mape”. Ponešto težim riječima, korporacije su bez država ništa. Dapače, ističe se kako je cijela fama oko “korporacijski vođene globalizacije zapravo politička kreacija” (Shipman, 2002: 59), odnosno kako korporacije nikada niti ne bi prešle granice nacionalnih država da im države to nisu dozvolile i podržale ih u tome. Po istraživanju koje su u prvoj polovini ’90-ih prošlog stoljeća proveli Winfried Ruigrock i Rob van Tulder gotovo sve najmoćnije korporacije dobile su značajnu pomoć od matične države ili su profitirale zbog politike države na unutrašnjem i međunarodnom planu. Dapače, ističe se kako bi najmanje dvadeset od prvih sto korporacija po ljestvici koju sastavlja časopis Fortune nestalo bez direktne pomoći pripadajućih država kada su se te korporacije našle u problemima (Chomsky, 1999). Upozorava se kako globalne korporacije ipak još uvijek nemaju ključni aspekt koji formira koncept nacije-države, a to je pravo na silu, odnosno međunarodno priznato pravo na stvaranje vojne moći (Cohen i Kennedy, 2000). Casttels (2002: 248) ističe nešto slično tvrdeći kako “se čini da država-nacija, povijesna tvorevina modernoga doba, gubi svoju moć, premda, a to je od ključne važnosti, ne i svoj utjecaj”. Ovdje je potrebno dodati kako ta tvrdnja sve slabije stoji, jer brojni slučajevi pokazuju kako su korporacije spremne i sve više koriste tu moć, posebno u zemljama s nezavidnim razvojem demokracije.

Ovdje će nam biti dovoljno istaknuti kako države zasigurno i danas igraju zapaženu ulogu čak i u globalnim razmjerima, no njihov suverenitet je postao “višeslojan” (Scholte, 2000; Held, 2000). Dio suvereniteta je zasigurno prebačen na naddržavne autoritete (Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu, WTO…), a dio na poddržavne autoritete (prebacivanje sve veće odgovornosti na gradove i lokalnu samoupravu…). Države naravno i dalje postoje, ali s westfalijanskim suverenitetom je gotovo. Ovome je analogan rast globalnih korporacija koji sve više kritičara smatra pravim upravljačima svijeta (Korten, 1994). Ističe se kako je korporacijama ostavljen otvoren put inkorporirati cijeli svijet. Slilčno tome, Saskia Sassen postavlja koncept ekonomskog državljanstva kao “skupinu ekonomskih prava koja daje ovlasti da se i od vlade zahtijeva odgovornost”. No, prema njenom tumačenju ekonomsko državljanstvo ne pripada danas pojedincu ili građanima, već globalnim korporacijama koju mogu “prisiliti vlade da stanovite mjere poduzmu i druge da ne poduzmu” (Meštrović, 2001: 38).

X

Sadržaj

ČETVRTI SVJETSKI RAT
globalni napad na život



UVOD


GLOBALIZACIJA I ANTIGLOBALIZACIJA
mitovi i stvarnost

Je li globalizacija stari ili novi proces?
Je li globalizacija stvarnost ili fikcija?
Dokida li globalizacija koncept nacije-države?
Donosi li globalizacija kulturnu uniformiranost?
Donosi li globalizacija blagostanje ili novi oblik kolonijalizma?


SVIJET POD OPSADOM
Rast socijalne nepravde i siromaštva
Uništavanje okoliša i prirodnih resursa


GLOBALNI NAPADAČI
Novo sveto trojstvo: MMF, Svjetska banka i WTO
Globalne korporacije
Historijski pregled odnosa biznisa i održivog razvoja
Kako biznis tepa održivom razvoju?
Biotehnologija kao oblik kontrole
Kontrola proizvodnje hrane i lijekova
Kontrola politike i nadležnih institucija
Kontrola prostora i izbora
Patologija kao stvar principa


UMJESTO ZAKLJUČKA
Bogatstvo i siromaštvo naroda: zašto su neki tako bogati, a neki tako siromašni?



BILJEŠKE
četvrti svjetski rat



DRUGAČIJI SVIJET JE MOGUĆ!
priče iz našeg dvorišta



DRUŠTVENI POKRETI
Akteri pokreta
Pokret: razvoj kroz tri faze
Dani ponosa i slave
Zastoj i pad
Preispitivanje i konkretizacija


ALTERGLOBALIZACIJSKI POKRET
motivi, stavovi, ciljevi i dometi

Dimenzije pokreta
Kritika Albertovih četiriju dimenzija


HRVATSKA
mala zemlja za veliku pljačku

Pokret u Hrvatskoj


MALI LJUDI STVARAJU VELIKE PRIČE
Vizije i prakse organizacije društva
Od dvosjeda do prosvjeda
Alternativni ekonomski programi
Ekološki projekti


ZAKLJUČAK


BILJEŠKE
drugačiji svijet je moguć



LITERATURA


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.