Snaga utopije : anarhističke ideje i prakse u drugoj polovici 20. stoljeća | Dražen Šimleša

Marko Strpić

ANARHIZAM U HRVATSKOJ U DRUGOJ POLOVICI 20. STOLJEĆA

 

Nakon nekoliko pokušaja pisanja povijesti anarhističkog pokreta na području bivše Jugoslavije (što je zemljopisno i povijesno često nužno zbog razumijevanja povijesnog, političkog, ekonomskog i kulturnog konteksta) postalo je sasvim jasno kako količina pisanog materijala, kao i svih ostalih podataka o postojanju anarhističkog pokreta nije dovoljna za jedan ozbiljniji rad na tu temu. Barem ne za veće istraživanje koje bi omogućilo što objektivnije stvaranje prikaza povijesti pokreta na ovim područjima. Većina dostupnog materijala je “razbacana” po različitim arhivima, nepovezana, te bi opsežno i ozbiljno istraživanje uzelo nekoliko godina. Vjerujem da će se takvo što i dogoditi, pa ovo neka bude mali prilog tom radu.

U ovom poglavlju se većim dijelom ograničavam na Hrvatsku tijekom posljednja dva desetljeća, zbog dostupnosti podataka, ali i zbog činjenice kako je postojanje anarhističkog pokreta (ili tek nastajanje istog) svojim većim dijelom ograničeno na osamdesete i devedesete, barem kada govorimo nekoj vrsti kontinuiteta.

 

DRUGI SVJETSKI RAT I RAZDOBLJE NAKON RATA

Tijekom Drugog svjetskog rata u Rovinju nastaje anarhistička partizanska jedinica koja djeluje na području Istre i čiji osnivači i pripadnici pripadaju generaciji anarhista koji su se vratili iz Španjolske, nakon građanskog rata i sloma revolucije. U drugim dijelovima Hrvatske se anarhizam ne razvija, već cijelu inicijativu preuzima komunistička partija, koja “monopoliziranjem” antifašističke borbe guši i zaustavlja sve ostale političke strane uključene u tu borbu, što je zapravo tek uvod u ono što slijedi nakon samog rata.

Govoreći o rovinjskoj grupi, teško je točno tvrditi kolika je bila grupa ili koliko je imala utjecaja na tom području. Činjenica kako je postojala može se pripisati tome što je Istra u to vrijeme bila pod Italijom i time se stvorila povezanost s talijanskim anarhističkim pokretom. Pred sam rat je to značilo otpor talijanskoj vlasti i fašističkom režimu, a tijekom Drugog svjetskog rata je preraslo u otvoreni sukob.

Nakon samog rata objavljeni su dokumenti koji odaju priznanje rovinjskim anarhistima zbog sudjelovanja u antifašističkoj borbi, međutim, uz jasno izraženu suzdržanost “s obzirom na njihovu anarhističku orijentiranost”. Komunistička vlast si nije mogla dozvoliti podrivanje svog autoriteta kroz odavanje priznanja anarhistima i anarhistkinjama za sudjelovanje u ratu. Drugi podaci koji govore o djelovanju anarhista na tom području su vezani uglavnom uz njihov angažman u drugim zemljama, jer su često bježali pred talijanskim vlastima, a svako vraćanje na područje Istre značilo je zatvorske kazne.

U to vrijeme nisu postojale druge anarhističke organizacije, osim imanja u Duboviku kraj Slavonskog Broda, gdje je lokalni učitelj i anarhist Miloš Krpan još 1910. pokušao osnovati anarhističku komunu. Njegov pokušaj je propao, međutim, prema podacima koje dr. Kovačević iznosi u svojoj knjizi Radnički pokret na području Slavonskog Broda od 1870.-1914., na imanju je živjelo nekoliko ljudi iz Švicarske i Njemačke, koje je komunistička vlast protjerala 1945. godine.

Osim tih, drugih podataka o postojanju jasne, organizirane anarhističke djelatnosti nema. Zapravo, postoje neke naznake o postojanju anarhista i stvaranju pojedinih grupa, međutim, ostaje nejasno koje su bile djelatnosti, koliko dugo su grupe postojale i sl.

Nakon samog rata jača komunistička represija i svako političko djelovanje koje se događa izvan okvira partije je nemoguće, što je ujedno značilo i nestanak anarhističkog pokreta i anarhističke misli, sve do 1968. godine, čija su događanja tek “očešala” ova područja i time u maloj mjeri povećala interes za anarhističke ideje, međutim, ne u tolikoj mjeri da bi pokret zaživio. Šezdesetosmaška generacija je radije pozivala na reviziju socijalizma, nego na konkretne promjene, te je, pokušavajući klipsati za zapadom, pristala na Titova obećanja, čime je “bunt” zaustavljen. S druge strane, ubrzo nakon ’68. se u zemlji počinju buditi težnje za nacionalnim osamostaljenjem, socijaldemokracija hvata maha i veliki protesti ’71. godine odvode društvena kretanja u drugom smjeru.

Istovremeno se u svijetu razvija teroristička aktivnost, proizašla iz najradikalnijeg dijela šezdesetosmaškog pokreta, ali i druge aktivnosti koje je u većoj mjeri moguće vezati uz anarhizam, s obzirom na malu ili nikakvu povezanost anarhizma i terorizma sedamdesetih. Jačanje interesa za anarhizmom na našim područjima je u sedamdesetima bilo vezano uglavnom uz akademski pristup, a aktivizam, u onom klasičnom smislu te riječi, nije postojao. Okupljaju se manje grupice koje diskutiraju o anarhizmu, o odnosu anarhizma i marksizma, sve se svodi na druženja, diskusije, stvaranje studija i objavljivanje nekoliko knjiga, uglavnom klasika anarhizma.

Naravno, takav pristup anarhizmu je nužno razumjeti kroz društveni i politički kontekst tog vremena. Naime, u doba velike represije i državne kontrole, gotovo da nije bilo moguće, osim u krajnjoj ilegali, govoriti o anarhizmu, javno ga propagirati ili provoditi neke akcije. Tako je ostao akademski pristup, pokretanje diskusija i organiziranje skupova, koji su često unutar sebe sadržavali povlačenje paralele između anarhizma i marksizma, kako bi se u očima vladajuće strukture stvorio privid o “ispravnosti” i “političkoj podobnosti” tog rada.

 

OSAMDESETE

U ranim osamdesetima interes za anarhističkim idejama je i dalje jak, međutim i dalje se ograničava na akademski pristup, sve dok ne dolazi do osnivanja prve (tada neformalne i bezimene) grupe u Zagrebu, koja predstavlja grupu prijatelja i prijateljica, studenata i studentica humanističkih znanosti. S jedne strane su pokazivali otpor prema svojim starijim istomišljenicima, akademski orijentiranima, no s druge strane je ipak postojala uska povezanost, zbog teorijske podloge i bliskosti stavova, pogotovo s krugovima koji su bili vezani uz časopis Praxis (koji tada više nije izlazio). Grupa se protivila represivnom i strogo kontroliranom komunističkom režimu, a glavni fokus djelovanja je bila podrška disidentima kojima se tih godina sudilo, borba za održavanje pobačaja legalnim, antimilitarizam, ekološka pitanja i feminizam. Sredinom osamdesetih grupa uzima ime T.T.B. (Train Toilet Band) i pod tim imenom izvodi nekoliko javnih performansa, od kojih je najzapaženiji bio “Prazne demonstracije”, koje su održane ispred zgrade HNK s praznim transparentima, govornikom koji ništa ne izgovara, dijeljeni su prazni letci i davane “prazne” izjave. Jedna od tih akcija se sastojala i od čitanja ustava Jugoslavije u tramvaju, što je pratio saksofon.

U proljeće 1986. grupa postaje veća i uzima ime Svarun (staroslavensko božanstvo sunca, svjetla i prirode). S obzirom na nehijerarhijski, neautoritaran, spontan i autonoman karakter grupe, Svarun se suočava s napadima drugih, službenih omladinskih organizacija, no nastavlja sa svojim radom. Prema izjavama jedne od sudionica u radu Svaruna, grupa je kroz svoje akcije okupljala oko 500 ljudi, iako je sama jezgra grupe, dakle, organizacijski dio, bio znatno manji.

U kasnim osamdesetima i početkom devedesetih grupa uzima ime Autonomija. Autonomiju osnivaju ljudi koji su činili jezgru aktivnosti prijašnjih godina, a kao osnovnu vrijednost grupe ističu slobodu, te se u svom osobnom opisu izjašnjavaju sastavnim dijelom tradicije alternativnog i slobodarskog pokreta. Sudeći prema izjavama osoba uključenih u Autonomiju postoje dva viđenja primarne funkcije te grupe. S jedne strane je tvrdnja kako je bila riječ o primarno teorijskoj i diskusijskoj grupi, dok je s druge strane tvrdnja kako je Autonomija bila primarno akcijska grupa. No, iz dostupnih podataka ću slobodno zaključiti kako je i jedna i druga tvrdnja točna, a o omjeru jednog ili drugog možemo samo špekulirati. Devedesete godine Autonomija organizira demonstracije ispred kultnog alternativnog okupljališta OKC (Omladinski kulturni centar, današnji Atrij, u Teslinoj ulici). Demonstracije su održane zbog zatvaranja OKC-a za alternativnu kulturu i njegovog preusmjeravanja i privatiziranja. Sljedeća akcija bila je koncert pod nazivom “Kontravizija” koji se dogodio istovremeno kada i Eurovizija u Zagrebu. Ubrzo nakon toga Autonomija prestaje postojati.

 

DEVEDESETE

 

Z.A.P.O./Z.A.P.

Početkom devedesetih, u vrijeme velikih političkih promjena i nakon nestajanja Autonomije, dolazi do određene pauze u anarhističkom djelovanju, no već 1991. nastaje Z.A.P.O. (Zagrebačka anarho pacifistička organizacija). Z.A.P.O. je osnovala grupa anarho punk ljudi, koji u svom prvom letku izjavljuju kako je “grupa nastala nakon što im je dosadilo piti u parku i kada su odlučili poduzeti nešto”, što zapravo dobro ocrtava tadašnje stanje stvari. U trenutku kada nastaje Z.A.P.O. situacija u Hrvatskoj već jako “miriše” na rat i početak razaranja zemlje, pa grupa organizira svoju prvu javnu manifestaciju – antiratne demonstracije. Naravno, u trenutku kada na sve strane zvecka oružje i rat samo što nije počeo ta akcija ima isključivo simboličan karakter, međutim, jedna je od rijektih koje pokazuju kako i u takvom okruženju postoji protivljenje ratu kao rješenju tadašnjih društvenih problema.

Početak rata u ljeto 1991. je značio i manji opseg aktivnosti, dio ljudi odlazi iz zemlje, a ostatak grupe se početkom 1992. priključuje mreži Antiratne kampanje Hrvatske. Iste godine grupa počinje objavljivati svoj fanzin Comunitas (da, krivo je napisano, međutim, naziv je ostao takav), koji je u deset godina postojanja doživo petnaest brojeva i različite transformacije, ovisno o tome tko ga je uređivao, koliko je bilo suradnika i suradnica i što je u pojedinom trenutku bilo u interesu ljudi uključenih u rad grupe. Comunitas je uglavnom predstavljao individualne stavove članova i članica grupe, nikad nije njegovao kolektivno mišljenje, a spoj vijesti, teorijskih tekstova ili osvrta na aktualna događanja ga je činio dovoljno šarenim pa je dobio podnaslov “ideološka svaštara za provokaciju mašte”. Osim Comunitasa, Z.A.P.O. pokreće i newsletter Nećemo i nedamo, kao i njegovu englesku verziju Zaginflatch (skraćenica za Zagreb Information Potlach). Prva namjena ta dva, odnosno jednog dvojezičnog newslettera je bila razbijanje informacijske blokade koja je nastala na području bivše Jugoslavije. Ta prešutna zabrana protoka informacija, točnije, neinformiranje o tome što se događa u susjednim zemljama je uzrokovalo stvaranje temeljnog neznanja o “prvim susjedima” i stvorilo je odličnu podlogu za stvaranje predrasuda, kao i daljnje razbuktavanje mržnje. NiN i Zaginflatch su nastali kako bi informacije prelazile granice, barem kroz manje publikacije koje pokrivaju onaj alternativni, slobodarski dio društvenog života.

No, postupnim nestajanjem informacijske blokade, newsletteri mijenjaju svoju namjenu, prvo se sve više okreću lokalnim pitanjima, a zatim Nećemo i nedamo, bez nekog vidljivog razloga, prestaje izlaziti. Zaginflatch nastavlja s izlaženjem, i u vrijeme kada NATO bombardira Jugoslaviju postaje vrlo važan izvor informacija za širok krug ljudi. Naime, jugoslavenski režim je zabranio pristup svim stranim novinarima, tj. svim zapadnim novinarima, što je većem dijelu zapadnog svijeta značilo nedostatak informacija “iz prve ruke”, pa su vijesti ovisile o sekundarnim izvorima. Jedan od tih izvora je bio Zaginflatch, koji je od prvog dana bombardiranja izlazio na dnevnoj bazi, a distribucija je organizirana putem e-maila, te su povremeno izlazile tiskane ili kopirane verzije na nekoliko jezika. Slobodna procjena je bila kako su tih dana newsletter čitale na desetine tisuća ljudi, što je do tada bila najveća čitanost.

Naravno, postojalo je još nekoliko razloga za tako intezivan rad na newsletteru – jedan od najbitnijih je bio taj što je represija koju je provodio Slobodan Milošević u vrijeme bombardiranja postajala sve jača, ukinuta su mnoga prava, ljudi su nestajali, a onaj mali broj anarhista i anarhistkinja se kao i mnogi drugi našao u direktnoj opasnosti, što zbog moguće mobilizacije (bilo je dosta dezertera), što zbog represije koja je tada vrlo lako nalazila svoje opravdanje. Izoliranost koju je režim uzrokovao samo je pogoršala situaciju, pa je ovaj oblik pomoći pokušao razbiti dio te izolacije komunikacijom.

Od svog nastanka, grupa je održavala više ili manje živu komunikaciju s grupama ili pojedincima i pojedinkama s područja bivše Jugoslavije. Ta komunikacija se uvijek bazirala na dvije činjenice – riječ je o susjednim zemljama i ne postoji jezična barijera, kao što je to čest slučaj s drugim zemljama, a prekid svake komunikacije je bio baziran na nacionalizmu (prisutnom u svim zemljama). To nikada nije bio glavni fokus rada, već samo jedan mali dio. Tako je 1993. godine nastao i projekt “Preko zidova nacionalizama i rata” koji je bio zamišljen kao povremeno objavljivanje novina za koje pišu slobodari i slobodarke iz regije. Novine su nažalost doživjele samo jedan broj, a drugi broj je izašao kao sastavni dio Comunitasa, zbog nedostatka financija. Projekt je kasnije nastavljen u drugačijem obliku, prvenstveno kroz neke anarho punk aktivnosti.

Nakon rata u Hrvatskoj i BiH nastaje ideja organiziranja sastanka anarhista i anarhistkinja s područja bivše države, također motiviran već navedenim razlozima, ali i činjenicom kako je komunikacija i dotadašnja suradnja zahtijevala osobno upoznavanje. Prvi sastanak se događa u Mađarskoj u ljeto 1997. godine, ali zbog loše organizacije dolazi mali broj ljudi, no time cijela stvar ne propada pa se sastanak ipak održava. Na tom sastanku su sudjelovali i gosti iz Poljske i Mađarske. Sljedeći pokušaj se događa 1998., također u Mađarskoj i tada cijela stvar poprima oblik anarho punk piknika, što se možda može nazvati propalim pokušajem. Nakon ta dva pokušaja organiziranja anarhističkog skupa i određenog neuspjeha, ideja se gubi, ali ne nestaje u potpunosti. Razvojem ex-yu-a-liste, anarhističke e-mail liste, ponovo se javlja ideja o organiziranju jednog takvog skupa, ali ovaj put se kao odredište bira Bosna, točnije ekološko selo Zelenkovac, i organizacijski se sve bolje priprema. Skup se napokon održava u svibnju 2000. godine, kada dolazi stotinjak ljudi. Ta tri dana su bila ključna za donošenje nekih zaključaka oko dotadašnje komunikacije, ali i moguće buduće suradnje. Također, stvorena je podloga za razumijevanje stanja u pojedinim regijama, kao i stanje anarhističkog pokreta. Ukratko, stanje nije bilo sjajno. Osnovni problemi su bili vezani uz nejasnu sliku toga što se i kako želi postići, na vidjelo su izašli problemi vezani uz organizacijske sposobnosti i organizacijsko iskustvo, a ustrajavanje pojedinih učesnika i učesnica skupa na jačoj i konkretnijoj regionalnoj suradnji razvilo je jaku diskusiju na tu temu. Na kraju je bilo vrlo jasno kako je suradnja teško ostvariva i kako je glavna, ako ne i jedina spona nepostojanje jezične barijere. Naime, politički, društveni i kulturni kontekst se promijenio, ovisno o razvoju situacije u svakoj pojedinoj zemlji i time su promijenjene potrebe i interesi, što je značilo užu povezanost na drugačijim regionalnim razinama. Npr. pitanja vezana uz zbivanja u Sloveniji i Hrvatskoj su bila uže vezana uz odnose s Mađarskom, Austrijom, Italijom, pa čak i Češkom i Slovačkom, a manje sa zemljama s kojima smo donedavno bili unutar iste zajednice. Naravno, to nikako nije isključivalo mogućnost nastavka daljnje komunikacije i suradnje, ali na nešto realnijim osnovama, točnije, u manjoj mjeri od onoga što su pretpostavljala očekivanja pred sam sastanak.

S druge strane, sam skup je pokazao tek mali odmak od koncepcije koja je bila uobičajena – anarhizam jednako anarho punk – što je tijekom samog skupa doprinjelo stvaranju određene doze kaosa, nekoliko neizbježnih problema i odvraćanje pažnje od onoga što je bila sama svrha skupa. Ipak, cijela stvar se može nazvati određenim uspjehom, iako zapravo nije imala onu dozu ozbiljnosti i učinkovitosti koja se očekivala.

No, vratimo se malo na povijest. Z.A.P.O. 1994. godine odlučuje promjeniti ime u Z.A.P. (Zagrebački anarhistički pokret) i to ime zadržava do danas. Do promjene imena dolazi nakon diskusija čiji je zaključak kako to ime bolje opisuje grupu, a dovoljno je široko kako bi pružilo okvir za različite stavove prisutne u grupi. Z.A.P. nikada nije bio formalna grupa i svojim neformalnim oblikom je uvijek služio kao okvir za djelovanje, predstavljao je svojevrsnu interesnu grupu koja se povećavala ili smanjivala, ovisno o potrebama, željama, interesima ili ideji o pokretanju neke inicijative. Organizacijski je zadržana velika doza spontanosti i improvizacije, što je imalo svoje prednosti i nedostatke. Prednost je bila njegovanje vrlo širokog koncepta slobode, a nedostatak je bio izostajanje jasnog postojanja grupe kojoj se netko može priključiti. Svatko je mogao biti Z.A.P., međutim, kako to nije uobičajen oblik organiziranja, malo tko je razumio ili prepoznavao tu koncepciju. Ono što je održalo Z.A.P. na životu je stalno postojanje “jezgre”, ne u hijerarhijskom smislu, već više u smislu održavanja minimuma aktivnosti koje su održavale, ako ne grupu, onda barem ime na životu. Broj ljudi koje je Z.A.P. okupljao u toj jezgri je varirao od dvoje do četrdeset.

Pokušaj stvaranja nešto jasnije strukture, točnije prostorne infrastrukture koja bi omogućavala okupljanje grupe je bilo pokretanje čitaonice u Tkalčićevoj ulici, gdje se tada nalazio ured Antiratne kampanje Hrvatske. Čitaonica je pokrenuta u ljeto 1995. godine. Bila je otvorena dva puta tjedno, a služila je kao prostor koji je pružao mogućnost posudbe na tisuće fanzina, magazina, novina i ponešto knjiga, te okupljalište. Čitaonica je bila otvorena do ljeta 1996. kada se ured ARK-a seli u novi prostor, gdje nije bilo prostora za daljnji rad.

Čitaonica se nakratko opet otvara 2000. godine, u prostoru Autonomne tvornice kulture, međutim, nakon poplave i zbog neodgovarajućeg prostora opet prestaje s radom.

Z.A.P. je proslavio svojih deset godina postojanja i time predstavlja jedinu grupu koja unatoč svojim usponima i padovima zadržava kontinuitet, no untaoč tome prestaje postojati 2001. godine. Tijekom tih deset godina Z.A.P. nije predstavljao jedinu anarhističku aktivnost u Zagrebu, o čemu se govori i u Comunitasu broj 6, jer u nedostatku jake anarhističke infrastrukture i uslijed brojčano slabog pokreta, anarhisti i anarhistkinje pronalaze druge načine kako bi se aktivirali. Tako se često “pronalaze” u raznim civilnim incijativama zbog poklapanja interesa, ali i konkretne mogućnosti aktivnog društvenog rada. Antiratne inicijative, antimilitarizam, ljudska prava, prigovor savjesti, zaštita prirode i sl. aktivnosti su koje su prepoznate kao zajedničke vrijednosti, pa se često događalo kako bi anarhistički pokret pronalazio svoj put djelovanja kroz druge grupe. Uostalom, ciljevi su se često poklapali, ovisno o trenutnim društvenim problemima.

 

KOLEKTIV OBRANA ISTINE

Kolektiv obrana istine nastaje 1998. godine kao grupa koja se bavi specifičnim djelovanjem, konkretnije zaštitom prava životinja. U vrijeme kada nastaje već postoje neke grupe koje se bave zaštitom životinja, međutim, riječ je uglavnom o grupama koje se brinu o pravima “društveno prihvaćenih” životinja, tipičnih “kućnih ljubimaca”, što nikako ne zadovoljava potrebu za etičkim odnosom prema svim životinjama.

Tako se Obrana istine ne ograničava samo na zaštitu životinja od zlostavljanja i napuštanja, već kreće u širu kampanju koja aktualizira probleme vršenja eksperimenata nad (živim) životinjama, mesne industrije i neetičkih oblika prehrane, prodaje proizvoda koji sadrže sastojke životinjskog porijekla i sl. Po prvi put se radikalno govori o dominantnom odnosu ljudi nad životinjama i podređivanju cijelog životinjskog svijeta potrebama ljudi.

Kroz svoje akcije upozoravaju na te probleme, tiskaju na tisuće letaka, organiziraju demonstracije i video projekcije, a širu podršku dobijaju prvenstveno kroz akcije protiv nošenja krzna i promoviranje etičkog pristupa prehrani. S druge strane, nailaze na neslaganje zbog ponekad premilitantnog pristupa i radikalnog osuđivanja navika drugih ljudi, što se u pojedinim trenucima pokazalo kontraproduktivnim.

Ipak, stvaranjem ove grupe otvoren je put stvarnoj borbi za prava životinja, što je potaknulo mnoge druge na razne aktivnosti, a danas zbog toga postoji cijeli niz grupa koje ovim problemima prilaze kroz razne oblike djelovanja.

 

ANFEMA

Anfema (Anarhofeministička akcija) nastaje 31. listopada 1999. u Zagrebu, kada je organiziran prvi “susret vještica”. Osnovna ideja tog susreta nije bilo stvaranje nove grupe, međutim, nakon razgovora o potrebama i željama stvorena je grupa. Stvaranje Anfeme predstavlja pravo osvježenje na anarhističkoj, ali i feminističkoj sceni koja je kroz svoje dugogodišnje postojanje većim dijelom postala institucionalizirana. Izjava jedne od aktivistkinja starije generacije nakon osnivanja Anfeme govori puno o tome: “Bilo je i vrijeme da se pokrene tako nešto. Nama je nužna alternativa. Mi smo postale institucije.” [op.a. misleći pri tome na postojeće feminističke grupe]

Tako je Anfema svojim nastankom pojačala problematiziranje pitanja žena unutar anarhizma, stvorila jednu jaču osnovu za feminističkim djelovanjem, ali je postala i praktična kritika dominantne feminističke prakse koja često (iako ne i uvijek) isključuje mogućnost sudjelovanja muškaraca u feminističkim aktivnostima, koja preuzima modele organizacije bazirane na hijerarhiji, autoritetu i dominaciji, te koja svojim institucionaliziranjem gubi na radikalnosti.

Ipak, Anfema ostaje ženska grupa, njene članice su mlade žene i zbog potrebe za ženskim prostorom stanje stvari ostaje takvo. To nikako nije isključivalo suradnju s muškim dijelom pokreta u organizaciji pojedinih akcija. Tako krajem 1999. godine grupa u suradnji sa Z.A.P.-om sudjeluje u organizaciji male manifestacije uoči parlamentarnih izbora. To ujedno predstavlja i prvu uličnu akciju u kojoj grupa sudjeluje.

Početkom 2000. godine objavljuju prvi broj fanzina WOMB i istovremeno promoviraju publikaciju Vruće gaćice, d.i.y. ginekološki priručnik.

U svom daljnjem radu objavljuju letak Voli svoje tijelo, a intezitet rada grupe se malo smanjuje tijekom 2001. godine, iako grupa nastavlja postojati.

U proljeće 2002., grupa organizira niz radionica za stjecanje tehničkih vještina, a radionice su bile isključivo za žene. Osnovna ideja je bila organizirati radionce o “muškim poslovima”, kako bi se umanjila ta rodna podjela poslova, ali i stjecanje samih vještina, tako da polaznice radionica uistinu mogu obavljati pojedine poslove nakon završenog “tečaja”. Popravak bicikla, sitotisak, ozvučenje prostora i rad za miksetom, rasvjeta…

Važnost postojanja Anfeme je nužno prepoznati u činjenici kako se po prvi put artikulira pitanje položaja žena unutar anarhističkog pokreta, stvara se prostor u kojem se žene mogu osjećati sigurno i gdje mogu jasno izraziti svoje stavove, te graditi identitet anarho-feminističkog dijela pokreta. Unatoč anarhističkom prepoznavanju problema rodne neravnopravnosti, unutar pokreta stvari nisu bile (niti još uvijek jesu) sjajne. Naime, često je moguće susresti se s muškom dominacijom unutar grupa, na sastancima i drugim javnim događanjima, do čega naizgled dolazi sponatno, međutim, vrlo je jednostavno prepoznati o čemu je zapravo riječ. Često se radi o naučenom modelu “muškarci dominiraju, žene slušaju”, koji podjednako prihvaćaju žene i muškarci.

 

POKRET NEZASTUPANIH

Pokret nezastupanih nastaje uoči parlamentarnih izbora 2000. godine. Događanja koja su se zbivala tijekom 1999. godine su ocrtavala opću euforiju i snažnu vjeru u parlamentarni sustav, te je bilo gotovo nemoguće čuti kritike upućene na račun parlamentarne demokracije i izbora kao načina odlučivanja. Različite nevladine organizacije su pozivale građane na izbore, stvarane su razne koalicije i sve je bilo usmjereno na smjenu vlasti.

U tom trenutku nastaje Pokret nezastupanih, kao inteligentan i šaljiv, ali nadasve ozbiljan odgovor toj općoj euforiji.

Riječ je bila o raznim medijskim potezima, od raznih elektroničkih lista do tiskanja majici, a sve pod geslom “Ne želimo biti zastupani”. U sklopu te minijaturne kampanje nastaje ideja kako bi u izborni sustav bilo nužno uvesti “prazne stolice”, dakle, mogućnost da osobe koje ne žele biti zastupane glasaju za prazne stolice u parlamentu. Broj praznih stolica bi se određivao prema postojećem izbornom zakonu. Time se vrlo jasno pokazivala apsurdnost parlamentarne demokracije, kao i euforija vezana uz sam čin izbora, koji se u društvu prepoznaju kao jedina mogućnost političkog utjecaja svake pojedine osobe na ključne političke odluke o našim životima.

Pokret nezastupanih su činile razne stvarne i izmišljene grupe pa su se tako na popisu našle Crkva izbornog grijeha, Gobi – Građani organizirano bojkotiraju izbore i beru gobice, Z.A.P., Bad Taste, Monte Paradiso, Klub lječenih glasača i mnogi drugi…

Jedna od zgodnih incijativa, ali i još jedan pokazatelj apsurdnosti izbornog zakona bila je ideja o “Glasajte tri puta”, ponudi u organizaciji Croatia Airlines (naravno, to je bila samo jedna od duhovitih dosjetki). “Ponuda” je uključivala avionsku kartu Zagreb – Mostar – Munchen… Sve ostalo zakon je dopuštao.

Pokret nezastupanih je kasnije utihnuo, međutim, sigurno će se pojaviti najavom svih budućih izbora. Predsjednik Pokreta je Supermen.

 

IPEG

IPEG (Incijativa protiv ekonomske globalizacije) nastaje u proljeće 2000. godine kao ad hoc koalicija različitih grupa čiji je cilj bio organizirati demonstracije solidarnosti u isto vrijeme kada su se u Pragu događale demonstracije protiv sastanka MMF-a. U samim pripremama za demonstracije i tijekom velike medijske najave dolazi do široke medijske popraćenosti. Mediji su pratili rad i planove IPEG-a prvenstveno zbog aktualnosti trenutka u kojem je nastao, kada su velike demonstracije usmjerene protiv sastanaka institucija globalne moći postale česta praksa, ali su za većinu medija predstavljale dovoljno velik spektakl i senzaciju. Naravno, to je već u samom početku bila bitka koju je trebalo dobiti. IPEG je želio iskoristiti tu medijsku pažnju kako bi se razjasnio odnos prema nasilju, nenasilju, željama i ciljevima pokreta, a što je bilo najvažnije, bilo je nužno skrenuti pažnju medija s uličnog nasilja (koje je uvijek bilo simbolično i činilo je manji dio demonstracija) na konkretne alternative koje se nude i koje čine glavni dio rada samog pokreta. To nije bio lak zadatak s obzirom na “neatraktivnost” dugoročnog rada u lokalnim zajednicama, koji ne pruža sve ono čime ulični spektakl tijekom demonstracija puni stranice novina. Ipak, unatoč ponekom ignorantnom naslovu u novinama, novinari pokazuju razumijevanje za cijelu situaciju i medijska slika poprima vrlo pozitivan i objektivan oblik. Time je kampanja postigla mali uspjeh već u samom početku.

Sam početak rada je bio usmjeren prvenstveno na medijsku kampanju, jer je cijeli niz nejasnoća nastalih kroz prenošenje vijesti iz stranih medija stvarao informacijsku zbrku. Tako su nazivi poput “antiglobalisti” ili “protivnici globalizacije” morali biti prikazani kao netočni. Glavni slogan kampanje je bio “Za globalizaciju slobode, a ne korporacijske moći”, što je već u samom početku jasno davalo do znanja kako nije riječ o protivljenju globalizaciji, barem ne jednom drugačijem obliku globalizacije. Ključni problem se javljao u mogućoj manipulaciji i različitom “svojatanju” pokreta. Ako se govori o protivljenju globalizaciji, tada govorimo o širokom spektru grupa s potpuno različitim polazištima. Ako govorimo o protivljenju ekonomskoj globalizaciji, kapitalizmu i jačanju centara moći, tada je sasvim jasno o čemu je riječ. Kada to ne bi bilo toliko jasno, ubrzo bi se cijela stvar mogla povezati s desnicom, koja se uistinu protivi globalizaciji, ali se zalaže za zatvaranje zemalja u male nacionalne zajednice, želi stvoriti čvršće granice, širi ksenofobiju i pokušava stvoriti izolaciju zemlje u kojoj djeluje. Ekstreman, ali vrlo tipičan primjer takvog pristupa su afganistanski Talibani, koji su unutar svoje borbe protiv globalizacije, a u svrhu zaštite vjerskog i nacionalnog identiteta zabranili korištenje Interneta u svojoj zemlji!? Danas, kada je gotovo nemoguće zamisliti svijet bez globalne komunikacije i brzog protoka informacija, nevjerojatno je kako postoji takva mogućnost. Pokušaji talibanizacije nisu ograničeni samo na Afganistan ili islamske zemlje, već postoje i drugdje, što je vrlo opasno.

Uglavnom, medijska bitka je dobijena. Mediji su počeli govoriti o protivljenju ekonomskoj globalizaciji, korporacijama i kapitalizmu pa je takva promjena terminologije jasno pokazala kako kampanja postiže dio svog cilja.

Krajem rujna 2000. godine se događaju i same demonstracije. Mediji bruje o događanjima u Pragu, a uz to je jedna od glavnih vijesti događanje u Zagrebu i Splitu, gdje su također organizirane lokalne IPEG manifestacije. Relativno male demonstracije, popraćene predavanjima, radionicama, prezentacijama i besplatnom hranom su postigle svoj cilj. U Hrvatskoj se progovorilo o negativnostima koje donosi ekonomska globalizacija, razotkrivene su neke tajne koje korporacije vole skrivati, počelo se govoriti o mogućim negativnim posljedicama “strukturalne prilagodbe” koja je upravo započela.

Nakon samih demonstracija, IPEG je nastavio postojati, međutim, kroz nešto drugačiji oblik djelovanja. Niz predavanja, video projekcija, prezentacija i promocija je činio glavni dio rada IPEG-a što se nastavilo kroz nekoliko mjeseci nakon same manifestacije. Nakon same akcije u rujnu 2000. godine nije stvorena jasna slika u kojem smjeru bi se IPEG trebao kretati pa je nastavak rada ostao na individualnim inicijativama pojednih članova i članica koalicije. Tako je ostalo otvoreno pitanje hoće li ta inicijativa postati grupa koja će nastaviti sa svojim radom ili će pak to ime ostati samo ime koalicije koja je u određenom trenutku nastala kako bi organizirala jednu akciju.

 

DRUGAČIJI SVIJET JE MOGUĆ!

Inicijativa Drugačiji svijet je moguć! nastaje na vrlo sličan način kao i IPEG, isključivo zbog organiziranja istoimenog događanja u travnju 2002. godine. Ipak, u samoj organizaciji i načinu pripreme osjeća se određena vrsta odmaka u odnosu na događanja od prije dvije godine, što se može pripisati određenom iskustvu, ali i razvoju svijesti o nužnosti drugačijeg pristupa. Cijela manifestacija je trajala četiri dana i uključivala je dva dana konferencije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, na kojoj su govorili domaći i strani gosti, a koja je privukla velik broj ljudi (stotinjak ljudi svaki dan). Također, organizirana je i ulična manifestcija, čiji je cilj bio upoznati ljude s postojećim alternativama ekonomskoj globalizaciji i svemu onome što prati istu. Naravno, tu nije izostao simboličan odlazak pred sjedište MMF-a u Hrvatskoj, što je bilo obilježeno iznimno velikim brojem policije, unatoč činjenici da je bila riječ o manjem skupu (u samoj povorci je bilo dvjestotinjak ljudi). Ono što je posebno zanimljivo za samu uličnu akciju je bio izniman interes širokog kruga ljudi, očita potreba za informacijama koje dolaze iz izvora drugačijih od onih koji su danas dominantni u društvu i sasvim je sigurno kako je ova manifestacija djelomično odredila sam način djelovanja pokreta.

Manifestacija je završila kako je i započela, sa dva dana manjih predavanja, što je ujedno predstavljalo i kraj same incijative, unatoč ponovnom nastojanju jednog dijela uključenih da se iz te incijative stvori grupa koja će djelovati pod tim imenom.

 

HRANA, A NE ORUŽJE

Hrana, a ne oružje nastaje u Zagrebu početkom 2002. godine, iako su se u prošlosti događale akcije pod istim imenom, no zapravo nikada nije došlo do stvaranja same grupe. Riječ je o projektu koji je nastao početkom osamdesetih u SAD-u kao sastavni dio antinuklearne kampanje pod nazivom “Food Not Bombs”.

Osnovna ideja ove grupe je pokazati koliko hrane se bespotrebno baca (hrana koju pripremaju je prikupljena ili donirana), ali i direktnim djelovanjem pokazati solidarnost i pružiti pomoć najsiromašnijem dijelu društva.

Tjednim akcijama dijeljenja hrane na ulici (to su prvenstveno javni prostori gdje je protok ljudi velik) i povremenim sudjelovanjima na raznim drugim javnim manifestacijama su podijelili na tisuće toplih obroka, a svojim djelovanjem su potaknuli Z.A.F. i R.A.I. na slične akcije u Rijeci i Zadru. Time se aktivnost HNO-a pokazala nadasve prihvatljivom, jednostavno izvedivom i, nažalost, nužnom u našem društvu.

Osim na samo siromaštvo, kroz djelovanje ovog projekta se ukazuje i na druge društvene probleme, a već iz samog imena je jasno da se na vrlo direktan način skreće pažnja na pitanje naoružanja (kako na lokalnoj, tako i na globalnoj razini) i odnosa izdvajanja novca za socijalnu skrb i izdvanja za vojne potrebe. Tako da uz sam socijalni karakter projekta značajno mjesto zauzima i politički.

 

KNJIGE ZA ZATVORENIKE

Knjige za zatvorenike je relativno nov projekt, nastao po uzoru na već postojeći Books To Prisoners, čiji je cilj stvaranje komunikacije između zatvorenika i ostatka društva od kojeg se u postojećem zatvorskom sistemu nalaze izolirani. Danas ne postoji razvijen sistem koji bi omogućavao zatvorenicima samoedukaciju, stjecanje znanja koje bi im omogućilo što lakše i brže uključivanje u svakodnevni život nakon odsluženja kazne, a mogućnost pozitivnog osobnog razvoja u zatvorima je svedena na minimum.

Projekt je pokrenut 2001. godine i u svega par mjeseci rada je prikupljeno preko tisuću knjiga, što kroz privatne donacije, što kroz donacije izdavača, pa je tih prvih tisuću knjiga donirano zatvorskoj knjižnici u zatvoru Lepoglava. Kada su knjige donesene u zatvor organiziran je i razgovor s zatvorenicima, mala književna večer, a mediji su vrlo pozitivno popratili ovu akciju. Takav pristup je ujedno učinio ovaj projekt različitim od sličnih projekta u drugim zemljama, jer tako direktna komunikacija sa zatvorenicima, odnosno odlazak u zatvor, razgovor, te vrlo otvorena ponuda za daljnu suradnju drugdje jednostavno ne postoji.

Naravno, riječ je o dobrom početku pa se sada projekt razvija dalje… Knjige za zatvorenike su time postale sastavni dio anarhističke povijesti na ovim područjima.

 

Z.A.F.

Zadarski anarhistički front predstavlja vjerojatno “najmlađu” grupu unutar anarhističkog pokreta u Hrvatskoj, iako možda najaktivniju na lokalnoj razini. Svojim čestim uličnim akcijama, koje su prvenstveno informativnog karaktera, kao i komunikacijom s lokalnim medijima, Z.A.F. je zasigurno stvorio određeni imidž i prepoznatljivost u Zadru. Osim toga, od samog nastanka grupe objavljuju zidne novine “Solidarnost i sloboda”, koje su s objavljivanjem šestog broja doživjele i klasičnu formu, dakle, format sličniji novinama.

Tu je i njihova internet stranica [www.solidarnost.mahost.org], zapravo jedina domaća, uistinu aktivna anarhistička stranica, barem što se tiče aktualnih informacija.

 

R.A.I.

R.A.I., odnosno Riječka anarhistička inicijativa nastaje krajem 2001. godine, kao interesna grupa okupljena oko manifestacije protiv militarizacije Učke, točnije, protiv postavljanja radara na samu Učku. Sudjeluju u organizaciji demonstracija protiv postavljanja spomenutih radara i to u koaliciji s vrlo šarenim krugom grupa koje djeluju na tom području (zanimljivo je bilo vidjeti planinare, punkere, ekologe i sve ostale na istom mjestu). Na samim demonstracijama koje su se održale u Opatiji sudjeluje nekoliko stotina ljudi (brojka varira između 300 i 500), što uzrokuje pravu medijsku buru oko cijelog slučaja i širi interes javnosti za cijelo pitanje.

Već u veljači 2002. godine, R.A.I. se priključuje Anti-NATO demonstracijama u Zagrebu, koje su se dogodile u organizaciji Z.A.P.-a, što je zapravo značilo direktno nadovezivanje na kampanju pokrenutu u Rijeci i okolici.

Priključuju se i ostalim manifestacijama (Drugačiji svijet je moguć!, Ne NATO!), a u Rijeci organiziraju i nekoliko manjih uličnih akcija i dijeljenja letaka.

 

MOVEMENT FOR ANARCHY

Movement for Anarchy je anarhistički Internet projekt, baziran u Hrvatskoj, no zbog engleskog jezika i vrlo širokog članstva, možemo ga nazvati međunarodnim projektom. Osnovna ideja ovog projekta je dokumentiranje kretanja unutar anarhističkog pokreta, prikaz osobnog ili grupnog rada pojedinih aktera samog pokreta, ali i otvaranje nekih diskusija relevantnih za sam pokret. Riječ je o opsežnoj arhivi koja se kontinuirano proširuje, a kao takva predstavlja dobar izvor informacija za nekoga tko zna puno ili ne zna baš ništa o samom anarhizmu i temama bliskim anarhizmu. Tako na adresi www.anarchy-movement.com, anarhizam dobija svoj sustavan prikaz kroz cijeli niz imena, pojmova i tekstova, otkrivajući ponekad neke nepoznate činjenice o vezi anarhizma i pojedinih osoba, događaja i sl.

Jedini “problem” vezan uz ovaj projekt je to što su svi tekstovi na engleskom jeziku, što ga prvenstveno čini međunarodnim projektom i daje mu određenu prednost na Internetu, međutim, s obzirom na to da je smješten u Hrvatskoj, ipak nema onu lokalnu važnost koju bi mogao imati.

 

RECIKLIRANO IMANJE

Možda je odmah nužno naglasiti kako projekt Recikliranog imanja ne treba nužno shvatiti kao strogo ideološki profiliran projekt, unatoč činjenici da ga možemo (da ne kažem moramo) uvrstiti u pregled anarhističkih projekata, odnosno, projekata bliskih anarhizmu ili barem važnih za sam pokret.

Projekt je idejno nastao tijekom 2000. godine, no zapravo je direktna posljedica ranijih različitih pokušaja i nastojanja stvaranja autonomnih, često skvotiranih, zona u urbanim sredinama, koje bi predstavljale samoodržive i samoorganizirane oaze unutar društva. To se pokazalo nedostatnim, točnije, pokazalo se kako je postizanje samoodrživosti lakše izvedivo u ruralnim sredinama, a istovremeno je osigurana i dugotrajnost projekta.

Početkom 2001. godine se obavljaju prve pripreme i iste godine kreću sami radovi na imanju u Vukomerićkim Goricama, nadomak Zagreba. Ruralna sredina u kojoj se broj stanovnika kontinuirano smanjuje je dobila nove stanovnike, čija pojava je u početku izazvala čuđenje, prvenstveno zbog svog izrazito urbanog izgleda, jer je mahom bila riječ o ljudima koje se lako može identificirati kao dio raznih subkultura. Drugi razlog začuđenosti lokalnih ljudi nije manje važan, jer nekonvencionalan izgled je pratio i potpuno nov način izgradnje i principa rada na imanju, odnosno na izgradnji same kuće. Stara turopoljska kuća, koja je doslovno reciklirana i time spašena od daljnjeg propadanja je postavljena na zemljište, a kao poseban dodatak (u trenutku kada ovo pišem taj dio još uvijek nije realiziran) na kuću dolazi staklenik koji stoji na podrumu (tj. temeljima) izgrađenom od starih automobliskih guma. Ideja gradnje je tako vezana uz recikliranje svega onoga što se u suvremenoj civilizaciji smatra otpadom, dok se istovremeno pazi da sama gradnja i način na koji se izvodi ima višestruku namjenu. Tako, recimo, postavljanje staklenika, kao sastavnog dijela kuće, predstavlja višestruku korist – s jedne strane, staklenik skuplja energiju i time se kuća djelomično grije, dok istovremeno služi i kao prostor za uzgoj hrane, ali i za boravak. Isti princip se pokušava primijeniti na svaki pojedini segment na imanju, tako da iskoristivost prostora, resursa i uloženog rada bude što potpunija i sa što manje negativnog utjecaja na prirodu.

Kako je cijeli projekt jedan veliki društveni i tehnološki eksperiment, postoji i cijeli niz drugih aktivnosti kojima se pokušava postići maksimum u razvoju samoodrživosti. Jedan od važnih eksperimenata je izgradnja pasivnog solarnog kuhala koje radi isključivo uz pomoć sunca, odnosno svjetlosti dobivene od sunca, a sastoji se od tri elementa – stare satelitske antene, alu-folije i noseće konstrukcije. Pasivno solarno kuhalo reflektira svjetlost u jednu točku i time stvara veliku toplinsku energiju, čime omogućava najnormalnije kuhanje, baš poput bilo kojeg drugog konvencionalnog kuhala. Naravno, s jednom razlikom – ovo kuhalo ne troši ništa i izuzetno je jeftino proizvesti ga kod kuće (kao i u ostalim aktivnostima, opet je riječ o reciklaži).

Uzgoj hrane također predstavlja bitan dio projekta, prvenstveno zbog neovisnosti samog imanja, kao i zbog razvoja permakulture, koja je osnovni princip tog uzgoja. Permakultura predstavlja “imitiranje” prirode i zapravo je jedan od najprihvatljivijih oblika uzgoja hrane, pogotovo kada govorimo u kontekstu što manjeg ljudskog utjecaja na samu prirodu, te omogućava suživot s prirodom, a ne njeno modificiranje.

Važnost Recikliranog imanja ne treba gledati samo u činjenici da ono predstavlja direktnu mogućnost alternativnog oblika življenja za jedan krug ljudi, već i u tome da kroz svoj razvoj i eksperimentiranje postaje centar za razvoj (i širenje) alternativnog graditeljstva, obnovljivih izvora energije, permakulturnog uzgoja hrane, samoorganizacije života, recikliranja i suradnje lokalne zajednice.

Tijekom postojanja ovog projekta važnu činjenicu predstavlja visoka razina suradnje između različitih ljudi, društvenih skupina i institucija, čime sam projekt prelazi granicu vezivanja uz jednu subkulturu, kako je to često slučaj s ostalim projektima, te polako, ali sigurno stvara svoje mjesto u društvu.

Također, važno je napomenuti da slični projekti počinju s radom i drugdje u zemlji…

 

DOSTA JE RATOVA!

Akcija i inicijativa Dosta je ratova! predstavlja zasigurno nasjmasovniju akciju koju možemo povezati s anarhističkim pokretom i anarhističkim idejama na ovim područjima, iako nije riječ o isključivo anarhističkoj inicijativiji. Možda se upravo u tome krije njena važnost i vrlo jasno razdvajanje na građanski i anarhistički otpor.

Ideja za stvaranje ove inicijative nastaje u trenutku kada SAD najavljuje početak rata protiv Iraka, a svijet je na nogama i protivi se još jednom ratnom sukobu koji bi mogao uzrokovati strašna razaranja i velik broj žrtvi. Osnovna ideja DJR je bila organizirati demonstracije protiv rata, isti dana kada će se to dogoditi u cijelom svijetu, 15. veljače 2003. godine. Nakon što je upućen poziv grupama, pojedincima i pojedinkama koji bi mogli biti zainteresirani za takvu manifestaciju (riječ je o vrlo širokom političkom spektru), na prvom okupljanju se nalaze grupe za zaštitu ljudskih prava, feminističke grupe, anarhističke… I tu nastaje prvi problem – zbog nekih ideoloških neslaganja, dio anarhista i anarhistkinja odustaje od sudjelovanja u daljnjem radu inicijative, no drugi dio ih ostaje.

Akcija se zato odvija u dva dijela – prvi “službeni dio” se događa na glavnom zagrebčakom trgu i od tamo kreće povorka. “Neslužbeni”, samo anarhistički dio, sastavljen od dvjestotinjak ljudi, okuplja se u parku u Ilici i od tamo kreće prema “službenom dijelu”. Nakon malo pregovaranja s policijom i šetnje kroz Ilicu, demonstracije se spajaju u jedne i povorka od desetak tisuća ljudi kreće prema ambasadi SAD-a. Bubnjevi, šarenilo i antiratne parole prošle su kroz grad, a sve skupa je odjeknulo glasnije nego što se bilo tko od organizatora nadao. Naime, očekivano je od 500 do 1.000 ljudi, u najboljem slučaju. Ipak, društvo je pokazalo da protivljenje ratu može doći i prije nego što je rat uopće počeo, koliko god bila riječ o simboličnom protivljenju ratu.

Isti dan su održane antiratne manifestacije u Splitu, Rijeci, Zadru, Slavonskom Brodu, Osijeku i mnogim drugim gradovima…

 

D.I.Y. KULTURA

U devedestima je važno mjesto unutar anarhističkog pokreta zauzela d.i.y. kultura, kojom je dominirao punk, tj. anarho punk, prvenstveno kroz postojanje muzičke i fanzinske scene, koja je bila prožeta političkim idejama i anarhističkim oblikom organizacije. Zapravo se može reći kako je d.i.y. kultura uvelike oživjela anarhistički pokret u Hrvatskoj, stvarajući “podzemnu”, underground infrastrukturu čije je postojanje omogućilo promišljanje i artikuliranje jasnih političkih stavova.

Početak rata je prekinuo kontinuiet d.i.y. scene, međutim, nije sve nestalo, niti je to značilo kraj. Ponovno oživljavanje scene možemo vezati uz 1992. godinu kada se pokreću novi fanzini i bendovi, koji čine zametak nove scene i komunikacije. Već 1993. se pojavljuje još nekoliko fanzina i bendova, što je kulminiralo prvim Monte Paradiso festivalom u Puli, gdje se po prvi put okupljaju akteri novonastale scene. Ubrzo nakon toga kreće pravi mali “bum”, od fanzina do bendova, no prvenstveno fanzina. Tijekom sljedećih par godina broj fanzina na sceni se kreće između 40 i 100 (iako ukupan broj fanzina koji su izlazili u tom razdoblju prelazi brojku od 150), što je stvorilo široku komunikacijsku i distribucijsku mrežu, omogućilo upoznavanje ljudi, bolju povezanost i organiziranost.

O samoj d.i.y. kulturi bi se mogla napisati posebna knjiga i smatram kako je to zaslužila, međutim, ovdje ju samo spominjem, jer koliko god njena povezanost s anarhizmom bila uska u pojedinim trenucima, s druge strane je riječ o sceni koja često vodi svoj “zaseban život” i njeguje neke svoje specifične vrijednosti. U tome možda leži i problem s kojim se ta scena često susreće – štiteći svoj identitet i vrijednosti, često je bila sklona getoiziranju same sebe, zatvaranju, a to je uzrokovalo dobre i loše posljedice. S jedne strane je opstao taj autonomni identitet i način djelovanja, s druge strane je bila (i još uvijek je) često nerazumljiva nekome tko nije dio te scene.

 

SKVOTIRANJE

Skvotiranje je kao praksa u zemljama zapadnog svijeta uvijek imalo jak odjek na ovim područjima i služilo je kao insipiracija različitim grupama za slične pokušaje. S druge strane, u Hrvatskoj skvotiranje postoji već dugi niz godina, ali ne postoji svijest o tome kako je tu riječ o skvotiranju, niti postoji infrastruktura koja bi to podržala. Tako u ovom trenutku samo u Zagrebu postoji oko 1.300 skvotiranih stanova, a ta brojka uključuje samo stanove u vlasništvu grada. Pitanje je koliki je taj broj ako mu se pribroje stanovi u privatnom vlasništvu.

Dakle, praksa skvotiranja iz nužde postoji, no ne postoji ono što bi se moglo nazvati političkim skvotiranjem. Jedno ne isključuje drugo, naravno, samo što je pokušaja tog političkog skvotiranja bilo svega nekoliko i svaki je ubrzo završio izbacivanjem iz prostora ili napuštanjem prostora iz različitih razloga.

Prvi pokušaji političkog skvotiranja se događaju 1994. godine, kada u Zagrebu ljudi okupljeni oko Z.A.P.-a, ali i šire unutar d.i.y. scene kreću u skvotiranje Kuglane, prostora koji se nalazio iza glavnog autobusnog kolodvora. 7., 8. i 9. listopada te godine su bili dani najavljeni za otvaranje Kuglane, što je zapravo značilo ulazak u prostor i brzo osposobljavanje. Velik odaziv ljudi je ubrzao uklanjanje ogromnih količina smeća, prozori su zatvoreni daskama, izgrađena je bina… Ideja je bila stvoriti slobodni kulturno-socijalni centar. Već drugi dan postojanja se održava prvi koncert, gostuje bend iz Ljubljane, jer je vijest o skvotiranju privukla tadašnje skvotere iz Metelkove, a koncert prekida policija. Unatoč zabrani okupljanja u tom prostoru, nekolicina ljudi ostaje tamo, a vlasnici prostora u suradnji s gradskim vlastima organiziraju ubrzano rušenje. Medijska buka koja se diže oko cijelog slučaja još neko vrijeme aktualizira problem nepostojanja sličnog prostora u gradu, no i to je brzo utihnulo.

Istovremeno, tj. ubrzo nakon toga u Splitu se događaju dva pokušaja skvotiranja. S jedne strane se za nekoliko manifestacija otvara Dom omladine, nikad dovršeno ogromno zdanje i dobija ime Art skvot, a jedan dio mlađe punk generacije skvotira bivšu vojarnu i otvara skvot Menza. Nakon nekoliko održanih koncerata i rave partyja oba prostora prestaju funkcionirati.

U Požegi 1997. godine je skvotirano staro skladište, čiji se opstanak osigurava dogovorom s vlasnikom o tome kako neće tražiti izbacivanje dok ne odluči prenamijeniti prostor. U pomalo kaotičnoj i hedonističkoj atmosferi prostor se preuređuje i tijekom nekoliko mjeseci postojanja u njemu se održava nekoliko koncerata, služi kao okupljalište uglavnom punk scene i time postaje skvot koji se najduže održao.

U Zagrebu se 1999. godine opet skvotira i ovaj put je riječ o pogonu bivšeg Taxi remonta, kompleksu od nekoliko zgrada. Unatoč nekoliko pokušaja da se prostor dovede u funkciju, uslijed nesuglasica, sukoba i drugih problema prostor postupno prestaje funkcionirati.

Jedini prostor koji je skvotiran i koji se održao duži niz godina je tvrđava Monte Paradiso, koja se uglavnom korisiti za organiziranje festivala, a skvotirana je postupno. U početku je bila otvorena i korištena je za festival, a postupnim uređivanjem je dobila ključ i time je potpuno preuzeta. Dogovor s gradom je osigurao dugoročan opstanak, što zapravo znači prvi pravi uspjeh u skvotiranju.

Što je zapravo razlog neuspjeha u skvotiranju u Hrvatskoj, barem kada je riječ o političkom skvotiranju? Čini se kako je svim ovim projektima zajedničko to što nije postojala jasna vizija toga što se želi postići s prostorom, često je dolazilo do sukoba sa susjedima, grupe koje su ulazile u skvotiranje su bile prevelike kako bi se brzo i jednostavno dogovorile oko zajedničke ideje o prostoru, postojao je nedostatak organizacijskog iskustva, skvotiranje ne bi bilo pripremljeno već bi prevelika doza spontanosti stvorila više problema nego koristi, a možda je najgore od svega što bi suočavanje s prvim većim problemima uzrokovalo pad interesa za daljnim angažmanom. U diskusijama koje su se vodile tijekom devedestih je nekoliko puta problematizirano i pitanje na koji način se vidi skvotiranje i potreba za njim. Naime, često je bio slučaj da se ulazi u pokušaj skvotiranja zbog stvaranja mjesta koje bi služilo kao okupljalište i prostor za zabavu jednog specifičnog dijela društva (gotovo nužno je tu bila riječ o subkulturni). To u načelu nije loša ideja, međutim, često se moglo čuti kako do toga nije dolazilo zbog nužde, već zbog mnogih drugih razloga, što je značilo kako se moglo očekivati brzo odustajanje od cijelog pokušaja zbog problema koji su se pojavljivali. Također, često je kao uzor korišteno iskustvo iz zapadnih zemalja pa se “preko noći” željelo postići nešto što je drugdje građeno kroz nekoliko desetljeća i nekoliko generacija skvoterskog pokreta.

 

ZA KRAJ…

Anarhistički pokret u Hrvatskoj ima svoju tradiciju i povijest, no nema kontinuitet, ako ne uzmemo u obzir posljednjih desetak godina, kada se po prvi put javlja mogućnost kontinuiranog rada i postojanja grupa koje rade na razvoju anarhističkih ideja i projekata. Tu treba uzeti u obzir kako je izostankom kontinuiteta svaka nova generacija anarhista i anarhistkinja bila suočena s tim da mora krenuti od početka, što je uvelike usporilo razvoj cijelog pokreta. Ipak, posljednjih desetak godina otvara neke mogućnosti, pogotovo zbog činjenice kako se po prvi put dokumentira učinjeno, stvara se infrastruktura koja može pružiti dobru osnovu za daljnji razvoj. Naravno, opet je riječ o novom početku, no ovaj put je sve skupa otišlo korak dalje. I to je ono što otvara razne mogućnosti.

travanj, 2004.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.