Snaga utopije : anarhističke ideje i prakse u drugoj polovici 20. stoljeća | Dražen Šimleša

GRUPE I AKCIJE

 

Na maloj listi što slijedi su grupe i akcije koje bezrezervno podržavam. Moja podrška bi, na žalost, mogla za neke od primjera što slijede biti i izraženija i konkretnija. Ali trudim se. Njihovo postojanje mi puno znači i ono što me čini sretnim je što osjećam da sve više praktično ulazim u njihove priče kako sam stariji. Imam osjećaj da slažem puzzle, komadić po komadić, godinu za godinom. Ova lista je strogo individualna, odnosno ona je samo moja, a nisam ni siguran koliko je konačna.

 

BORBA PROTIV NEOLIBERALIZMA, GLOBALIZACIJE I MULTINACIONALNIH KOMPANIJA

 

Profiti korporacija su privatizirani, svaki zamaskirani čovjek ih može ponijeti doma, ali štete od korporacija su socijalizirane. Korporacija je nekontrolirani rak koji raste svaki dan. Što duže čekamo da je zaustavimo, manje su nam šanse preživjeti.
kojot Mex, Anarchist Farm

 

Multinacionalne kompanije (MNK) danas gospodare svijetom ljuljajući se na panteonu moći uz zveket i miris novčanica. Država možda ima moć, manifestnu moć, ali MNK su ostvarile vječiti san svih gospodara od početka povijesti i vladaju kroz “meta-moć”. Meta-moć je “sposobnost restrukturiranja samog privrednog sistema”. (Sekulić, 1979.; 76) MNK upravo nastupaju, pogotovo u zemljama “trećeg svijeta”, restrukturirajući njihov privredni i politički sistem u skladu sa svojim interesima, bez da snose ikakve posljedice. Smatram da će u budućnosti postojati svjetska vlada sastavljena od najvećih laktaša koji će, prežderavajući se novaca gaziti okolinu i ljude. Već sad se mogu nazrijeti začeci futurističkog imperijalizma koji provode Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond, WTO (Svjetska trgovinska organizacija), G-8… s logistikom MNK čije želje se moraju ispuniti pod svaku cijenu kao razmaženom djetetu. No, prije razornih posljedica koje ostavljaju za sobom novcem narajcani jurišnici, da razjasnim ukratko što uopće znače pojmovi kao što su neoliberalizam i globalizacija. Sam pojam neoliberalizam otkriva nam postojanje sebi bliskog prethodnika. Ekonomski liberalizam ili liberalni kapitalizam dobiva svjetsku premoć u drugoj polovici 18. stoljeća, a kao osnovna ideja navodi se nemiješanje države u ekonomske procese i gibanja, te prepuštanje regulatorskog mehanizma u ekonomiji slobodnom tržištu,[1] odnosno “nevidljivoj ruci”. Ova ekonomska doktrina, čiji je najpoznatiji predstavnik škotski ekonomist Adam Smith bila je prevladavajuća do velike ekonomske krize (1929.-1933.), kada se prihvaća misao Johna Maynarda Keynesa, koji je zastupao tezu o potrebnosti pune zaposlenosti za uspjeh kapitalizma i u tom cilju neophodnoj intervenciji države i centralnih banaka. Ovakav program je prihvatio i predsjednik Roosevelt kada je krenuo prema državi blagostanja s New Dealom. Keynesova ekonomska doktrina koja je kreditiranjem založila budućnost da isplati sadašnjost došla je na naplatu tijekom sedamdesetih godina. Ponovni uspon liberalizma, odnosno neoliberalizma možemo ugrubo pratiti od 1974. godine i velike naftne krize. OPEC (Organizacija zemalja izvoznica nafte) je u razdoblju 1973.-1979. povisio cijenu nafte za 5,2 puta. Drugi, politički važan događaj predstavljaju dolasci na vlast Ronalda Reagana u SAD-u i Margharet Thatcher u Engleskoj.

Najvažnijih postulati neoliberalizma po Elizabeth Martinez i Arnaldu Garciji su sljedeći:

1. Vladavina tržišta
Znači smanjiti utjecaj vlade (političke) na najmanju moguću mjeru. Zagovaranje međunarodne trgovine i ulaganje po obrascu NAFTA-e. Smanjenje plaća uništenjem sindikata i ustrajanje na trendu smanjenja općih prava radnika. Ukratko, totalna sloboda kretanja kapitala, novca i usluga.

2. Smanjenje javnog izdatka za socijalnu pomoć
Smanjuju se izdaci za školstvo i zdravstvo, kao i za pomoć siromašnima, komunalne potrebe… Naravno, ne odbija se državna pomoć za razvoj biznisa.

3. Deregulacija
Smanjenje državne regulacije u bilo kojem pogledu ili smjeru koji bi mogao ugroziti profit, kao što su na primjer očuvanje okoliša ili sigurnost na poslu.

4. Privatizacija
Označava težnju da se privatiziraju sva dobra i uslužni servisi, kao što su banke, najvažnije industrije, ceste, škole, bolnice, pa čak i voda tamo gdje se već osjeća oskudica u vodi. Često sakrivena iza potrebe za većom efikasnošću, privatizacija završava u koncentraciji bogatstva kod sve manje ljudi i povećanju poreza za njihove potrebe.

5. Eliminiranje koncepta “javnog dobra” ili “potreba zajednice”
Ovi koncepti se zamjenjuju s konceptom “individualne odgovornosti”, čime se prebacuje krivica na siromašne za njihovo stanje.[2]

Tako su polovinom ’70-ih industrijalizirane zemlje povećale kamatne stope, smanjile visinu plaća za radništvo i visinu izdavanja za javne službe (školstvo, zdravstvo, pomoć siromašnima, očuvanje okoliša). Zemljama “trećeg svijeta” nesebično su ponudile Structural Adjustment Programmes (Program strukturalnog prilagođavanja), koji je “nerazvijene” sačuvao od “nestabilnosti” vežući ih za daljnja otplaćivanja dugova. SAPs je prvi put primijenjen u Čileu nakon ubojstva predsjednika Allendea i vojnog udara, koji je proveo Pinochet uz blagoslov zapada. Formula po kojoj je SAPs instaliran u Čile proizlazila je iz ekonomske doktrine Miltona Friedmana, a ona je uključivala: slobodno tržište, odnosno prestanak kontroliranja kapitala što je imalo završetak u stvaranju “zona slobodne inicijative” ili “zona za razvoj izvoza” (iste funkcije kao i Zona maquiladora u sjevernom Meksiku) koje su garantirale MNK-ama olakšane financijske uvjete plaćanja, korištenje lokalne infrastrukture i jeftinu radnu snagu. Takve zone predstavljaju žilu kucavicu za MNK, a to dovoljno potkrepljuje podatak da je broj zaposlenih u Zoni Maquiladori u Meksiku porastao sa 110.000 zaposlenih iz 1980. godine na 500.000 u 1992. godini. U Aziji (Južna Koreja, Malezija…) 700.000 ljudi je zaposleno u takvim područjima. SAPs je osigurao i slobodnu promjenljivost nacionalne valute, redukciju državnog proračuna i zaposlenost, privatizaciju industrije i smanjenje pomoći za školstvo, zdravstvo…[3] Možda je najbolju definiciju neoliberalizma dao subkomadant Marcos na Internacionalnom susretu za humanost i protiv neoliberalizma, koji se održao u Chiapasu 1996. godine sa 6.000 aktivista iz cijelog svijeta: “…ono što nam nude je pretvaranje svijeta u veliku trgovinu gdje mogu kupiti Indijance ovdje, žene tamo, gdje mogu kupiti djecu, imigrante, radnike, pa i cijelu zemlju kao što je Meksiko.”[4] Globalizaciju možemo shvatiti kao logičnu posljedicu neoliberalizma, odnosno kao težnju da se cijeli svijet zgnječi kroz jednu svjetsku vladu i jedan ekonomski sistem u jednu – istu globalnu kulturu: u istu hranu, odjeću, govor, način razmišljanja…

Daleko od bilo kakvog znanstveno-fantastičnog pretjerivanja, totalitarizam monopola govori o sebi:

– 500 najvećih MNK-a kontrolira 42% svjetskog bogatstva s tendencijom rasta.

– Od sto najvećih ekonomija 51% čine MNK, a 49% države.

– Ako izuzmemo devet najbogatijih država po bruto nacionalnom dohotku (SAD, Japan, Njemačka, Francuska, Italija, Velika Britanija, Brazil, Kanada i Kina), 200 najbogatijih korporacija je ekonomski moćnije od ostatka svijeta (182 države).

– MNK drže 90% tehnologije i patenata.

– MNK su uključene u 70% svjetske trgovine. Više od trećine te trgovine se odvija unutar jedne te iste MNK.

– Samo 27 država u cijelom svijetu ostvaruje veću dobit od Shella i Exxona zajedno.

– Shell posjeduje 400 milijuna rala zemlje (otprilike kao 40 površina Hrvatske).

– Najvažnije svjetske industrije (auti, avioni, elektronika, čelik, nafta, kompjuteri, mediji…) posjeduje u 40% slučajeva pet ili manje MNK-a…

Bahatost MNK-a će u sljedećem stoljeću dostići nezamislive razmjere i teško da će se ugasiti fitilj “vremenske bombe” o kojoj govori Chomsky.[5]

Samu strukturu MNK-a, način odlučivanja, odnos prema okolini i “outsiderima”, taktiku kojom jure kroz medije i živote ljudi zbog ostvarenja svetog cilja – gomilanja kapitala, Chomsky smatra fašističkom.

Pustoš koju ostavljaju MNK iza sebe nemjerljiva je s bilo kojom elementarnom nepogodom: Coca Cola je ‘70-ih na pokušaj organiziranja sindikata reagirala s “eskadronima smrti”, Nestle je ’60-ih nagovarao majke u Africi da koriste instant mlijeko za dojenje umjesto svoga, jer je “zdravije” – zbog nedostatka higijenskih uvjeta i sterilnog posuđa u kojem treba pripremati to mlijeko povećala se smrtnost dojenčadi i djece, a u blažim varijantama njihova pothranjenost; istu stvar je krajem ’60-ih radila Coca Cola u Zimbabveu, laprdajući o zdravstvenoj vrijednosti svojih napitaka; Shell je odgovoran za ubojstvo devetoro ključnih ljudi u kampanji protiv uništavanja okoliša u Nigeriji 1995. godine; kao posljedica Free Trade Agreementa (FTA) između SAD-a i Kanade, u prve dvije godine posao je izgubilo 226.000 stanovnika Kanade; General Motors je samo u jednom danu otpustio 40.000 ljudi; prije par godina Ford je otpustio gotovo cijelu radnu snagu u Meksiku, te je omogućeno ponovno zapošljavanje samo onima koji su prihvatili niže plaće i prestanak sindikalnog udruživanja; Volkswagen je otpustio 14.000 radnika i zaposlio nazad samo one koji su pristali napustiti nezavisan sindikat; Meksiko i njegovih 2,2 milijuna izgubljenih radnih mjesta do sada zbog NAFTA-e sam već spomenuo; lista je nažalost beskonačna.

MNK podržavaju i sklapaju ugovore o “slobodnoj trgovini” kako bi povećale svoj profit seljenjem u zemlje “trećeg svijeta”, gdje radnike i radnice plaćaju manje i ne moraju se brinuti o zagađivanju okoliša. Tako na primjer, firma iz SAD-a proizvede komponente za određeni proizvod, recimo auto, i pošalje ih u Meksiko na sklapanje gdje su zaposleni nekoliko puta slabije plaćeni, gdje nema sindikata i gdje se slobodno zagađuje okoliš. Zatim se te sklopljene komponente vraćaju u SAD, čime tzv. izvoz u Meksiko zapravo nikad ne dođe do tržišta u Meksiku, već se samo radi o unutarnjim transferima jedne kompanije. Došlo je do apsurdne situacije da se kapital slobodno kreće, a radnici i lokalne zajednice trpe posljedice kao imobilni. Zatvaraju se tvornice u matičnim zemljama, gdje ostaje samo glavno predstavništvo, a pogoni se prebacuju u zemlje “trećeg svijeta”, gdje se smije slobodno stvarati kaos, čime MNK manifestiraju politiku modernog kolonijalizma i rasizma. Početkom ’80-ih GM je zapošljavao 7.000 ljudi u Meksiku, a danas 75.000. U istom razdoblju broj zaposlenih u GM-u u Kanadi je opao s 40.000 na 26.000. Nestle ima preko 200.000 zaposlenih kao stranu radnu snagu. Shell od 117.000 ukupno zaposlenih ima 85.000 ljudi kao stranu radnu snagu. Tako General Motors zatvara svoja postrojenja u SAD-u i odlazi u Meksiko i Poljsku, Mercedes odlazi u Albaniju, Volkswagen u Češku, Nike u Indoneziju…

Direktne akcije protiv MNK šire se u cijelom svijetu i dobivaju sve veći zamah. Akcije su razgranate od bojkota kupovanja određenih proizvoda preko mirnih demonstracija do uništavanja imovine MNK, što ih najviše boli. Nakon uvodnih susreta u Chiapasu 1996. godine i u Španjolskoj godinu poslije, 1998. godine u Genevi je stvorena People Global Action (PGA), grassroot međunarodna koalicija koju nisu inicirale već etablirane NGO (nevladine organizacije). Unutar PGA djeluju MST iz Brazila, Zapatisti, u Indiji Sindikat seljaka iz države Karnataka (KRRS), predstavnici francuskih seljaka, poštanski radnici iz Kanade, Reclaim The Streets iz Europe, aktivisti/ce Maora i Ogonija, Južnokorejski sindikat trgovine, Sjevernoamerička mreža domorodačkih žena, te razne druge ekološke i političke grupe iz cijelog svijeta. Plod ove široke suradnje protiv neoliberalizma, globalizacije i MNK-a je Global Street Party koji se nastavlja na tradiciju festivalskog uličnog otpora. Reclaim The Street akcija (o kojoj ću više reći kasnije) je evoluirala u svjetski protest kroz PGA. Protesti protiv WTO-a, Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda i drugih krivaca za bogaćenje jednih i siromašenje drugih (što i je osnovna posljedica neoliberalizma) organizirani su 1998. i 1999. godine širom svijeta, od Geneve do Brazila, od Londona do Indije… Prvi protest koji je odjeknuo na globalnoj razini, dogodio se od 29. studenog do 3. prosinca 1999. godine u Seattleu (SAD), prilikom sastanka WTO-a. Protest 50.000 ljudi protiv WTO-a odgodio je početak konferencije i ogolio divljaštvo policije SAD-a. Gradonačelnik grada proglasio je policijski sat od 19 sati do zore, a u Seattle su poslane i jedinice Nacionalne garde. Brutalna policija je prosvjednike gađala suzavcem i gumenim mecima, a više ljudi je pretučeno. U višednevnim sukobima uhapšeno je preko 600 ljudi, a zbog uništenih izloga MNK-a, banaka… procijenjena je šteta, što zbog direktnih posljedica, što zbog pada prodaje, na 20 milijuna dolara. Par dana poslije šef policije u Seattleu Norm Stamper podnio je ostavku nakon masovnih kritika na policijske postupke. Gradonačelnik je odbio dati ostavku, unutač kritikama zbog razmještanja Nacionalne garde na ulice Seattlea. U Londonu je također prosvjedovalo 2.000 ljudi, dok su u Genevi nepoznate osobe izvele sabotažu prekinuvši dovod struje u sjedište WTO-a. Inače, nije naodmet spomenuti da je konferencija u Seattleu propala, bez obzira na ulična događanja, zbog “nepostizanja dogovora”.

Najomraženije MNK, zbog uništenja okoliša, podržavanja diktatorskih režima, omalovažavanja radnika, ubijanja ljudi i životinja… jesu McDonald’s, Shell, Nike, Coca-Cola, Ford, Nestle… Transnational Resource & Action Center (TRAC) je 1997. godine u studenom objavio interni dokument o lošim radnim uvjetima u tvornici MNK Nike u Vijetnamu (za isto je optužen i Reebok). Nike je porekao vjerodostojnost dokumenta. Potajno snimane fotografije u Nikeovim tvornicama u Aziji su objavljenje u New York Times-u. Uskoro većina medija počinje problematizirati slučaj lošeg stanja u vijetnamskim tvornicama. Sjedište Nike-a je zatrpano desetinama tisuća prosvjednih pisama, a grupa odvjetnika iz kampanje protiv pušenja, ohrabrena svojom pobjedom protiv Camela, u ožujku 1998. godine u Kaliforniji, odlučuje tužiti i Nike zbog omalovažavanja azijskih radnika zahtijevajući oduzimanje svog profita kojeg Nike ostvaruje u Kaliforniji. 10.000 radnika protestira protiv loših radnih uvjeta i malih plaća (Nike je odbio platiti 2,5$ po satu) u Nikeovim tvornicama u Indoneziji. Pritisnut javnim prosvjedima i novim dokazima o pravom stanju u Aziji, Nike priznaje sve optužbe 11. svibnja

1998. godine, a sutradan obećaje promjene i poboljšanje uvjeta u azijskim tvornicama (prestanak iskorištavanja dječje radne snage, poboljšanje zdravstvenih, sigurnosnih i opće radnih uvjeta u svojim tvornicama u Aziji te prihvaćaju nadgledanje promjena od strane nevladinih organizacija).

Aktivisti su okupirali zemlju preko koje se gradila autocesta financirana od Mercedesa. Nakon što je policija izbacila aktiviste iz kampa koji je organiziran, zaredale su se brojne protestne akcije kroz 1994. i 1995. godinu koje su išle od demonstracija preko razbijanja Mercedesovih automobila i dućana do uništavanja prostorija Stranke zelenih koja je bila u vladi pokrajine kada se zemlja prodavala Mercedesu.

Shell je jedna od najomraženijih MNK zbog dugogodišnjeg uništavanja okoliša i pomaganja rasističkih i diktatorskih režima. Antirasistička grupa iz Nizozemske (Revolutionary AntiRasist Action – RA RA) je krajem ’80-ih započela kampanju protiv MAKRO supermarketa i njihovog investiranja u Južnu Afriku. Nakon postavljanja bombi u dućanima, prouzrokovali su štetu od oko 50 milijuna eura, i prisilili korporaciju na povlačenje iz Južne Afrike. Ohrabreni tim uspjehom, krenuli su u napad na Shell, također zbog podržavanja rasističke politike u Južnoj Africi. Shell je također prepoznat kao najveći izvor novca za nizozemsku kraljevsku obitelj. U jednoj noći zapaljeno je 37 Shellovih benzinskih stanica u Amsterdamu. Shell je kao odgovor povećao svoja ulaganja u Južnu Afriku.

I drugi gradovi su organizirali slične akcije, a u Nijmegenu su skvoteri okupirali zgradu koja je vlasništvo Shella. Policija je u ogromnoj akciji uhapsila osmero ljudi, ali su svi morali biti pušteni zbog pomanjkanja dokaza. Od 1986. godine potrošeno je 50 milijuna funti zbog policijskih operacija protiv antirasističkih, skvoterskih i drugih političkih grupa koje su se protivile ovoj MNK. Kao odgovor na hapšenja, Shellova postrojenja paljena su širom zemlje. U Danskoj je zapaljeno 28 Shellovih crpki u jednoj noći, sa štetom od 200.000$. Posebno su bile popularne akcije poznate pod imenom “prinudna relokacija”, pri čemu bi se sav pomični materijal iz određenih ureda, banaka ili putničkih agencija za koje se znalo da surađuju s inkriminirajućim državama, izbacivao van na ulicu u rekordno kratkom vremenu.

Shell je u zadnjih par godina neslavno poznat po eksploataciji nafte i ljudi u Nigeriji, i suradnji s tamošnjim vojnim režimom. Shell je zaposjeo bogato područje gdje živi Ogoni narod, postavljajući kanale kroz naselja, izlijevajući naftu u rijeke i tlo, a porastao je i postotak oboljenja dišnih puteva. Ogoni narod je Shellu 1993. godine “uskratio gostoprimstvo” mirnim, masovnim demonstracijama. U svibnju 1994. godine vojni režim je na sastanku sa Shellom odlučio pokrenuti čitav niz militarističkih akcija s ciljem da se spriječi antiinvesticijska klima u zemlji. Shell nije htio ostati bez godišnje zarade od 300 milijuna dolara koje im donosi teror u Nigeriji, a nafta je osiguravala 90% vanjskih prihoda i 80% vojnog je uhapšeno, te prilikom namještenog procesa osuđeno. Shell je ponudio svoju pomoć ukoliko se prekine međunarodna kampanja protiv te MNK. 10 studenog 1995. godine devetorica su obješeni, a ubrzo je uhapšeno i 19 drugih ljudi koji su označeni kao glavni zagovornici nastavka kampanje. Od početka kampanje protiv uništavanja okoliša, ubijeno je 2.000 ljudi, nebrojene zajednice su uništene, a ljudi raseljeni. Na dan smaknuća, Shellove benzinske stanice su gorjele u cijelom svijetu. U Shellu je kasnije priznato sudjelovanje u financiranju nabavke oružja za “operacije sigurnosti”.

Simbol korporatističkog destruktivnog mentaliteta danas predstavlja McDonald’s – fast-food lanac restorana. McDonald’s je i sam dijelom zaslužan za negativnu reklamu koja ga sve više prati zbog poznate parnice protiv Helen Steel i Davea Morrisa, aktivistice i aktiviste London Greenpeace grupe, koja nije dio poznatijeg Greenpeacea. Polovinom ’80-ih ova grupa je odlučila svoju pažnju usmjeriti na raskrinkavanje McDonald’sa kao jedne od najrepresivnijih institucija u svijetu. 1986. godine objavili su letak – What’s Wrong With Mc Donald’s? – Everything they don’t want you to know. Letak je napao gotove sve aspekte McDonald’sovog poslovanja: iskorištavanje djece u reklamama, promovirajne nezdrave hrane, iskorištavanje zaposlenih, odgovornost za uništenje okoliša i loše postupanje sa životinjama. McDonald’s je tada tužio sve koji su ih kritizirali u bilo kojem pogledu – od BBC-a do The Guardiana. 1989. godine kada je kampanja počela širiti svoj opseg, McDonald’s izlazi u javnost sa svojom McFact cards u kojoj predstavljaju svoje stajalište o optužbama protiv njih. Pošto London Greenpeace nije službeno konstruirana organizacija McDonald’s je za tužbu trebao pronaći ljude s imenom i prezimenom. Angažirane su dvije firme privatnih detektiva sa željom da ih se infiltrira u grupu. Sedmero špijuna je nadgledalo grupu i sudjelovalo u njenim akcijama, a jedna od špijunki, Michelle Hooker je čak imala i šestomjesečnu ljubavnu vezu s jednim od članova grupe. Pošto McDonald’s nije obavijestio agencije o dvostrukom infiltriranju, događalo se da špijuniraju jedni druge. Tako je Allan Claire ponašanje Briana Bishopa, drugog špijuna, okarakterizirao kao sumnjivo. Kasnije se jedna od špijunki, Fran Tiller, pojavila na sudu kao svjedokinja obrane, ispričavajući se zbog svog postupka, jer je smatrala da nema ništa sporno i nepravedno u djelovanju grupe. Petero aktivista/ica je dobilo ponudu da odbace optužbe izrečene u letku i javno se ispričaju ili će ih McDonald’s tužiti. Troje ih je pristalo nakon uvjeravanja službenog savjetnika o kompleksnosti procesa i nikakvih šansi za pobjedu. Ostali su Helen Steel i Dave Morris kao prvi koji su se odlučili suprotstaviti McDonald’su na sudu. Tijekom godina njih dvoje je pokrenulo akciju i dobilo masovnu podršku za svoja nastojanja, te je solidarnim akcijama prikupljeno 35.000 funti koliko su iznosili sudski troškovi, putne karte za svjedoke, promociju…[6] McDonald’sov službeni odvjetnik zahtijevao je od suda da pojedine točke a priori odbaci s obzirom da ih je okarakterizirao kao apsurdne i nedokazive, te je predložio da se obrani ne predaju dokumenti McDonald’sa iz tih područja, a sudac je zadao obrani neuobičajeno kratak rok da prikupi izjave svjedoka prije početka suđenja. Na njihovo iznenađenje Helen i Dave su se vratili za tri tjedna sa 65 ovjerenih izjava svjedoka. I dok su se Helen i Dave branili sami, McDonald’s je angažirao jednog od najboljih odvjetnika u državi, Richarda Ramptona, koji svoje radno vrijeme naplaćuje 2.000 funti na dan. 1993. godine McLibel Support Campaign je organizirala protestne marševe širom svijeta. Krajem 1993. godine Rampton je zahtijevao izuzeće porote opravdavajući to kompliciranošću pojedinih znanstvenih dokaza za “obične ljude”. Sudac Bell mu je to priznao, unatoč protivljenju obrane, jer su Helen i Dave i sebe smatrali običnim ljudima, a savršeno su razumjeli dokaze i dokumente. U ožujku 1994. godine nešto prije početka suđenja, u McDonald’su su napravili 300.000 letaka za svoje kupce, gdje se tvrdilo da na suđenje ne idu protiv slobode govora, nego protiv širenja laži. Helen i Dave su ovdje pronašli šansu, pošto je sada McDonald’s zapravo objavio da su oni u letku London Greenpeacea lagali. Helen i Dave su smatrali da McDonald’s sada mora dokazivati da je sadržaj njihovog letka lažan, ali je sudac odbio voditi slučaj u tom smjeru. 28. lipnja 1994. godine počelo je suđenje i sadržaj letka London Greenpeacea podijeljen je u sedam kategorija: prehrana, tropske kišne šume, recikliranje i zagađivanje, radna snaga, trovanje hranom, životinje i reklamiranje.

Vodstvo korporacije je hvatala sve veća panika i nezadovoljstvo zbog negativne medijske pozornosti. Tada je stigla do Helen i Davea neočekivana vijest: dva viša seniora – potpredsjednici korporacije došli su iz Chicaga želeći se sastati s njima.

Predložili su da McDonald’s odbaci sve optužbe protiv njih dvoje, a zauzvrat bi Helen i Dave obećali da neće više distribuirati letak protiv McDonald’sa. Helen i Dave su zatražili da McDonald’s obeća da više nikad neće pokrenuti optužbe zbog istih razloga u budućnosti, te da se ispričaju svima koje su tužili u prošlosti. Sljedeći put su se opet sreli u sudnici. 13. ožujka 1995. godine sa 102. danom u sudnici, McLibel je postao najduži proces u Velikoj Britaniji zbog klevete.

McLibel je dobio svjetsku pozornost i uskoro se u svim svjetskim novinama pisalo o slučaju, a Wall Streat Journal je na naslovnicu stavio članak – Activist put McDonald’s on Grill. U lipnju 1995. godine iz McDonald’sa je ponovno poslana poruka o dogovoru, ali na sastanku su obje strane ostale na početnim pozicijama i pregovori su opet propali. U prosincu iste godine McLibel je postao najduža civilna parnica (za razliku od kriminalnih) u povijesti Britanije. 16. veljače 1996. godine Helen i Dave su ispred McDonald’sovog dućana otvorili laptopom Internet stranicu McSpotlight. U prvih mjesec dana na stranicu se ulazilo više od milijun puta, od toga 2.700 s kompjutera koji ima kodno ime “mcdonalds.com”.[7] Ušavši u 292. dan u sudnici, McLibel je postao najduža sudska parnica u svim kategorijama. Helen i Dave su u tom razdoblju doveli na svjedočenje oko 180 svjedoka i znanstvenih stručnjaka iz odgovarajućih područja. Morali su dokazivati čak i očite stvari: da ambalaža koja se koristi za pakiranje fast-food hrane odlazi u smeće – odnosno da nije razgradiva, da McDonald’sova hrana nije zdrava ili da su zaposleni slabo plaćeni. Geoffrey Giuliano se kao bivši McDonald’sov klaun Ronald McDonald pojavio na sudu kao svjedok obrane. Nakon što su ga u McDonald’su smjestili u ured na tridesetom katu s prekrasnim pogledom, objasnili su mu da ne jede McDonald’sovu hranu, već da naručuje pravi obrok iz kuhinje. Njegov posao je bio uvjeravati djecu na turnejama da se krave ne kolju i da su životinje sretne u McDonald’sovom ružičastom svijetu. Giuliani je nakon otkaza, šokiran onim što je vidio u McDonald’sovim tvornicama, otvorio prihvatilište za napuštene životinje. Nakon njegovih javnih istupa, glasnogovornik McDonald’sa u Kanadi je izjavio kako svako ima pravo na svoje mišljenje, te da u McDonald’su uopće nemaju ništa protiv vegetarijanaca, jer poslužuju piletinu i ribu(?!). Sudac Bell je zadnjeg 314. dana u sudnici, 19. travnja 1997. godine donio presudu: Helen i Dave nisu dokazali najkotroverzniji navod iz letka o povezanosti McDonald’sa s uništavanjem tropskih kišnih šuma za ispašu stoke, niti povezanost s povećanjem srčanih bolesti i raka, povezanost s trovanjem hranom, odgovornost za glad u zemljama “trećeg svijeta” i loše radne uvjete. Helen i Dave po sucu Bellu dokazali su: iskorištavanje djece u reklamne svrhe, krivo promoviranje McDonald’sove hrane kao nutricionistički vrijedne,[8] postojanje rizika za zdravlje dugogodišnjih mušterija, krivnju za okrutnost prema životinjama, žestoku antipatiju prema sindikalnom udruživanju i male plaće zaposlenih. Helen i Dave su presudom trebali platiti 60.000 funti. Nedokazane tvrdnje ne znače da nisu točne, već samo da sudac Bell smatra kako ih Helen i Dave nisu uspjeli dokazati. Neke MNK kao Volkswagen imaju svoja zakupljena područja i rančeve pa im je mnogo lakše dokazati odgovornost za uništenje tropskih kišnih šuma, ali u McDonald’su su dovoljno lukavi i obavljaju to preko posrednika.

Bila je ovo klasična borba Davida i Golijata, dvoje ekološki svjesnih ljudi i korporacije koja ostvaruje godišnji promet od 38 milijardi dolara. Helen i Dave su se žalili na presudu, a ljudi iz McDonald’sa su izrazili zadovoljstvo, što je začuđujuće s obzirom na neke prihvaćene tvrdnje iz letka. 31. ožujka 1999. godine, suci Pill, May i Keanu su u razmatranju žalbe Helen i Davea donijeli presudu u kojoj tvrde da je točna tvrdnja o lošem tretiranju uposlenika/ca u McDonald’su, i materijalno i radno. Također smatraju na temelju predočenih dokaza da nečije prehranjivanje u McDonald’su može dovesti do povećanja masnoće u tijelu, a samim time i do srčanog oboljenja. Bez obzira na ovaj novi udarac za McDonald’s, Žalbeni sud je samo naložio smanjenje presude suca Bella na 20.000 funti. McDonald’s je tako još jednom nagrađen za svoja dokazana i na sudu prihvaćena zlodjela. Borba protiv McDonald’sa se nastavlja, a letak London Greenpeacea se od polovine ’80-ih proširio svijetom u preko 3 milijuna kopija, čime je postao najmasovniji letak u povijesti čovječanstva. Sve se više širi uvjerenje kako se radi o jednom kolonizatorskom konceptu, ne samo u prehrani, već i u samom načinu života i razmišljanja.[9] U Japanu se McDonald’s našao pred problemom kako uvjeriti većinu stanovništva da prihvate govedinu kao hranu. Njihov tamošnji predsjednik Den Fujita je izjavio da su Japanci tako niski i žute boje, jer ne jedu ništa osim ribe i riže već 2000 godina. Predložio je da “kolektivno počnu jesti McDonald’sove hamburgere i paradajze, pa će za tisuću godina postati viši, bjelje kože i kose”.[10] Profesor sociologije George Ritzer, autor knjige McDonaldizacija društva (1999) i The McDonaldization Thesis (1995), iznio je i neke prijedloge da se izbjegne osobna McDonaldizacija: izbjegavati svakodnevnu rutinu, izbjegavati kreditne kartice, gledati što je manje moguće televiziju, lokalizirati kupnju, kuhati što više, izbjegavati nastavke popularnih filmova… Ritzer smatra da su “ljudi bitno kreativni, i ako se razvijaju sistemi u kojima su ograničeni i kontrolirani ljudi ne mogu biti kreativni, ne mogu biti ljudi… Mislim da ćemo vidjeti McDonaldiziran sistem, gdje je ekonomski isplativo i tehnološki moguće zamijeniti ljudske robote s neljudskim robotima”.[11]

 

FOOD NOT BOMBS

 

FNB očito ne pokušava dijeliti hranu, oni samo iskazuju svoj anarhistički stav, a mi to nećemo dozvoliti.
inspektor policije zadužen za aktivnosti FNB-a

 

FNB je osnovan u svibnju 1980. godine za vrijeme okupacije NE Seabrook. Prva akcija je izvedena iste godine za vrijeme sastanka dioničara First Nat Bank iz Bostona koja je financirala “čišće bostonskih geta, gradnju NE Seabrook, vojnu industriju. FNB je zapravo praktični protest protiv enormnog trošenja novca za vojne potrebe, dok svaki dan sve više ljudi gladuje (1998. godine u svijetu je prodano oružja u iznosu od 56 milijardi dolara, a SAD su same prodale oružja za nešto više od 26 milijardi dolara).

Osnovni principi FNB-a su predanost nenasilju, slobodan i neograničen pristup vegetarijanskoj hrani, te sklonost nehijerhijskom lokalnom organiziranju. Hrana se prikuplja iz skladišta, trgovina prirodne hrane, pekara i ostalih mjesta gdje je hrana u dobrom stanju, ali nije više za prodaju zbog krivog oblika ili sličnih razloga. Takva strategija recikliranja hrane najbolje dokazuje da nije problem u pomanjkanju hrane, već u njenoj distribuciji. Pošto se vlast vodi po logici – daleko od očiju, daleko od misli – FNB je napadan zbog služenja hrane u javnim parkovima ili prometnim trgovima. Javnu direktnu akciju smatraju temeljem svoga djelovanja, te su zato i odbijali mnoge pokušaje “pripitomljavanja” kada su im vlasti nudile prostorije za rad. U FNB su to odbili jer ne žele biti dio politike socijalne pomoći kroz javne kuhinje zanemarujući stvarne uzroke rastućeg siromaštva u svijetu. 1988. godine krenulo se u stvaranje druge grupe u San Francisku koji je slovio kao jedan od najliberalnijih gradova SAD-a. Ljudi iz FNB-a su poslali i pismo gradskoj vlasti u kojem su ih obavijestili o daljnjim akcijama. U kolovozu 1988. godine za vrijeme dijeljenja hrane 45 policajaca je izašlo iz šume i uhapsilo devetoro aktivista zbog dijeljenja besplatne hrane.

Tog mjeseca gradonačelnik je naredio više od sto hapšenja zbog besplatne distribucije hrane. Većina svjetskih medija i javnost su smatrali nezamislivim hapšenje nekoga zbog dijeljenja besplatne hrane. Sljedeće ljeto policija je raselila sve beskućnike jer je počinjala turistička sezona. Beskućnici su se organizirali i otišli protestirati pred Gradsku vijećnicu. Policija ih nije uspjela otjerati, unatoč vodenim topovima i palicama. Sutradan su kontaktirali FNB, počelo je kuhanje i zajednički je stvorena festivalska atmosfera koja je trajala 27 dana kada ih 100-tinjak policajaca brutalno izbacilo iz parka. Za dvije godine, izbori za gradonačelnika natjerali su ga da primjeni taktiku mrkve, umjesto batine. Ali bivši šef gradske policije je također ušao u izbornu utrku i kao svoje rješenje problema beskućništva predložio je slanje beskućnika/ca u radne kampove južno od grada s porukom – Work Shall Make You Free. Njegov program prihvatile su grupe za rasnu čistoću, gradske vlasti Moskve i New Yorka…

U Kaliforniji su još na snazi i zakoni iz ’30-ih godina velike depresije, koji zabranjuju nošenje vreće za spavanje ili dekice. Aktivisti FNB-a su potajno snimali kamerom kako policija uzima deke beskućnicima i baca ih u smeće, ali i druge oblike maltretiranja (5.000 ljudi je globljeno zbog spavanja po parkovima), pa su te snimke pustili na televiziji.

Gradonačelnik je poludio i naredio hapšenja. Petnaestero ljudi je uhapšeno s optužbom za težak zločin: zavjera dijeljenja besplatne hrane(?!). Inspektor policije zadužen za aktivnosti FNB-a izjavio je pred TV-kamerama 1993. godine kako aktivnosti FNB-a smatraju političkim stavom protiv kojeg će upotrijebiti odgovarajuća sredstva.[12]

Posebno je teško za vrijeme Olimpijskih igara, jer se onda zbog očekivanih turista i “ljepše” slike grada beskućnici tjeraju iz centra u prigradska naselja ili ih se hapsi bez razloga. Za vrijeme OI u Atalanti 1996. godine FNB je organizirao proteste zajedno s Black Autonomy (slobodarskom grupom afro-amerikanaca) i drugim grupama koje se protive takvom očitom kršenju temeljnih ljudskih prava.[13] FNB je dobio veliku podršku od brojnih crkvenih, radničkih, ekoloških, političkih grupa i organizacija. U međuvremenu započet je i program Homes not Jails, unutar kojeg se započelo sa skvotiranjem praznih zgrada kako bi se u njih uselili beskućnici. Ovaj program je dobio veliku potporu beskućnika i šire javnosti, jer se derutne zgrade koje služe za drogiranje ponovno obnavljaju i uređuju. Na napuštenim zemljištima se stvaraju i organski vrtovi kako bi ljudi sami organizirali vlastitu prehranu. Također je stvorena i piratska radio stanica (Free Food Radio Station) niske frekvencije kako vlast ne bi imala legalnog uporišta za njeno uništenje. Trenutno je 300 takvih slobodnih radio stanica u SAD-u. Unatoč nebrojenim hapšenjima na sudu je završio samo jedan aktivist FNB-a i osuđen je na 60 dana zatvora zbog dijeljenja hrane. Ključni svjedok obrane na dan suđenja je “slučajno” zatvoren. Od početka rada grupe, gradske vlasti su potrošile milijun dolara na svoje akcije i odobrile preko 700 hapšenja, zaplijenjeno je 15 kombija za prevoz hrane, 47 stolova za literaturu, nepregledna količina hrane… Mnogi ljudi su ozlijeđeni i prebijeni, a aktivistice su ponižavane prisiljavanjem na skidanje pred policajcima. Trenutno je preko 170 autonomnih FNB grupa u svijetu.

 

ANARCHIST BLACK CROSS

 

Sistem nije izgradio zatvore s namjerom da poboljša neku osobu. Zatvori su izgrađeni u ropstvu i novcu koji imaju funkciju da zarobe nečiji um. Zatvori su institucije za pravljenje novca.
MOVE

 

ABC je mreža grupa koja pomaže političkim zatvorenicima, bez obzira jesu li u zatvoru zbog prigovora savjesti (odbijanja služenja vojnog roka), ekološkog aktivizma, antirasističkih ili antifašističkih akcija ili jednostavno radi samog političkog djelovanja. Prije svega, tu se misli na anarhiste u zatvoru, ali nije nužno. Njihova unutarnja struktura je horizontalna i sve autonomne grupe skupa, iz svih dijelova svijeta, čine globalnu mrežu. Svaka skupina lobira na lokalnom području, iako su česti i međunarodni oblici solidarnosti. Njihovu povijest možemo pratiti još od carske Rusije. Poslije dolaska boljševika na vlast grupa je nastavila djelovati iz Berlina. Pauza je trajala sve do ’60-ih godina ovog stoljeća kada je osnovni cilj bio pomoći španjolskim anarhistima koji su patili pod diktaturom generalissimusa Franca. Širenje u ’70-im nisu mogla zaustaviti niti ubojstva koordinatora u Milanu i Berlinu. Danas je ABC prisutan svuda u svijetu i usmjeruje svoje akcije prema potrebama zatvorenika. Osnovni cilj je srušiti zid izolacije između onih unutra i onih vani, te se osobnim kontaktima, pismima, koncertima, demonstracijama i drugim oblicima direktnih akcija nastoji pomoći osobama u zatvoru. Najljepši je primjer izdavanje novina Taking Liberties u kojima su uglavnom tekstovi ljudi iz zatvora čime se i njima omogućava barem nekakav oblik aktivizma. 1989. godine stvorena je Emergency Response Network čiji alarm zahtijeva organiziranje demonstracija i drugih oblika solidarnosti unutar 48 sati nakon uzbune, zbog opasnosti mučenja, mogućeg ubojstva ili izvršenja smrtne kazne zatvorenih osoba. ABC se kao i većina anarhista protivi sistemu zatvora. No, jedan od najčešćih argumenata protiv anarhizma je pitanje odnosa prema ubojstvu ili krađi u zaista slobodnom društvu. Anarhisti odgovaraju da bi upravo u takvom društvu i bilo apsurdno krasti, pošto bi se ono temeljilo na međusobnom pomaganju i dijeljenju. Kao zagovornici direktne akcije i samoorganiziranja, nedostatak policije bi, smatraju, lako nadomjestili lokalnim udruživanjem ljudi. Zločini iz afekta bi se smanjili ako bi ljudi živjeli u manje frustriranom i bezosjećajnom društvu. Temeljni stav je da zatvori nikoga ne popravljaju jer je zapravo i nemoguće kasnije opstati izvan te institucije kao normalna osoba, kad je zatvor uvijek razmišljao i donosio odluke umjesto samih ljudi. 10. kolovoza se obilježava u Kanadi Prisoners’ Justice Day kada zatvorenici štrajkaju glađu i odbijaju raditi u sjećanje na Eddiea Nalona koji je 1975. godine ostavljen da iskrvari u svojoj ćeliji, nakon što su ga čuvari prebili. U SAD-u godišnja zarada korporacija od radne snage iz zatvora iznosi 9 milijardi dolara. Danas su brojni politički zatvorenici/e zbog svojih uvjerenja, od kojih sam neke već spomenuo (Mumija Abu-Jamal, Leonard Peltier) i njima je potreban svaki oblik pomoći.

 

ANIMAL LIBERATION FRONT

 

Ako se ne borimo sada, doći će uskoro vrijeme, kada neće ostati ništa vrijedno borbe.
iz knjižice Going Underground… …For Animal Liberation

 

ALF se protivi bilo kakvom iskorištavanju životinja za ljudske potrebe, smatrajući to nehumanim, bezosjećajnim i nepravednim. Nemaju centralni ured, već autonomne grupe ista imena povezuje ljubav prema životinjama i usuđujem se reći prema životu. Spašavaju životinje iz laboratorija, zooloških vrtova, farmi s kojih se šalju u klaonice… Također kao mete napada su i trgovine krznom, mesnice, cirkusi, a u Velikoj Britaniji gdje je animal friendly stav najdalje otišao blokiraju se i sami transporti životinja u klaonice. U Velikoj Britaniji se posebno organiziraju sabotaže lova na životinje, koji je tradicionalna zabava aristokracije. Prvi su na udaru laboratoriji u kojima se životinje muče elektrošokovima, raznim kemikalijama i ostalim oblicima torture. Njihova patnja i bol su neopisivo razočaranje za ljudsku vrstu, ali u svijetu još uvijek vladaju antropocentrične kategorije. Prije uništenja laboratorija, ALF-ovci često snime inkvizicijsku prostoriju i ukradu video snimke pokusa, što onda puštaju u javnost.

Mnogo pokusa je zbog zgražanja javnosti prekinuto. Pokuse zbog kozmetike i hrane ne može opravdati nikakav znanstvenik, no oni se ipak i danas nastavljaju. U Britaniji je 1988. godine izvedeno 588.997 mučenja da bi se testirali lijekovi i drugi materijali, a od tog broja 281.358 nije imalo nikakve veze s medicinskim ili veterinarskim proizvodima.

Tako su majmuni izlagani radijaciji i elektrošokovima u raznim vojnim bazama, Draizeovim testom se na očima zečeva ispituje iritacija deterdženta, dupini se koriste za iste stvari, majmuni su šopani Mars čokoladicama kako bi se proučavalo ispadanje zuba…

Vivisekcijom se svake godine ubije preko četiri milijuna laboratorijskih životinja. Na farmama u Britaniji se svake godine zakolje 400 milijuna pilića, 24 milijuna puradi, 14 milijuna svinja, 14 milijuna ovaca, tri milijuna teladi i milijun zečeva. Direktni pritisak ALF-a, drugih animal liberation grupa i aktivnih pojedinaca dao je doprinos spašavanju životinja i prekidu daljnjih pokusa.[14] Krajem osamdesetih korporacije kao što su Benneton, Revlon, Max Factor, Christian Dior… bile su prisiljene objaviti moratorij ili potpuni prekid svih testiranja svojih proizvoda na životinjama. ALF izravno udara na diskriminacijski sustav prema životinjama, a spašene životinje se dalje šalju na farme i utočišta gdje se njeguju, po kućama ili se puštaju u prirodu pazeći da se ne naruši ekosustav. Velika većina životinja koje se spase, uglavnom ubrzo umiru zbog posljedica laboratorijskih strahota. Njihov život se može usporediti samo sa životom/životarenjem u nacističkim logorima smrti. Ekonomske štete raznih agencija, laboratorija, prodavaonica, korporacija… dosežu enormne cifre, pa država angažirano progoni aktiviste i simpatizere ALF-a smatrajući ih klasičnim teroristima i mizantropima, te su mnogi u zatvoru. ALF te sve optužbe drži smiješnima, pogotovo zato što u svojim akcijama ne idu ozlijediti nekoga, već spasiti. Do danas je jedan aktivist poginuo za vrijeme sabotaže lova i jedan za vrijeme demonstracija, a iza ALF-ovih akcija nikada nije bilo žrtava, već baš suprotno.

 

EXODUS

 

Kada plešem, osjećam kao da mi je trbuh u srcu, kao eksplozija energije. Možeš plesati kako god želiš. Možeš se okrenuti bez straha jer su svi slobodni, ljudi se mogu izraziti i osloboditi bez straha.
free party, Exodus

 

U lipnju 1992. godine mladi iz Lutona (Engleska) pronašli su tri pokvarena zvučnika, popravili ih, odvezli u šumu i organizirali prvi free party kolektiva Exodus (po pjesmi Boba Marleya) na kojem se pojavilo 150 ljudi. Za samo par mjeseci, na proslavi Nove godine koju je organizirao Exodus okupilo se 10.000 ljudi. Za svaki free party nema ulaznice, već se spremi kutijica u koju svatko može prema osobnoj želji ili mogućnosti ubaciti koliko hoće. Nakon što je prošao prvi free party, grupa je skvotirala praznu robnu kuću iz koje je nakon mjesec dana izbačena. Istog dana su odmah skvotirali farmu Duga livada. Exodus je zbog svog neformalnog pristupa, D.I.Y politike i angažiranosti postao toliko popularan da se sve više ljudi uključivalo u kolektiv. Trebalo je pronaći novi smještaj za sve ljude i napušten hotel se činio kao idealno rješenje. Od doniranog novca hotel je renoviran i opremljen, ali je policija nakon dva tjedna porazbijala sve u hotelu i uhapsila ljude iz kolektiva.

Ipak su se pronašle stare kuće na Brdu spilja. U siječnju 1993. godine 120 policajaca je okružilo samu farmu Duga livada i odvuklo u stanicu svih 36 zatečenih članova kolektiva. No, to je bila i noć kada se trebao održati free party i kada se proširila vijest o uhićenju, 4.000 ljudi se zaputilo prema policijskoj stanici da tamo pleše. Policija je bila nemoćna protiv tolikog broja plesača koji su na taj način protestirali protiv hapšenja prijatelja, te su svi uhapšeni pušteni. Policija je čekala na najmanju grešku, ali svi ljudi su zaista samo plesali kroz noć, bez ikakvih naznaka nasilnih akcija. Poslije se ispostavilo da je jedini muškarac koji je pozivao na razbijanje stanice bio policajac u civilu koji je htio isprovocirati intervenciju specijalnih snaga. Jednom od aktivista podmetnuta je droga na farmi i organizirano mu je suđenje. Policija je tijekom procesa davala takve kontradiktorne izjave da je aktivist Exodusa odmah pušten. Ispostavilo se da to nije jedina namještaljka policije kako bi uništili kolektiv, a to je uzrokovalo javne proteste. Alan Marlow, šef policije, zatražio je rano umirovljenje i od tada je pritisak na kolektiv manji. Novi šef policije je čak izjavio da neće koristiti velike ovlasti koje mu omogućava novi restriktivni zakon, Criminal Justice Act.

Kolektiv je uspio sačuvati skvotiranu farmu, unatoč svim pritiscima i podmetanjima, a sve osobe unutar programa Housing Action Zone Manor plaćaju određenu svotu novaca koja se koristi za renoviranje kuća. Svi stanovnici farme imaju zasebne prostorije za spavanje, a dnevni boravak i kuhinja su zajednički. Djeca iz grada dolaze se igrati sa životinjama na farmi Slobodna zajednica Duga livada, kako sada glasi njeno puno ime. Također se organiziraju različite radionice za djecu, radionice o kooperativama, suživotu, skvotiranju… Exodus je protest protiv komercijalizacije rave-kulture i klubova u kojima se mora platiti skupa ulaznica za ples. Exodus ne zagovara getoiziranje u samodovoljnost i isprazni hedonizam, što je karakteristika mnogih na rave sceni, već političku angažiranost na problemima zajednice, ali i šire. Kada su Bigsa, jednog od aktivista Exodusa, upitali da li će se zaustaviti kad izgrade revoluciju u Lutonu, on je odgovorio: “Ako bi u Lutonu sve bilo u redu, a u Ruandi ne, onda još uvijek imamo posla.”[15] Najljepša stvar je etnička, rasna i dobna raznolikost Exodusa, koji tako postaje kombinacija različitih kultura, životnih iskustava i priča, koje se stapaju u plesu.

1997. godine, u suradnji s ministrom za ceste, Agencija za autoputove je pokrenula postupak izbacivanja Exodusa sa skvotirane farme. Ljudi iz Exodusa su se do 1998. godine suočili s jedanaest upada policije, 25 hapšenja, 55 optužbi, 10 osuda (od toga devet zbog neprijavljenih partyja). 3. studenog 1999. godine farma je zakonski predana na korištenje kolektivu Exodus.

 

U SJEĆANJE NA CLAREMONT ROAD

 

Vidim što je moguće dok stojimo na našoj zemlji, na našoj zajedničkoj zemlji. Vidim što se može učiniti od golog početka i pod najnepovoljnijim uvjetima bez ikakvih sredstava. Ne kalkulirajući i ne čekajući povoljan trenutak ili veliki novac ili konferenciju gdje će se morati potvrditi što nam je činiti. Vidim što se može učiniti, jednostavno čineći to. I kada se okrenem prema ovom nepopustljivo kontrastnom okolišu iza mene, vidim da sve to, dapače, trebamo činiti.
Alan Lithman

 

U Britaniji jedan od najmasovnijih pokreta je onaj protiv daljnje izgradnje autocesta i uništavanja lokalnih zajednica, ekosistema, flore i faune. Dovoljno govori podatak o preko 250 anti-road grupa u Britaniji. Za razliku od gigantskih Greenpeacea, Friends of the Earth i sličnih ekoloških organizacija koje grcaju u birokratiziranosti i impotentnosti, krajem osamdesetih i početkom devedesetih dolazi do eksplozije grassroot, nehijerarhijskih, anarhističkih, usmjerenih na akciju grupa koje privlače svojom neposrednošću i mobilnošću, odnosno spremnošću da fizički zaustave onečišćenje prirode. Tako možemo izdvojiti Road Alert, UK Alarm, Dongas Tribe, London Greenpeace, Earth First… Zadnja grupa se proširila u prvoj polovini devedesetih kroz cijelu zemlju stvarajući mrežu autonomnih grupa uvijek spremnih na akciju, koje nisu imale vidljiv zajednički znak kroz članarine, glasnogovornike, strukturu glasanja, već ih je povezivala svijest o zajedničkom cilju. U Velikoj Britaniji EF sekcija je stvorena početkom devedesetih. Za razliku od svojih američkih prethodnika koji uglavnom naglašavaju potrebu zaštite prirode i očuvanja američkih prirodnih resursa, britanski EF naglašava jače socijalni kontekst svoje angažiranosti, a ne filozofiju Duboke ekologije. Tako zagovaraju decentralizaciju, lokalizaciju proizvodnje, neodvojivost hijerarhijskih odnosa u društvu od odnosa prema prirodi… Stoga je njihova pozicija bliža “socijalnoj ekologiji” Bookchina, nego imenjacima iz SAD-a. Uostalom, prilično ismijavaju New Age filozofiju nekih ekoloških skupina i grupa. Jedan od britanskih EF aktivista, Alex Plows, ironizira scenu sa okupljanja Rainbow grupe kada su se svi okupljeni skupili u krug, primili za ruke te svečano i odlučno objavili da je patrijarhat mrtav.[16] Odlučnost EF-a najbolje je izražena u odgovoru ministru transporta nakon što je ovaj, shvaćajući snagu EF-a, zatražio razgovor s njima: “Pretpostavimo samo na trenutak da možemo potisnuti naše osjećaje gađenja i bijesa, te sjesti pregovarati s vama, ali zapravo, što nam vi možete ponuditi? Kraj industrijskog sistema – možete li nam to ponuditi? Prestanak nasrtaja na život kojeg podupire zemlja – možete li nam to ponuditi? Naravno da ne! Zašto bi onda raspravljali, znamo što ćete nam reći, rekli ste to bezbroj puta prije, mi smo umorni od slušanja.”[17] EF je najbolji primjer stvaranja beskompromisne i revolucionarne ekološke priče, odnosno primjer preobražaja koncepta NIMBY (Not In My Backyard – Ne u mojem dvorištu) u koncept NOPE (Not On Planet Earth – Ne na planeti Zemlji). Time se izražava osjećaj povezanosti s cijelom planetom i svijest o uvjetovanosti zagađenja na Zemlji.[18] Anti-roads scena se zakolutala 1992. godine na protestu protiv autoceste M3 u području Twyford Down, Hampshire. Bilo je to područje s ostacima sela iz željeznog doba i starim antičkim putem pod imenom Dongas, koje je grupa aktivista uzela kasnije kao svoje ime. Twyford Down osim što je ostao poznat po konkretnom otporu kapitalističkoj proždrljivosti, zapamćen je i kao prvo mjesto na kojem je angažirana redarska služba Group 4, koja je bila i ostala izrazito nasilna, pa je čak zabilježen pokušaj silovanja jedne aktivistice. Uslijedile su brojne anti-roads akcije s vrhuncem na protestu protiv rute za autocestu M11.[19]

Claremont road je bila glavna linija otpora protiv izgradnje veze s autocestom M11. Odluka da se ovdje gradi prečica do centra Londona je zaista nerazumna, ako znamo da je ova ruta skratila uobičajeni put za 6-7 minuta(?!), a njena gradnja je koštala 240 milijuna funti. Tih 6-7 minuta vrijedilo je vlastima raseliti preko 1000 ljudi, uništiti 250 kuća, starih kestenovih i drugih stabala, tjeranja ptičica… Akcija protiv gradnje M11 kroz taj dio istočnog Londona trajala je preko godinu dana kada su organizirane protestne akcije, skvotiranje ulice kroz koju je ruta trebala proći, blokiranje strojeva… što je sve rezultiralo jednom od najljepših akcija u povijesti Britanije. Kampanja protiv M11 imala je nekoliko faza. Prva je bila Wanstead, okupacija kestenovog stabla na kojem je sagrađena kućica, a koja je zapravo potpalila iskru za cijelu akciju. Wanstead je Department of Transport uništilo u prosincu 1993. godine. Slijedilo je prvo skvotiranje kuća u okolici koje su činile Free Area of Wanstonia, koji je DoT uništio u veljači 1994. godine. Skvotirano područje poznato pod imenom Leytonstonia rušeno je u proljeće i ljeto 1994. godine, kao i Euphoria, područje kućica na drveću. Claremont road je bila vrhunac kampanje s najvećim uspjehom. Zadnja kuća na ruti M11 je srušena 1995. godine. Claremont road je poslužio kao baza za direktne akcije, a mnogo ljudi je osjetivši divnu atmosferu, odlučilo ostati i živjeti u skvotiranim kućama. Sve kuće u ulici su skvotirane, osim kuće starice Dolly koja je svih svoje 92 godine živjela u Claremont Roadu te odlučila ostati u njoj do samog kraja priključivši se kampanji protiv M11.[20]

Cijela ulica i akcija je bila ukrašena kao TAZ, kao festival s humorom i plesom, s namještajem na ulici, stolom za biljar, pozornicom za nastupe glazbenika i glumaca, tornjevima visokim preko 30 metara, muralima izvan i unutar kuća koje su naslikali razni umjetnici, grafitima, transparentima, kućama na drveću koje su sa skvotiranim kućama bile spojene mrežama i mostovima, vidikovcima… 2. kolovoza 1994. godine u 2 sata ujutro 200 gradskih službenika, 400 djelatnika osiguranja i 600 policajaca uz dodatnu mašineriju započeli su “čišćenje” ulice.[21]

Već dan prije je oko 200 ljudi unutar okruženja počelo pripreme za obranu penjanjem na krovove, blokiranjem lancima, barikadama oko kuća… Policija je čekala dugo u noć računajući na umor i dosadu aktivista, ali čim su krenuli u napad započela je glasna rave muzika iz razglasa i svi su bili spremni. Policija nije bila spremna na takav masovni, ali i organizirani otpor pa su često u nemoći djelovali isfrustrirano i nasilno, udarajući i gurajući ljude s krovova i mostova do kuća na drveću, te su neki aktivisti zadobili teže ozljede prilikom pada. Nekoliko ljudi iz osiguranja je šokirano nasiljem policije počelo pomagati aktivistima. Za otpor je, s obzirom na količinu djelatnika “nereda”, bila izabrana nenasilna taktika, jedino je bačeno na policiju nekoliko flaša i lavora urina. Tijekom tog prvog dana policija je potpuno uspjela očistiti samo ulice, a tijekom druge noći prekinuti dovod struje. No, sutradan ujutro tajni izvor energije je ponovo osigurao struju i žestoki elektronski ritmovi su ponovo grmjeli nebom i cestom, a ljudi po krovovima, kućama na drveću i tornjevima su opet počeli plesati. Struja je došla kroz izgrađeni tajni tunel koji je vodio do skvota u susjednoj ulici, a tuda je tekla i opskrba hranom i pićem. Policija je otkrila taj tunel tijekom drugog dana, ali im je oduzelo vrijeme kontroliranje stražnjih vrtova, kroz koje su aktivisti unutra također dobivali hranu i piće. Podrška je cijelo vrijeme bila prisutna kroz proteste na linijama koje je ogradilo osiguranje i policija. Kroz Claremont road aktivno je prošlo tisuće ljudi, a aktivisti su odolijevali pet noći i četiri dana, pa im je i sam vođa policijske operacije čestitao na izvrsnim naporima. Proces “čišćenja” Claremont Roada, zbog odlične taktike aktivista NO M11 kampanje, koštao je 20.000 funti po satu. Posljednja kuća na ruti M11 autoceste ispražnjena je u srpnju 1995. godine u Fillebook Road Eastu. Otpor i akcije protiv M11 traju i danas.

 

RECLAIM THE STREETS

 

Who are these lunatics?
specijalizirani auto-magazin o RTS aktivistima

 

Kolektiv RTS osnovan je 1991. godine u Londonu s anti-road pozadinom. Tada su usmjeravali svoju energiju na promoviranje vožnje biciklima, besplatan javni prijevoz i smanjenje količine automobila i kritiku samog sistema koji ih gura u prvi plan. Za vrijeme protesta protiv rute za autocestu M11, RTS je radio na razvijanju rješavanja lokalnih problema. Nakon završetka akcije potraženi su novi izazovi za izražavanje protesta protiv autoindustrije. RTS je odlučio manifestirati teoriju TAZ-a i organizirati free party na ulicama Londona kao protest protiv okupiranja grada automobilima, umjesto ljudima, plesom, zabavom, sviranjem… Ovo nije samo protest protiv cesta i automobila, već i protiv same filozofije kapitalizma. U RTS-u su svjesni da više autocesta znači veću potrošnju benzina i prvenstvo naftne industrije, kao i monopol identičnih supermarketa i restorana uz te autoceste. Jedan od RTS aktivista, Paul Morozzo, kaže: “Ono što je nama bitno je povratak, preuzimanje javnih mjesta iz ruku ograničene i privatne arene. Najjednostavnije, to je napad na automobile kao na osnovno sredstvo tog ograničavanja. Radi se o zahtijevanju ulica kao javno sadržajnih mjesta, a ne privatno isključivih i ograničavajućih mjesta za automobile. Ali mi vjerujemo u to u širem smislu, kao uzimanje onih stvari koje su zatvorene unutar kapitalističke cirkulacije, natrag u kolektivne potrebe zajednice.”[22] Na RTS akcijama okupljali su se različiti stilovi ljudi ujedinjeni u želji za slobodnom zabavom. Tako događaj dolaze slaviti aktivisti iz svih područja, razni umjetnici, punkeri, raveri, slučajni prolaznici… Inače ovakve akcije nisu novost u slobodarskoj priči. Polovinom ’60-ih u Nizozemskoj skupina pobunjenih mladih ljudi okupljala se oko imena provosi (od riječi provokacija). Između ostalih akcija prosvjedovali su i protiv gradskog smoga kao simbola potrošačke civilizacije. Tako su provodili “bijele planove” gdje bi bicikle obojene u bijelo ostavljali ljudima na upotrebu, protestirajući tako protiv privatnog vlasništva i automobilske potrošnje. Na njih su se nadovezali početkom ’70-ih kaboutersi (patuljci) koji su zastupali “službu odstranjivanja automobila”, pri čemu bi automobile uklanjali s ulice, zaustavljali promet i bar na kratko stvarali pješačke zone. Istovremeno su sadili drveće usred ulica i parkirališta.[23]

Prvi RTS organiziran je u Londonu 1995. godine u Camden High Streetu. Sudjelovalo je 500 ljudi, dijelila se besplatna hrana, a muziku je osiguravao Rinky Dink, sound-sistem na pedalama. Samo dva mjeseca poslije u Upper Streetu, ulični party je pohodilo 3.000 ljudi koji su ukazivali na problem automobila kao egoističnih i izolacijskih sredstava moderne civilizacije. Na ovakvu provokaciju i masovno okupljanje ljudi koji pronose misao revolucija=karneval[24], laburistička vlada odgovorila je brutalno. Opkolili su ljude s obje strane ulice i počeli ih tuči. Kada su pitali jednog policajca: “Zašto su zatvoreni svi izlazi iz ulice?”, on je odgovorio – “Zato što želimo da se ljudi raziđu.” No, bilo je prekasno. Do trećeg RTS partyja u srpnju 1996. godine organizirano je devet sličnih događanja diljem zemlje. Policija je počela nadzirati ured RTS-a u Londonu i ljudima iz kolektiva je bilo jasno da će biti teže organizirati sljedeće akcije. 1996. godine u srpnju, 8.000-10.000 ljudi je uspjelo stići na tajnu lokaciju i kasnije probiti policijske linije. Bilo je to totalna pobjeda. Najednom su iz svih pravaca nahrupili šareni ljudi blokirajući autocestu M41 punih devet sati. Nasred ceste postavljene su fotelje i ostali namještaj, napravljen je pješčanik kako bi se djeca mogla igrati, a izbušena je i sama autocesta kako bi se u nju zasadilo drveće koje je spašeno iz Claremont roada. Par tjedana poslije u ured RTS-a u Londonu upala je policija, zaplijenila kompjutere i podigla optužbu za uništenje autoceste. Kao što sam naveo, RTS se nije zaustavljao na kritici potrošačkog mentaliteta i kulture automobila, već je ponuđena kompletna kritika potrošačkog društva. Tako se na najljepši način stopila plesna akcija s drugim oblicima protesta u kojima je sudjelovao kolektiv RTS (demonstracije protiv Shella, Motor Showa…). Kontakti su uspostavljeni s drugim ili drugačijim grupama i organizacijama. U jesen 1996. godine otpušteni lučki radnici iz Liverpoola kontaktirali su RTS želeći suradnju.[25] Njihove zahtjeve su odbile sve službene sindikalne podružnice, a suradnjom s RTS-om se stvorila koalicija koju vlast najviše mrzi. U listopadu 1996. godine Liverpoolom su zajednički protestirali radnici i njihove obitelji, ekološki aktivisti, skvoteri, d.i.y aktivisti… U tri dana opsade organiziran je RTS party, demonstracije i blokada luke. Ovakva zajednička akcija bila je najbolji trenutak za predstavljanje RTS zastava sa zelenim (ekologija), crvenim (socijalizam) i crnim (anarhizam) munjama. 1997. je bila godina državnih izbora, te karakteristične pomahnitalosti medija i političara u lovu na lakovjerne birače.

Ponovno u suradnji s liverpoolskim i drugim radnicima, RTS je postao konkretni napad na konzumerizam glasanja za političare, koji samo par dana nakon izbora pobjegnu u ništavilo neodgovornosti i laprdanja o potrebnom strpljenju. RTS je svoju ekološku pozadinu spojio sa socijalnim, političkim pa i svakodnevnim problemima ljudi. Ljudi su pozivani na Two Day Festival of Resistance s osnovnom porukom Never Mind The Ballots… Reclaim The Streets!, a i ukupna atmosfera je naglašavala protivljenje izborima kao najvećoj prevari, ionako lažljivog društva. Potreba da se istakne protivljenje izborima išla je do poluozbiljne prijevare s tiskanjem 20.000 primjeraka londonskih novina Evening Standard, koje su preimenovane za tu priliku u Evading Standard. Na naslovnici RTS-ove verzije širio se veliki naslov General Election Cancelled. Policija je saznala za tu akciju i tek što su stigli primjerci iz tiskare uhapsila je troje aktivista zbog “izazivanja kaosa i izazivanja opstrukcije na javnim cestama”, te zaplijenila sve primjerke novina. Nakon dva tjedna, samo dva dana prije izbora naštampano je ponovo 20.000 istih primjeraka, te su besplatno podijeljeni. March for Social Justice je otvorio vikend RTS akcije, a predvodile su ga razne radničke grupe i organizacije. 20.000 ljudi se kretalo prema središtu grada koje je bilo poprište sukoba s policijom. Jedan aktivist se uspio uzverati do prozora Ministarstva vanjskih poslova, ući u zgradu i izbaciti hrpu dokumenata i ostale papirologije. Scena je podsjećala na neke revolucionarne priče i događaje. Cijeli dan je bio nekakav čudan hibrid nereda i plesa. Dok bi se jedni sukobljavali s policijom, drugi bi plesali pred Nacionalnom galerijom. I dok je dio rave scene smatrao RTS 1997. godine najboljim ilegalnim partyjem u povijesti, dio ljudi je osjetio razočaranje u podjeli uloga na one koji su se sukobljavali s policijom da bi ostali mogli slobodno i bezbrižno plesati. Ljudi unutar kolektiva RTS nisu bili zadovoljni sa svim aspektima akcije, pa su odlučili razmotriti nove aspekte i taktike za poboljšanje cijele priče te je tog ljeta London ostao bez velikog godišnjeg partyja. No, ovim događanjima zakolutala se iznimno važna suradnja radnika s kontrakulturom. S vremenom je RTS akcija toliko ojačala te se nepovratno proširila na cijeli svijet. RTS je neograničena akcija koju bilo koja lokalna grupa organizira u vrijeme koje joj najbolje odgovara. Akcija zbog svoje festivalske opojnosti i slobodarnosti, neformalnog pristupa i jednakosti svih sudionika, bez podjela na organizatore, posjetitelje ili publiku dobiva se veću popularnost i prihvaćenost u svijetu. Tako se i stvorila potreba za središnjom svjetskom akcijom koja bi pokazala zajedničku želju i potrebe ljudi u svakom kutku svijeta, ali bi predstavljala i osjećaj solidarnosti. Za taj središnji svjetski događaj izabire se datum sastanka najvećih svjetskih sila, bilo da se radi o političkim, financijskim ili drugim moćnicima koje se smatra odgovornima za rastuće siromaštvo u svijetu. Tako je Global Street Party 1998. godine organiziran 16. svibnja kada su se u Birminghamu sastali G-8, a u Ženevi WTO. U Birminghamu je 5.000 ljudi došlo u sukobe s frustriranom policijom, a posebno su policiju ljutili veliki tronošci na koje se aktivisti penju s transparentima, jer ih je teško micati. Pošto su demonstranti blokirali centar Birminghama, sastanak G-8 je prebačen izvan grada. Sljedeći dan je eksplodirala Geneva u kojoj se održavao sastanak WTO-a i proslava 50-godišnjice GATT-a. Više od 10.000 ljudi u Ženevi nije imalo miran party jer su sukobi s policijom trajali cijeli dan, s vrhuncem kada se povorka približila zgradi u kojoj se održavao sastanak WTO-a. 1.000 ljudi je tijekom noći i sljedećih dana uhapšeno, bez obzira da li su sudjelovali u povorci ili ne. U Indiji je preko 200.000 ljudi protestiralo protiv politike WTO-a, a u Brazilu 50.000. U Pragu je 3.000 ljudi došlo plesati s 20 DJ-a spremnih za dobru zabavu, druženje, radost… Policija nije dopustila okupljanje u tolikom broju i sukobi su trajali cijelu noć s konačnom bilancom od oko 100 uhapšenih i nekoliko razbijenih McDonald’s restorana. U Londonu je 5.000 ljudi nesmetano plesalo, a kasnije im se pridružilo i 500 sudionika kritične mase, akcije kojoj je cilj ukazati na prevlast automobila blokiranjem prometnica biciklima, rolama, skateovima… U većini drugih gradova RTS je prošao s pozitivnim plesom. RTS se nezaustavljivo širi, i raduje raznolikost samih akcija s obzirom na mjesto događanja, bez obzira na istovjetna polazišta. Festivalsku povorku ljudi naoružanih željom za ples i slobodom je teško zaustaviti, iako policija često reagira nasilno, bijesna zbog zauzimanja središnjih gradskih trgova i prometnih autocesta. U lipnju su 1999. godine u Haagu uhapšene dvije osobe samo zbog dijeljenja letaka za RTS. 27. lipnja ipak je blokirana autocesta koja vodi u centar grada, a policija je uhapsila gotovo sve sudionike akcije, oko 200 ljudi. S osnovnom porukom protiv monopola i totalitarizma multinacionalnih korporacija, 1999. je godine RTS istovremeno organiziran u više od 40 država u svijetu kroz različite ideje i akcije. U Sydneyu je organiziran na ulici Anti-Business Lunch, u Londonu je Association of Autonomous Astronauts protestirala protiv militarizacije svemira, u Medellinu (Kolumbija) organiziran je sajam u dobrotvorne svrhe… U Indoneziji su, kao i u Senegalu, RTS organizirale grupe i organizacije seljaka, u Bangladešu Nacionalna federacija konfekcijskih radnika/ca koja broji 1,5 milijuna članova, ekološke grupe su organizirale proteste u Izraelu, Zimbabveu, Poljskoj… U Kölnu, gdje se održavao sastanak G-8, 400 dragih gostiju je došlo iz Indije, a posjetili su Njemačku u sklopu People Global Action projekta. 10.000 demonstranata blokiralo je Shellova postrojenja u Nigeriji. Party, karneval i demonstracije protiv kapitalizma organizirani su i u Tajlandu, Bjelorusiji, Urugvaju, gotovo cijeloj Europi, SAD-u, Kanadi…[26]

Na RTS-u se nikad ne zaboravlja na socijalnu i političku pozadinu cijele priče, za razliku od komercijalnih partyja (na primjer Love Parade u Berlinu), gdje ples ima smisla samo kao napad na celulit.[27]

 

 

BILJEŠKE

1 O slobodnom tržištu pogledaj poglavlje o Noamu Chomskom.

2 Vidi: Martinez, E., and Garcia A., What is Neo-Liberalism, vidi na internet stranici: http://www.corpwatch.org

3 Detaljnije o nastanku neoliberalizma, njegovoj povijesti i borbi protiv njega vidi: Globalisation: Origins-History-Analysis-Resistance u Do or Die, No. 8/1999; 35-55.

4 Vidi: Martinez, E., and Garcia A., What is Neo-Liberalism, vidi na internet stranici: http://www.corpwatch.org

5 Sarawak je područje u Maleziji koje nastanjuje 220.000 urođenika/ica živeći u plemenima. Ujedno je to i područje koje sudjeluje u ukupnoj proizvodnji malezijske drvne industrije s 40%. Korporacije sve više preuzimaju kontrolu nad tropskim šumama u Sarawaku. Dovoljno govori podatak da je u razdoblju 1968.-1984. opseg područja pod zaštitom lokalnih zajednica pao s 303 na 56 četvornih kilometara. Kada je početkom ’90-ih ekološki aktivista upitao Jamesa Wonga, ministra okoliša i turizma, a ujedno i vlasnika jedne od najvećih kompanija za preradu drveta (posjeduje preko 300.000 hektara šume u Sarawaku), ne brine li se za klimatske posljedice uništavanja tropskih kišnih šuma, on je lakonski odgovorio: “U Sarawaku ima previše kiše. Smeta mi u igranju golfa.” Vidi: Gedicks, A., The New Resource Wars, 1993; 29.

6 McDonald’s je do sada potrošio oko 16 milijuna funti na slučaj McLibel.

7 Od 1996. godine do danas na McSpotlight internet stranicu ušlo se preko 80 milijuna puta.

8 David Green, senior potpredsjednik marketinga McDonald’s-a u SAD-u je izjavio u sudnici kako smatra da je njihova hrana nutricionistički vrijedna, a isto smatra i za vrećicu bombona. Profesor Wheelock, McDonald’s-ov savjetnik za nutricionizam definirao je pojam junk-food na sudu kao “sve što neka osoba ne voli”, u njegovom slučaju – griz (pšenična krupica). Odvjetnik Rampton je često morao intervenirati kako bi umanjio redikuloznost svojih svjedoka. Vidi na internetu: http://www.McSpotlight.org/

9 Spomenutom bivšem klaunu Giulianiu, jedan od šefova je izjavio: “Idi, uostalom nisi dovoljno McDonaldiziran”. Isto.

10 Isto.

11 Isto.

12 Vidi: Kick it over, No. 34/1994; 29.

13 Najuspješniji otpor OI-ama organizirali su aktivisti/ce iz Amsterdama pri kandidaturi grada za OI 1992. godine. Pod motom – No bread, no games okupili su se u kolektiv Nolympics. U širokom rasponu direktnih akcija od slanja marihuane članovima/icama međunarodnog komiteta OI-a koji su trebali odlučivati o mjestu igara preko uništavanja imovine i postavljanja bombe ispred zgrade Olympic Games Foundation, uspjeli/e su uvjeriti međunarodnu javnost u nepoželjnost igara i u sliku Amsterdama kao opasnog grada. Kao što je poznato, Barcelona je dobila kandidaturu, a Amsterdam najmanje glasova, 5 od 130. Vidi: Vidi: ADILKNO, Cracking the Movement – Squatting Beyond the Media, 1994; 129-149.

14 Tako se učenica srednje škole u Kaliforniji, Jenifer Graham, izborila da zbog prigovora savjesti ne mora secirati životinje u sklopu školovanja. Tu praksu su krajem ’80-ih prihvatile još neke savezne države u SAD-u. Vidi: Singer, P., Oslobođenje životinja, 1995; 207.

15 Vidi: Wakefield, S. & Grrrt, Not for Rent, 1995; 85.

16 Detaljnije vidi: Plows, A., Earth First! Defending Mother Earth – direct style, u McKay, G., D.I.Y. Culture – Party & Protest in Nineties Britain, 1998; 152-173. U godišnjem časopisu-knjizi britanskog EF-a Do or Die, No. 8/1999 izražen je i takav stav da je biocentrizam ideološki isti kao antropocentrizam.

17 Vidi: Otvoreno pismo ministru transporta u Do or Die No. 5/1995.

18 Ekološku revolucionarnu grupu EF možeš posjetiti na internetu: http://www.eco-action.org/dod/

19 Prije i poslije M11 organizirano je bezbroj kampova koji su poslužili kao baza za antiroads akcije: A30-Devon, kamp protiv M77-Pollock Free State, A55-Euroruta kroz Anglesey, M66-Blackburn, zaobilaznica Newbury….

20 Dolly nažalost nije uspjela dočekati kraj rušenja kuća u Claremont Roadu. Poslije prvog dana napada, 2. kolovoza, pozlilo joj je te je prebačena u kuću u susjedstvu. U njenu čast jedan od 30-metarskih tornjeva je prozvan Dolly.

21 O nerazumnosti akcije predstanika/ica vlasti možda najbolje govori količina osoba namijenjenih za izbacivanje iz kuće gospođe Leighton, još jedne od dugogodišnjih stanarki Claremont roada: 11 gradskih službenika/ca, 40 redara i 160 policajaca/ki. Par mjeseci poslije rušenja Claremont Roada, gospođa Leighton je umrla u izbjeglištvu.

22 Vidi: McKay, g., D.I.Y. Culture – Party & Protest in Nineties Britain, 1998; 139-140.

23 Detaljnije o provosi(ca)ma i kaboutersi(ca)ma vidi: Teodori, M.,: Historijat novih ljevica u Evropi, 1979; 159-165.

24 Karneval RTS često slavi prijašnje slobodarske karnevale potlačenih koji ostaju kao nadahnuće: Pariz (1871), Berlin (1919), Barcelona (1936), Budimpešta (1956), Pariz (1968), London (1980, 1981).

25 Liverpoolski radnici su 1998. godine nakon dvije godina otpora ipak potpisali sporazum s kompanijom koja kontrolira luku te je većini isplaćena zadovoljština u iznosu od 28.000 funti. Mnogi su se tokom te dvije godine zadužili i morali su otplatiti dugove. 80 radnika nije dobilo nikakav novac.

26 Vidi internet stranice o RTS kolektivu i akcijama: http://www.gn.apc.org/rts/, http://www.j18.org i http://www.agp.org

27 “Mislim da je muzika osobna i socijalna forma izražavanja. Način na koji se stvara i sam zvuk tiče se ljudi i njihovih međusobnih veza. Od tuda, vidim muziku, svu muziku, kao političnu. Mislim da sva muzika ima poruku, bez obzira da li otvorenu ili skrivenu. Ponakad se to značenje može promijeniti. Tako smo svjedoci korištenja starih buntovnih blues ili rock pjesama za reklame multinacionalnih kompanija.” Andy Diagram, skvoter i muzičar (Honkies, Smart Bomb, Spaceheads) koji kombinira jazz i elektronske efekte uz akrobacije, improvizacije, klaune, komediju. Vidi: Wakefield, S & Grrrt, Not for Rent, 1995; 87.