Snaga utopije : anarhističke ideje i prakse u drugoj polovici 20. stoljeća | Dražen Šimleša

NEKE DILEME O ANARHIZMU I UNUTAR ANARHIZMA

 

ANARHIZAM I VLAST

 

Ah, Imali smo mnoge gospodare I tigrove i hijene Imali smo svinje i volove.
Ali, ipak, hranili smo te i ove bili bolji il’ lošiji.
Ah, čizma čizmi uvek liči.
I gazi nas. Ja mnim shvatit ćete:
ne treba nam drugih gospodara već nikakvih.
Berthold Brecht

 

Anarhija dolazi od dvije starogrčke riječi: an i arhe, a znači nedostatak autoriteta ili vlasti. Da bismo opisali cilj anarhizma mogli bismo upotrijebiti riječ: razvlastiti. Stoljećima se stvarala predrasuda da se ne može živjeti bez autoriteta ili vlasti te je anarhija shvaćana u pejorativnom smislu kao nered, rasulo, kaos. Naravno da su tu predrasudu širili upravo oni koje su anarhisti željeli razvlastiti. Misao Octavea Mirbeaua izrečena potkraj 19. stoljeća da upotreba pojma anarhizam podsjeća na neispisani papir koji podnosi sve, ostala je aktualna i danas. Zanimljiva je činjenica da anarhiju kao kaos i nered tumače upravo najmanji poznavatelji anarhističke ideje. Anarhisti stoljećima odbijaju prihvatiti te etikete ističući da su upravo vlade najveći krivci za nerede. Pierre-Joseph Proudhon je prva osoba koja je upotrijebila riječ anarhija izražavajući svoj politički stav i uporno se trudio razlučiti termine: ne-vlast i ne-red. Ipak ostaje nejasno zašto su, osim iz čiste provokacije i plašenja protivnika, i Proudhon i njegov nastavljač Bakunjin uživali u tom poigravanju sa značenjem riječi anarhija, pa su i sami znali biti dvosmisleni, no time su samo još više zbunjivali ljude. Vjerojatno je tomu razlog tipično buntovna težnja da se šokira okolina u nedostatku pametnijih rješenja i u obilju dosade, iako su kvalitativni rezultati neznatni. Ipak, u njihovim djelima, kao i u većine anarhista/ica, vidljiv je koncept društva koje zahtijeva prije svega moralnu odgovornost i visoku razinu svijesti o međusobnom pomaganju, a ne ukidanje semafora i besplatne cigarete za vrtiće.

Možemo se složiti s Emmom Goldman (1911): “Anarhizam je filozofija novog društvenog uređenja, bazirana na slobodi neograničenoj od strane ljudskih zakona. Teorija koja kaže da svi oblici vlasti počivaju na nasilju te su stoga krivi i štetni, a ujedno i nepotrebni.” Alexander Berkman (1920) zaključuje da je “anarhija baš oprečna neredu i kaosu, a znači nepostojanje države, tj. slobodu i nezavisnost” i dodaje: “Nered je dijete autoriteta i prinude. Sloboda je majka reda.” Također je kod anarhizma prisutna i težnja da se autoritet demistificira, imajući u vidu da se vlast uvijek poziva na svoj autoritet koji joj je dan od strane boga, tradicije i naroda.[1] Nakon što je “povijesni razvoj” ustalio uglavnom ovaj posljednji tip autoriteta, anarhisti upozoravaju da se tu krije sofistička zamka. Naime, teorija narodnog suvereniteta već u sebi sadrži vlastitu negaciju, jer ako je cijeli narod zaista suveren, onda nisu potrebni ni vlada ni podanici. Suverena onda nema. Anarhisti ističu da se protive predaji svog suvereniteta – odgovornosti političarima i potvrđivanju istog svakih par godina, jer u tome vide gubitak vlastite slobode i podvalu vladajuće klase. Iako će ponekad priznati da je bilo kakva republika ipak progres u odnosu na monarhiju, anarhisti su žestoki protivnici parlamentarne demokracije kao zamaskiranog oblika moći. Tako se tvrdi da su “liberalna demokracija i fašizam alternativne forme kapitalističke države. Demokratska država prakticira sva oruđa fašizma, čak je i uspješnija, jer integrira radnike bez potrebe da ih razori”. (Barrot, 1979: 7) Barrot u svome djelu Fašizam/antifašizam daje povijesni pregled radničke borbe i naglašava da nije diktatura porazila radnike, već upravo pristalice demokracije uz pomoć sindikata i stranaka ljevice. Barrot navodi ulogu Socijaldemokratske stranke u Njemačkoj u Prvom svjetskom ratu, pomaganje u dovođenju fašizma na vlast i borbu protiv spartakovaca što je završilo ubojstvom Rose Luxemburg i drugih. Također spominje i suradnju Socijalističke stranke radnika Španjolske (PSOE) i bliske joj sindikalne podružnice (UGT) s diktatorskim režimom na čelu s Primom de Riverom u Španjolskoj.[2]

Naravno da anarhisti kod osporavanja autoriteta misle na onaj “nepogrešiv” i nametnut, jer bilo bi apsurdno ne tražiti od doktora pomoć za vrijeme bolesti. Graham Purchase (1990) pravi razliku između “iracionalnog autoriteta gomile političara (čija je jedina stručnost stjecanje prestiža i moći) i racionalnog autoriteta stručnjaka”.

 

ANARHIZAM I ORGANIZACIJA

 

Sistem koji donosi nebrojena društvena i prirodna uništenja počiva na ljudskom uvažavanju i podvrgavanju hijerarhiji.
Ne imitirajte sistem – borite se protiv njega!
Road Alert

 

Uopće ne dvojim da anarhizam nije suprotan organizaciji. Tu uopće nije riječ o organiziranosti i neorganiziranosti, već o dva različita načina poželjnog organiziranja. Velika je zabluda kako organiziranje nije moguće bez autoriteta. Uostalom, u anarhizmu autoritet se smatra kočnicom slobodi i vlastitom afirmiranju. Sve su autoritarne organizacije (država, vojska, crkva…) organizirane u obliku piramide sa strogim hijerarhijskim redom. Anarhizam kao alternativu nudi organiziranje u obliku mreže. Tu nema jednog središta koje naređuje i odlučuje o aktivnostima, već svatko prema svojim afinitetima preuzima odgovornost za određeni zadatak. Naravno, uvijek se naglašava slobodan izbor. Anarhizam, nasuprot autoriteta i naređivanja, slavi slobodu i spontanost. Noam Chomsky (1969) govori o toj spontanosti reda: “Ondje poredak nametnut terorom, ondje poredak nametnut birokracijom (s policijom u koridorima), a ovdje red koji razvija spontanost iz činjenice da smo mi najdruštvenije životinje sposobne oblikovati vlastitu sudbinu.”[3] No, ne ide sve tako glatko u tom balansiranju između spontanosti (ponekad i neobuzdanosti) i potrebe za koherentnim programom za promjenu društva. Uglavnom dolazi do sukoba između individualaca, koji su smatrali da je imanentno organizacijama da ograničavaju i socijalnih anarhista koji su naglašavali neophodnost razvijene baze za uspjeh revolucije. Klasičan primjer je jedna od rasprava na kongresu Anarhističke internacionale u Amsterdamu 1907. godine. Malatesta je upozoravao da moć građanskog društva ništa više ne zadovoljava nego kad se nalazi nasuprot neorganiziranim masama, te kako bi se jakoj organizaciji bogatih trebalo suprotstaviti s još jačom organizacijom siromašnih. Na to mu je F. Domela Nieuwenhuis, individualizmu jako sklon, uzviknuo: “Ako tako misliš, dragi prijatelju, tada idi mirno u socijaldemokraciju! Tamo kažu posve isto.”[4] Robert Michels, u svome djelu Sociologija partija u suvremenoj demokraciji (1925), smatra da anarhisti još nisu uspjeli u oživljavanju svoje teorije te da i za njih kada se praktično udruže vrijede zakoni oligarhije. Petar Aršinov se nakon boljševičkog terora sklonio u Berlin 1922. godine i počeo pronalaziti uzroke pada ruskog anarhizma u njegovom “vječitom stanju zbrke”, što je onemogućilo suprotstavljanje puno bolje organiziranim komunistima. Zato je 1926. godine predstavio svoju Organizacijsku platformu u kojoj je tražio formiranje Generalne unije anarhista/ica s jakim centralnim komitetom da koordinira akcije i politiku. Podržan samo od Nestora Mahna i još nekih ruskih emigranata, doživio je val osuda od Emme Goldman, Alexandera Berkmana, Voljina i drugih. Berkman ga je optužio da hoće osnovati anarhističko-komunističku partiju, smatrajući da je problem s većinom ljudi što ne žele vidjeti kako boljševičke metode ne mogu voditi do slobode. Rezultati i posljedice se ne mogu razdvojiti od metoda. Posebno su bili kritizirani sindikati bliski anarhizmu zbog sklonosti birokratiziranosti i funkcionerstvu. Te podjele su i danas vidljive između organizacije malih grupa ili kolektiva s jedne strane i organizacija koje se temelje na Platformi iz 1926. godine s druge strane.

 

INDIVIDUALIZAM I KOLEKTIVIZAM

 

Tražiti svoju sreću u tuđoj sreći, svoje dostojanstvo u dostojanstvu svoje okolice, biti slobodan u slobodi drugih. To je sva moja vjera.
Mihail Bakunjin

 

Pitanje individualizma i kolektivizma u anarhizmu je, usuđujem se reći, jedno od najvažnijih. Ova dva kraja istog štapa često su se, od samih početaka razvoja anarhističke misli pa do danas, svađama i sukobima pretvarali u dva odvojena štapa. Sukob je po meni umjetan i ne vidim razloga za međusobnim isključivanjem, već dapače za prožimanjem i nadopunjavanjem. Stoga bi se potpuno složio s Bakunjinovim stavom da će biti moguće uspostaviti slobodno društvo, samo ako polazimo od slobodnog pojedinca/ke. Bakunjin odbija egoizam u onom krajnje vulgarnom smislu kojem je ponekad bio sklon Stirner i zaključuje (1873): “Ljudski osamljena i apstraktna jedinka je fikcija, slična božjoj… Potpuna izolacija isto je što i intelektualna smrt, pa i ona moralna i materijalna.” Dakle, možemo se osjećati slobodno samo uz podjednako slobodne ljude. Bakunjin smatra da su svi slobodani udružiti se s ostalima ili otići živjeti u prašume i pustinje među divlje zvijeri.

Iako je Stirner znao izražavati pretjerani egoizam, i on je bio svjestan potrebe da se ljudi udružuju. Anarhizam polazi od afirmacije pojedinca kao teorija oslobođenja i ne zauzima, kao autoritarne teorije, pesimističan stav o potrebi kontroliranja “zle ljudske prirode” i permanentnoj nezrelosti i nesposobnosti čovjeka da sam upravlja vlastitim životom. Alexander Berkman je jedan od onih koji prihvaćaju oštru podjelu između “komunističkih anarhista”, koji tvrde da samo socijalna revolucija može srušiti vlast, nasuprot “individualnih anarhista” i “mutualista” (po Proudhonovom ekonomskom programu), koji smatraju da će se sadašnje uređenje progresivno preobraziti u društvo bez vlade. Ovdje se ne bi u potpunosti složio s Berkmanom, jer je Proudhon, iako je zagovarao nenasilje vjerujući u mehanizme ekonomske organizacije, nakon što je general Cavaignac nasilno ugušio narodni ustanak iz 1848. godine, zauzeo stav da je nada za promjene u društvenim odnosima mirnim putem čista utopija. Berkmanova tvrdnja da “individualni anarhisti”, kao na primjer Stirner, i anarhisti koji ne pružaju otpor(?!), kao na primjer Tolstoj, nemaju razrađen ekonomski plan koji bi funkcionirao u anarhističkom društvu, nepotrebna je kao značajna za podjelu među anarhistima, jer nije ni poželjno ni stimulativno da se svi bave ekonomskim pitanjima, iako ona jesu važna. Ne treba ignorirati, a niti zanemarivati, Tolstojev pokušaj sa slobodnom školom koju je otvorio 1860. godine, jer su edukacija i kultura važni aspekti nekog društva, bez obzira što ekonomski deterministi mislili.

Eventualni problem proizlazi iz potrebe da se pojedinac oslobodi nametnutih stega i autoriteta, i vjere u premoć spontanosti masa kao izvora energije. Problem je kako prevladati vakum između spontanosti masa i svjesnih revolucionarnih gibanja. Jednostavno se nameće potreba za određenom revolucionarnom jezgrom. Stoga su ponekad anarhisti (npr. Emma Goldman) tražili nadahnuća u herojskim osobama i njihovoj borbi protiv nepravdi, a ne u radničkoj klasi koja “uvijek kao ovce odlazi na klanje”.[5] No, razmatrajući ovaj problem, potrebno je upozoriti na opasnost “glorifikacije individue u kombinaciji s preziranjem masa jer može ili širiti egoizam ili fašistički tip lidera, sve dok postoji kult autoriteta” (Fenn, 1986: 47). Spomenutu opasnost najbolje je izrazio Bakunjin predlažući anarhistima da budu “nevidljivi piloti” usred narodne oluje.

Neki autori su pokušali izjednačiti antitezu individualizam/kolektivizam s antitezom “propaganda djelom”/anarhosindikalizam. Murray Bookchin tako smatra da je anarhizam u prošlosti, a i danas, osuđivan kao baza terorizma upravo zbog anarhista individualista koji su za razliku od “socijalnih anarhista” prakticirali terorizam. Takav stav smatram čistim simplificiranjem problema i nepotrebnim generaliziranjem. Tu je posrijedi optuživanje i prije nego li je “zločin” počinjen, jer je logično da u atentate neće ići velika skupina ljudi. Bob Black zauzima potpuno suprotan stav od Bookchina te navodi kako ne smijemo zaboraviti da je većina atentatora nastupala kao predstavnici svoje klase i svojih grupa, a ne isključivo u svoje ime. Black ističe da su takve akcije, za dobro ili loše, sastavni dio anarhističke borbe. Također ukazuje na Bookchinovu nedosljednost kada zbog svoje opčinjenosti španjolskim revolucionarima, što je inače česta sklonost anarhista/ica, akcije pistolerosa proglašava legitimnom samoobranom. Pistolerosi su izveli preko tristo ubojstvenih akcija i najpoznatiji ljudi Federacije španjolskih anarhista (FAI) od kojih možemo navesti Duruttija, braću Ascaso, Garciu Olivera… su zastupali slobodno obrazovanje s najjačim izvorom Franciscom Ferrerom, organiziranje komunalnih zajednica, ali i militantni oblik borbe protiv države i njenih institucija, a taj je uključivalo atentate i pljačku. O odnosu i stupnju nasilja/nenasilja u anarhizmu detaljnije ću govoriti u slijedećem poglavlju. Ovdje bih još samo dodao da se u potpunosti slažem sa slijedećim stavom: “Svi anarhisti su individualisti u smislu da vjeruju da svaka osoba individualno treba biti autonomna i u mogućnosti voditi vlastiti život slobodno od prisilnih institucija. Svi anarhisti su za klasnu borbu u smislu da se članovi siromašne i podčinjene klase trebaju boriti protiv siromaštva i represije.” (Rooum, 1992.)

Krajem 19. stoljeća, anarhisti/ce su počeli stvarati sindikate koji su širili slobodarske ideje među radništvom. Pošto je anarhosindikalizam povezan s kolektivizmom o njemu ću reći nešto više. Pierre Monatte (1907) je najavio novi put: “Sindikalizam anarhizmu, koji je bio predugo začahuren, utire perspektive i nove nade.”[6] Početak udruživanja revolucionarnih radnika možemo smjestiti u Francusku 1906. godine, kada je osnovana Generalna konfederacija rada (CGT)[7] i možemo spomenuti aktivne ličnosti u tom smjeru: Fernand Pelloutier, Emile Pouget, već spomenuti Pierre Monatte u Francuskoj, Diego Abad de Santillan u Španjolskoj i drugi. Također je u to doba na tim pozicijama aktivan i Georges Sorel kontroverzni teoretičar revolucionarnog sindikalizma, koji je dovodio u pitanje stavove “pristaša blagosti” vjerujući u generalni štrajk. Temelj anarhosindikalizma bile su direktne akcije – od uništavanja strojeva i raznih oblika bojkota do nasilja nad šefovima i njihovim slugama. Takve akcije u kombinaciji sa slobodarskom edukacijom trebale su dovesti do povećanja solidarnosti među radnicima i istovremenog proširivanja klasnog jaza. Naglašavano je protivljenje nužnosti političkog organiziranja te su partijama suprotstavljani sindikati i ekonomska borba kao jedini ispravni za oslobođenje radnika, što bi počelo jednim velikim generalnim štrajkom. Iako je, bar u početku, apolitičnost revolucionarnog sindikalizma bila više usmjerena prema političkim strankama, neki anarhisti su u toj tendenciji vidjeli odmak od slobodarske ideje i prakse. U polemici s Monatteom na kongresu 1907. godine, Malatesta je izjavio da “anarhistima radnički pokret predstavlja samo jedno sredstvo, a ne cilj”. Sve su više izbijale optužbe da se sindikalizam zadovoljava neposrednim koristima, da također stvara birokratske strukture, te da sveprisutan ekonomizam vodi u reformizam. Tako je izgledalo da će “željezni zakon oligarhije” pustiti svoj korijen tamo gdje ga teoretski nema tko zalijevati.

Kritika koja anarhiste vjerojatno najviše boli je činjenica da su u određenim povijesnim događajima bili na krivoj strani barikade. No, čak i prije poznatog previda i očite naivnosti vodstva CNT/FAI-a u Španjolskoj revoluciji, kada su prihvatili ulazak u vladu i revoluciju podredili “antifašizmu”, u Meksiku su anarhosindikalisti iz Casa del Obrero Mundial (Kuća radnika svijeta) sa svojim Red Battalions (Crvenim bataljunima) branili meksičku vlast od napada pobunjenih seljaka Zapatista i njihovih saveznika. Njihovi razlozi su još više šokirajući: smatrali su industrijalizirane radnike predvodnicima socijalne revolucije, iako su tada činili mali dio radne populacije u Meksiku; smatrali su seljački pokret reakcionarnim, nazadnim, antitehnološkim i pretjerano religioznim i najgore od svega što su smatrali da državu (koja ih je stimulirala da se organiziraju) treba braniti od takve reakcije. Naravno, nakon odigrane uloge vlast im je zapljeskala i zabranila im djelovanje. Nakon dolaska boljševizma na vlast u Rusiji i fašizma u Njemačkoj i Italiji, revolucionarni sindikalizam je praktički prestao postojati i sveo se na par poluilegalnih grupica ili na egzil u druge zemlje. Jedina revolucionarna organizacija koja je i dalje ostala na sceni s velikim utjecajem je španjolski CNT sa svojih 1-2 milijuna članova i simpatizera, koji će odigrati povijesnu ulogu u Španjolskoj revoluciji.

 

PACIFIZAM/NASILJE

 

Bilo bi apsurdno i kontradiktorno s našim ciljem htjeti nametnuti slobodu, ljubav među ljudima i integralni razvoj svih ljudskih mogućnosti putem sile.
Errico Malatesta

 

U njihovom zajedničkom djelu War Delinquency and Power (1990), Alex Comfort i Ronald Sampson smatraju rat “psihopatološkim stanjem u kojem se manifestira grupna delikvencija, pri čemu je nerealno za očekivati minimaliziranje uloge vlade”. Još je bolji stav da “rat svojim oskvrnućem i destrukcijom života, ponajprije najslabijih i najranjivijih, ali i svojom rigidnom organizacijom na dvije oštro kontrastne grupe, onih koji naređuju i onih kojima se naređuje, predstavlja najveću povredu principa jednakosti.” (Tolstoj, 1855) Svi anarhisti se smatraju antimilitaristima jer ne podržavaju vojsku kao silu temeljenu na upotrebi nasilja, te ne podržavaju oružane sukobe unutar i između država, pošto se oni vode samo u korist vladajućih klasa. No, to još ne znači da se smatraju pacifistima koji odbijaju pod bilo kakvim okolnostima nanositi bol. Geoffrey Ostergaard (1982) upotrebljava i dodatni termin “pacificisti”, koji označava osobe koje mogu podržati vojne snage u nekim mirovnim operacijama. Polarizacija između anarhopacifista i militantnijih pripadnika ove ideje je vjerojatno najvidljivija unutar anarhizma. U raznim knjigama, publikacijama i pamfletima ograđuju se jedni od drugih. Tako anarhisti koji smatraju revolucionarno nasilje legitimnom metodom u borbi protiv vlasti, koja je sama po sebi nasilna, optužuju pacifiste za pasivnost i nedovoljnu odlučnost za promjene. Za jednog od utemeljitelja pacifizma kao oblika političke prakse, Gandhija, ističu u časopisu Organise No.46/1997 da je bio sluga kapitalističkih klasa u Indiji, nedosljedan u pacifizmu zbog podrške Saveznicima u svjetskim ratovima, nedovoljno aktivan u borbi protiv kastinskog sistema, te ga osuđuju zbog neprihvaćanja muslimana u redove Kongresne stranke. Isto tako pacifisti uvijek naglašavaju da anarhizam treba naglašavati prijateljstvo, a ne rat pa niti class war (klasni rat). Ovo ne znači da pacifisti podržavaju klasnu dominaciju, samo ne žele upotrebljavati nasilne oblike borbe protiv nje. Njihovu filozofiju najbolje izražava stav: “Ratovi će stati, kada se ljudi odbiju boriti.” (Sampson, 1970: 7) Dok pacifizam teorijski uskraćuje pravo državi da ratuje, anarhizam ide još dalje i teorijski uskraćuje pravo državi da postoji. Utjecaji pacifizma sežu još od ranog kršćanstva, raznih srednjovjekovnih sekti, anabaptista, kvekera… Anarhopacifisti naglašavaju, bez obzira da li zastupaju te stavove iz religioznih pobuda, različitost od “eshatološkog” pacifizma kojeg zastupaju razne sekte (npr. adventisti sedmog dana, Jehovini svjedoci…) u očekivanju Sudnjeg dana kada će početi rat protiv grešnika. Treba napomenuti da je nakon prihvaćanja “propagande djelom” anarhizam imao potpuno različit put od pacifizma, te je utjecaj anarhopacifizma bio znatno slabiji. Geoffrey Ostergaard ističe “da su ti ‘tamni anđeli’ anarhizma najveći krivci za popularno, ali krivo mišljenje o anarhistima kao o teroristima”. Nakon poraza “festivala potlačenih”, Pariške komune 1871. godine, 30.000 komunara je ubijeno u odmazdi. Radnici postaju sve nemoćniji i zapadaju u sve veću bijedu. Sve se više stvaraju ilegalne grupice koje uzvraćaju vladajućim slojevima jednakom brutalnošću. Nedugo nakon smrti Bakunjina, koji je i sam imao udjela u spremnosti na takve metode, u Bernu je prihvaćena metoda “propagande djelom” iza čega su se zaredali atentati na državnike, činovnike, poslovođe… Sporenja o kvalitativnosti ovakvih akcija traju i danas na anarhističkoj sceni. Daniel Guerin smatra da je “propaganda djelom” odvojila anarhiste od radničkog pokreta, dok Clifford Harper ističe da ih je upravo probudila iz sna i utrla put anarhosindikalizmu. Predrasuda da je nasilje imanentno anarhizmu svoj najčvršći oblik dobila je poslije hajmarketške afere 1886. godine. Nakon što je policija nekoliko puta početkom svibnja napadala mirne štrajkače i ubijala ih, anarhisti su pozvali ljude na veliki protestni skup na tržnicu Haymarket. Sam prosvjed je protekao mirno i većina je otišla kućama nakon što je počeo pljusak. Kada je preostalo svega 200-tinjak prosvjednika policija ih je ponovo napala i u općoj gužvi bačena je bomba koja je eksplodirala među policijom usmrtivši jednog i ranivši sedamdeset. Policija je kao odgovor ubila četvero radnika i više ih ranila. Uhapšeno je osmero anarhista od kojih šestero uopće niti nije prisustvovalo događaju. Unatoč nedostatku i besmislenosti dokaza, država je lažnim svjedocima, namještenom porotom, pristranim sucem i histeričnim medijima, osigurala najtežu presudu koja će se zadržati do danas, iako je državni guverner šest godina poslije pustio preživjele (četvero ih je obješeno u međuvremenu), priznajući da nije bilo dokaza.

U doba prevladavanja “propagande djelom” čak i Kropotkin (1880) izjavljuje: “Stalan bunt riječju, pismom, bodežom, puškom, dinamitom… nama je dobro sve što nije legalno.”[8] Bio je potreban samo mali korak da se dinamitom pokuša doći do anarhije. Tako su anarhisti počinili uspješne atentate na: šefa ruske tajne policije, španjolskog premijera Del Castilla, austrijsku caricu Elizabetu, talijanskog kralja Umberta, predsjednika SAD-a McKinleya… Teško je ocijeniti uspješnost ovih tendencija u anarhizmu, bez nepotrebnog generaliziranja i ideologiziranja. Sukobi i rasprave između fluffy (mekušast, pahuljast) i spiky (šiljast, bodljikav) struja unutar anarhističkih krugova rijetko dovode do rezultata jer se i jedna i druga struja ne znaju maknuti od svoje dogme. Zastupnici oružane borbe često znaju cijeli dio pokreta koji se temelji na nenasilju nazivati mekušcima, mlakonjama i slično, optužujući ih za pasivnost. Iako se kod dogmatičnih sljedbenika pacifizma mogu naći besmisleni stavovi, optužbe ne stoje za većinu aktivista. NVDA (Non-Violent Direct Action) se stalno razvija upijajući nove strategije i smjerove, a uspješnija je od oružane borbe na dugoročnom planu. Aktivisti skloni pacifizmu rade odlično na edukaciji, protestima protiv nuklearnog naoružanja i ekoloških problema općenito, u zadnje vrijeme prakticiraju akcije uništavanja genetski manipulirane hrane… Neću sada ovdje posebno problematizirati pitanje što je nasilje i gdje ono počinje, jer bi me to odvelo u predaleko filozofiranje, već ću samo dodati da smatram iluzornim, ako ne i suprotnim anarhizmu, očekivati da će nasilne akcije uništiti sve “neprijatelje slobode”. Država koja raspolaže sa znatno jačim snagama i mašinerijom nasilja nije uspjela do danas uništiti otpor, pa to dovoljno govori o bezizlaznosti iz takvog kruga. Dapače, inzistiranje na isključivo nasilnim akcijama je neodvojivo neegalitarno i može odvesti u besmisleni terorizam, odnosno time se odlazi u izolaciju od ostatka pokreta i neminovno se grupa pretvara u vojno-političku organizaciju protiv kakve je prvotno i započela borbu. Tako Slobodan Drakulić (1980) s punim pravom govori o “gerilskom etatizmu” i “revolucionarnoj ekspertizi” u čemu su završile maoističke i marksističko-lenjinističke terorističke skupine ’70-ih godina ovog stoljeća.

Isto je tako pogrešno pasivizirati pokret i čekati slobodu dok se sunce ne ugasi. Upravo takvi stavovi ponekad i stižu iz pacifističkog dijela priče. Tako Vernon Richards kritizira s pravom Barta de Ligta koji iznosi apsurdnu ideju da bi najbolji način borbe protiv Franca bio – dopustiti mu da osvoji cijelu zemlju “privremeno”, a onda pustiti da se razmaše veliki pokret nenasilnog otpora (bojkoti, nekooperativnost…) protiv njega.[9] Slično zaključuju pacifistički orijentirani pripadnici grupe Las Abejas u Chiapasu nakon što su vladine trupe pobile 45 njihovih pripadnika: “Mi znamo da je bog primio 45-ero i da je bog spreman primiti i nas. Zato što se borba nastavlja. Ne bojimo se umrijeti. Spremni smo umrijeti, ali ne i ubiti. Ako nam bog dozvoli još par dana ovdje, dobro. Ako ne, to je isto dobro.”[10] Per Herngren smatra da je “nasilje bilo koja akcija koja uzrokuje psihološku ili fizičku štetu, uključujući akcije koje uzrokuju paničnu situaciju”.[11] Ovaj stav je fluffy dogma par excellence i puno je pošteniji stav australskog ekoaktiviste Johna Seeda o opravdanosti činjenja materijalne štete korporacijama kroz uništenje njihovog vlasništva: “Uništenje buldožera je unapređenje osobina nekog područja.”[12] Nenasilje se, posebno unutar ekoloških direktnih akcija, prihvaća kao taktika, jer daje dobar putokaz prema manje nasilnom društvu, te odaje pravo (nasilno) lice korporacija, sistema, policije, redara… a i javno mnijenje gleda sa simpatijama na takvu taktiku. Denis Goulet smatra: “NVDA zazivaju etiku respektiranja prirodne različitosti.”[13] Negirati nekome pravo na samoobranu je krajnje licemjerno. Na protestu protiv autoceste M11 redari su bili izrazito nasilni u svojoj macho erekciji. Kada bi im ljudi dobacili “Scums!”, uvijek bi se našli dežurni higijeničari koji bi to kritizirali stavom da su i redari ljudska bića. Naravno da su i redari ljudska bića, ali to ne znači da ljudska bića ne mogu biti pokvarena niti da im se to ne smije reći u slavu nekakve ontološke jednakosti svih ljudi.

Samoobrana, direktne akcije, sabotaže, demonstracije… ostaju otvorene slobodarima u borbi za bolji svijet. Kroz knjigu će biti jasnije kakve akcije smatram vrijednima i uspješnima.

 

DA LI JE ANARHIJA UTOPIJA?

 

Kada utopijske oaze presuše, širi se pustinja banalnosti i bespomoćnosti.
Jürgen Habermas

 

Dobronamjerni kritičari anarhizma često ističu da je anarhizam primamljiva i pravedna ideja i vizija, ali da je zbog raznoraznih okolnosti i odnosa u svijetu neostvariv. Od najstarijih dana ljudi se pokušavaju organizirati na principima suradnje i kooperacije, razumijevanja i uzajamne pomoći. Pokušaji anarhista da organiziraju život na slobodnijim temeljima uglavnom nisu bili dugotrajni, no to najčešće nije bila njihova krivica. Često rađane u siromaštvu, takve komune su imale velikih problema sa zadovoljavanjem najosnovnijih potreba, a vlast koja nije mogla dopustiti da takvo što uspije ili bi ih nasilno gasila ili gurala prema još većoj bijedi. Jedna od prvih anarhističkih komuna bila je Cecilia u Brazilu, koja je trajala od 1891. godine do 1894. godine. Njen inspirator Giovanni Rossi naglašavao je kao razloge propasti komune: siromaštvo koje je zbog unutarnjih i vanjskih faktora sve više raslo i događaj koji je definiran kao “epizoda slobodne ljubavi”. S jednim od konvoja došla je i mlada žena koja je prakticirala slobodnu ljubav, te održavala veze s brojnim muškarcima. Pošto anarhisti i zagovaraju slobodnu ljubav bez sustezanja i ceremonija, svi su se nadali da će to dovesti do novih slobodnih i harmoničnih odnosa u zajednici, ali su se međuljudski odnosi rapidno pogoršali i doveli do završne krize.

Ne smijemo zaboraviti niti uspjeh španjolskih kolektiva ili komuna koje su uspješno trajale dok ih nije uništio general Lister sa svojim staljinističkim trupama.

Današnja manifestacija ovakvih težnji je skvotiranje, odnosno bespravno zauzimanje praznih prostora. Takva mjesta uglavnom su organizirana na egalitarnim principima s konsenzualnim načinom donošenja odluka. Danas postoje skvotirani i cijeli kvartovi u pojedinim gradovima.

Možemo reći da je anarhizam utopija, ali samo dok je država stvarnost ili još bolje realnost. Iako još ne postoji neko veće područje na kojem je zaživjela anarhistička ideja, razne komune, farme i grupe dokazuju nam da je anarhizam moguće realizirati. Uglavnom do prekida ili uopće do nemogućnosti stvaranja takvog oblika udruživanja dolazi zbog represije države koja nudi upravo suprotan model. Pošto snaga i netolerantnost država sve više raste, zadnjih godina se pojavio i koncept TAZ, gdje se manifestira prazničko veselje, ples, muzika… a zbog svoje je nevidljivosti i pokretljivosti daleko od očiju i čvrste ruke države. O TAZ-u ću reći nešto više kasnije.

Ovo sve što sam nabrojao ne znači da se anarhizam ograđuje od utopije, samo da njenim ključnim elementom ne smatra nadu, već želju. Bez obzira što se ne slažem s Karlom Mannheimom koji je proricao nestanak anarhizma s političke pozornice, kao najčistijeg oblika moderne hilijastičke svijesti, Mannheim (1929) također primjećuje da “hilijasta ne ispunjavaju optimistična nadanja u budućnosti niti romantično sjećanje, već neprestana napetost i pripravnost… kao jedini stvaralački princip… kao željeno probijanje u svijet”. U anarhizmu se uvijek naglašava da ne smijemo prestati sanjati, jer kao što tvrdi Lewis Mumford: “Najvažniji zadatak koji se očekuje je građenje kula u oblacima”. Amedeo Bartolo (1990) naglašava: “Anarhistička utopija ne završava u zatvorenom sistemu kao utopije vlasti, već je permanentna utopija, možda jedina utopija koja ne može postati ideologijskom u mannheimovskom smislu, ne može opravdavati postojeće… Anarhistička utopija premješta društvo u prostor beskonačnih mogućnosti istraživanja… jer nitko nikada neće moći tvrditi da su iscrpljeni beskonačni oblici slobode.” Stoga i ne treba čuditi što se ne slaže s Ralfom Dahrendorfom kada ovaj tvrdi da bi totalno egalitarno društvo bilo ne samo nerealistično, već i užasno, jer tu ne bi vladala sloboda, već savršenstvo terora ili apsolutna dosada. Dahrendorf tu radi čestu pogrešku kada pri anarhističkom zagovaranju i jednakosti i različitosti, brka jednakost s istosti.

U magazinu Direct Action (1998) nepotpisana osoba ističe da je “funkcija utopije da osigura igralište ili prostor za naše želje… a ako ne dopustimo našoj mašti da bude slobodna, ostat ćemo zauvijek zarobljeni u hijerarhijskom i represivnom društvu”.

 

BILJEŠKE

1 Stephen Booth navodi četiri vrste autoriteta u koje ljudi vjeruju: Mit o demokraciji znači laž da ljudi imaju nekog udjela u donošenju odluka; Mit o nepogrešivosti autoriteta; Mit o uredu koji znači raspored uloga i negiranje odgovornosti za vlastite postupke i Mit o reprezentaciji koji znači uvjerenje da osobe s moći rade u korist ostalih. Vidi: Booth, S., Why I am an Anarchist, u Freedom No. 23/1991.

2 Isto mišljenje zastupa i grupa Durrutijevi prijatelji koja je isticala da je “demokracija porazila Španjolce, a ne Franco. Bez komunističke partije i Negrina Franco ne bi nikada pobijedio”. Vidi: Friends of Durutti, Towards a fresh revolution, 1995.

3 Vidi: Ward, C., Anarchy in Action, 1988; 36-37.

4 Vidi: Michels, R., Sociologija partija u suvremenoj demokraciji, 1925; 288.

5 Takvi stavovi su karta Emmi Goldman za ulazak na nepreglednu listu Bookchinovih neprijatelja i “lažnih” anarhista/ica pa ju je bez obzira na njenu “anarhokomunističku ideologiju” optužio za “ničeanstvo” i traganje za nekakvim anarhističkim Nadčovjekom. Vidi: Bookchin, M., Social anarchism or lifestyle anarchisman unbridgeable chasm, 1995.

6 Vidi: Guérin, D., Anarhizam, 1980; 81.

7 Industrial Workers of the World (IWW) u SAD-u stvoreni su 1905. godine, prakticirajući direktne akcije – širenjem radničke solidarnosti i edukacijom. Sindikat je bio aktivan u organiziranju masovnih štrajkova i podržavano je “pregovaranje dinamitom”. Njihov krajnji cilj bio je “jedan veliki sindikat” za “jedan veliki štrajk”. Nakon što su zauzet antiratni stav za vrijeme Prvog svjetskog rata, vlast je počela žestoku akciju protiv njih osobno i njihove imovine. Za dvije godine IWW je slomljen. Anarhisti/ce su imali/e utjecaja do Prvog svjetskog rata, ali IWW se nikada nije smatrao anarhističkim sindikatom, a taj utjecaj se smanjuje do danas kada se sveo na sudjelovanje u nekim akcijama i par anarhističkih ostataka u IWW-u. U novinama IWW-a glavni urednik u odgovorima na pisma čitatelja/ica izričito je odbio pomisao da bi IWW mogao biti anarhistički sindikat te je priznao kao potencijalne članove/ice “revolucionarne radnike/ice” od anarhista/ica do staljinista/ica (?!)”. Vidi: Bekken, J., u Industrial Worker, No. 1592/1996.

8 Vidi: Guérin, D., Anarhizam, 1980; 81.

9 Vidi: Richards, V., The Lessons of the Spanish Revolution, 1995; 203.

10 Vidi: Peace News, No. 2427/1998; 14.

11 Vidi: D.I.Y. Culture – Party & Protest in Nineties Britain, 1998; 16.

12 Isto.

13 Vidi: McKay, G., D.I.Y. Culture – Party & Protest in Nineties Britain, 1998; 165.