Četvrti svjetski rat/Drugačiji svijet je moguć! : globalni napad na život/priče iz našeg dvorišta | Dražen Šimleša

DRUŠTVENI POKRETI

 

Globalni društveni pokreti uključuju sve više ne samo “etiku nove odgovornosti”, već i “nove prakse samo-određivanja i solidarnosti” između konkretnih osoba neovisno o njihovih kulturama i nacionalnostima.
Robin Cohen i Paul Kennedy

 

Prije detaljne analize alterglobalizacijskoga pokreta, potrebno je referirati na neka dosadašnje sociološke teorije, analize i razmatranja društvenih pokreta. Već je prošlo dosta godina od kako je Anthony Giddens u “devet teza o budućnosti sociologije” zaključio kako će “društveni pokreti nastaviti biti jedna od najvažnijih značenja u stimuliranju sociološke imaginacije” (Scott, 1990: 1). Sidney Tarrow definira društvene pokrete kao “kolektivne izazove ljudi sa zajedničkim svrhama i solidarnošću u postojanoj interakciji s elitama, oponentima i vlastima” (Mesić, 2001). Društvene pokrete možemo definirati kao “djelovanja socijalne transformacije koja nastaju kao odgovor na određene društvene promjene i uvjete” (Cohen i Kennedy, 2000: 287). Kako smo zaključili u prvoj knjizi, globalizaciju zasigurno možemo definirati kroz društvene promjene i uvjete. Pitanje je naime, možemo li alterglobalizacijski pokret okarakterizirati kao odgovor na te promjene i uvjete? Cilj ovoga poglavlja nije predstaviti društvene pokrete od njihovih početaka ili ući duboko u analizu društvenih pokreta kao takvih. Ovo poglavlje nam služi kao pomoć u analizi alterglobalizacijskoga pokreta. Naime, može se iščitati, posebno u izjavama i radovima kritičara pokreta, kako glavno obilježje alterglobalizacijskoga pokreta jest neprirodnost suradnje između previše različitih aktera tog pokreta (Friedman, 1999; Legrain, 2003) pa samim time se i ne može govoriti o “društvenom pokretu u strogom smislu riječi.[1] Nas ovdje zanima koliko naslijeđe vuče ovaj današnji pokret od onih koji mu prethode, posebno onih iz druge polovice 20. stoljeća. Društveni pokreti smatraju se sastavnim dijelom moderne. Mogli bismo reći “društveni pokreti – fenomen modernoga doba” (Pavlović, 1987: 7). Dapače, možemo pratiti paralelni razvoj prvih društvenih pokreta s velikim političkim i ekonomsko-tehnološkim revolucijama krajem 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća. Premda su se i u prethodnim razdobljima događali brojni sukobi onih koji imaju moć i onih koji nemaju, prije se radilo o više ili manje organiziranim, uglavnom seljačkim pobunama uz često spajanje s anticrkvenim religioznim stavovima.[2] Touraine, naime, tvrdi kako je posebnost modernih društvenih pokreta “samostvaranje” modernih društava, odnosno proces u kojem su “društva počela shvaćati sama sebe… kao rezultat društvene akcije, odluka ili nagodbi, prevlasti ili sukoba” (Bottomore, 1987: 70-71). Posebno je došlo do razvoja društvenih pokreta, pa na koncu i određenog prihvaćanja nekih vrijednosti i zahtjeva, nakon Drugoga svjetskog rata. Različite teme nizale su se gotovo kao na pokretnoj traci: mirovni i antinuklearni pokret, pokret protiv rasne segregacije i diskriminiranja crnačke manjine u SAD-u, studentski i kontrakulturni pokret, feministički pokret, ekološki pokret i drugi. Veliki broj teoretičara i društvenih znanstvenika naglašava razlike između prvih društvenih pokreta i onih koji su se razvijali nakon Drugoga svjetskog rata. Prije su društveni pokreti bili obojeni crveno (Fehrer-Heller, 1987) te je klasna komponenta bila prilično izražena. Društvene pokrete poslije Drugoga svjetskog rata karakterizira veća okrenutost i orijentiranost prema socio-kulturnoj sferi, a manje prema političkoj sferi i sferi moći. Dakle, teži se individualnim slobodama, autonomiji i pravu na određeni životni stil, a ne na društvene promjene ili čak i promjenu vlasti.[3] Novi društveni pokreti su, za razliku od starih, apolitični u smislu da ne žele osvojiti političku vlast, već je ignorirati ili ukinuti (Crook, S., Pakulski, J. i Waters, M., 1992).

Dapače, počinje se uočavati razlika između pokreta iz ’60-ih prošloga stoljeća i onih kasnijih. Tako se ističe promjena stare crvene boje – boje slobode, u zelenu boju života (Fehrer-Heller, 1987). Uslijed krize socijalne države, društveni pokreti za Habermasa (1987) su obrana “svijeta života”. Zelenu, kao boju života i prirode možemo povezati s postmaterijalističkim vrijednostima koje spominje Ingelhardt, budući da se upravo unutar zelene paradigme najprije počelo upozoravati na opasnosti koje nosi opčinjenost materijalističko-linearnim konceptom ekonomskog rasta, koji iza sebe ostavlja neodržive posljedice. Prije je društvene pokrete karakterizirala “emancipatorska politika” (Giddens, 1991), odnosno politika kojoj je osnovni cilj bio da se izbori za neka osnovna prava nacionalnih, klasnih, rodnih, seksualnih, rasnih i drugih manjina. Emancipatorsku politiku karakterizirala je težnja za eliminacijom ili smanjivanjem eksploatacije, nejednakosti i ugnjetavanja. Danas društvene pokrete karakterizira “politika života”. Dakle, nakon što su osvojene “emancipatorske slobode”, glavno pitanje postaje način ili “život” kojim ih želimo koristiti. Politiku života karakterizira politika životnog stila. Time pitanja samo-realizacije i osobnog identiteta postaju primarni za nas. Kao tipične pripadnike politike života, koji zastupaju ili bolje reći žive stav “osobno je političko”, Giddens navodi današnji feministički pokret i studentski pokret. Pojava politike života ne može se desiti bez prethodne “emancipacije od fiksacije tradicijom i uvjeta hijerarhijske dominacije” (1991: 214). Naravno, pojava politike života, ističe Giddens, ne znači i kraj emancipatorske politike u potpunosti. Ja bih još dodao i dapače. Naime, ekološki pokret za zaštitu prirode još uvijek je prilično “primoran” raditi na emancipaciji javnosti, da ne govorimo o politici ili biznisu, kako bi se održivi razvoj prihvatio kao praktična i konkretna politika. Da ne spominjem u današnjem kontekstu terora i terorizma, izazove koji “ponovno” stoje pred mirovnim pokretom. Naravno, netko može živjeti održivo ili mirovno i na osobnom nivou, no pitanje je u kolikoj je mjeri osobni životni stil bitno najvažnija karakteristika današnjih društvenih pokreta. Također, potrebno je naglasiti kako još dugi put do uživanja u životnim stilovima čeka sve one brojne pokrete u zemljama Trećega svijeta koji se još uvijek bore za osnovna ljudska, radnička, ženska i druga prava. Dapače, bez namjere da pretjerano sitničarimo, može se postaviti pitanje koliko su ta prava zadovoljena i u zemljama u kojima svjedočimo “politici života” kod društvenih pokreta, pogotovo nakon 11. rujna. Možda je i ovakav Giddensov slijed zaključivanja dio koncepta o “kraju povijesti”. U analizi društvenih pokreta do ’60-ih godina prošloga stoljeća i onih nakon toga, koristimo razlikovanje “stare paradigme” i “nove paradigme” (Offe, 1987). “Staru” paradigmu karakterizira razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata s temeljnim osloncem u konsenzusu različitih društvenih skupina oko države blagostanja. Sigurnost postaje zajednički obrazac koji čuvaju “velike specijalizirane i uvelike institucionalizirane interesne organizacije i političke partije” kao “dominantni kolektivni akteri” (1987: 130). “Nova” paradigma ulazi u nekodiran međuprostor, u prostor tzv. izvaninstitucionalne politike, koji s obzirom na strukturu ne može biti obranjen, a kamoli zastupljen od “stare” paradigme. “Novu” paradigmu karakterizira: neukorijenjenost u klasnu strukturi; tematika koja ide iznad zadovoljena osobnog osjećaja sigurnosti i slobode, te se i ti sami pojmovi preispituju; tematika zadobiva općeljudske razmjere u težnjama i zahtjevima za svjetskim mirom, razoružanjem, zaštitom prirode, ljudskih, ženskih i drugih manjinskih i specifičnih prava; umjesto sigurnosti, temeljno zajedničko mjesto postaje pitanje autonomije i prava na izbor; ad-hoc organiziranost koja brzo nastaje i brzo nestaje; de-diferencijacija te formuliranje zahtjeva u pretežno negativnoj formi.

Razlike između “stare” i “nove” paradigme, kako ih vidi Offe, s obzirom na karakteristike aktera, tematiku, vrijednosti te načine akcije, prikazane su u sljedećoj tablici:[4]
 

“stara paradigma” “nova paradigma” *”nova nova paradigma”
akteri Društveno-ekonomske grupe koje djeluju kao grupe i sudjeluju u sukobu oko raspodjele Društveno-ekonomske grupe koje ne djeluju kao takve, već u ime određenih zajednica Kombinacija “stare i nove paradigme” Novi akteri, multipliciranje aktera Globalna, nadteritorijalna svijest
tematika Ekonomski rast i raspodjela: vojna i društvena sigurnost, društvena kontrola Očuvanje mira, čovjekove okoline, ljudskih prava i neotuđenih oblika rada Multipliciranje tematike Globalna, nadteritorijalna svijest
vrijednosti Sloboda i sigurnost privatne potrošnje i materijalnoga progresa Osobna samostalnost  i identitet nasuprot centraliziranoj kontroli Solidarnost, empatija, odgovornost…globalizacija odozdo Autonomija i identitet postaju kolektivne potrebe
načini akcije a) unutarnji: formalna organizacija, velika udruženja zasnovana na predstavničkom principu

b) vanjski: pluralistički ili korporativni posrednici interesa; nadmetanje političkih partija, vladavina većine

a) unutarnji: neformalnost, spontanost, nizak stupanj horizontalne i okomite diferencijacije

b) vanjski: protestna politika zasnovana na zahtjevima formuliranima pretežno u negativnoj formi

a) unutarnji: kombinacija “stare i nove paradigme” – sukobi

b) vanjski: uglavnom “nova paradigma” uz istraživanje i razvijanje konkretnih alternativa World Social Forum

 
Glavne karakteristike “stare” i “nove političke paradigme”, (Offe, 1985)
* za potrebe knjige dodana “nova nova paradigma”
 

S podjelom između “stare” i nove” paradigme koju je načinio Offe, mogli bi se više-manje složiti gotovo svi teoretičari društvenih pokreta.[5] Za potrebe knjige dodali smo kako bi u datom kontekstu mogle izgledati karakteristike neke današnje “nove nove paradigme” koju možemo poistovjetiti s alterglobalizacijskim pokretom. Time će nam biti i jasnije gdje su neke sličnosti današnjeg tzv. alterglobalizacijskoga pokreta s onim koji mu prethode, a gdje smo svjedoci novim karakteristikama toga pokreta. Premda neki unutar današnjeg pokreta, odnosno unutar “nove nove paradigme” naglašavaju prirodni kontinuitet od pokreta ’60-ih godina pa naovamo (Callinicos, 2001), vrijedi zabilježiti i neke potpuno nove tendencije i mogućnosti, odnosno namjere i ciljeve u današnjem pokretu. Ukratko, već i prvi pogled na tablicu otkriva nam da se dogodilo multipliciranje aktera unutar pokreta (što kombinacijom onih iz “stare” i “nove” paradigme, što pojavom potpuno novih aktera) te multipliciranje tema prema kojim se pokret definira. Po ovome ispada da bi današnji pokret mogli djelomično shvatiti i kao određenu sintezu “stare” i “nove” paradigme uz neke potpuno nove pravce kretanja, djelovanja i rada. Kada govorimo o akterima današnjega pokreta, svi pokreti iz “nove” paradigme koji su zastupali mirovne i antimilitarističke ideje, prava žena, rasnih i drugih manjina te kasnije zaštitu prirode i danas su prisutni. Sindikati pak, kao dio “stare” paradigme, unatoč kontinuiranom opadanju broja aktivnih članova u industrijski razvijenim zemljama i otežanoj ili gotovo nikakvoj mogućnosti stvaranja novih u zemljama Trećega svijeta, unutar novoga pokreta igraju sve značajniju ulogu. Radnički sindikati igraju sve izraženiju ulogu na brojnim prosvjedima protiv negativnih posljedica globalizacije, a sve više komentatora zapaža i donedavno teško moguće koalicije ili zajedničke suradnje između radnika i ekoloških aktivista i aktivistkinja. S obzirom da broj radnika i radnica u sindikatima uglavnom opada, velika se prisutnost i utjecaj sindikata unutar pokreta može učiniti apsurdnom. Ipak, broj radnika i radnica unutar sindikata, premda u opadanju, i dalje nije zanemariv. Također, promijenilo se i shvaćanje radničke klase pa se danas “radnom klasom” smatraju svi zaposleni i zaposlene neovisno o sektoru i vrsti zaposlenja, a koji nisu dio vlasničke strukture. Naravno, ostaje otvoreno pitanje koliko će sindikati biti u stanju nositi se s tim promjenama? U zadnje se vrijeme sve više i političkih partija trudi ubaciti u alterglobalistički vlak, predstavljajući se kao ruka pokreta koja će zastupati zahtjeve i potrebe pokreta unutar politike i parlamenta. Također unutar novog pokreta imamo i potpuno nove aktere, od kojih su mnogi kako smo naveli prije, bili pri definiranju društvenih pokreta svrstavani u “pretpolitičke”, a neki se nisu niti smatrali društvenim pokretima. Danas tako unutar alterglobalizacijskoga pokreta ravnopravno s ostalim akterima participiraju brojna udruženja seljaka i farmera, organizacije za razvoj ekološke poljoprivrede, kao i brojna urođenička plemena, narodi i zajednice. Nadteritorijalna, odnosno nadgranična svijest i suradnja predstavlja potpunu novinu, barem ako govorimo o opsegu i kvaliteti te svijesti i suradnje. Gledanje “preko svog plota” uvelike je doprinijelo multipliciranju aktera uključenih u pokret kao i brušenje njihovih odgovora na zajedničke probleme s kojima se susreću. Također, to je razvilo i suradnju, do danas nezabilježenu pa i nezamislivu, ljudi udaljenih nekoliko stotina kilometara pa se s pravom može govoriti i o globalnosti alterglobalizacijskoga pokreta. Autonomija i pravo na izbor više nisu samo naša potreba i pravo kao pojedinaca, već se sve više i izraženije postavljaju kao temelj ljudskih prava čitavih ugroženih društvenih skupina. Tako na primjer, brojne urođeničke skupine zahtijevaju pravo na autonomiju i pravo na vlastite vrijednosti i način života, što je posebno naglašeno prilikom uništavanja njihovoga okoliša. Što se tiče načina akcije unutar “nove nove paradigme”, situacija se zakomplicirala upravo zbog multipliciranosti aktera pokreta. S tom temom detaljnije ćemo se baviti pri analizi pokreta, kao i s pokušajima da se kod društvenih pokreta toliko prisutno “ne” pretvori konkretnim prijedlozima i alternativama negativnim odrednicama i posljedicama globalizacije u realno i konstruktivno “da”. Ovdje smo usporedili sadašnji alterglobalizacijski pokret s onima koji mu više ili manje direktno prethode, posebno s društvenim pokretima druge polovice 20. stoljeća. Osnovni cilj ovog dijela knjige bio je uvidjeti gdje se crpi baština iz prethodnih društvenih pokreta, gdje su naslijeđene vrijednosti, metode i ciljevi prethodnika, a gdje svjedočimo potpuno novim fenomenima pri istraživanju društvenih pokreta. Ovdje nam nije bio cilj ulaziti preduboko u analizu društvenih pokreta, jer na tu temu postoje brojni radovi, već je cilj napraviti logičan prijelaz prema analizi alterglobalizacijskog pokreta. Time se može dovesti u pitanje i vjerodostojnost današnjega alterglobalizacijskog pokreta da se uopće i naziva pokretom. Do današnjih dana traju rasprave koliko je riječ o jednom jedinstvenom koherentnom pokretu sa zajedničkim stavovima, motivima, ciljevima i dometima (i koji su to ako ih ima), ili pak koliko je tu prije svega riječ o različitim pa često i sukobljenim pokretima koje više veže zajedničko protiv, a manje zajedničko za.

X

Sadržaj

ČETVRTI SVJETSKI RAT
globalni napad na život



UVOD


GLOBALIZACIJA I ANTIGLOBALIZACIJA
mitovi i stvarnost

Je li globalizacija stari ili novi proces?
Je li globalizacija stvarnost ili fikcija?
Dokida li globalizacija koncept nacije-države?
Donosi li globalizacija kulturnu uniformiranost?
Donosi li globalizacija blagostanje ili novi oblik kolonijalizma?


SVIJET POD OPSADOM
Rast socijalne nepravde i siromaštva
Uništavanje okoliša i prirodnih resursa


GLOBALNI NAPADAČI
Novo sveto trojstvo: MMF, Svjetska banka i WTO
Globalne korporacije
Historijski pregled odnosa biznisa i održivog razvoja
Kako biznis tepa održivom razvoju?
Biotehnologija kao oblik kontrole
Kontrola proizvodnje hrane i lijekova
Kontrola politike i nadležnih institucija
Kontrola prostora i izbora
Patologija kao stvar principa


UMJESTO ZAKLJUČKA
Bogatstvo i siromaštvo naroda: zašto su neki tako bogati, a neki tako siromašni?



BILJEŠKE
četvrti svjetski rat



DRUGAČIJI SVIJET JE MOGUĆ!
priče iz našeg dvorišta



DRUŠTVENI POKRETI
Akteri pokreta
Pokret: razvoj kroz tri faze
Dani ponosa i slave
Zastoj i pad
Preispitivanje i konkretizacija


ALTERGLOBALIZACIJSKI POKRET
motivi, stavovi, ciljevi i dometi

Dimenzije pokreta
Kritika Albertovih četiriju dimenzija


HRVATSKA
mala zemlja za veliku pljačku

Pokret u Hrvatskoj


MALI LJUDI STVARAJU VELIKE PRIČE
Vizije i prakse organizacije društva
Od dvosjeda do prosvjeda
Alternativni ekonomski programi
Ekološki projekti


ZAKLJUČAK


BILJEŠKE
drugačiji svijet je moguć



LITERATURA


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.