Snaga utopije : anarhističke ideje i prakse u drugoj polovici 20. stoljeća | Dražen Šimleša

Iva Kraljević

MEDIJI

 

Diskusija o teškim i neugodnim istinama prvi je korak k smislenom djelovanju. Gdje strah od nepoznatog prijeti da nas imobilizira, istina nas osnažuje i potiče na djelovanje!
David C. Korten, When Corporations Rule the World

 

MEDIJSKA PIRAMIDA MOĆI

Opće karakteristike globalnog kapitalizma temeljene su na jačanju ekonomske i političke moći korporacija koje su iznikle kao dominantne vladajuće institucije na planetu, od kojih mnoge dotiču svaku zemlju svijeta te predstavljaju važnu “institucionalnu inovaciju” koja nadilazi barijere državnog suvereniteta i intervencionizma. Posljedica uzrokovana globalnim institucionalnim sistemom jest trostruka ljudska kriza: povećanje siromaštva, socijalna dezintegracija i uništenje okoliša.

Neoliberalizam kao teorijska baza globalnog kapitalizma više je od ekonomske teorije, on je također i politička teorija. Njegove su postavke temeljene na profitu per se, a on se prema Robertu W. McChesneyu ostvaruje kroz dominaciju koju je najlakše provesti upravo u okvirima reprezentativnih demokracija, ali pod uvjetom uspostavljanja kontrole nad demotiviranim, apolitičnim masama, nudeći lažnu političku kulturu zasnovanu na vrijednostima koje promiču korporacije.[1] Postavlja se pitanje: tko će preuzeti ovu odgovornu funkciju posredovanja između onih koji “stvaraju” i onih koji slijede, tko će kanalizirati nove poželjne vrijednosti i implantirati ih novoj potrošačkoj klasi? Kroz ovaj aspekt vidljivo je zašto je postojeći medijski sustav toliko važan za ostvarivanje neoliberalnog “projekta”. Nakon što je stvorena nova baza za poslovne špekulacije i tržišnu ekspanziju globalnih korporacija koje su sve više u stanju krojiti politički i ekonomski profil na globalnoj razini, javila se potreba organiziranja, na isti način vođenog, medijskog prostora. Liberalizacija koja se do sada očitovala u trgovini doživjela je svoju realizaciju u sferi informacija. Deregulacija javnih službi, u koju spadaju i javni mediji, rezultat je tretiranja informacije kao robe. Poput Svjetske trgovinske organizacije (WTO), čije polje djelovanja ostaje uglavnom međunarodna trgovina, stvaranje institucije kao Međunarodno Udruženje za Telekomunikacije (ITU) znači produženu ruku svjetskih trgovinskih institucija, koje će djelovati kao regulativa u procesu uspostavljanja strogo kontroliranog globalnog medijskog sustava, temeljenoga na korporacijskoj “prodaj po svaku cijenu” politici. Trgovina je slijepa za mnoge potrebe zdravog ljudskog društva, a često ohrabruje upravo suprotne principe i aktivnosti od onih fundamentalnih ljudskih interesa. Komentar kolumnista New York Timesa Thomasa Friedmana može poslužiti kao uvodna riječ u procesu iščitavanja jedne od temeljnih paradigmi kapitalističkih društava, a ta bi glasila da sve što ljudi trebaju činiti je uljuljkati se u udobnu naslonjaču, zašutiti i kupovati, a tržište i tehnologija će za njih činiti čuda.[2]

Ekonomsku i kulturnu globalizaciju je gotovo nemoguće zamisliti bez snažne podrške komercijalnog medijskog sustava koji čini sve ne bi li promovirao blagodati “slobodnog” svjetskog tržišta, te poticao jačanje poželjnih konzumerskih navika.

Vjerojatno najbolji način za razumijevanje međuovisnosti globalne kapitalističke ekonomije i globalnog komercijalnog medijskog sistema je razumijevanje uloge marketinga. Marketing je u ovom slučaju postao nepregledan, ali vrlo organiziran transmisijski prostor koji povezuje korporacijske proizvode i usluge s bezbroj tržišta diljem svijeta. Danas količina novca uložena u ovaj sektor višestruko premašuje onaj uložen u proizvodni. U skladu s ovim, ne čudi podatak da korporacije danas troše dva put više novca na stvaranje korporacijski prijateljski nastrojenog potrošačkog publikuma od količine koje države svijeta odvajaju za obrazovne institucije i programe. Sve ovo doprinosi stvaranju globalne potrošačke monokulture, kojom je lako upravljati i manipulirati. Riječi Emilia Azcarraga, milijarderskog začetnika meksičke Televisiae to potvrđuju: “Mexico je zemlja skromnih, vrlo sjebanih ljudi, koji nikada neće prestati biti sjebani. Televizija ovdje ima obavezu unošenja šarenila u njihove živote, pružajući im bijeg od tužne stvarnosti i teške budućnosti.” Proizvodeći ovakvu vrstu simulacije stvarnosti, mediji su, posebice oni televizijski, stvorili moćan kanal za oblikovanje načina života čitavih zajednica. U stanju su kreirati način na koji živimo, kupujemo, djelujemo i razmišljamo. Da su stvari otišle predaleko potvrđuje primjer Coca-Cole, koja je ovdje samo jedna od stotinu korporacija koje se koriste istom ekspanzivnom politikom. Kulturalna kolonizacija drugo je ime za Coca-Coline marketinške poteze, koja je dosegla stadij gdje jedan proizvod može prodavati na isti način, koristeći se istim propagandnim modelom, istom ambalažom i istim porukama, a pritom polučujući isti uspjeh u SAD-u, Indiji, Japanu ili Europi. Coca-Cola je stvorila kult pića; napitak svih napitaka od malo zašećerene vode, nešto ugljičnog dioksida i mnogo, mnogo reklama koje pršte od mladosti, zabave i šarenila, upakiranih u krinku multikulturalnosti i tolerancije. Implikacije koje ima ovakav propagandni scenarij u stvarnosti postaju fatalne za upravo tu šarenilost tradicionalnih kultura, koje se ne uspijevaju oduprijeti valu nasrtljivih poruka, te vrlo brzo bivaju kolonizirane i pretvorene u samo još jedno tržište. Reklamiranje pića, cigareta, odjeće i drugih artikala daleko nadilazi njihovu vrijednost kao proizvoda po sebi. Ovdje se radi o vrlo podlom podvaljivanju čitavih kulturalnih i političkih sklopova koji slave kapitalizam i njegove vrijednosti. Medijski su konglomerati odigrali sudbonosnu ulogu u provođenju tzv. druge kolonizacije, one kulturalne, prodajući ideju o superiornosti zapadne civilizacije i bijelog čovjeka, devastirajući pritom sve one etičke i kulturne vrijednosti koje se ne mogu podvesti pod nju. Helena Norberg-Hodge, direktorica Međunarodnog udruženja za ekologiju i kulturu (ISEC), ističe neke od vrlo negativnih nuspojava ovakve politike. “…ljudi počinju odbijati svoje etničke i rasne karakteristike – počinju se sramiti onoga što jesu. Plavooke Barbie lutke i rahitični modeli s naslovnica modnih časopisa postale su standardom ljepote za žene cijelog svijeta. Danas imamo slučajeve sedmogodišnjih djevojčica u Singapuru koje pate od poremećaja u hranjenju zbog izgladnjivanja. Više nije teško naići ni na slučajeve da se azijske žene podvrgavaju brojnim plastičnim operacijama ne bi li ispravile kose oči… ”.[3] Neke su se Kineskinje isfrustrirane svojim prirodno nižim rastom odlučile na ekstravagandne operacije kako bi dobile koji centimetar više te se približile kultu visokih i gizdavih bjelolikih žena; dapače u Ministarstvu vanjskih poslova Kine to se od njih i zahtijeva kako se ne bi osjećale manje vrijednima (nižima) od diplomatkinja sa Zapada.

“Globalna monokultura opskrbljuje nas iluzijama dok uništava kulture, lokalne ekonomije i održivi način života”, nastavlja Norberg-Hodge, “ona nikada neće moći većinu opskrbiti blještavim životom blagostanja kakvu obećava.”[4] U ostalom, pitanje je koliko je istinski i želimo.

Cijelo to more informacija i slika pomno je odabrano i (pre)oblikovano, vodeći se interesima i političkim opredjeljenjima njihovih “vlasnika”. U ovom slučaju vlasnike informacija čini nekolicina najbogatijih i najmoćnijih korporacija: General Electric, AT&T/Liberty Media, Disney, Time Warner, Sony, News Corporation, Viacom i Seagram, plus njemačka korporacija Bertelsmann.[5] Najnoviji podaci potvrđuju progresivan trend monopolizacije medija od strane najmoćnijih korporacija, a oni danas govore da svega šest globalnih korporacija posjeduje sve komercijalne mainstream medije u SAD-u.

Federalna komisija za komunikacije (Federal Communication Comission) je 1996. sastavila akt nakon čijeg je stupanja na snagu rasprodano preko 4.000 komercijalnih radio stanica. Kada je ovaj akt postao zakonom, korporacije su imale slobodne ruke kupovati medijske kuće, bez ograničenja. Na taj je način jedna korporacija mogla postati vlasnikom onoliko medijskih firmi koliko si ih je mogla priuštiti. Povođenje “zlatnim” pravilom jednog od najutjecajnijih i najbogatijih medijskih magnata, Ruperta Murdocha, “Proširi se ili umri! ”, rezultiralo je uspostavljanjem monopola nad globalnim medijskim tržištem. On se, naime, može pohvaliti zavidnim dijapazonom tvrtki koje posjeduje: pet filmskih kompanija, 24 televizijske postaje, The London Times, the Sun, NY Post, preko 200 novina, te preko 600 periodičnih izdanja koja izlaze u dnevnim novinama, 18 magazina, 11 velikih kablovskih televizija u Europi, Americi i Japanu, nekoliko u Latinskoj Americi, devet izdavačkih kuća, multimedijalne korporacije, dio australske zračne kompanije Australian Airlines, pogon za proizvodnju papira, te jednu farmu ovaca.[6]

Nije potrebno upustiti se u dublju analizu medija da bi uočili neodoljivu sličnost između modela koji se koristi za prijenos reklamnih poruka i onog koji nam prenosi informacije kroz razne informativne programe. Bombardiranje hiperubrzanim, jednodimenzionalnim, vrlo kratkim izviješćima s morem slika koje “govore same za sebe”, upakirane u senzacionalističke naslove i komentare. Jedan od primjera ovakve uređivačke politike je i dnevni list USA Today, za kojeg se može reći da je žrtvovao kvalitetu u korist kvantitete. U svojoj detaljnoj analizi ovih novina, Peter Pritchard ističe: “…novinarstvo za koje se u američkoj javnosti često dodaje opisni prefiks junk-food, pri čemu se misli na izostanak poruke u objavljenim člancima. Umjesto podrobnih članaka, u USA Today nalazimo kratke, lako i brzo čitljive pričice, a čitave novine možemo pročitati u isto onoliko vremena koliko je obično potrebno za konzumiranje obroka u fast-food restoranu. Te novine potvrđuju želju jednog od svojih direktora koji je izjavio da USA Today moraju prodavati novine što bržim tempom”.[7] George Ritzer kao jedan od najvećih nedostataka ovakvih McNovina navodi kraćenje duljih i složenijih tema na svega nekoliko odlomaka, te na taj način veliki dio sadržaja tih članaka, kao i izjava sudionika u događajima, biva drastično smanjen ili se u potpunosti izostavlja.[8]

U suprotnosti s time, izvješća o nasilju i kriminalu na ulicama dobivaju veliki publicitet, praćen senzacionalnim detaljima, insajderskim pričama, uključujući slike osumnjičenih kojima krivnja nije niti dokazana, te s detaljnim opisima počinjenih krivičnih djela. “Da li korporacijski kriminal dobiva toliko mjesta u medijskom prostoru?” pita se Chris Shumway. Koliko se zaista mediji bave temama korporacijskog nasilja počinjenog protiv ljudi (sweatshopovi, otrovni otpad, kršenje radničkih i ljudskih prava)? Da li nam mediji pružaju odgovor na pitanje kako se zaštititi od korporacijske tiranije, te odakle ovim predatorima tolika moć? Shumway nadalje smatra da je cijela stvar vrlo alarmantna, upravo iz razloga što je po izviješćima FBI-a ulični kriminal u opadanju, što se ne bi moglo reći za onaj korporacijski (“čudno” da FBI ne izlazi u javnost sa statistikom o tome), te pogađa mnogo veći broj ljudi od potonjeg. Kao potkrepu, Schumway iznosi podatak kojeg su proveli u National White Collar Crime Centeru, a taj je da je jedno od tri američka kućanstva žrtva nekog oblika korporacijskog kriminala.[9] Kao bivši urednik i novinar profesor Robert Jensen ističe: “Novinari koji izvještavaju o gospodarskim temama, nisu kritičari sistema; u najboljem slučaju oni samo čuvaju njegove granice. Oni izvještavaju o kršenju zakona; ne bave se fundamentalnom istinom tih zakona.” Schumway vođen svojim osobnim novinarskim iskustvom problematizira status novinara, čije su riječi vrlo često pod strogom prismotrom i uvelike sputane uredničkom politikom. Tome u prilog navodi podatke nedavna istraživanja pri Pew Research Centeru. Prema studiji, oko 25% anketiranih novinara izjavilo je da namjerno izbjegavaju priče od velikog značaja, dok gotovo isti broj tvrdi da “omekšava” priče kako bi bile u skladu s interesima njihovih poslodavaca. Njih 41% priznali su da ponekad čine oboje. Ova studija prije svega pokazuje da zbog hiperkomercijalizacije medija i pritisaka koje ona nosi, gotovo polovina ispitanika priznaje da su strah od ismijavanja i potencijalna opasnost koja može ugroziti karijeru faktori koji ih potiču na samocenzuru. Kako uopće kritički izvještavati, kada su ljudi koji bi najviše trebali biti pod povećalom javnosti, i to upravo posredstvom novinara, isti oni koji prijete otkazima i “progonstvom” s vrha piramide moći i koji se ponašaju kao da su mediji sami.

Moć se kreće u smjeru odozgo prema dolje, dakle od većinskog vlasnika, preko urednika, do novinara. Ovako striktno hijerarhiziran model sprečava razvijanje demokratskih vrijednosti unutar jedne radne sredine koja bi po svim pravilima trebala biti dovoljno otvorena na način da dopusti razvijanje suradnje i slobodu izvještavanja. Suprotno tome, novinari su vrlo često prisiljeni potpisati za njih vrlo nepovoljne uvjete, koji poslodavcu smanjuju rizik od “curenja” nepodobnih informacija. Evo kako glasi jedan od njih: “Zaposleni ne smiju davati nikakve izjave koje imaju veze s poslodavcem ili njegovin operaterima, službenicima, dioničarima, agentima, zaposlenicima, sponzorima ili bilo kojom njima pripadajućom mrežom, na način da aludiraju ili vrijeđaju ili imaju bilo kakvu tendenciju vrijeđanja ili reflektiraju nefavorizirajuće mišljenje o nadležnom ili pripadajućoj instituciji. ” To bi značilo da se novinar/ka ne smije kritički ili s nepoštivanjem osvrnuti na instituciju, sponzore, itd. Drugim riječima, zabranjeno im je govoriti slobodno i kritički, uključujući i raspravljanje o nečemu što bi moglo imati negativne implikacije na instituciju, a to znači zabranu najosnovnijeg procesa prikupljanja podataka i istraživanja. Uostalom “zabranjeno im je objaviti bilo što bez znanja i dozvole institucije.”[10]

Upravo zbog toga strukturu mainstream medija možemo shvatiti kao strukturu vrlo nalik onoj totalitarnih institucija.[11] Međutim, cilj mainstream medija odavno je prestao biti informiranje javnosti, da bi glavna pokretačka snaga postao novac. Upravo se zbog novca globalni medijski prostor vrtoglavo pretvorio u najmoćniju medijsku mašineriju koja postaje glasnogovornica korporacijske propagande, koja je javni medijski prostor iskoristila za plasiranje privatnih informacija, točnije reklamnih poruka. “Stvarnost postaje samo još jedna marketinška kampanja.”[12]

Upravo iz ovog razloga novinari svoju karijeru počinju usmjeravati u druge sfere i na taj način žrtvuju svoje stavove, kritičko promišljanje te istraživačku strast za velike novce i prljavu igru. Svjesno preuzimaju odgovornost koju nosi titula plaćenih lažljivaca u svrhu promicanja politički i ekonomski najmoćnijih. Jedna od posljedica toga je “odgajanje” poslušne i indiferentne javnosti, koja uzima točno onoliko koliko joj se i nudi. Na taj se način javno mnijenje izolira od aktivnog sudjelovanja u donošenju odluka koje se tiču života ljudi. Međutim, ovakvo stanje stvari ne može biti opravdanje za ignoriranje problema i opasnosti koje prijete da progutaju i to malo građanske slobode preostale propisanim demokratskim pravilnicima i poveljama.

Veliki zamah na putu ostvarenja moći i bogatstva korporacije duguju agencijama za odnose s javnošću (u nastavku PR, od public relations). One su danas neodvojivi dio korporacijskog ali i državnog propagandnog sistema vođene krilaticom da je najefikasnija propaganda ona koja nije percipirana kao takva. Ova grana marketinške politike svoj razvojni proces započinje već početkom dvadesetog stoljeća, te je bitno vezana za razvoj socijalne psihologije koja ju je opskrbila najnovijim uvidima u psihologiju masa, modusima njezina funkcioniranja i ponašanja, te načinima kojima se može na nju utjecati. Teza koju je predstavila još krajem 19. stoljeća bazirala se na činjenicama da ljudi nisu vođeni racionalnim prosudbama ili bilo kojim namjernim aktom, već onim podsvjesnim, iracionalnim i instinktivnim. Jedan od prvih novinara ovakvoga profila, “čovjek s religioznom predanošću biznisu”, Ivy Lee, tada predstavnik željezničke industrije te Stanford Oil kompanije, uvidio je potrebu za pretvaranjem “neposlušnih” masa u blagonaklono pasivno tržište, te je upozorio da mase sada “vladaju” i “ako nešto ne poduzmemo, ljudi će nam ugrabiti našu moć!”. Stuart Ewen zaključuje da povijest korporacijske manipulacije kroz PR kampanje počinje kao odgovor na prijetnju postojećem sistemu od “napada” demokratskih vrijednosti, te potrebe da se stvori svojevrsna ideološka poveznica između interesa velikog biznisa i interesa obična američkog puka. Ova prijetnja demokracije ostvarivala se kroz razvoj radikalnih radničkih pokreta u Americi tijekom prvog desetljeća 20. stoljeća, koji su postali ozbiljna opasnost za sve veću koncentraciju bogatstva u rukama korporacija. Bilo je to vrijeme organiziranja sindikata, štrajkova i sve većeg jačanja srednje klase. Jedan od prvih primjera efikasne propagande temeljene na “rekonstrukciji” istine koja ide u prilog bogatoj klijenteli odigrao se nakon masakra u Ludlowu, u južnom Koloradu, kada je Nacionalna garda ubila 14 rudara, njihove žene i djecu. John D. Rockefeller, koji je bio vlasnik tog rudnika, u to je vrijeme posjedovao i većinu energetskih resursa u SAD-u. Ovaj je masakr izazvao bijes javnosti zbog toga što je Nacionalna garda djelovala kao privatna Rockefellerova vojska i hladnokrvno umorila nenaoružane rudare i njihove obitelji. Ovdje počinje nerazdvojno partnerstvo Ivy Leea i jednog od najbogatijih ljudi svijeta. Lee je krenuo s objavljivanjem informativnih letaka kojima je uvjeravao javnost da su požare podmetnuli sami rudari, te da su neki od sudionika pobune ionako imali vrlo lošu reputaciju. Leejeva uloga “plaćenog lažljivca” predstavlja bitan početak usavršavanja jednog novog modela manipuliranja javnim mnijenjem.

Jedan od ključnih trenutaka za američku marketinšku i PR industriju, ističe Ewen, bilo je pojavljivanje knjige Waltera Lippmana Public Opinion 1922. godine koja je postala prva sistematična studija metoda kojima si moćnici mogu priskrbiti podršku javnosti za svoje političke poteze. Lippman je svakako jedan od najutjecajnijih umova 20. stoljeća, koji je ujedno bio i savjetnik predsjednicima i mnogim utjecajnim ličnostima, od Wilsona, preko Nixona do Forda. Lippman je smatrao da vođa da bi bio efikasan mora razumjeti način na koji će proizvesti slike koje će se pojavljivati u glavama ljudi ne bi li pridobio njihovo podršku za određene akcije koje su mu u interesu. Simboli su moćniji od ideja. Ako ljudima date ideje, oni će međusobno o njima raspravljati, debatirati. Ali ako ih udarite simbolima samima, heterogenu masu mišljenja moći ćete pretvoriti u homogenu percepciju, odnosno homogenu volju. Ono što je Walter Lippman, tvorac termina proizvodnja pristanka, rekao 1920., kako je ključ uvjeravanja javnosti u intenziviranju osjećaja i degradaciji samog značenja, postalo je modusom funkcioniranja kojeg su prigrlile sve vladine i korporacijske agencije i pojedinci koji su se bavili očuvanjem reputacije i uklanjanjem potencijalne štete izazvane samovoljom i ignorancijom moćnika kojima je jedini cilj bio i ostao profit.[13] Još jedan od interesantnih primjera za uspješno obavljen posao u okviru PR-a koji navodi Ewen, slučaj je Edwarda Bernaya, koji je Lippmanovu teoriju javnog mnijenja stavio u službu što bolje prodaje, od sapuna do cigareta. Jedan od njegovih najvećih poslovnih uspjeha bila je promocija za američku duhansku kompaniju American Tobacco Company, gdje je doskočio jednom od “najvećih” problema onoga vremena: kako potaknuti žene da puše na javnim mjestima. Uz već postojeće kampanje koje su se sastojale od reklamnih oglasa u kojima su doktori savjetovali žene da je cigareta bolja od slatkiša, u svakom slučaju saveznik u borbi protiv suvišnih kilograma. Bernay se odlučio na vrlo razborit korak pristupivši grupi feministkinja, bivših sufražetkinja, s teorijom o tome kako su cigarete zapravo mali falusni simboli, simboli muških prava da puše na javnim mjestima, dok za žene to ostaje zabranjeno voće. U skladu s tim, nagovorio ih je da u znak protesta promarširaju Petom Avenijom noseći zapaljene cigarete kao “baklje slobode”. “Dakle, on uzima simbol muške moći, stavlja ga u ruke žena, natjera ih da marširaju, i odjednom cigareta prestaje biti samo duhan, ukus ili pušenje, ona postaje “sloboda.”[14]

Danas je PR multimilijarderska industrija. Godine 1991., pedeset najuspješnijih PR kompanija u SAD-u odradilo je usluga u vrijednosti od 1,7 milijardi dolara. Cijela industrija upošljava preko 200.000 ljudi u više od 5.000 agencija, i to samo u SAD-u gdje broj ljudi koji rade u ovakvim kompanijama nadilazi broj zaposlenih u novinarskoj djelatnosti.[15] Sharon Beder, autorica knjige Global Spin posebno se bavi važnošću PR-a za korporacije koje imaju debele dosjee kad je riječ o uništavanju prirode kroz eksploataciju, kemijska i druga onečišćenja, te u novije vrijeme sve češćeg manipuliranje putem genetskog inženjeringa i biopiratstvom. Dovoljno je samo iznijeti podatak da je početkom devedesetih suma koju su korporacije izdvajale za usluge PR agencija bila 500 milijuna dolara, da bi se sredinom devedesetih ta cifra udvostručila zbog sve većeg pritiska javnosti i raznih grassroot organizacija za zaštitu okoliša. Time bi ne samo zataškali nanesenu štetu izazvanu njihovom djelatnošću, te zaštitili sebe od “curenja” nepoželjnih informacija u javnost (ovo uključuje zataškavanje brojnih ekoloških incidenata koji su se desili kao posljedica kvara u procesima proizvodnje, odlaganju opasnog otpada, emisiji plinova iz industrijskih postrojenja itd.), već i kako bi u javnosti održavali reputaciju firme kojoj je očuvanje prirode praktički primarni cilj. Ne smije se zanemariti i činjenica da se tri četvrtine američke populacije javno deklarira kao “zeleni”. Kako kaže jedan djelatnik takve agencije: “Lakše i jeftinije je promijeniti način na koji ljudi razmišljaju o stvarnosti, nego promijeniti stvarnost.”[16] Nije rijetkost da PR firme kako bi uspješno obavile posao za svoju bogatu i nestašnu klijentelu formiraju grassroot organizacije u svrhu prikupljanja informacija, praćenja neprijateljskog kretanja, u ovom slučaju aktivista koji se bave zaštitom okoliša, te novinara koji se odmetnu pisati o problemima vezujući uz njih imena odgovornih. Beder iznosi podatak različitih istraživanja koja su pokazala da izjave za javnost (press release) čine bazu ili glavninu vijesti za oko 50% novinara, bilo da se radi o novinama s većom ili manjom nakladom. Valja imati na umu da su izjave za javnost u svojoj biti čiste reklame upakirane u formu vijesti, dakle na prvi pogled djeluju kao olakšavanje posla novinarskoj struci, pružajući im uvid u sve potrebne informacije, dok su u biti čista promocija interesa klijenta. Cijela stvar je dobila još jednu dimenziju početkom osamdesetih, kada se započelo s video izvještajima za javnost (VNR, video news release), tako da je ovaj negativan trend zahvatio i televizijski posredovane informacije. Ovaj se potez PR agencija pokazao kao pun pogodak jer rezultati provedena istraživanja iz 1992. pokazuju da se većina Amerikanaca, njih čak 81%, informira upravo putem ovog medija.[17] Upravo su na ovaj način korporacije iskoristile izvješća za javnost, kako ne bi morali plaćati skupu minutažu za plasiranje marketinških poruka. Uostalom termin “izvješće za javnost” zvuči kompetentnije, te se samom sadržaju daje više kredibiliteta. U konačnici, sadržaj ostaje isti, samo je forma promijenjena, a sve opet u korist korporacija. Posljedica ovakve politike je intoksikacija medijskog prostora, nestajanje distinkcija između vijesti i propagande, laži i istine. Ovaj nas zaključak vraća na početak priče o korporacijskoj hegemoniji nad životima običnih ljudi, o kontroli načina na koji razmišljamo i živimo, pa tako i načina na koji kupujemo. Reklamiranjem svojih usluga i proizvoda oni čine više od toga – oni prodaju ideje koje mijenjaju ponašanja i stavove javnosti.

Nadalje bi se mogli upustiti u iznošenje tisuće primjera koji dokazuju da su korporacijski mediji ništa drugo do produžena ruka vojnog, političkog i ekonomskog sektora između kojih gotovo da ne postoje granice. Mediji ispunjavaju svoju funkciju pripremajući javnost za nove ratove, nove političke poteze i nove ekonomske reforme. Problem je jedino u tome što njihove distorzirane poruke dobivene destilacijom laži serviraju kao golu istinu. Od agencije Burson-Marsteller i raznih grupa za lobiranje koje su odigrale ključnu ulogu u promociji Sjeverno američkog sporazuma o slobodnoj trgovini (NAFTA) do propagandnih akcija kako bi se izbjegle sankcije naftnom divu Shellu i nigerijskoj vladi zbog odgovornosti za umorstva Ken Saro-Wiwe i osam Ogoni aktivista, princip je uvijek isti. Uzmimo za primjer Zaljevski rat koji se vrtoglavom brzinom dogodio u virtualnom prostoru CNN-ovih medijskih kanala, a u naše domove dolazio tek u formi nejasnih izjava Ministarstva obrane (Department of Defense). Slike koje smo dobivali o onome što se događalo u Iraku više su nalikovale video igricama nego stvarnom ratu u kojem ginu stvarni ljudi. Veliki doprinos tome dale su neposredno na početku Zaljevskog rata mobilizirane agencije za odnose s javnošću koje su trebale obaviti posao “potpomaganja Pentagonovog friziranja informacija” i u javnosti stvoriti klimu o nužnosti američkih vojnih intervencija. Jedna od unajmljenih tvrtki za odnose s javnošću bila je Hill & Knowlton. Taktika koju su primijenili bila je čista obmana. Naime, uvježbavali su mladu Kuvajćanku za svjedočenje pred Kongresom, gdje je iznijela strašne priče o brutalnosti iračkih vojnika koji su djecu izvlačili iz inkubatora i ostavljali “da umru na hladnom podu”. Ova se strategija pokazala vrlo efikasnom u pridobivanju javnog mnijenja i stvaranja podrške ratu. Znakovito je da ovi iskazi nikada nisu činjenično dokazani, dok je identitet djevojčice koja je svjedočila ostao skriven. Tek se kasnije saznalo da se zapravo radilo o kćeri veleposlanika Kuvajta u SAD-u, koja u to vrijeme nije niti bila u Kuvajtu.[18] Drugi nam primjer otkriva jednu od najvećih ironija NATO-ova blietzkriega protiv Jugoslavije 1999. u kojem je jedan od strateških ciljeva napada bila zgrada javne televizije, uz objašnjenje da je mašina za proizvodnju laži u službi Jugoslavenskog vojnog aparata. Istovremeno smo dobivali informacije koje su dolazile iz strogo kontroliranih izvora NATO stožera, koje su pak nekritički preuzimane od strane mainstream medija u zemljama NATO-a.[19]

Možda najslikovitiji primjer moći i kontrole koju izaziva organizirana medijska kampanja, ovoga puta pokrenuta od strane jednog državnog sistema, jest kreiranje specifičnog psihološkog ekvilabrijuma u SAD-u nakon 11. rujna. Rat koji se započeo medijskim spektaklom, zabijanjem dvaju aviona u tornjeve Svjetskog trgovinskog centra (WTC-a) i vojnu meku Pentagon, nastavio se odvijati u nekom virtualnom prostoru posredstvom strogo cenzuriranih slika, zbog čega ne začuđuje što u tim slikama nije bilo mrtvih, ranjenih i prognanih.

Riječ je o općoj mobilizacija medija i aparata propagande, koji su na najbrutalniji način iskoristili očaj, strah i tugu u svrhu stvaranja masovne mržnje prema svemu i svima koji pripadaju islamskom svijetu. Konačni rezultat bio je val patriotske histerije kojom je zadobivena podrška javnosti za osvajanje novih ratnih trofeja, za opravdavanje nasilja nad ljudima i rušilačke pohode “pametnim bombama”. U ovakvim uvjetima jedan si arogantni vladar može dopustiti obznanjivanje ultimatuma svijetu: “Ako niste s nama, znači da ste protiv nas!”

Umjesto da propituju sistem, kritički se osvrćući na njega, mainstream mediji su postali glavne uzdanice istog, stojeći na isturenim linijama i braneći njegovu opstojnost.

Nakon iznesenih činjenica možemo samo zaključiti da je srušen još jedan mit o slobodi medija, slobodi kojom se diče društva s tzv. razvijenim demokracijama. A upravo je u tim razvijenim demokracijama u kojima je cenzura, inače klasična metoda totalitarnih sistema, deklarativno zabranjena, iznikla jedna mnogo suptilnija i “demokratičnija” metoda cenzure – manipulacija. Iako su meta i jedne i druge ljudi, za manipulaciju nije potrebna sila kojom bi se provodila, jer se zasniva na pristanku masa. Upravo su ovaj aspekt kontrole prigrlili korporacijski mediji i iskoristili kao oruđe i oružje za stvaranje apolitične i indiferentne javnosti. Uostalom, kako i sam Orwell piše: “Ako sloboda bilo što znači, ona znači pravo da se ljudima kaže ono što ne žele čuti.”

Razumjeti agendu mainstream medija znači razumjeti taktičke poteze korporacija u svrhu uspostavljanja informacijskog backgrounda koji će uroditi efikasnom manipulacijom. Kako bi započeli bilo kakav oblik konstruktivnog otpora postojećem stanju, trebamo naučiti jezik i simbole kojima se svakodnevno oblikuju slike u našim glavama. Andy Rowell, autor knjige Green Backlash naglašava: “Većina nevladinih udruga i aktivista ne shvaća na koji način korporacije manipuliraju njima putem PR kampanja. To je fundamentalna strateška greška.”[20]

Sagledavajući postojeće stanje unutar dominantnih medijskih modela, uviđamo neprocjenjivu važnost stvaranja novog, prvenstveno moralnog ustrojstva medija. Dakle, analizirajući postojeću medijsku formu lako je zaključiti da samo promjena sadržaja ne znači mnogo. Pokušajmo razumjeti što se dešava s informacijom koja sadržajno odudara od prevladavajućeg medijskog mind seta i pokušava problematizirati npr. korporacijsko nasilje ili globalni otpor ratu. Privremeno, ona u postojećoj medijskoj formi dobro funkcionira i dopire do publike. Njezina je pozitivna strana ta što će publika naviknuta na ovu formu lako razumjeti njezin sadržaj, tako da je infiltracijska sposobnost taktike korištenja postojećih medijskih struktura važna i moćna. S druge strane, dotična je medijska forma sputava u smislu da je ta informacija i dalje upakirana u senzacionalistički, plitak i jednostran sustav. Dakle, ovdje ne smijemo stati. I sama se forma mora mijenjati, što naravno znači ne rekonstrukciju postojeće forme, već stvaranje jedne potpuno nove paradigme medijskog ophođenja. Ona u sebi treba sadržavati fundamentalne vrijednosne promjene, te od same publike zahtijeva kvalitativan pomak s pozicije pasivnog konzumiranja u poziciju aktivnog promišljanja primljenog sadržaja. Koliko god se ova prekretnica činila nedostižnom, u nastavku teksta bit će riječi upravo o nekim konkretnim primjerima koji pokazuju koliko smo blizu ideji o istinski slobodnim medijima.

 

MREŽA KAO AKTIVISTIČKO POLJE – STVARANJE ALTERNATIVNIH MEDIJSKIH KANALA

 

Obični ljudi se pojavljuju na vijestima samo na trenutke – kada ubiju nekoga ili kada oni sami umiru. Ovako dalje ne može… Odgovor ovom čudovišnom medijskom monopolu čini životni posao, politički projekt i svrhu nezavisnih medija: neka se istina sazna. Ona postaje sastavni dio otpora protiv laži.
Subcommandante Marcos

 

Koncept umreženih računala i komunikacije posredovane njima stvoren je prije nešto više od tridesetak godina, u vrijeme kada je današnje poimanje i uporaba osobnih računala bio čisti science fiction. Počeci Interneta, koji je u ono vrijeme više nalikovao svojevrsnom intranetu, nalazimo u obliku ARPANET-a, decentralizirane mreže kompjuterskih sustava u funkciji hladnoratovske (vojne) politike. Usporedo s vrtoglavim razvojem računalne tehnologije, kreiranjem world wide weba 1993. započeta je revolucija u virtualnom prostoru informacija. Isprva neugledan i relativno težak za uporabu, ali ipak način da se povežu informacije, da bi u naredne četiri godine prerastao u najvažniji medij za javno izražavanje ikad kreiran, čija je ekspolozivna ekspanzija bitno promijenila poimanje i korištenje Interneta. Danas je Internet horizontalno strukturiran sustav umreženih računala koja kreiraju, razmjenjuju i dijele milijune simbola, podataka i ideja. Upravo ovo horizontalno ustrojstvo “dozvoljava” čitav dijapazon sadržaja koji ga sačinjava.

S jedne strane svjedočimo procesu nastajanja virtualne inačice globalnog medijskog sustava, koji je uspješno transponirao vlastite vrijednosti koristeći se novim tehnologijama u svrhu učvrščivanja vlastite pozicije kreatora odnosa društvenih i političkih snaga. S druge strane, marketinška se industrija proširila Internetom poput raka zauzimajući strateške pozicije za nove medijske ratove. Ovo vodi k transformaciji “novog” medijskog ekvilabrijuma u smjeru uspostavljanja globalnog virtualnog hipermarketa u kojem možete kupiti doslovno sve; od knjiga, ljekarija za mršavljenje, igračaka i automobila do vulgarne zabave za pedofilske oči, odmora na Karibskim otocima te nekretnina. Armand Mattelart u svojoj knjizi Networking the World 1794-2000 u Internetu vidi jedan novi put koji državi može pomoći pri izlasku iz krize: “…u naše vrijeme tehnologija nudi rješenja globalnih problema. Krajem sedamdesetih nacionalna je država napadnuta s dvije fronte: optužena je da je postala prevelika da bi rješavala male probleme ljudske egzistencije, te da je premala za rješavanje onih velikih… kao izlaz iz ovog dvostruko bezizlaznog stanja informacijska i komunikacijska mreža postala je rješenje.”[22]

U vrijeme prije Interneta kakvim ga danas poznajemo vojno-tehnološka elita nije bila jedina koja se koristila ovim novim kanalima. Ljudi koji su sebe doživljavali kao kontrakulturnu i kontrapolitičku protutežu mediokritetskoj paranoji tipa “neprijatelj nikada ne spava”, sredinom osamdesetih su uronili u brisane prostore optoelektroničkog svijeta koristeći se kompjuterski posredovanom komunikacijom kroz prve inačice PeaceNeta, news groupa i tzv. Bulletin Boardova. UseNet je kreiran kako bi aktivistima omogućio nesmetan javni protok ideja i razmjenu informacija bez obzira na fizičke granice. Danas UseNet znači opstojnost za 30.000 raznih newsgroupa, otvara prostor za razmjenu informacija svima, od kolekcionara antikviteta do radikalnih političkih grupa.

Osvrnimo se na Bilwetov Arhiv Medija u kojem navodi tri načina djelovanja onih koji odbijaju prihvatiti sljedeće stanje: “Spoznaja o postojanju dvaju paralelnih svijetova, svijeta medija i svijeta klasične stvarnosti uči nas da je sve što iz lokalnog okoliša završi na polju visoke tehnologije već unaprijed onesposobljeno. S druge strane, jasno je da je svaka pozitivna akcija poduzeta na razini svakidašnje stvarnosti može samo pojačati želju da se sve ostavi kako jest. Tolerancija i ravnodušnost održavaju isti poriv – odvojiti vanjski svijet od one razine svijesti na kojoj se spoznaje povezuju s konzekvencijama. Informacija više nije oružje, nego arsenal u kojemu se trajno nalazimo.”[23] Dakle ta tri načina otvaraju mogućnost djelovanja; unutar medija, protiv medija i izvan medija. Ovo prvo podrazumijeva ulaženje u medijsku stvarnost i “rastakanje medija prožimajući ih eksplozivnom tematikom”. To bi značilo podvrgavanje postojećih medija drugačijim pravilima i strategijama “za obranu njihova stvarnosnog potencijala”, napadajući između ostalog i “public relations dogmu”. Takvi suvereni mediji, kako ih naziva Bilwet, više ne žele oblikovati i prisvajati određenu publiku, već joj pristupaju s pretpostavkom da publika u svojoj emancipiranosti ne vjeruje onome što dobiva od postojećih medija. Suvereni mediji žele ljudima učiniti dostupnim novooslobođeni medijski prostor, a njihov “cilj i legitimacija ne leže izvan medija, nego u ostvarivoj totalnoj dekontroli”. Druga se opcija temelji na uspostavi privremenih autonomnih zona (TAZ) kojima je cilj izazvati “radikalni kratki spoj između paralelnih svjetova tako da se obnovi jedinstvo planete, makar na nekoliko trenutaka”. Ovaj antimedijski pokret želi uspostaviti novi odnos kategorija istine i laži, a sve u vjeri da je svaka informacija zapravo dezinformacija. Svojim sabotažama oni privremeno ukidaju komunikaciju posredovanu medijima i bilo kakvu transmisiju informacija medijskim kanalima, onemogućujući telefonske i elektronske komunikacije, kamere te ostala sredstva “svakodnevne represije”, ubacujući, na primjer, viruse u računalne mreže. Interesantan primjer su aktivistički performansi, koji su usmjereni protiv sve frekventnijeg nadzora javnih prostora video kamerama. Kamere za nadzor s instaliranim programima koji su u stanju identificirati osobu povezujući se s policijskim bazama podataka, koje pružaju kompletan uvid tko se i gdje kreće, sve su uobičajenija pojava u javnim gradskim prostorima. Funkcija konstantnog nadgledanja javnih površina koju obavljaju tvrtke poput Earthcama dio su projekta “rata protiv terorizma” pod parolom “promatramo vas radi vaše osobne sigurnosti”, nailazi na sve žešći otpor aktivista i aktivistkinja koji nastoje ometati rad ovakvih nadzornih punktova. Ova se antimedijska gerilla služi medijima ne bi li ih “ukinula”, odnosno onesposobila. Ali po Bilwetu njihova aktivnost nije usmjerena na medije same, već na ljude. Treću opciju čini izvanmedijsko djelovanje, za koju autor tvrdi da je nemjerljiva i nedostupna komentaru zbog svoje vječne preobrazbe. “Izvanmedijske operacije ne traže pozornost, a zadovoljene su time što zauzimaju vlastite svjetove”. One za razliku od antimedija ne žele obnoviti društvo.

U nastavku ćemo prikazati na koji način suvereni mediji i antimediji razlažu medijske blokade stvarajući nove temelje za preustroj (su)odnosa informacija – pojedinac – stvarnost, doprinoseći jačanju solidarnosti, političke volje i društvene promjene.

Ako internet shvatimo kao moćno oruđe za realizaciju ovih ideja, uvidjet ćemo vrtoglavu transformaciju pozicije “vlasništva” informacije. Decentralizirana forma Neta onemogućuje zadržavanje i filtriranje sadržaja kroz jednoobrazni sustav informiranja na kojega se oslanjaju mainstream mediji. U najmanju ruku, ona ju bitno otežava. Ako društvene i političke odnose na međudržavnoj i međuljudskoj razini prenesemo u sferu Interneta, vidjet ćemo da se mnogi uspostavljeni odnosi moći mijenjaju te se otvaraju dosad nezamislivi prostori za operacionalizaciju i komunikaciju dosad marginaliziranih društvenih aktera.

U svojem eseju Cyberwar is Coming!, John Arquilla i David Ronfeldt[24] postavljaju polazišnu točku za istraživanje vojnih i civilno-vojnih aspekata informacijskog rata. “Prvi val” ratova bazirao se na borbi za teritorij, “drugi val” ratova vodio se za resurse i proizvodne kapacitete, dok će se “treći val” ratova voditi za pristup i kontrolu informacija. Dakle, ratovi u budućnosti bit će, kako kaže George J. Stein, informacijski ratovi[25]. Arquilla i Ronfeldt razlikuju dva osnovna modusa informacijskih ratova: netwar i cyberwar. Netwar ili mrežni rat se bazira na idejama i epistemologiji, točnije, na tome što se zna i kako se zna. Meta netwara je ljudski um i kao takav predstavlja mogućnost za strateški psihološki rat. Stein smatra da je Hladni rat imao sve karakteristike svojevrsne kostimirane probe za buduće netwarove: Radio Free Europe, The Cominform, Agence France Presse ili U.S. Information Agency nisu bili klasični primjeri propagande, “svaka mogućnost istine zamijenjena je virtualnom stvarnošću, a ona je značila informaciju koja proizvodi željeni efekt neovisno od svoje fizičke realnosti”. Spomenuta publikacija Cyberwar is Coming! predstavlja važnu studiju dvojice analitičara RAND korporacije u kojoj je identificiran problem korištenja cyberspacea od strane grassroot organizacija kao novog područja za operatere zadužene za nacionalnu sigurnost. Terminom netwar ili mrežni rat označili su djelovanja autonomnih grupa, posebice aktere raznih socijalnih pokreta koji se služe informacijskim mrežama kako bi “koordinirali akcije utjecanja na državnu politiku i/ili borbe protiv nje”. Ronfeld nadalje ističe da “neki od najpredanijih korisnika novih komunikacijskih mreža i tehnologija, pripadaju radikalnoj ljevici ili socijalnim aktivistima… ” koji se najčešće bave ljudskim pravima, mirom, zaštitom okoliša, radničkim pravima, zaštitom potrošača, imigrantima, te problemima rasne i rodne diskriminacije. Mrežni rat može uključivati, između ostalog, “političke i kulturalne subverzije, decepcije ili upletanje i ometanje rada lokalnih medija”. Da su Arquilla i Ronfeldt znali o čemu govore idu u prilog teze iznesene u istaživanju, da ovakvi mrežni ratovi mogu dovesti do pojave pravih kibernetskih ratova, koje objašnjavaju kao vojne konflikte temeljene na posjedovanju informacija, njihovu rukovođenju i plasiranju. Nepunih godinu dana od objave ovoga profetskog djela, na prvi dan 1994., ujedno i dana stupanja na snagu Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini (NAFTA)[26], započeo je ustanak stanovnika meksičke pokraijne Chiapas organiziranih u Ejercito Zapatista de Liberacion National (EZLN). S jedne strane zapatistički pobunjenici predstavljaju iskonski otpor domorodačkih plemena koja se bore protiv kolonijalizma i eksploatacije, neumoljivih sila globalnog kapitalizma, zahtijevajući pravo na vlastitu zemlju i slobodu, vlastitu kulturu i običaje. S druge strane, desilo se ono neočekivano. Organizirani seljački pokret odabrao je strategiju koja se najmanje očekivala – informacijski rat. Izjava koja je poslana Internetom, da ukoliko Meksiko želi dočekati investicije u svojoj zemlji mora odkloniti i ugušiti zapatistički ustanak, koji je percipiran kao smetnja ostvarenju “slobodne trgovine”, izazvala je strahovit pritisak na meksičku i američku vladu. Meksička je korumpirana vlada činila sve kako bi protok informacija podvrgla strogoj kontroli, te je nastojala da sve slike odaslane javnosti budu upućene sa režimske Televisiae. Dakle, s jedne strane vojna represija, a s druge žestoka kontrola medija. Ubrzo nakon odluke tadašnjeg meksičkog predsjednika Salinasa da uputi oružane državne snage kako bi ugušile ustanak, Chiapas je svijetu putem Interneta uputio poziv u pomoć. Aktivisti i aktivistkinje cijeloga svijeta mobilizirali su snage umrežavajući svoju solidarnost i odlučnost pokrečući razne newsgroupe, liste za diskusiju i web stranice, koje su svakodnevno prenosile slike i misli iz Chiapasa. Uz logističku podršku lokalnog Internet providera La Neta, zapatisti i zapatistkinje su učinili nevažnima sve geografske i političke granice između Chiapasa i ostatka svijeta. Ubrzo je želja režima da u potpunosti izolira događaje i informiranje o njima propala. Aktivirali su se i brojni nezavisni novinari i novinarke, koji su se priključili nakon što su ih preplavili aktivistički faxovi i elektronska pošta koja je sadržavala fotografije i vijesti o borbi zapatističkog naroda protiv Salinasove samovolje. “Naše su riječi naše oružje!” poruka je koja je bila jača od oružja režimske meksičke vojske. Ovaj je pritisak uspio prisiliti meksičku vladu na pregovore te je ljude sačuvao od brutalnog masakra na koji se pripremala vojska.

Borba zapatista i zapatistkinja koja je vođena kako u virtualnom, tako i u fizičkom prostoru postala je jednim od najvažnijih primjera uporabe računalnih i komunikacijskih sustava od strane grassroot socijalnih pokreta, te je začela sjeme jedne nove revolucije – elektroničke. Netwar je doživio svoju prvu zbiljsku realizaciju koja je inspirirala i pokrenula mnoge konstruktivne diskusije o novom obliku otpora novom svjetskom poretku. Međutim računalna komunikacija činila je samo jedan dio sofisticirane upotrebe elektroničke tehnologije. Zapatistički pokret solidarnosti aktivirao se i u produkciji videa, knjiga i brošura sačinjenih od sabranih interviewa, muzike, poezije… bilo putem CD-ROM-ova ili putem malih piratskih radio postaja. Zapatistički ustanak dokazuje važnost Interneta i korištenja nepreglednih prostranstava infosfere gdje se odnosi snaga vođa i vođenih, privilegiranih i potlačenih mogu vrtoglavo promijeniti. Informacijska revolucija, nastavlja Ronfeld, “…ukida i erodira hijerarhijsko ustrojstvo unutar kojeg djeluju institucije. Ona raspršuje i redestribuira moć, najčešće u korist onih koje često smatramo malim i slabijim igračima.” Upravo zbog ovog ne čudi da brojni analitičari, poput onih iz RAND korporacije, ubrzano rade na razvoju strategija ne bi li se državni sistemi sačuvali od nove pošasti – cyber aktivizma.

Ovi događaji čine početak organiziranog djelovanja manifestiranog kroz elektronički građanski neposluh. Kao što smo vidjeli prethodno u tekstu, slični su pokušaji postojali i ranije, ali ovo su definitivno prvi koraci u omasovljavanju jedne produktivne strategije, koja će u narednom periodu postati glavno oružje brojnim aktivističkim grupama. Bit novih medija jest povezivanje ljudi, ideja i informacija, čiji bi protok i komunikacija bili doslovno nemogući zbog realnih fizičkih ograničenja.

Veliki poticaj rastakanju piramide moći, barem kad je riječ o posjedovanju informacija i tehnologije, daju i softwarei koji su razvijeni iz jednog potpuno drugačijeg poimanja vlasništva i slobode od one koju propagiraju korporacije i rigidne državne institucije. Oni ruše granice koje su nametnute patentima na intelektualno vlasništvo i raznim copyright sistemima zaštite kako bi se profit kontrolirano kanalizirao u određene povlaštene ruke. Razvijanjem freewarea i sharewarea[27] promijenjena je paradigma konkurencije i kompeticije, te je zamijenjena konceptom suradnje koji prestaje biti ekskluzivnan, već inkluzivan. GNU Manifest, kojeg je napisao Richard Stallman na početku svog projekta stvaranja novog softwarea, sadrži bitne odrednice spomenute koncepcije: “Smatram da je zlatno pravilo ove priče da ako se meni sviđa određeni program moram biti spreman podijeliti ga s drugim ljudima kojima se također sviđa. Prodavači softwarea žele raskoliti korisnike time što zahtijevaju od svakog pojedinog korisnika da pristane na to da program ne smiju dijeliti s drugima. Ja odbijam na ovakav način razbiti solidarnost s drugim korisnicima.”[28]

Govoriti o virtualnim prostorima novih elektroničkih revolucija, a ne spomenuti ulogu njegovih suverenih “vladara” doslovno je nemoguće. Stoga ću u nastavku govoriti o važnosti i značajkama jedne guerrillske (kontra)kulture koja se cyberspaceom koristi kao prostorom za protudržavne i antikorporacijski usmjerene aktivnosti. Inspiracija marginaliziranim junacima cyberpunk literature iz sredine osamdesetih kreirala je stvarni pokret koji je postao dijelom kompjuterskog podzemlja. “Uvjerenje preneseno iz cyberpunk romana pokazuje politički i kulturalni konflikt u koji su uključeni cyberpunkeri: tehno-sistem koji napada sve više aspekata svakodnevnoga života. Biti subjekt unutar tog tehnosistema, živjeti na njegovim marginama i uvidjeti zavjere unutar njega, predstavlja bazu identiteta koji pripada cyberpunkerima.”[29] Da cyberpunkeri spadaju pod definiciju socijalnog pokreta dokazuje i teza da je socijalni pokret mreža neformalnih interakcija između pojedinaca, grupa i organizacija čija je baza zajednički kolektivni identitet, uključenih u politički ili kulturni konflikt.[30] Cyberpunk je dakle društveni pokret sačinjen od specifičnih podgrupa, s često vrlo različitim interesima, dok su sami cyberpankeri usmjereni na poduzimanje subverzivnih radnji kako bi nanijeli direktnu štetu Sistemu. Oni vjeruju da raširena uporaba shema za kodiranje koje je vrlo teško “razbiti” omogućuje stvaranje “područja privatnosti” u koje Sistem ne može prodrijeti.[31] Ovi cyberaktivisti i/ili hacktivisti, kako se još nazivaju, okupljeni su često u neformalne grupe ili organizacije, od kojih su poznatiji “EFF” (Electronic Frontier Foundation – http://www.eff.org), “CCC” (ChaosComputerClub) koji djeluju u Njemačkoj (http://www.ccc.de), te “Hacktic” u Nizozemskoj (http:// www.hacktic.nl). Ostali su okupljeni oko nekih E-zinova, koji su se razvili iz klasičnih punk fanzina, neki od njih su: Mondo2000, bOING-bOING, Wired, SF EYE, Phrack, 2600 Magazine i 21C.

Spomenimo teoriju medija koju daje Douglas Rushoff, a vrlo je popularna među cyberpunkerima: “Aktivisti danas medije vide kao ekstenziju živog organizma. Kao što ekolozi razumijevaju život na zemlji kao dio jednog cjelovitog biološkog organizma, medijski aktivisti gledaju na sferu podataka kao na cirkularni sistem za informacije, ideje i slike.”[32] Ovakvo shvaćanje načina na koji funkcioniraju mediji postalo je poznato kao “informacijska ekologija”. U svom esejističkom prikazu cyberpunk kulture New Social Movement, The Media-Environment and Glocal Resistance, autori govore o fenomenu koji se događa kada vijest jednom uđe u medijsku sferu. Ona, naime ulazi u proces ponavljanja i reciklaže, te može proizvesti neočekivano velike efekte. Jedna od bitnih karakteristika kibernetičkih punkera jest da njihova borba ostaje uglavnom u okviru sistema, te protiv njega koriste njegovo vlastito oružje. “Naš otpor može se definirati kao glokalan”, ističu nadalje autori. Glokalno je inače termin koji su skovali Paul Virilio i drugi teoretičari društva, a cyberpunkeri ga koriste kako bi okarakterizirali prirodu svoga otpora koji je istovremeno globalan i lokalan.

Vrlo je interesantna analogija koju daju autori, da “kao što se grupe za zaštitu okoliša brinu da okoliš ostane sačuvan od onečišćenja, eksploatacije, u metaforičkom smislu cyberpunk možemo shvatiti kao pokret koji se brine za onu drugu prirodu, media-sferu, kako bi bila sačuvana od onečišćenja i eksploatacije.” Jedan od primjera koji potvrđuju ovu tezu jesu organizacija i podrška protesta protiv transporta nuklearnog otpada u Gorlebenu u Njemačkoj, kada je tamošnja vlada regrutirala svoje represivne ogranke koji su trebali cenzurirati radikalne web stranice koje su sadržavale informacije o direktnim akcijama aktivističkih grupa usmjerenih na sabotiranje transporta, a uključivale su podatke o blokiranju željezničke pruge kojom je prolazio teret. Jedna od spomenutih web stranica, navode autori, bila je i www.cyberhobbit.de/cyberpunk/%20 i www.xs4all.nl/~tank/radikal/. Vlada je ovu i slične stranice shvatila kao ozbiljnu prijetnju te je izvršila pritisak na Internet providere da instaliraju posebne filtere koji bi trebali prepoznati stranice s “inkriminirajućim” sadržajem, ne bi li ih se pravovremeno imobiliziralo. Cyberpunkeri su odgovorili masovnim prosvjedima protiv ovakve vrste cenzure te su omogućili pristup informacijama putem drugih servera. Kako se aktivisti, posebno oni koji se bave zaštitom okoliša, često susreću u istim medijskim “vodama” s onima cyber provenijencije pokazuje slučaj WELL-a (Whole Earth ‘Lectronic ‘Link system), koji je počeo s radom 1985. u San Franciscu kao svojevrsni informacijski sustav za mnoga ekološka pitanja. Danas je WELL prerastao u jednu od najpoznatijih zajednica unutar cyberspacea, te jedna od najčvršćih baza otpora unutar virtualnog svijeta. Dakle, možemo zaključiti da su metode kojima se koriste cyberaktivisti, cyberpunkeri i hacktivisti vrlo slične onima kojima se koriste socijalni aktivisti, bilo da se radi o direktnim akcijama ili uličnim prosvjedima. Jedina je razlika što operiraju u različitim okruženjima. Dok jedni blokiraju ulice, drugi blokiraju ili preusmjeravaju protok informacija. Gdje razna fizička ograničenja kao što su policijski kordoni priječe ili otežavaju realizaciju prosvjeda na ulici, prednost prosvjeda na Netu je neograničenost fizičkim prostorom i mogućnost realizacije planiranih akcija iz više mjesta odjednom, bez obzira na stvarnu udaljenost. Za cyberpunkere i druge gerilce virtualnog prostora ne postoji mjesto koje je predaleko niti postoje destinacije na koje oni, uz više ili manje napora, ne mogu stići. Komplementarna primjena direktnih akcija u stvarnom prostoru s onima u virtualnom može završiti s vrlo ozbiljnim posljedicama za atakiranu stranu.

Jedan od možda najboljih primjera direktnih akcija koje su se gotovo simultano odvijale na ulici i u cybespaceu jesu demonstracije u Seattleu od 29. studenog do 3. prosinca 1999., za vrijeme sastanka Svjetske trgovinske organizacije (WTO). Dok su deseci tisuća ljudi na ulicama upozoravali na neprihvatljivu politiku jedne totalitarne globalne institucije koja je velikim dijelom odgovorna za stvaranje temelja korporacijske samovolje i jačanje globalnog kapitalizma, cyber aktivisti su u tišini virtualnih bespuća obavljali vrlo uspješne diverzije, koje su pridonijele prekidu sastanka u Seattleu. Organizacija koja je sponzorirala sastanak WTO-a izjavila je da je njihova web stranica na kojoj su se nalazili podaci o sudionicima, te teme sastanka, bila metom stotine ilegalnih pokušaja napada. Za vrijeme samog sastanka zabilježeno je više od 700 upada, te 54 direktnih pokušaja “rušenja” spomenute stranice. Ovo je primjer takozvanih sit-inova ili zaposjedanja pojedinih stranica u svrhu rušenja ili onesposobljavanja istih, čime je onemogućen protok i korištenje informacija na napadnutom siteu. Ove se akcije mogu usporediti s akcijama kao što su Reclaim the Streets u kojima aktivisti i aktivistkinje zaposjednu određeni fizički prostor, kao što su ulice, te tako, na primjer, sprečavaju kretanje automobila. Ono što se desilo 3. prosinca 1999. ukazuje na ranjivost sistema koji na prvi pogled izgleda u potpunosti nedodirljivo, što potvrđuju i misli Jeana Baudrillarda izrečene u tekstu Duh terorizma: “Što se sustav više ujedinjuje na svjetskoj razini, tako da će na koncu postojati samo jedna mreža, to postaje ranjivijim u jednoj točki (već beznačajni filipinski hakerčić uspjeva svojim prijenosnim računalom otposlati virus I love you, koji je diljem svijeta uništio čitave mreže).”[33] Naime, na ovaj je datum izvršena prava mala sabotaža koja je, bez obzira na činjenicu da je inicirana direktnom fizičkom akcijom, rezultirala pravom mrežnom lančanom reakcijom čiji je cilj bio usmjeren na prekid sastanka. Glasnogovornica WTO-a Liliane Rastello novinarima je nakon akcije izjavila: “Zbog sabotaže koju su izvele neidentificirane osobe, sjedište WTO-a u Ženevi ostalo je privremeno bez električne energije. Prema priopćenju kantonalne policije u Ženevi, malo poslije šest ujutro, dvije ili tri osobe uspjele su ući u trafostanicu smještenu tik do središnje zgrade i izazvati prekid struje. WTO je bio bez struje 45 minuta, no neka računala nisu radila ni nakon ukopčanja.”[34]

Posebnost ove akcije je u tome što se sabotaža dogodila u Ženevi i to napadom na trafostanicu, dok se posljedica odrazila na računalnu mrežu WTO-a, koja je privremeno onesposobljena, a rezultat toga bila je nemogućnost regularnog odvijanja sastanka u Seattleu. Nešto više od godine dana kasnije, za vrijeme trajanja sastanka Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu (WEF), u veljači 2001., hackeri su provalili u računalni sustav i ukrali većinu osobnih podataka uzvanika spomenutog događanja. Među “pokradenim” strankama bili su razni moćnici poput direktora Microsofta Billa Gatesa, Yassera Arafata, sekretara UN-a Kofia Annana, Medeline Albright te Shimona Peresa. Kompromitirajući podaci uključivali su podatke o brojevima kreditnih kartica, brojeve osobnih telefona te podatake s osobnih dokumenata.

Neupućeni su u to vrijeme tvrdili da su se standardnoj postavi antiglobalista sada priključili i cyber antiglobalisti, ali podaci koji su dosad navedeni ne govore u prilog ovoj tezi. Novinar News Factor Networka, Tim McDonald pišući svoju kolumnu o cyberkriminalu zabrinuto obznanjuje da je cijeli incident izašao na vidjelo nakon što su hackeri poslali CD s 161 MB-om podataka ukradenih s forumovog web servera jednom švicarskom tjednom listu. CD se sastojao od 27.000 imena s e-mail adresama i telefonskim brojevima, te listu od 1.400 imena s pripadajućim brojevima kreditnih kartica, te raznim lozinkama uzvanika. Gore navedeni novinar, očito vidno uzbuđen zbog ovakvih antidržavnih istupa cyber vandala, iznosi službene podatke američke vlade da je samo u 1999. zabilježeno 22.144 incidenta usmjerenih protiv američkog Ministarstva obrane. Važno je istaknuti da svaki ovakav napad košta američku vladu 1,5 milijuna dolara, a količina novca koji je uložen za obranu od ovakvih napada premašuje 25 milijardi dolara.[35] Ovakvi upadi postali su toliko česti da je pomoćnik sekretara obrane Art Money prisustvovao Def Con, hackerskoj konvenciji održanoj u Las Vegasu 2000., ne bi li hackere uvjerio da se odreknu svoje “destruktivne” prirode i pomognu državi da se bori protiv svih oblika cyber nasilja kojim se koriste neprijatelji države. Komentar Oxblooda Ruffina, jednog od pokretača hacktivističke grupe Cult of the Dead Cow, govori dovoljno u prilog njihovoj nepomirljivosti spram sistema: “Mi ne radimo apsolutno ništa ilegalno”, pozivajući se pritom na Opću deklaraciju o ljudskim pravima iz 1947., te jednu od njezinih bitnih stavki, a to je pravo na pristup informacijama.

Vođeni željom da informacije zaista prestanu biti privilegija povlaštene manjine i pokretanje inicijativa koje će omogućiti pristup informacijama što većem broju ljudi, neposredno prije početka sastanka WTO-a u Seattleu, na Internetu je osvanuo još jedan projekt formiran u obliku web stranice. 24. studenog 1999. u 16:45 odaslana je u javnost prva poruka “dobrodošli na Indymediu!”,[36] koju su uputili novinari i volonteri Maffew and Manse. www.indymedia.org označila je početak organiziranog stvaranja još jednog grassroot medijskog otpora koji se u nepunih godinu dana rada proširio otvaranjem novih medijskih centara po cijelom svijetu. Kao što govori poruka dobrodošlice: “Otpor je globalan… a web dramatično mijenja odnos između korporacijskih i aktivističkih medija. S nešto jeftine opreme uspjeli smo postaviti website koji će postati konkurencija onim korporacijskim. Pripremite se da vas preplavi val aktivističkih medija iz Seattlea i cijeloga svijeta, koji će vam ispričati pravu priču o tome što se krije iza WTO-a…” Independent Media Center (IMC) nije bio prvi, ali dotad najorganiziraniji i najuspješniji u iznošenju “nove” istine o demokraciji i svim njenim licima. IMC je pokrenut u suradnji raznih nezavisnih i alternativnih medijskih organizacija, te aktivista i aktivistkinja s ciljem da se jednim drugačijim medijskim pristupom poprate prosvjedi. Ovo je bio jedan od prvih projekata koji je trebao omogućiti praćenje događaja na ulicama, direktno od samih ljudi koji su sudjelovali u ovoj akciji. Uz Internet verziju IMC je objavljivao svoje novine, te aktivirao Internet i kratkodometnu radio stanicu.

Danas postoji 71 lokalni Independent Media Center, koji pokrivaju gotovo sve regije i kontinente, od Kanade preko Meksika do Nigerije i Indije, a upravo joj njezina decentraliziranost i horizontalno ustrojstvo dopuštaju nezavisnost svakog pojedinog lokalnog centra. Važnost Indymedie za proces jačanja nezavisne medijske mreže uvidjela je i autorica bestsellera No Logo Naomi Klein koja kaže: “Independent Media Centar čini mnogo više od razbijanja monopola korporacijskih medija u izvještavanju, oni kreiraju i ostvaruju nove medijske modele koji su jedinstveni u svom reflektiranju raznolike prirode jednog novog pokreta. Independent Media Centar je medij koji prelazi granice kao niti jedan medijski network prije.”

Osim međunarodne Indymedie koja pokriva priče i novosti na međunarodnoj razini, lokalni su centri više orjentirani na specifičnu problematiku područja u kojem se nalaze. Velika prednost ove nove alternativne medijske mreže je sistem otvorenog pristupa za sve korisnike i korisnice koji u bilo kojem trenutku mogu na stranice staviti svoju priču, fotografije ili video, što daje veliku slobodu kreiranja sadržaja samih stranica. Dakle Indymedia u punom smislu odražava i podržava ideju medija od samih ljudi za ljude, ovdje ne postoji bilo kakav oblik posredovanja, cenzure ili filtriranja sadržaja kojim se pune stranice. Danas je IMC primjer zaista ujedinjenih napora stotine nezavisnih medijskih centara po cijelom svijetu koji misle i povezuju globalno, ali djeluju i mijenjaju lokalno. Indymedia posjeduje svoju nezavisnu radio inačicu, zatim sekciju koja proizvodi televizijski program putem satelita i posredstvom Freespeech nezavisne televizije, koja čini vrlo produktivnu alternativu klasičnoj kablovskoj i satelitskoj televiziji, dopirući do 9 milijuna domova u SAD-u emitiranjem svog programa 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu. “The Independent Media Centar je grassroot organizacija predana korištenju medijske produkcije i distribucije kao oruđa promicanja i poticanja na društvenu promjenu, socijalnu i ekonomsku pravdu.”[37] Ne čudi činjenica da su ovakvi centri od početka bili meta kako policije, tako i državnih vlasti.

Način na koji operiraju mainstream mediji u tzv. kriznim situacijama bio je jako dobro vidljiv za vrijeme masovnih demonstracija u Genovi održanih u srpnju 2001. u kojima se u tri dana okupilo više od 300.000 ljudi iz cijelog svijeta povodom sastanka najbogatijih zemalja svijeta, koji sebe vole zvati G8. Vrlo važnu ulogu u stvaranju atmosfere straha i negativnog odnosa “običnih” ljudi prema događanjima u Genovi odigrali su upravo mediji poput CNN-a, koji je svakom slikom i svakom riječju sustavno intenzivirao napetost u samom gradu. Genova je bila sve što jedna takva televizijska kuća može poželjeti kao breaking news – krv, suzavac, nasilje, razbijanje. Tko, zašto i kako, to zaista nije bilo bitno, čime se u potpunosti banalizirao jedan iskaz neslaganja s aktualnom politikom najbogatijih zemalja svijeta. U ovakvom medijskom ozračju odjeknula je i vijest o brutalnom ubojstvu dvadesettrogodišnjeg Carla Giuliania. Žalosna je činjenica da se policijska odgovornost u ovom slučaju u medijima nije uopće problematiziralo. Zadnjeg dana demonstracija, kada su se ulice polako počele prazniti, a medijski se reflektori ugasili, izvršena je akcija talijanskih carabiniera s glavnom metom napada: sjedište IMC-a smještenog u prostorijama škole Diaz. Uz objašnjenje da se radi o “leglu terorista” i “skladištu oružja black bloca” brutalno su izmasakrirali sve koji su se tamo zatekli. No, fotografije krvavih zidova i demolirane opreme obišli su globus upravo najviše zahvaljujući aktivistkinjama, novinarima i volonterima Independent Media Centra, u čijim su se izvještajima nalazile najkrvavije pojedinosti i opisi fizički i psihički zlostavljanih i zatvorenih ljudi.[38]

Ovakva medijska kampanja pokrenuta od strane nezavisnih medija imala je vrlo ozbiljne implikacije na percepciju talijanske vlade, koja je u narednom periodu bila prozivana zbog nepotrebnog nasilja specijalaca spram mirnih prosvjednika i novinara. Ne treba spomenuti da je izvještavanje mainstream medija o ovom slučaju bilo totalno mutno i površno, ili je pak podržavalo policijsku teoriju o antiterorističkoj intervenciji i zapravo lokalizaciji anarho-terorističkog djelovanja. Ipak, zahvaljujući posebno video materijalu video aktivista IMC-a i angažmana brojnih civilnih grupa u Italiji i svijetu, neki od odgovornih su bili prisiljeni snositi posljedice za nasilje na ulicama Genove. Neopozive su ostavke podnijeli zamjenik načelnika Državne policije, načelnik antiterorističke policijske uprave te načelnik policijske uprave u Genovi, dok je sam premijer Brelusconi bio izložen vrlo negativnom publicitetu. U konačnici, o policijskoj se odgovornosti i brutalnosti u medijima jako malo govorilo, dok su slike o nasilnim demonstrantima, točnije podivljaloj masi, odaslane u svijet kao razglednica: iz Genove s ljubavlju! S druge strane konstanta koja je ostala nepromijenjena kako prije, pa tako i poslije Genove je ta da mainstream mediji bitno doprinose kriminalizaciji pokreta što je vrlo opasna poruka. Dakle, ako mislite drugačije desit će vam se ovo, jer malo tko da bi iskazao vlastito mišljanje želi biti brutalno pretučen ili ubijen metkom u glavu. Poruka je vrlo jasna: kad drugi put poželite činiti nešto slično, promislite triput!

Upravo zbog slučaja Genova i sličnih iskustava s drugih sličnih događanja, aktivisti i aktivistkinje frustrirani medijskim pristupom ovoj problematici nečesto se fizički obračunavaju s novinarima na terenu, razbijajući im kamere i fotoaparate.

Veliki doprinos liberalizaciji informacijske domene dale su brojne web stranice koje omogućuju jednostavan pristup vijestima iz cijelog svijeta, neopterećenih propagandnim filterima i blokadama. Corporatewatch i CorpWatch[39] samo su neke od stranica čija se domena interesa koncentrira uglavnom na politiku korporacija, njihov odnos prema ljudima, prirodi, radničkim pravima, te iznošenju na vidjelo brojnih afera i zločina koji bi inače bili zataškani i sakriveni od šire javnosti. Uz navedene sitove postoje i oni koji se ovom i sličnom tematikom bave više na teorijskoj razini. ZNet, Infoshop i AlterNet[40] daju svojevrsni znanstveno-teorijski backup, promišljajući društveno-političke aspekte globalizacije, njezine negativne tendencije, te nude različite alternative. Znet je danas prerastao u pravu malu arhivu osobnih promišljanja najeminentnijih mislilaca i teoretičarki našega vremena, pokrivajući teme medija, društva, ekonomije, anarhizma, itd.

U ovom kratkom i donekle pojednostavljenom pregledu postojećih nezavisnih medija koncentrirali smo se na one medijske forme koje se ostvaruju i djeluju kroz platformu koju čini Internet. U nastavku će biti riječi o dva vrlo važna segmenta alternativnih medija, za čiju realizaciju Internet kao manevarski prostor nije nužan.

 

MALE FREKVENCIJE VELIKOG OTPORA

 

Ako ne možeš komunicirati, ne možeš se organizirati, a ako se ne možeš organizirati, ne možeš uzvratiti udarac.
Stephen Dunifer[41]

 

Evo što jedan anonimni aktivist malog piratskog radija kaže o značenju piratskih radio stanica: “Piratska radio stanica nema koncesiju, ilegalna je, te svojim emitiranjem krši zakone države u kojoj je stacionirana. Razlog? Pa tko želi plaćati ogromne svote novca ne bi li dobio koncesiju kada svoj program može emitirati ilegalno i bez rukovođenja regulativama koje određuju programsku shemu, te svu silu uvjeta potrebnih za dobivanje koncesije?” Pojačana aktivnost piratskih radio stanica zabilježena je u Velikoj Britaniji između 1964. i 1968., kada su brojni piratski radiji opstali zahvaljujući vrlo domišljatom triku. Naime, stacionirali su svoju skromnu radio opremu na brodove koji su se nalazili u međunarodnim vodama, te su na taj način vješto izbjegli jurisdikciju britanskog zakona koji zabranjuje djelovanje ilegalnih, odnosno radio postaja bez koncesije. Danas piratske radio stanice postoje posvuda, ali najviše ih ima u Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Nizozemskoj i SAD-u.

Mnogo je vremena prošlo od 1920-tih kada su se u SAD-u počele pojavljivati prve radio postaje čiji je program bio u potpunosti zasnovan na neprofitnoj djelatnosti, a afirmirali su ideje i potrebe “običnih” ljudi. Međutim moć radio valova uskoro su uvidjeli oni najmoćniji te su odlučili iskoristiti njegovu dostupnost i rasprostranjenost za propagandu vlastitih ideja i ciljeva. Kao posljedica toga, koncesije za frekvencije dobivali su samo oni, po njihovim kriterijima, najpodobniji i najisplativiji, dok je većina skupina unutar društva bivala u potpunosti marginalizirana, a narod “najdemokratičnije” zemlje svijeta, čija je sloboda javnog izražavanja zagarantirana Prvim amandmanom američkog Ustava postala samo političkom parolom. Neposredna posljedica ovih radnji bila je gubitak mogućnosti i prostora koji bi ljudima dozvolio da se njihov glas čuje.

Upravo je ovakva ekskomunikacija i izolacija ljudi iz društveno-političkog života rezultirala rađenjem ideje o pokretanju vlastitih radio postaja koje će predstavljati radio od ljudi za ljude. Pojavom malih ilegalnih piratskih radio postaja sadržaj emitiran radio valovima ponovno je ispunjen bitnim temama i problematikom lokalnih zajednica. Ova je priča iznikla iz ideja “malih” ljudi koji su imali i imaju snage reći dosta jednoumlju i prepotenciji moćnika. Piratske radio stanice predstavljaju vrlo hrabar i organiziran projekt koncipiran na DIY[42] osnovi. Dakle, cijela ideja stvaranja malih lokalnih radio stanica pokrenuta je vrlo jednostavnom i “primitivnom” opremom, proizvedenom u kućnim radionicama, koja se sastojala od transmitera od svega nekoliko watta s dometom od par kilometara. Navest ću samo neke primjere koji su u desetak godina bili izvori inspiracije aktivistima i aktivistkinjama koji su bili odvažni krenuti u oslobađanje radijskih valova.

Mbanna Kantako, nezaposleni, slijepi afrički Amerikanac, započeo je s emitiranjem vijesti i muzike crnačke zajednice šest sati tjedno na jednowattnom, neregistriranom transmiteru iz svoje dnevne sobe. Njegov je signal imao doseg od svega jednu milju. U to vrijeme nije bio previše interesantan lokalnim i državnim vlastima, ali dvije godine kasnije, nakon što je emitirao vijesti o policijskoj brutalnosti nad obojenim građanima, šef policije prijavio je njegove aktivnosti federalnim vlastima. Nakon što je odbio prekinuti emitiranje bio je kažnjen plaćanjem novčane odštete, te je tako stigao na Federalni sud. Odbijajući pojaviti se na suđenju slučaj je automatski izgubio. Represija lokalnih i državnih vlasti na Kantaka i njegovu obitelj od tada nije prestajala. Nakon što je za dlaku izbjegao hitac, njegova je žena konstantno odvođena na ispitivanja u policijsku postaju te je neko vrijeme provela i u zatvoru. Njegov je otpor, međutim, postajao sve glasniji. Nastavio je s beskompromisnim izvještavanjem o nasilju i genocidu nad crnim dijelom populacije, pozivao u svoje programe vodeće kritičare i protivnike nasilnog državnog aparata. Njegov je odgovor na sve veći pritisak bio još predaniji rad na ostvarenju svojih ciljeva. Od tada, Kantako emitira 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu sa svog mobilnog transmitera. Inspiriran Kantakovim uspjehom, aktivist Stephen Dunifer započeo je s trosatnim dnevnim emitiranjem s 15-wattnog transmitera kućne prizvodnje. Programska koncepcija Free Radio Berkeleya sastojala se od vijesti o borbi običnih ljudi cijelog svijeta protiv svih oblika represije, izviješća o raznim lokalnim inicijativama i akcijama, institucionalnim i korporacijskim kršenjima ljudskih i radničkih prava, sindikalnim aktivnostima, diskriminaciji imigranata, siromašnih, beskućnika, političkih zatvorenika, te govore Ramone Africe, Malcoma X, Noama Chomskog i Mumie Abu-Jamala. Dunifer je u vrlo kratkom vremenskom periodu, kroz organiziranje raznih radionica o izradi vlastitih pokretnih kratkodometnih radio stanica, uspio okupiti snažan kolektiv koji je utemeljen na slobodi izražavanja i nehijerarhijskoj osnovi postao prototipom funkcioniranja medijskih projekata koji su sve više u stanju oponirati samovolji i jednoobraznosti mainstream medija. Ovo su samo neki od gotovo pionirskih podhvata preuzimanja odgovornosti za vlastiti život, koji su poslužili kao polazište mnogima kao što su na primjer AInfos internet servis, MicroRadio.Net, kojima je cilj transformacija medijskih dezinformacija i edukacija aktivista. Nije slučajno što s brutalnošću represivnog aparata ove ideje postaju moćnije i raširenije.[43]

Dok medijski gerilci piratskih radija promjenu grade riječima, video aktivisti i aktivistkinje se bore stvarajući slike. Već se sedamdesetih, popularizacijom video tehnologije koja je postajala sve dostupnija za korištenje i kupovinu, profilirala grupa revolucionarnih aktivista i aktivistkinja koji su video medij odlučili iskoristiti kao katalizator društvenih promjena. U tom je razdoblju oformljena vrlo popularna grupa pod imenom Top Value TV, koji su započeli s proizvodnjom antiratnih dokumentaraca, snimajući masovne prosvjede protiv rata u Vijetnamu.

Bitnu su ulogu odigrale i feministkinje koje su aktualne teme neravnopravnosti žena u društvu problematizirale kroz kratke filmove. U ‘80-tima, fenomen korištenja videa kao političkog oružja se omasovljuje, da bi u ‘90-tima poprimio značajke prave medijske revolucije. Upravo ovom obliku aktivizma pripadaju zasluge za promicanje slobodarskih ideja i otkrivanje pravog lica policijskog i državnog aparata, te stvarnih posljedica korpracijske hegemonije. Spomenuli smo već u slučaju Genove kako ovakve i slične medijske strategije mogu utjecati na promjenu percepcije javnosti o nekom događaju usprkos žestokoj intoksikaciji slikama i značenjima upučenih od strane korporacijskih medija. Upravo ovakvi aktivistički video materijali pokazuju, između ostalog i najgoru brutalnost i nasilje policije prema ljudima koji su izašli na ulice izraziti svoje osnovno građansko pravo na okupljanje i izražavanje mišljenja. S druge strane, brojni dokumentarci pružaju pravi uvid u posljedice koje nosi globalni kapitalizam, posljedice koje nisu prezentirane u okviru programskih modela korporacijskih televizija, a ako i jesu, imenovanje odgovornih za takvo stanje redovito izostaje. Kao što ističe country glazbenik Utah Philips: “Zemlja ne umire, već je se ubija, a oni koji je ubijaju imaju imena i adrese.” Ovakvi filmovi često posjeduju vrlo jaku poruku, te prozivaju odgovorne, uglavnom izbjegavajući generalizaciju krivnje za postojeće probleme. Jedna od velikih prednosti ovog medija je taj što operira slikama, a slike, koje “vrijede tisuću riječi”, prelaze jezične barijere i prenose poruku ljudima bez obzira gdje se nalazili i koji jezik govorili. Bitna je činjenica što danas uz osnovnu opremu, dakle, video kameru i najosnovniju opremu za video montažu, svatko može na ovaj način izraziti svoje potrebe, ideje, brige i opredjeljenje. Iako distrubucija ovih filmova jest problem, pošto će oni rijetko ili nikako imati priliku biti prikazani na komercijalnoj televiziji, Internet je opet taj prostor koji omogućava pristup većem broju ljudi. Glavna snaga video aktivizma leži u tome što uz malo truda može biti dostupan gotovo svima, međutim da bi se potakao ovaj pozitivan trend korištenja video medija, potrebno je dodatno osnaživanje i edukacija ljudi. Poticanje ljudi da se na ovaj način koriste tehnologijom dobar je put oslobađanja od nametnute predodžbe o tome da tehnologija pripada samo privilegiranima. Dobar primjer za takvu vrstu promicanja video aktivizma predstavlja aktivistička grupa Undercurrents, koja je u zadnjih nekoliko godina stvorila zavidan arhiv filmskog materijala, koji pokriva razne direktne akcije i ulične prosvjede. Danas su koncentrirani uglavnom na pružanje podrške lokalnim grupama sličnog profila, bilo kroz davanje praktičnih savjeta ili organiziranje edukacijskih radionica. Možda najzorniji primjer korištenja videa od strane marginaliziranih i izoliranih starosjedilačkih plemena je slučaj Chiapas Media Project, koji je za cilj imao skupiti doniranu opremu za snimanje i montažu te je pokloniti zapatistima koji su bili pritisnuti totalitarističkim režimom meksičke vlade i imperijalističkim tendencijama globalnog kapitalizma. U vrlo kratkom vremenskom periodu skupljena je dovoljna količina potrebne opreme, te je zajedno s edukacijskim timom otišla za Chiapas. Ovaj je medijski projekt omogućio ljudima zarobljenima u vojnom obruču slanje slika s njihove okupirane zemlje.

Važnu ulogu u promicaju ovog medijskog oružja odigrali su i Paper Tiget Television, video aktivistička grupa, koja se bori protiv korporativne medijske blokade već punih dvadeset godina, a svoje je dugogodišnje iskustvo, vještine i opremu podjelila s novom generacijom video aktivista i aktivistkinja. Whispered Media i Headwatres Video Action Collective u zadnjih su par godina radili usko vezani za svoje lokalne zajednice i iznosili aktualne probleme vezane za njih. Indymedia je također vrlo važna kao baza za profiliranje i aktivnosti novih mladih snaga kao što su Big Noise i Guerrilla News Network.[44] Zasluga Indymedie je u tome što je uspjela povezati aktiviste i aktivistkinje koje rade u različitim grupama i različitim medijima, od novina, videa, fotografije i radija, koji danas čine jednu isprepletenu mrežu aktivnosti usmjerenu na kreiranje širokog dijapazona alternativnih medija. Međutim valja spomenuti i sve češću kritiku vezanu za ovu vrstu medijskog aktivizma, a ta je vrlo često izostanak pružanja šire slike o određenoj temi. Posebno ako analiziramo različite video dokumentarce koji se bave isključivo jednom uličnom akcijom ili prosvjedom ne pružajući uvid u politički i socijalni background u kojem se akcija zbiva. Upravo zbog ovog nedostatka, mnogi kritičari, pa i sami aktivisti i aktivistkinje diskreditiraju ovakvu medijsku formu. Usprkos tome, sve je više dokumentarnih radova koji po svim kriterijima odgovaraju pravim novinarsko-istraživačkim projektima, koji su pogotovo u televizijskom mediju postali prava rijetkost. S druge strane, vrlo često je slučaj da je upravo količina financijskih sredstava uloženih u projekt od velike važnosti, jer pokrivanje raznih putnih i produkcijskih troškova proizvodnje dokumentarnog filma nadilazi mogućnosti velike većine ljudi koji se ovim poslom bave.

Ovim je tekstom izrečen pokušaj analize postojećeg stanja u medijima s obje strane “barikada”. Kao što citat s početka priče ukazuje na potrebu propitivanja i razlaganja “neugodnih istina” kako bi opskrbljeni znanjima i uvidom u istinu krenuli u avanturu stvaranja novih mogućnosti i alternativa. Svjesni smo činjenice da je slika medijske scene danas poprilično pesimistična i nemotivirajuća, ali upravo razumijevanjem modela i mehanizama koji komercijalni medijski sustav održavaju na životu moguće je razoriti njegov egzistencijalni kod. Ovakvi medijski sistemi koji operiraju kroz metastazirane propagandne konglomerate laži uvukli su se u sve sfere društva, prijeteći totalnom kontrolom nad svim aspektima čovjekova života. Ali upravo zbog postojeće situacije danas smo u stanju iznijeti sintezu novih medijskih potencijala koji nisu pokrenuti inicijativama s vrha vertikale. Ovakve medijske akcije ne moraju tražiti svoje mjesto u okvirima postojećih i zadanih informacijskih sfera, one su sposobne stvoriti nove koordinate razvoja suvremenih medija. Upravo zbog toga mainstream mediji ne mogu doživjeti transformaciju, niti možemo razmišljati o tome da svojim dobrim namjerama promijenimo pravila njihove igre. Njihova postojeća struktura zasnovana je vrlo rigidno i hijerarhijski, što u pravilu uvijek podrazumijeva odnose na relaciji privilegirani/potlačeni, ili u najmanju ruku neprivilegirani/privilegirani. Ovakva struktura isključuje većinu u korist manjine, te ju je nemoguće reformirati. Nezavisni mediji započeli su svoj razvoj utemeljen na potpuno suprotnom konceptu. Njihovo je ustrojstvo mrežno i horizontalno, te omogućava suradnju i uključivanje različitih ideja, ljudi i pristupa. Internet svakako bitno doprinosi afirmaciji ovakvih medijskih koncepata, međutim moramo biti svjesni činjenice da je broj ljudi koji se aktivno koriste ovim kanalima vrlo zanemariv, naime, manje od 3% ukupne svjetske populacije ima pristup Internetu. Približavanje tehnologije ljudima koji žive daleko od blagodati informatizacije koju nudi Zapad velikim su dijelom omogućili aktivisti i aktivistkinje iz zemalja koje su ekonomski sposobne ljudima osigurati informatičku naobrazbu. Zahvaljujući ovoj pozitivnoj suradnji i pomoći, Chiapas je danas sve manje izoliran primjer. Sljedeći korak svakako mora biti edukacija i osnaživanje ljudi kako bi se ravnopravno priključili stvaranju novih inicijativa. Drugačiji svijet je moguć, a svi bi trebali imati pravo sudjelovati u njegovu kreiranju.

Prikazom postojećih medijskih alternativa dobili smo uvid u cijeli spektar mogućnosti koje nude, te međusobnu komunikaciju medijskih modela različitih provenijencija. Postojeća infrastruktura sve je konkretnija i definiranija čime je bitno olakšan proces regrutiranja novih strategija i ideja. Rezultat toga je postojanje mreže nezavisnih medija koji imaju potencijala osloboditi informacije od iskrivljenih filtera i laži, te omogućiti njihov brz i neposredovan put do ljudi.

Vrijeme je da se zapitamo je li slučajnost da je propagandna mašinerija mainstream medija najjača i najmoćnija upravo onda kada se radi o pozivima na mržnju, genocid i rat. Zastrašujuća je ustrajnost i uvjerljivost kojom nas mogu “natjerati” da se ubijamo. Za početak, probajmo zamisliti kako bi izgledala nešto drugačija koncepcija. Koncepcija koja bi od nas zahtijevala da aktivno sudjelujemo i svojim idejama gradimo medije koji će pozivati na mir, promjenu, slobodu i jednakost.[45]

veljača 2002.

 

 

BILJEŠKE

1 Robert W. McChesney, The New Global Media – It’s a Small World of Big Conglomerates; iz knjige Rich Media, Poor Democracy, The Nation Company, L.P., 1999

2 Robert W. McChesney, Global Media, Neoliberalism,and Imperialism, Monthly Review, 2001. http://www.monthlyreview.org/mrmedia.htm

3 Helena Norberg-Hodge, The March of the Monoculture.The Ecologist, vol29.no3.May/ June 1999. Ecosystem Ltd.

4 Isto.

5 Norman Solomon, Media Beat Idealism A Viable Alternative in Today’s Media

6 Nuno Vaz, New Media and the New World Order. Greenpepper

7 Peter Pritchard, The Making of McPaper: The Inside story of USA Today. Kansas City, MO: Andrews, McMeel and Parker, 1987., Preuzeto od George Ritzer, Mcdonaldizacija društva. Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 1999., str.113.

8 George Ritzier, Mcdonaldizacija društva. Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 1999., str.24

9 Chris Shumway, News Media, Corporate Power and Democracy. http://chris.shumway.tripod.com/newsmedia.htm

10 Isto.

11 Isto.

12 Agentur Bilwet, Arhiv medija.Autonomedia & Adilkno, Amsterdam 1997.

13 Public Relations: Corporate Spin and Propaganda An interview with Stuart Ewen. By David Barsamian. www.zmag.org

14 Isto.

15 Morris Wolfe citiran u Nelson 1989, p.17. preuzeto od Sharon Beder, Global Spin, Green Books, 1997.

16 Sharon Beder, Global Spin, Green Books, 1997.

17 Isto.

18 Mark Dery, Culture Jamming – Hacking, Slashing, and Sniping in the Empire of Signs. 1993., web.new.ufl.edu/~mlaffey/cultcover.html. Preuzeto iz Libra Libera, 09/2001. Autonomna tvornica kulture – attack

19 By Edward S. Herman & David Peterson, The NATO-Media Lie Machine – “Genocide” in Kosovo? ZMagazin. www.zmag.org/zmag/zmag.cfm

20 Andy Rowell, Green Backlash: Global Subversion of the Envioronment Movement. Routledge, London and New York, 1996.

21 RESISTING THE LIE: The Zapatistas, Media & Globalization. Monthly media talk. http://www.yilmazguney.com/media/writings/the_lie.htm

22 Mattelart, Armand. Networking the World, 1794-2000. Translated by Liz Carey-Libbrecht, James A. Chen, and James A. Cohen. Minneapolis: U. of Minnesota, 2000

23 Agentur Bilwet, Arhiv medija.Autonomedia & Adilkno, Amsterdam 1997.

24 Cyberwar is Coming! Originally published in Comparative Strategy, Vol. 12, No. 2, 1993; 141-165. http://www.rand.org/publications/MR/MR880/

25 George J. Stein, INFORMATION WAR – CYBERWAR – NETWAR. www.infowar.com

26 NAFTA – North American Free Trade Agreement, Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini, ratificiran 1. siječnja 1994.

27 Freeware i shareware su termini kojima se definiraju računalni programi koji nemaju copyrighta, te su kreirani s namjerom da se dijele, redistribuiraju i koriste bez ograničenja određenih patentnim pravima.

28 The GNU Manifesto. http://www.cs.utah.edu/dept/old/texinfo/emacs19/emacs_39.html#SEC390

29 New Social Movement, the Media-Environment and Glocal Resistance ©Cyberhobbit, 1997. http://www.cyberhobbit.de/cyberpunk.htm

30 Diani, Mario 1992: The Concept of Social Movement. In: Sociological Review. Vol 40, Nr.1 (Feb), 1-25.

31 Frank 27.03.97: Frequently asked questions alt.cyberpunk. http://www.knarf.demon.co.uk/alt-cp.htm

32 Rushkoff, Douglas 1995: Media Virus. Frankfurt am Main: Eichborn. Original: Media virus. New York: Ballantine, 1994

33 Jean Baudrillard, Duh terorizma. Le Monde. S francuskog prevela Tatjana Tadić. Preuzeto od Libra Libera, 09/2001. Autonomna tvornica kulture – attack

34 HINA, prenosi Vjesnik, Subota, 4. prosinca 1999.

35 Tim McDonald, Hackers Invade World Economic Forum. NewsFactor Network, February 5, 2001 http://www.newsfactor.com/perl/story/7245.html#story-start

36 eng. Indy, skraćeno od independent=nezavisan

37 www.indymedia.org

38 Dio teksta preuzet iz Anarhizam i mediji, Iva Kraljević, objavljenog u Zarezu 11.10.2001. broj 65

39 www.corporatewatch.org.uk, www.corpwatch.org

40 www.zmag.org, www.alternet.org, www.infoshop.org

41 Stefano Dunifer u interviewu s Ronom Sakolskyim (Free Radio Berkekey), preuzeto iz knjige Seizing the Airwaves – A Free Radio Handbook. Uredili Ron Sakolsky i Stephen Dunifer. AK Press, 1998.

42 DIY od Do It Yourself – uradi sam/a

43 Dio teksta preuzet iz Anarhizam i mediji, Iva Kraljević, objavljenog u Zarezu 11.10.2001. broj 65

44 U tekstu nisu spomenute sve postojeće video aktivističke grupe iz jednostavnog razloga što je njihov broj svakim danom sve veći, tako da ne raspolažem informacijama o radu svih grupa. Spomenute grupe samo su neke od trenutno najeksponiranijih, što nikako ne znači da je rad nenavedenih od manjeg značaja.

45 Dio teksta preuzet iz Anarhizam i mediji, Iva Kraljević, objavljenog u Zarezu 11.10.2001. broj 65