Snaga utopije : anarhističke ideje i prakse u drugoj polovici 20. stoljeća | Dražen Šimleša

NOVIJI TEORIJSKI DOPRINOSI ANARHIZMU

 

Različite teorijske doprinose anarhizmu od Drugog svjetskog rata sam već posredno obradio. Sve te neformalne skupine, grupe ili organizacije (ACF, Class War, Autonomen…) pored težnje za (koherentnom) teorijom o društvu i potrebnim promjenama, razvijaju i praktične manifestacije u tim smjerovima. Sada ćemo se upoznati s radom teoretičara bliskih anarhističkoj ideji, iako ovo ne treba značiti da i oni nisu aktivni na svakodnevnom području borbe. Neki od njih su poznati zbog dugogodišnjeg rada, a neki zbog originalnosti ideja. Sljedeća imena ne znače konačnu listu niti najveću popularnost unutar slobodarskih ideja, jer kao što ćemo vidjeti oni sami se susreću s oštrim kritikama unutar pokreta. Uostalom, i oni sami često završavaju u laprdanijma tko je veći anarhista, stoga smatram neusporedivo vrednije napore grupa koje rade na konkretnim i praktičnim problemima, što ću obraditi kasnije.

 

NOAM CHOMSKY

 

Ako odete na demonstracije i poslije doma, to je nešto, ali moćni ljudi mogu živjeti s tim. Ono sa čim ne mogu živjeti su neprestani pritisak koji izgrađuje, organizacije koje uporno čine akcije, ljudi koji uče iz prošlosti i čine bolje u sadašnjosti.
Noam Chomsky

 

Noam Chomsky je svjetski poznat lingvist i teoretičar medija i politike. Chicago Tribune ga smatra najcitiranijim živućim autorom, a na ukupnoj listi svih teoretičara, znanstvenika… kroz povijest, stavljaju ga na osmo mjesto, odmah iza Freuda. Chomsky je postao poznat zahvaljujući zapažanjima na područ ju lingvistike o univerzalnosti gramatike ljudskih bića, iako između njegovih lingvističkih i političkih radova ne treba stavljati oštru granicu.

Iako mu najpoznatiji anarho-higijeničar Murray Bookchin ne priznaje status “prosvijećenog” zbog aktivnog podržavanja nekih lokalnih stranaka u SAD-u (npr. Democratic Socialist of America i The New Party), smatram vrijednima pažnje njegova zapažanja o propagandnoj mašineriji, neoliberalizmu i razvikanim trgovinskim ugovorima. Treba ipak priznati, bez obzira na ironizaciju Bookchinovog patroliranja, da Chomsky često vrluda između njegovih osobnih pojmova demokracije i anarhizma, čemu su najvjerojatniji razlog njegovi eklektički utjecaji (Platon, Descartes, anarhizam…). Za Chomskog anarhizam nije nedostatak organizirane vlasti, već drugačiji oblik organizacije koji nije hijerarhijski. Radi se o organizaciji duboko alternativnoj centraliziranoj moći i institucijama koje se temelje na bilo kojem obliku prisile. Za njega “prava ljudska sloboda uključuje slobodu od ideološke kontrole i jednakost uvjeta u onoj mjeri u kojoj svaki pojedinac može razvijati vlastite sposobnosti u najvećoj mjeri, tako da bi ispunio unutarnje potrebe koje svaka individua posjeduje”.[1] On je svoje političke stavove počeo oblikovati još ’60-ih godina iz kojih je najpoznatiji njegov tekst Odgovornost intelektualaca u kojem je pozivao intelektualce da razotkriju laži vlasti u svakom pogledu. Uhapšen je poslije blokade Pentagona 1967. godine, te je dijelio ćeliju s Normanom Mailerom, koji je poslije opisao te događaje. Živio je i jedno vrijeme u izraelskim kibucima s kojima je bio oduševljen, bez obzira na njihovo materijalno siromaštvo.

Chomsky kao teoretičar, bez obzira na kritiku istih, izrazito koristi medije da bi promovirao svoje stavove i kritiku američkih vlasti, te u principu ne odbija suradnju s njima.[2] Istovremeno često surađuje s brojnim anarhističkim novinama. Chomsky ističe da propagandni model masovnih medija koji su kontrolirani od strane moćnih korporacija ima pet “filtera vijesti” kroz koje se postepeno izbacuju svi nepoželjni elementi. Prvi je “filter novca” unutar kojeg se izbacuje sve što može zasmetati ekonomski najjače ljude koji su često i sami vlasnici određenog medija. Drugi je “reklamni filter” unutar kojeg se nameće obrazac poželjnog načina života kao normalnog. Treći filter označava “povjerenje prema informacijama” koje distribuiraju vlada, biznis i “stručnjaci”. Unutar četvrtog filtera javlja se “moć kao sredstvo discipliniranja medija”. I peti filter se brine za stvaranje straha i paranoje od strane općih neprijatelja, bili to Rusi, muslimanski fundamentalisti ili nešto treće. Broj korporacija koje u SAD-u kontroliraju medijski prostor 1982. godine bio je 50, a 1993. godine 20. Taj broj i dalje pada, čime se stvara sve veći monopol.

“Zadatak masovnih medija je ‘oblikovanje mišljenja ljudi’ da vjeruju u vrijednosti moćnih glupana koji vladaju.”[3] (Chomsky, 1996)

Zapažanja Chomskoga o fašisoidnosti američke vanjske politike naprosto su fenomenalna i svakog imalo zabrinutog za buduće odnose u svijetu ne mogu ostaviti ravnodušnim. George Kennan je kao šef Odjela za planiranje State Departmenta napisao studiju, koja je naravno bila tajna, u kojoj predlaže budući kurs američke vanjske politike: “Mi imamo 50% svjetskog bogatstva, ali samo 6,3% populacije… Da to održimo, morat ćemo odbaciti svu sentimentalnost i maštanje, te se posvetiti bilo čemu što će nam donositi neposrednu korist. Trebamo govoriti dvosmisleno i neodređeno, a ne potencirati stvari kao što su ljudska prava, rast životnih uvjeta i demokratizacija… Bolje je imati grub režim pod kontrolom, nego liberalnu vlast koja je obzirna ili sklona komunističkim utjecajima.” Chomsky smatra da je tu počeo Novi svjetski poredak. Od tada su američka vlast i mediji optuživali bilo koju političku ili socijalnu grupaciju, koja se nije slagala s njima, za komunizam, čak i kada bi se radilo o crkvenim socijalnim organizacijama. Licemjerstvo politike SAD-a manifestiralo se već prilikom Rooseveltova instaliranja francuskog admirala Jeana Darlana 1942. godine kao general-guvernera sjevernoafričkog prostora na koje je pretendirala Francuska. Darlan je bio osvjedočeni kolaborator nacista i autor antisemitskih zakona koje je proglasila kvislinška vlada u Vichyju. SAD su također slomile uspješan antifašistički otpor u Italiji i instalirale fašističke simpatizere na vlast, desničarskog diktatora Badoglia i kralja Victora Emmanuela III. CIA je praktično osigurala poraz komunista/ica na ključnim izborima 1948. godine, a na jednom od memoranduma o nacionalnoj sigurnosti planiralo se pružanje oružane pomoći podzemnim organizacijama, ukoliko komunisti pobijede. Chomsky u iznimnom djelu What Uncle Sam Really Wants (1996) zaključuje da to i je uobičajena procedura djelovanja američke vlade – prvo ide politički pritisak uz ekonomske prijetnje, a onda vojna intervencija. Civilne vlasti su rušene ili zbog toga što su otišle predaleko u traženju svoje nezavisnosti (El Salvador, Gvatemala…) ili su “naši diktatori” postali prepohlepni (Panama, Irak…). Također je praksa ostvariti čvrste veze s vojskom u stranim zemljama koja bi se mogla upotrijebiti, ako bi civilna vlada odlučila odmaknuti se od SAD-a. Tako su i srušene civilne vlasti u Indoneziji 1965. godine i u Čileu 1973. godine. Chomsky nimalo grubo tvrdi da postoje dokazi iz kojih se može zaključiti da su “svi američki predsjednici od Drugog svjetskog rata ili potpuni ratni kriminalci ili su sudjelovali u ratnom zločinu”. U Južnoj Americi broj ljudi koje su pobili diktatori sponzorirani od SAD-a od 1979. godine do danas je narastao na 200.000. Dovoljno je samo par priča da ilustriraju brutalnost vanjske politike SAD-a. Diktator Dominikanske republike Trujillo je vladao kad i Kennedy u SAD-u. Postavši pohlepan CIA ga je dala ubiti. 1962. godine na prvim slobodnim izborima pobijedio je Juan Bosch. On je odmah počeo napad protiv korupcije, smanjio je poreze, državni proračun… Nakon sedam mjeseci “provociranja” američkih interesa izvršen je vojni udar, a ambasador SAD-a je izjavio da su ga pustili otići. Prije nego se može reći američki interesi, zemlja je potonula u korupciju i pad ekonomske moći najvećeg dijela stanovništva… No, bez obzira na neiskustvo, stanovništvo Dominikanske republike je srušilo vojni režim i ponovo su vratili Boscha na vlast. SAD su poslale 23.000 vojnika da podupru svrgnuti vojni režim i da naravno, zaštite svoje interese. Sve najveće novine su aplaudirale predsjedniku Johnsonu na hrabrosti slanja 23.000 vojnika da osiguraju mir.

SAD su potrošile više novaca po glavi stanovnika u financiranju Allendeovog protukandidata u Čileu 1964. godine, nego što su potrošila oba predsjednička kandidata, Johnson i Goldwater, u SAD-u iste godine.

Suharta je cijeli zapad slavio kao vizionara i nadu kada je izveo državni udar 1965. godine, te proveo najveći genocid od holokausta, pri čemu je pobijeno 700.000-800.000 ljudi, uglavnom seljaka bez zemlje. Za Christian Science Monitor on je bio “umjeren lider”, New York Times ga je doživio kao “tračak svijetla u Aziji”, a magazin News je pisao o “stvaranju nade tamo gdje je nikad nije bilo”.

Manuel Noriega je godinama prikazivan i od vlasti i od medija kao veliki prijatelj i borac protiv droge, da bi ga se, kad je postao previše pohlepan i doveo u pitanje kontrolu nad Panamskim kanalom, proglasilo dilerom droge i kršiteljem ljudskih prava. Upravo u tom trenutku Bushova administracija je sklapala posao vrijedan 300 milijuna dolara sa “strašno poštenom” Kinom. Slične priče možemo saznati i iz tužne povijesti država El Salvadora, Nikaragve, Gvatemale, Čilea… Recentna kampanja protiv Irana ili islamskih fundamentalista postaje zaista ogavna ako se zna da jedan od najvećih saveznika SAD-a, Saudijska Arabija, funkcionira kao izrazito patrijarhalna i familijarna diktatura. Rad Noama Chomskog na području politike možemo definirati kao težnju da se demistificira stav o SAD-u kao besklasnom društvu i kao isporučitelju demokracije, ljudskih prava i individualne slobode.

Posebno ga smatram uspješnim u raskrinkavanju sistema slobodnog tržišta koji u SAD-u ima status svete krave. Slobodno tržište se smatra čarobnjakom koji može riješiti sve probleme prirodnom konkurencijom, odnosno najnižim cijenama za najbolje proizvode. Ali izbliza se vidi kako sistem funkcionira, tko plaća poreze i kako se dijeli novac prikupljen porezima, koga se subvencionira… te se nameće jedini zaključak da sistem slobodnog tržišta ne postoji u stvarnosti. Zato država i subvencionira pojedine sektore industrije: visoka tehnologija – povezana s Pentagonom, avioindustrija, autoindustrija, naftna industrija i poljoprivreda. Nacionalni sistem autoputova je smislio šef General Motorsa Alfred Sloan trošeći milijarde dolara poreznih platiša, čime je na lukav način cjelokupnu ekonomiju SAD-a učinio ovisnom o transportima za koje je potreban benzin.

Zapažanja Noama Chomskog o globalizaciji i neoliberalizmu smatram fascinantnima. Chomsky (1994) ističe da se sa stajališta biznisa stvara novo imperijalno doba s de facto svjetskom vladom. Ona ima svoje institucije kao što su Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka, trgovinske strukture kao što su NAFTA i GATT, izvršna tijela kao što su G-8 i birokracija EZ-a. Neoliberalizam je započeo s doktrinama Reagana u SAD-u, Thatcherice u Britaniji. Chomsky ogoljuje zamaskiranu idilu “ekonomskih čuda” Brazila, Bolivije, te drugih nesretnih zemalja kojima su SAD i ostatak zapada pomagali neoliberalističkom filozofijom. Dok su mediji i zaduženi političari pričali o “neviđenom uspjehu amerikanizacije Brazila”, Svjetska banka je skrušeno priznala da dvije trećine ljudi nema dovoljno hrane za obavljanje uobičajenih fizičkih aktivnosti. Prema izvještaju UN-a plaće u industriji su bile odmah ispred onih iz Albanije. Bolivija je tipičan primjer posrnule zemlje kojoj su SAD “pomagale”. Nakon diktature, MMF je intervenirao i makroekonomske statistike su izgledale zadovoljavajuće, tečaj valute je stabiliziran i smanjeni su dugovi. No, uskoro su siromaštvo i neishranjenost dramatično porasli, edukacijski sistem je krahirao, a pokazalo se da je stabilizator ekonomije bio izvoz kokaina koji tvori dvije trećine ukupnog izvoza Bolivije. To je potpuno logična stvar ako se zna da su bolivijski seljaci bili preplavljeni subvencioniranim proizvodima iz SAD-a. Naravno da tome nisu mogli konkurirati, a isto tako je logično da su htjeli opstati kao poljoprivrednici. Jedino što im je preostalo je bio izvoz kokaina.

GATT (General Agreement on Tariffs and Trade) je isto kao i NAFTA (North American Free Trade Agreement) u službi povećanja moći multinacionalnih kompanija. Kod GATT-a je najvažniji element “pravo intelektualnog vlasništva” koje zapravo omogućava gigantskim korporacijama osiguranje monopolističkog položaja u razvijanju određenih tehnologija. NAFTA ima krajnje protekcionističku ulogu jer je njen cilj pružiti prednost korporacijama iz SAD-a pred konkurencijom iz Europe ili Japana. NAFTA će zasigurno biti uzrokom uništavanja okoliša jer kao ugovor o slobodnoj trgovini ima prvenstvo nad propisima Agencije za zaštitu okoliša. Tipičan primjer je Zona Maquiladora na granici SAD-a i Meksika. To područje samo par kilometara ide u dubinu meksičkog teritorija, ali je dugo preko 3.000 kilometara uz granicu. Na tom dijelu Meksika oslobođenog poreza smještena su postrojenja većine multinacionalnih korporacija. Iz tog područja odlazi 39% ukupnog izvoza Meksika, a postotak zagađenja na nekim dijelovima je 6.000(?!) puta veći od dozvoljene granice u SAD-u. Pošto se većina dobara i proizvoda iz Zone Maquiladore plaća u američkim dolarima, meksički pesos gubi na vrijednosti, a posljedica je rast inflacije. Naravno, meksički radnici se isplaćuju u pesosima.[5] Ono što je najtužnije u toj farsi o “slobodnoj trgovini” jest da polovica izvoza iz SAD-a u Meksiko nikada zapravo neće ući na meksičko tržište. On će samo prelaziti putanju od jednog do drugog dijela američke firme, a prelasci granice će se isplatiti kroz jeftiniji rad meksičkih radnika i slobodno zagađivanje okoliša bez posljedica. Chomsky zaključuje u novinama Black Flag No. 212/1997 da “više od pola SAD-ove svjetske trgovine sadrži transakcije vidno centralistički kontroliranih institucija koje su totalitarne u unutarnjoj strukturi i uvelike slobodne od javnog mišljenja”. Ista je stvar i s Japanom i drugim industrijskim moćnim zemljama. Neki ekonomisti opisali su ovaj svjetski sistem kao “korporacijski merkantilizam”. Chomsky posebno skreće pažnju na bešćutnost kada se govori o mogućim žrtvama “slobodne trgovine”. Zagovornici neoliberalizma ističu da će žene, Hispano populacija, druge manjine, polukvalificirani radnici biti zapravo gubitnici u Meksiku, ali nigdje se ne spominje da svi oni zajedno čine dvije trećine radne snage. Ekonomisti predviđaju da će oko sedam milijuna ljudi izgubiti posao u prvih pet godina, jer će biti prisiljeni otići sa zemlje. Velika opozicija toj prevari u Meksiku je jednostavno prešućena, a znakovito je da i u SAD-u dokument nigdje nije u cijelosti javno objavljen. Konferencija biskupa Latinske Amerike je također izrazila stav da “ekonomija tržišta nije nešto apsolutno, čemu se sve ostalo treba žrtvovati, naglašavajući nejednakost i marginalizaciju velikog broja stanovništva”, iako je Vatikan poslao svog “policajca” koji je trebao eliminirati takva “zastranjivanja”.[6] Mnogi meksički radnici su se protivili ugovoru, kao i najveći nevladin sindikat. Ekološki aktivist Homero Aridjis vidi ovaj ugovor kao treću kolonizaciju Meksika: “Prva je bila oružjem, druga vjerom, a treća ekonomijom.”[7] Od kada se NAFTA počela primjenjivati, Meksiko je: povećao uvoz hrane sa 20% na 43%, plaće su snižene za 40% do 50%, troškovi života u prvoj godini primjene NAFTA-e povećali su se za 80%, 2,2 milijuna stanovnika Meksika je izgubilo posao, a 40 milijuna ljudi (što je više od polovice) živi u ekstremnom siromaštvu. Indikativno je spomenuti da je Senat u SAD-u par dana nakon prihvaćanja NAFTA-e izglasao podršku otvaranju 100.000 novih radnih mjesta za policiju, povećanju sigurnosti u zatvorima, popravnim domovima, proširenju smrtne kazne…

1. siječnja 1994. godina, na dan kada se NAFTA počela službeno primjenjivati, potomci plemena Maye digli su oružanu pobunu protiv NAFTA-e i vladine politike s bazom u siromašnoj pokrajini Chiapas. NAFTA je bila samo kap koja je prelila čašu, jer indijanci u pokrajini Chiapas trpe torturu zemljoposjednika i multinacionalnih kompanija već dugi niz godina. Na području Tenegapa 3,8% zemljoposjednika ima 60% zemlje. Unutar najsiromašnijeg društvenog sloja indijanci čine 96,2%. Selva Lacandona je najveće područje tropskih kišnih šuma poslije amazonskih, a u posljednjih 20 godina uništeno je 80% šume. Chiapas je najsiromašnija pokrajina u Meksiku, ali i područje najočuvanijih i nedirnutih prirodnih bogatstava. U Chiapasu je 81% meksičkih izvora sirove nafte. Stoga ne treba čuditi što potomke Maya multinacionalne kompanije smatraju preprekom u daljnjem uništavanju okoliša i punjenju džepova. 1995. godine Manhattan Bank je poručila vladi Meksika kako očekuje od njih eliminiranje “prijetnje investiranja u zajednicu”. Zapatisti su kao borbena formacija okupljeni u vojsku Emiliano Zapata Liberation National (EZLN), a najjače porijeklo vuku iz meksičkog agrarnog otpora, te zahtijevaju opstanak i daljnji razvoj decentraliziranih, seoski-organiziranih područja slobodnih od intervencija države i kapitala. EZLN svoju borbu vodi u ime tri cilja: “Pravda da se ima pravo na dostojan posao i odgovarajuću plaću. Sloboda da se organiziramo nezavisno od moćnih i njihovih predstavnika. Demokracija kao pravo da nam se vlada pokorava za vrijeme mandata.”[8] Sve odluke donose direktnom demokracijom kroz konzultacije i debate unutar kojih mogu participirati svi koji to žele. Oni sami ističu da njihova borba zapravo traje već više od 500 godina. Kada su zauzeli San Cristobal, Zapatisti su otvorili dućane ljudima i život se organizirao na egalitarnim principima. Pored EZLN-a u Chiapasu djeluje i Las Abejas (Pčele), grupa koja zagovara nenasilni pokret otpora u pokrajini i njihovi temelji su u katoličkom pacifizmu. Ističu da imaju isti cilj kao i EZLN, ali različitu taktiku. Surađuju s EZLN-om na mirnodopskom organiziranju (npr. edukaciji stanovništva), ali nikada u oružanoj borbi ili podržavanju iste.

Paramilitarne skupine financirane od meksičke vlade izvele su 22. prosinca 1997. godine pokolj 45 stanovnika u selu Actealu. Pobijeni su bili članovi nenasilne grupe Las Abejas i kao takvi, lake žrtve. Od ukupnog broja mrtvih, 21 je žena i 15 djece, od kojih je jedno bilo mlađe od godinu dana. Od 1996. godine desničarske paramilitarne skupine, koje uspoređuju s Ku Klux Klan-om u SAD-u, ubile su više od 800 ljudi, a raselili u planine i područja pod kontrolom EZLN-a 22.000. Posebno su napadani gradići i sela koji su se javno proglašavali kao “autonomne zajednice” nezavisne od vlade. SAD su najveći sponzor ubojicama pa su povećale svoju vojnu isporuku sa 4,8 milijuna dolara u 1996. godini na 28 milijuna dolara u 1997. godini. Preko 700 meksičkih visokih časnika je obučavano u američkim vojnim bazama od 1983. do 1995. godine. Sva ova pomoć se kamuflira kao pomoć za borbu protiv droge.

Slobodari ipak uvijek upozoravaju na neke opasnosti koje EZLN nosi uz sebe. Tako Chris Kutalik u novinama Love and Rage No. 13/1994 iznosi stav da ne smijemo zaboraviti da je EZLN vojska u svakom smislu te riječi, “uključujući hijerarhijsku komandu i određeni stupanj militarističke okrutnosti”. Također se razaznaju unutar silnog eklekticizma EZLN-a i poneki elementi marksizma i lenjinizma. Sumnja se u kvalitetu kombinacije tajne organizacije i direktne demokracije. Kolektiv Subversion je istakao kao jedan od prvih zahtjeva Zapatista poboljšanje cestovne infrastrukture (sječom šuma), kako bi brže slali svoje proizvode na tržište. U Subversion-u smatraju da je i odgovor meksičke vlade na pobunu bio slab, jer je i sama pobuna bila pitoma i bezopasna. Posebno je kritiziran poziv EZLN-a svojim simpatizerima da glasaju na izborima za oporbenu stranku PRD. Vođa EZLN-a, subkomadant Marcos je ismijan kao nova ljevičarska ikona, odnosno zamjena za Che Gevaru.[9] Affinity Group of Evolutionary Anarchist je u svom pamfletu Consent or Coercion (1995) iznijela i takvu glupost da je pobuna Zapatista “brzo izolirana i zaustavljena zbog nedostatka šire narodne podrške”. Upravo je razvijena i razgranata nacionalna i međunarodna podrška spasila pobunjenike iz Chiapasa od konačnog rješenja kojeg im je spremila država. Između 22. prosinca kada je pobijeno 45 članova grupe Las Abejas i 14. siječnja organizirano je više od 230 akcija u 27 zemalja, a sam glavni grad Ciudad de Mexico pohodilo je 100.000 demonstranata. Od 1996. godine meksička vlada je deportirala 200 aktivista za ljudska prava koji su pomagali civilnom stanovništvu u Chiapasu, želeći smanjiti međunarodnu pozornost na teror prema indijancima u toj pokrajini. Danas se broj stranih promatrača procjenjuje na oko 45.

Osobno bih se složio sa stavom iznesenim u Black Flag-u No. 205/1994: “Pobuna indijanskih seljaka u Chiapasu je otkriven tračak prema vremenskoj bombi koja čeka da eksplodira, ne samo u Meksiku.” (Chomsky, 1994; 18)

 

MURRAY BOOKCHIN

 

U direktnoj demokraciji je presudan sam princip – sloboda pojedinca/ke da participira, a ne prinuda ili čak potreba. Sloboda se ne sastoji u broju ljudi koji su odlučni participirati, već u činjenici da imaju nenarušenu mogućnost participiranja i slobodu izbora da sudjeluju u odlučivanju o javnim pitanjima, što se nikako ne može identificirati s “amorfnom masom” birača/ica u masovnom društvu.
Murray Bookchin

 

Murray Bookchin je dugogodišnji aktivist i autor većeg broja knjiga na temu ekologije, urbanih problema, anarhizma… Među prvima je upozoravao na opasnost pesticida i korištenja kemijskih spojeva u hrani. Najpoznatiji je po razvijanju svoje teorije “socijalne ekologije” ili ekoanarhizma, kako su je ponekad nazivali. Bookchin anarhizam smatra (1971) “libidinalnim uzletom ljudi, svojevrsnim komešanjem socijalno nesvjesnog što se proteže unatrag, pod različitim nazivima sve do najranijih pobuna čovječanstva protiv dominacije i autoriteta”.[10] Za razliku od determinista i samu prirodu smatra “esecijalno kreativnom, otvorenom, uzajamnom, plodnom i određenom komplementarnošću, a ne ‘nijemom’, ‘slijepom’, ‘okrutnom’ ili ‘svijetom nužde’”.[11] “Ekologiju oslobođenja” zamislio je kao zamjenu za okupljanja oko radničke klase, koju od ’60-ih (iako je odmak napravio već ’40-ih godina) ne smatra subjektom revolucionarnih promjena, već imanentnim dijelom kapitalističkog sustava. Ekološke probleme ne razmatra odvojeno od socijalnog okruženja i načina na koji je organizirano pojedino društvo. Dakle, Bookchin ne problematizira samo odnose država/pojedinac ili poslodavac/radnik, već problematizira i dovodi u oštru kritiku cjelokupne hijerarhijske odnose u društvu. Izoliranje na samo jedan vid problema, bio on ekonomski ili politički, zapravo je pojednostavljivanje realne slike svijeta, jer čak i tamo gdje ne postoje ekonomski ili politički oblici ugnjetavanja mogući su drugi oblici hijerarhije. Unutar tog skupa ubraja kulturološki, tradicionalni i psihološki sistem poslušnosti i komandiranja (dominacija starih nad mladima, muškaraca nad ženama…). Godine 1974. Bookchin sa skupinom suradnika otvara Institut za socijalnu ekologiju u kojem su sintezirali rezultate dobivene iz proučavanja ekoloških izvora energije, organske poljoprivrede, recikliranja otpada s onima iz područja feminizma, odnosa pojedinac/grupa… Bookchin je također uvijek prozivao reformistički mentalitet unutar ekološkog pokreta, posebno “menadžerske radikale” i karijerističke oportuniste koji su nakon žestokog protivljenja državi u svojim kasnijim godinama pisali patetične biografije o boljoj prošlosti i kucali sistemu na vrata moleći za oprost.

Kao ljuti protivnik “environmentalizma”, odnosno tendencije koja je išla u smjeru reforme postojećih institucija ne dirajući tehnokratski mentalitet, Bookchin ekologiju nikada ne odvaja od društva i cjelokupnih hijerarhijskih odnosa u društvu koji se manifestiraju i na odnos prema prirodi. Njegov koncept ekologije utemeljen je na racionalnom diskursu i Bookchin je koristio svaku priliku da kritizira tendencije prema spiritualizmu, religijskim motivima, i općenito antiracionalnim i anticivilizacijskim stavovima unutar ekološkog pokreta. Time je započeo sapuničarski sukob bez kraja sa zastupnicima Deep Ecology (Duboka ekologija) teorije i anarhoprimitivizma s druge strane. Bookchin nikako nije prihvaćao tvrdnje o “odgovornosti ljudske vrste za ekološku krizu” ili “jednakosti svih bića”, pa je krenuo u križarski pohod bez milosti. Cijena za ulaz na listu njegovih neprijatelja ili lažnih anarhista je toliko jeftina da bi uskoro moglo nestati karata. Dvije njegove knjige, Social Anarchism or Lifestyle Anarchism – an unbridgeable chasm (1995) i Re-enchanting Humanity (1995), govore o štetnim utjecajima unutar anarhističkog i ekološkog pokreta protiv kojih se treba boriti te dovoljno ilustriraju njegovu predanost “misiji spasa anarhizma”. Tu je na sličan način izložio kritiku čitavog niza poznatih i nepoznatih anarhista i njihovih koncepata ukoliko bi se u njima i u najmanjim miligramima našlo misticizma, individualizma, postmodernizma, iracionalizma, razuzdanosti…

Njegov prvi napad zaslužili su zastupnici Duboke ekologije čiji je neposredan izvor norveški filozof Arne Naess. Njegove ideje možemo sažeti u par osnovnih teza: ljudi su destruktivni prema ostalim oblicima života koji posjeduju intrinzične vrijednosti i zato bi ih trebalo obuzdati; prenapučenost stvara ozbiljne probleme za odvijanje normalnog života na zemlji, a pod pojmom “život” misli se i na rijeke, krajolike, ekosisteme… potrebno je radikalno promijeniti ekonomske, tehnologijske i ideološke strukture, ali i pojedinačne životne stilove. Bookchin je kritizirao Naessa, a to se još više odnosi na ostale zastupnike Duboke ekologije, zato što nigdje ne spominju socijalne probleme poput siromaštva, nejednakosti, represiju države… već kao tipični ego-šminkeri iz Kalifornije lamentiraju o samorealizaciji i razvijanju sebstva kroz istočnjačke religije i poistovjećivanju tog sebstva s bogom-ekozofijom. Američki sociolog Bill Devall i filozof George Sessions su dalje razrađivali koncept Duboke ekologije do: biocentrizma, odnosno vjerovanja da su sva bića u ontologijskom smislu jednaka; naglašavanja spiritualne slobode u svrhu promicanja svepovezane zajednice i; razvoja nove antropologije koja slaveći divlja i prethistorijska lovačko-sakupljačka društva, odbacuje industrijsko društvo kao ideal društvenog razvoja. Dakle, reverzibilnim procesom se želi ponovo povećati opseg netaknute prirode. Bookchin kritizira poplavu lijenog, egoističnog i nezainteresiranog spiritualizma kao glavni razlog propasti nove ljevice, što je dovelo do poslovnog uspjeha šamana, gurua, svećenika, pa šire i diktatora i vladajućih elita. Još dodaje da je “Duboka ekologija bila izvrstan analgetik za glavobolje kulture kojoj su bliži Disneyland i Hollywood, nego politički radikalizam”. (Bookchin, 1995; 93) Posebno se obrušio na tvrdnje o ontologijskoj jednakosti svih bića, odnosno “biosferičnom egalitarizmu”, pa u svom poznatom ciničnom stilu se pita da li su predstavnici duboke ekologije informirali ostale žive organizme o njihovoj intrinzičnoj inteligentnosti, uvidu i sposobnosti komunikacije. Bookchin također žestoko polemizira s aktivistima radikalne ekološke grupe Earth First kao praktičnim sljedbenicima principa Duboke ekologije. EF kao “ratnici Zemlje” usvajaju strategije sabotaža, “gerila teatra”, demonstracija i nenasilnog otpora kako bi obranili prirodu od sve većih nasrtaja profita, te ih po tim metodama možemo približiti raznim grupama za oslobođenje životinja i prestanka njihova nepotrebna iskorištavanja za ljude. Bookchin je često optuživao članove EF-a kao neomaltuzijance i mizantrope s obzirom na njihovu dubokoekološku pozadinu. Iako stavovi nekih osoba zaslužuju i teže optužbe,[12] Bookchinu ovdje ponovo smeta drvo da vidi cijelu šumu i bespotrebno generalizira grupu koja je mnogo učinila na zaštiti okoliša u SAD-u i svijetu.

Slijedeće Bookchinove izdajice anarhizma, s kojima se obračunava u knjizi Social Anarchism and Lifestyle Anarchism (1995), su zastupnici individualizma koje optužuje za liberalni pedigre, buržoasko pomodarstvo, sklonost terorizmu zbog čega je anarhizam došao na zao glas, slavljenje autonomije umjesto slobode što ih po njemu stavlja uz bok Margharet Thatcher, “tiraniju nestrukturiranosti”. Pored očekivanog Maxa Stirnera, tu se našlo mjesta i za Williama Godwina, Pierre Proudhona, Emmu Goldman, Federicu Montseney, Rudolfa Rockera, Paula Goodmana, L. Susan Brown… i svi su oni optuženi za stirnerizam.[13] Ključna teza je da “lifestyle anarhisti dok zazivaju autonomiju umjesto slobode kauzalitetom gube bogatu društvenu konotaciju slobode”. (Bookchin, 1995; 12) Lifestyle anarhizam danas nalazi svoje najjače izražaje u “grafitiranju, postmodernističkom nihilizmu, antiracionalizmu, neoprimitivizmu, antitehnologizmu, neosituacionističkom kulturnom terorizmu, misticizmu, Foucaultovoj ‘osobnoj pobuni’” (Bookchin, 1995; 19) i bla, bla, bla… Kao savršen primjer lifestyle anarhizma navodi Hakima Baya i njegov koncept Temporary Autonomous Zones – TAZ (Privremene autonomne zone) u kojima se pleše, svira, pjeva, glumi, zabavlja… daleko od spektakla i moći države. Bookchin ovdje ističe da je TAZ buržoaska verzija anarhizma, jer zagovara bijeg od stvarne borbe s državom u kaotični, orgijastički i isprazni hedonizam. I Dave Neal u članku Creeds versus Deeds (1997) smatra da lifestyle anarhisti jedino traže “narcističku autonomiju, što je nemoguće u našem međupovezanom društvu, a nije ni anarhistički jer se odbija klasna borba, organiziranje i solidarnost u korist sebe”. Bookchin svim lifestyle anarhistima predviđa budućnost istu kakvu je formulirao i jedan od veterana iz 1968. godine koji je izjavio: “Zabavljali smo se ’68-e, a sada je vrijeme da odrastemo.”[14] U sličnom kontekstu napada i ljude okupljene oko časopisa Fifth Estate koji također slave ekstazu magijskih procesa. Njihovog najpoznatijeg teoretičara, Georgea Bradforda (pseudonim David Watson) kritizira zbog apologije misticizma primitivnih društava i radikalnog antitehnologizma. U istu kategoriju Bookchin smješta i jednog od najpoznatijih zastupnika anarhoprimitivizma, Johna Zerzana i časopis u kojem ovaj najčešće djeluje – Anarchy: A Journal of Desire Armed. Bookchin ismijava Zerzanove tvrdnje da su primitivni ljudi bili u mogućnosti i sposobni koristiti jezik, pismo i umjetnost, ali nisu htjeli jer su izabrali prirodu umjesto kulture. Posebno smatra besmislenim stav da su mogli osjetiti kako je to biti slon, lav ili boabab drvo.

Bookchin zaključuje “da ukoliko anarhizam izgubi svoj socijalistički i kolektivistički cilj, završit će u esteticizmu, ekstazi i požudi, neskladu, taoističkoj tišini i nenametljivosti, te budističkom samo-nestajanju kao zamjenama za slobodarski program, politiku i organizaciju” (Bookchin, 1995; 54). Dakle neće predstavljati socijalnu obnovu i revolucionarnu viziju, već socijalni trulež i neobuzdanu egoističku pobunu.

Nažalost, Bookchin je u zadnje vrijeme poznatiji po svađalačkom blebetanju, nego po kvalitativnim doprinosima ekološkom i radikalnom pokretu, što ga je prije krasilo.

Kritika Bookchinovih stavova i samog paranoičnog i prgavog pristupa u polemiziranju bila je isto tako nemilosrdna, te se počela dovoditi u pitanje i njegova pripadnost anarhizmu. Tako ga je Bob Black u Anarchy after leftism (1997) optužio za hegelijanstvo, marksizam, ali i za ni više ni manje staljinističke metode, te je izvadio iz naftalina Bookchinovu pripadnost Ligi mladih komunista.[15] David Watson u knjizi Beyond Bookchin (1996) iskopava takve Bokchinove stavove kojih se ne bi postidjeo nijedan zastupnik Duboke ekologije: “Uvidi socijalne ekologije tvore sveukupnu senzibilnost koju polako otkrivamo iz dalekih arhaičnih svijetova i stavljamo ih u novi kontekst.”[16] Također je ukazivano na suprotnost između mladog i starog Bookchina, odnosno lifestyle anarhiste[17] i neokonzervativnog profesora koji vodi školu za “hippie i punk djecu bogatih roditelja” koja mogu platiti za dva semestra 10.578$. Black tvrdi da je i apsurdno što Bookchin optužuje ljude za buržujstvo kad on ima najveća primanja od svih napadnutih, a ismijavana je i naslovnica knjige Social Anarchism and Lifestyle Anarchism (1995) na kojoj je Bookchinova slika, čime je posprdno dobio epitet prvog anarhiste koji se za svoju knjigu slikao u kravati i odijelu. Sukob je dobio tragikomične razmjere kad su se umiješani počeli nabacivati njima odgovarajućim citatima Bakunjina, Kropotkina, Mumforda…

Bookchin je kritiziran i kao antropocentrist i evolucionist kada tvrdi da je “aboridžinima nedostajalo evolucijskih očekivanja”, jer su bili zatvoreno društvo prema tehnološkim inovacijama. Bookchinovi oponenti ističu da su primitivna plemena rijetko prolazila kroz periode gladi, a kada bi se to i dogodilo nije bilo izabranih koji bi uživali. Bez obzira što su imala malo materijalnog bogatstva, nisu bila siromašna jer je “siromaštvo kao odnos između ljudi socijalni status i kao takvo proizvod civilizacije”. (Watson, 1996; 94) Marshall Sahlins smatra da su “upravo zbog neimanja, ta plemena bila prije slobodna”,[18] nego siromašna. Mora se primijetiti Bookchinova dvosmislenost, jer je istovremeno hvalio povezanost “organskih društava” s prirodom, njihovu neekonomičnost i besklasnost, “praksu neometane upotrebe” i “nesvedivi minimum”, ali bi onda tvrdio da su bila zatvorena, neprogresivna, da su uništavala okoliš, pa čak sudjelovala u istrebljenju pojedinih životinjskih vrsta. Ovdje dvosmislenost treba shvatiti uvjetno, jer naša daleka povijest i je dvosmislena, puna proturječnosti. Dok kritizira Bookchina, Black na mogućnost da prethistorijska plemena, odnosno lovačke zajednice zaista i jesu odgovorne za istrebljenje neke vrste, odgovara – pa šta. To svoje sljepilo opravdava stavom da je “istrebljenje bilo do sada sudbina gotovo svake vrste koja se pojavila na planetu, a može s vremenom postati sudbina svih. Neprestano trajanje prirodnog života ne ovisi o neprestanom trajanju bilo koje posebne vrste, uključujući našu”. (Black, 1997; 116)

Ovo pljuvanje između različitih koncepcija unutar anarhizma nije donijelo ništa dobro niti u teoriji niti u praksi. Polemiziranje je pozitivna stvar, no iz praćenja sukoba vidi se da su ovdje zaključci konstruirani i prije početka polemike. Posebno je odbojan netolerantni ton koji je bio prisutan u obje skupine od samog početka. Bookchinovo nizanje imena na optuženičku klupu zbog banalnih stvari, osporavanje prava na drugačije mišljenje, što zaista završava u teorijskoj izolaciji, stigmatiziranje cijelog niza različitih ljudi za buržujstvo nije ni potrebno komentirati. A što reći na kritiku od Bookchinovih oponenata/ica izrazima “old fossil” kojega je pregazilo vrijeme, a uhvatila senilnost. Bookchinova pogrešna antiteza autonomy/freedom je toliko očita da je gotovo nevjerojatno što dolazi od dugogodišnjeg aktivista i teoretičara. Iako sam već spomenuo stav o ovom pitanju s kojim se apsolutno slažem, još ću ga jednom ponoviti: “Svi anarhisti su individualisti u smislu da vjeruju da svaka osoba individualno treba biti autonomna i u mogućnosti voditi vlastiti život slobodno od prisilnih institucija. Svi anarhisti su za klasnu borbu u smislu da se članovi siromašne i podčinjene klase trebaju boriti protiv siromaštva i represije.” (Rooum, 1992.) Ako su ove dvije sastavnice anarhizma, kao političke ideje i prakse, kontradiktorne u temeljima kao što to Bookchin misli, onda je anarhija nemoguća, a anarhizam nepotreban. Bookchin nije imao snage ili volje otići do sinteze autonomije i slobode, koje zajedno daju upravo ono za što tvrde da se bore i Bookchin i njegovi bezbrojni kritičari. Ostaje nejasno, također, zašto se Bookchin, s obzirom na stalno izražavanje problema nedostatka smislene teorije i organizacije koja bi pronosila “pravi anarhizam” nije pridružio ACF-u u SAD-u ’70-ih godina ili njezinoj sindikalnoj podružnici Workers Solidarity Alliance, a niti Love and Rage Federation u ’90-ima.

Njegov stav da “demokracija nije antiteza anarhizmu niti su vladavina većine i nekonsenzualno odlučivanje kontradiktorne slobodnom društvu” (?!) napale su i takve organizacije (ACF na primjer) koje bi Bookchin teško smjestio u lifestyle milje. “Demokratsko vladanje je i dalje vladanje”[19] i kao takvo nekoherentno s osnovnim anarhističkim premisama.

 

BOB BLACK

 

Odlično međusobno razumijevanje u seksu je primjer produktivne igre. Oni koji sudjeluju u toj igri uzajamno pridonose zadovoljstvu, nema nikakvog bodovanja, svatko je pobjednik. Više daješ, više dobijaš. Učiniti igru općom dovodi do erotizacije života. Seks pak može postati manje hitan i očajan, više razigran.
Bob Black

 

Bob Black, osim po sukobu s Bookchinom, poznat je i kao zastupnik teorije ukinuća rada: “Skoro sva zla koja se mogu nabrojati imaju svoj izvor u radu ili u činjenici da se živi u svijetu koji ima za cilj rad. Da bi se eliminiralo ovo mučenje, moramo ukinuti rad.”[20] Ovo je potpuno suprotna teorija od anarhosindikalizma, gdje je temeljno pitanje kontrole nad sredstvima za proizvodnju. Black kao moderni sljedbenik ludizma predlaže stvaranje novog života zasnovanog na igri, zabavi, kreativnosti, druženju, suživotu i umjetnosti. Black zagovara, kao Paul Lafargue u 19. stoljeću, pravo na lijenost, ali i totalnu nezaposlenost, stanje permanentnog tulumarenja. Ističe da nije samo nerad alternativa radu, radu koji je zapravo posljedica “služinskog kretenizma” u “industrijskom fašizmu ili oligarhiji ureda”. I Alfredo M. Bonanno zastupa slične stavove u Armed Joy (1977): “Radna etika je kršćanska etika žrtvovanja, etika šefova… Bilo koji argument protiv rada bio bi besmislen ako bi ga uputila revolucionarna organizacija koja zastupa logiku kvantitativnog rasta” ili “Jedini put za eksploatirane da izbjegnu projekt globalizacije kapitala je odbijanje rada, produkcije i političke ekonomije.” “Zero-work” zastupnici uvijek ističu da dok kvantiteta rada raste, kvaliteta iskustva i doživljaja opada. I Susan L. Brown zagovara umjesto rada igru, uz zazivanje misli da “rad i proizvodi moraju biti razmijenjeni bez cijene, profita, slobodno prema nuždi”. (Berkman, 1929; 20) Smatra da se treba odmaknuti i od tradicionalnih pravila razmjene zato što je to najbolji dokaz koliko nas filozofija ugovora guši i izvan radnih mjesta. Brown u časopisu Kick it over No. 35/1995 ističe da “slobodni rad zahtijeva veliku odgovornost, ali tu nema vanjske sile koja nas tjera da radimo, samo naša osobna želja za sudjelovanjem u aktivnostima”. Brown predlaže proširivanje “underground free economy” kada podučavamo u znanju ili sviranju, plesu ili kuhanju… bez naplaćivanja. Najbolji takav primjer alternativne ekonomije je Local Excange and Trading Systems (LETS) koji je potpuna alternativa trenutnom ekonomskom sustavu. Bit LETS-a je razmjena znanja, vještina, ideja… kroz suradnju i druge oblike međusobnog pomaganja. Ovdje je potrebno naglasiti da se u LETS-u ne zastupa kapitalistički oblik odnosa pri razmjeni – ja tebi, ti meni – već se usluge i poslovi mogu izmjenjivati po potrebama i željama. Tako, na primjer, ako Ana ošiša Mislava, ona je na LETS-ovoj listi u plusu za određenu sumu bodova, a Mislav u minusu za istu sumu bodova. Ali Mislav nije prisiljen učiniti Ani protuuslugu da izađe iz minusa, već ovisno o svojim sposobnostima i željama može bilo kome unutar LETS-a oprati suđe ili ispričati zanimljivu priču ili… U LETS-u nema neravnomjernog gomilanja kapitala, već je priča okrenuta prema lokalnoj ekonomiji, humanijim radnim odnosima, očuvanju okoliša. Sve je to začinjeno manjim pritiskom, vedrom i opuštenom atmosferom, brigom za svakog člana i članicu zajednice. Od 1983. godine kada je stvoren prvi LETS u kanadskom gradiću Commox Valley-u utemeljeno je 5.000-10.000 takvih sistema u cijelom svijetu.[21]

Neala Schleuning kritizira “abolition of work” teorije, jer idu u krivom smjeru. Ona je razradila kritiku po svim točkama koje smatra znakovitim za podržavanje ukinuća rada i iznijela je na stranice časopisa Kick it over No. 35/1995:

1. Ideja ne-rada je lijepa, ali nemoguća. Moguća je jedino kao podrška borbi protiv eksploatacije rada koji se plaća, nepravedno u korist poslodavca.

2. Odbijanje rada je arogantno, a u neku ruku i djetinjasto. Neki argumenti odbijanja rada su individualistički (egoistički?), odnosno isijavaju stav – nemam odgovornosti za nikoga, osim za samog sebe.

3. Pravo na lijenost ili odbijanje rada je, zapravo, samo izgovor da se prestane s političkim aktivizmom ili pobjegne iz neugodne situacije, odnosno bijeg u nihilističku samodovoljnost. Neala Schleuning posebno naglašava “da je ta politika rođena, vjerojatno, u bogatim društvima, gdje njih par koji nisu ‘zarobljeni’ u sistemu mogu stajati sa strane i ismijavati sve ostale”.

Kao alternativu, Schleuning predlaže: rad koji omogućuje interakciju s drugima; odbijanje mehanizacije posla – zahtijevanje smislenog posla; kontroliranje vlastitog posla; shvaćanje cjelokupnog procesa posla, a ne samo isprekidanih dijelova bez mogućnosti povezivanja; pojednostavljivanje tehnološkog posla jer se time razbija centralizacija, hijerarhija, specijalizacija, standardizacija; ukidanje privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju.

Teorije “ukinuća rada” su vapaj za humanijim odnosima dok radimo, ali i humanijim odnosima općenito. Na žalost, moram priznati da mi iz osobnog iskustva “zero-work” politika izgleda kao s drugog planeta i nerealna, zapravo kontradiktorna s realnošću, iako shvaćam, pa i podržavam njene osnovne pobude i ciljeve. No, to i ne mora biti problem za zastupnike teorija ukinuća rada. Uostalom, i sam Black kaže: “Možda se pitate da li se šalim ili govorim ozbiljno. I jedno i drugo… Igra ne mora obavezno biti neozbiljna aktivnost, iako biti neozbiljan ne znači biti i površan: često je potrebno shvatiti ozbiljno ono što izgleda neozbiljno, želio bih da je život igra, ali da je ulog u igri visok, želio bih se nastaviti igrati zauvijek.”[22] LETS je najbolji dokaz da čak i na takvom naizgled zacementiranom stanju, kao što je svjetska monetarna ekonomija, na mjesto pesimizma i posebno pasivizma treba staviti aktivizam.

 

HAKIM BAY

 

Da li smo mi koji živimo u sadašnjosti, osuđeni nikad ne iskusiti autonomiju, nikad stati na samo jedan tren na zemlju vođenu samo slobodom?
Hakim Bey

 

Hakim Bey je u devedesetima uzburkao bonacu nedostatka novih i originalnih teorijskih pravaca unutar anarhizma. Njegova knjiga TAZ: Temporary autonomous Zone, Ontological Anarchy, and Poetic Terrorism (1991) predstavljala je pravo osvježenje, ali je i uzrokovala daljnje podjele na slobodarskoj sceni. Njegovi utjecaji se kreću od istočnjačkih filozofija, utopijskih mislioca, Nietzchea, piratskih ideja i ostvarenja, dadaizma, bitnika, situacionizma, postmodernizma do anarhizma (Stirner, Kropotkin, Landauer, Goldman…). Iako je ostao najpoznatiji po TAZ konceptu, sama knjiga se zapravo sastoji od tri dijela i obradit ću svaki od njih, kako bi se dobio obuhvatniji uvid u Beyov rad i razmišljanja. Prvi dio nazvan je Chaos: The Broadsheets of Ontological Anarchy i u njemu nas Bey nagovara da doživimo kaos kao uzrok svega postojećeg, kao princip neprekidnog stvaranja. Bey smatra kaos neuništivim, unatoč naporima spektakularnog društva. U kasnijoj zbirci svojih eseja Immediatism (1994) Bey je dodatno pojasnio svoju opčinjenost kaosom: “Kaos je život. Svi neredi, sve pobune boja, sve protoplazmične nužnosti, svi pokreti – su kaos. Iz ovakvog stajališta, Poredak se javlja kao smrt, prestanak, kristalizacija, strana tišina” ili “Kaos nikada ne umire. Bilo koji ‘poredak’ koji nismo zamislili i stvorili direktno i spontano u čistoj ‘egzistencijalnoj slobodi’ za naše osobne slavljeničke ciljeve – je iluzija.” Također Bey kroz kratke postmodernističke eseje predlaže kratka i individualna revolucionarna djela: hodaj gol; šaraj i ispisuj grafite po ružnim spomenicima; budi divlje dijete koje pleše cijelu noć; uđi u najveću banku kad su najveće gužve, poseri se na pod te otiđi; distribuiraj u javnost sliku prelijepog dvanaestogodišnjeg dječaka kako masturbira s riječima ispod slike ‘Lice boga’”… Bey zagovara “poetski terorizam”, oružje koje uzrokuje estetski šok, a ne ubijanje i “umjetnost sabotaže” koja stvara kroz destrukciju, ali ne može služiti niti jednoj partiji, nihilizmu ili samoj umjetnosti. “Umjetnost sabotaže” je fizički napad na puritansku i dosadnu umjetnost – estetski džihad. Primjer za “poetski terorizam” je piratski upad u eter nekog velikog medija, ali primjer za “umjetnost sabotaže” je dići u zrak odašiljač tog medija. Bey (1991) ističe da “ontološka anarhija pretpostavlja kako našim buđenjem stvaramo vlastiti dan, čak i u sjeni Države, tog diva koji spava i čiji su snovi Poretka metastazirani napadi spektakularnog nasilja”.

Drugi dio knjige, Communiques of the Associations for Ontological Anarchy je zbir komunikeja o mitološkim, prethistorijskim, istočnjačkim i drugim izvorima Hakima Beya.

Treći dio govori o TAZ-u, “piratskoj utopiji” koja može postojati u geografskom, socijalnom, kulturnom, imaginarnom prostoru i u vremenu kada je jedan od tih prostora otvoren ili zbog nemarnosti države ili zbog nekog drugog razloga. Napuštamo prvo stoljeće bez nepoznate zemlje, s granicama za svaki kamen ili drvo, za svaku kap ili zrno pijeska. Svjedoci smo apoteoze “teritorijalnog gangsterizma” (najbolji primjer je zabijanje američke zastave u tlo Mjeseca, a ne na primjer zastave UN-a ili ne daj bože nijedne). Nijedan centimetar Zemlje država ne ostavlja bez policije i poreza. Ali “panoptikum moći” još nije dotakao oblake. “Mapa” je apstraktna politička mreža ili teorija, divovska prevara koja se mora poštivati, jer je zastupa mudra i iskusna država. Ali na toj mreži stoje beskrajna područja među naborima koja i dalje bježe ravnalu i “panoptikumu moći”. Kao moguće TAZ-ove Bey navodi: “Plemenska okupljanja u stilu ’60-ih, tajna skupljališta eko-sabotera, neo-paganske obrede, anarhističke konferencije, gay druženja… Harlemske zabave iz ’20-ih, noćne klubove, gozbe, stare slobodarske piknike… ” Kvantitet TAZ-a nije važan, važna je spontanost i kontakt lice-u-lice kojem Bey daje toliku važnost da ga smatra revolucijom. “Ujedinjenje egoista” i “uzajamna pomoć” temelj su usmjeravanja vlastitih snaga prema realizaciji zajedničkih želja grupe ljudi, bez obzira dali se radi o jelu, piću, plesu, veselju ili erotskom zadovoljstvu. Želja za slobodnim oazama s prazničkim ciljem i prakticiranje istih je već dugogodišnja tradicija u anarhizmu, ali Bey je unio par inovacija u svoj koncept. Bez obzira da li određeni TAZ zahtijeva taktike napada ili obrane njegova osnovna i najjača snaga je njegova nevidljivost, koja je borilačka vještina, sinonim za neranjivost. Frontalni udar na megakorporaciju informacije, carstvom Spektakla i Privida, državu reklamiranu likom policajca i sveprisutnim mikroskopskim nadzorom, ne bi donio ništa osim trenutne pogibelji. Bey ističe da je TAZ gerilska operacija koja ilegalno okupira neko područje (prostora, vremena ili imaginacije) zato jer se ne želi susresti sa Spektaklom. To mu omogućava nesmetano trajanje na određenom području i brzo nestajanje na drugo, prije nego što država krene uništavati. Bey slavi ratnike koji su sposobni udariti i pobjeći, održati čitavo pleme u nevidljivom pokretu, mada se radilo samo o podacima u virtualnoj mreži. Bey (1991) ne nudi TAZ kao zamjenu za sve druge oblike organizacija, taktika i ciljeva, već smatra da “može postići kvalitetu koja je usporediva s ustankom, bez da nužno dovode do nasilja i mučeništva”. Revolucija nikada nije uspjela ostvariti san, jer čim trijumfira, država se vrati. Zato i zastupa koncept spontanog ustanka (1991): “Zapravo, realizam od nas traži ne samo da prestanemo čekati revoluciju, već i da je prestanemo željeti” jer je promašen i zastarjeli koncept. One koji će beskonačno čekati revoluciju Bey ne namjerava čekati i kaže: “Reći ‘neću biti slobodan sve dok svi ljudi (ili sva osjećajna bića) ne budu slobodni’ je stupica kakvu pruža i nirvana – mrtvilo… time se definiramo kao gubitnici.” (Bey, 1991; 41)

TAZ-ovci prakticiraju psihički nomadizam, ali i “pljačkaju”, zato jer su gusari, virusi, crno-crvene oaze unutar pustinja, djeluju kao interzone, tajne karavane pjesama i veselja, kuće na drveću čuvane od šuma, zabranjena područja, zdrava područja, crna tržišta, podzemni sajmovi… Prirodna antropologija TAZ-a zahtijeva kraj nuklearne porodice uz misli Gidea: “Porodice! Kako ih mrzim! Škrtice ljubavi!”[23] Obitelj je zatvorena genetski, muškom dominacijom, hijerhijskim totalitetom poljoprivrednog ili industrijskog društva. Kao oslobađajuću zamjenu Bey nudi koncept kineskog Tonga s kojim je već William Burroughs bio fasciniran. Tong je družba ili “grupa afiniteta” unutar koje participiraju ljudi zajedničkih interesa na principima uzajamnog pomaganja. Bey posebno preporučuje, s obzirom na povijesnu praksu, Tong koncept za sve marginalizirane grupe, posebno za one koje “radosno uključuju ilegalnost (uživatelji marihuane, seksualni heretici, pobunjenici) ili radikalnu neobičnost (nudisti, pagani, postavangardni umjetnici)”. (Bey, 1994; 13)

TAZ je prije svega festival, i kao takav prima muziku kao organizacijski princip. Pored Mahnove Ukrajine, radničkih vijeća u Njemačkoj i Italiji, Španjolske revolucije, Bey kao “gusarsku utopiju” navodi i Rijeku između dva velika rata kada je glavna ličnost u njoj bio Gabriele D’ Annunzio, dekadentni pjesnik, umjetnik, erotoman… iako Bey priznaje nedostatak ozbiljnosti jedne Ukrajine ili Španjolske u D’Annunzijevoj Rijeci. U nagomilanoj dosadi 1919. godine krenuo je osvojiti Rijeku i predati je Italiji. Nakon uspješnog osvajanja, talijanski predsjednik vlade mu je poručio da je budala. D’Annunzio je proglasio neovisnost i napisao uz pomoć jednog svog anarhističkog prijatelja ustav u kojem se muzika proglašava kao centralni princip Rijeke. U gradu su se počeli okupljati svakojaki umjetnici, boemi, avanturisti, anarhisti, homoseksualci… Zabava je bila danonoćna stvarnost. On sam bi čitao svako jutro poeziju s balkona, a večer bi završavala koncertom i vatrometom. Talijanska vlada je ipak, nakon 18 mjeseci slavlja, odlučila napasti grad, koji se predao bez obrane.[24]

Najveći kritičar Hakima Beya kao tipičnog lifestyle anarhiste je očekivano Murray Bookchin. Bookchina je zaprepastio Beyov stav o državnoj moći kao Prividu i cinično zaključuje da su događanja u Bosni Privid, te da živimo u sigurnom i ugodnom svijetu. Nazivanje državne moći Prividom je u najmanju ruku uvredljivo za sve trenutne žrtve te moći. Također, Bookchin smatra, za razliku od Beya, prosvjetiteljstvo jednim od korijena anarhizma, socijalizma i revolucionarnih pokreta. Dalje Bookchin točno napominje na Beyovu nedosljednost u tvrdnji da “anarhija ne poznaje dogme” i rezolutnog stava anarhija=kaos. “TAZ zapravo nije revolt, već glumljenje, pobuna koja živi samo u dječjem mozgu, sigurno povlačenje u nerealnost.” (Bookchin, 1995; 24) Kritika je najviše isticala TAZ-ovu neostvarljivost i kukavičluk: “TAZ je puka želja, a ostavlja i najvažniji izvor represije Državu – nedirnutu, neizazvanu i nepovrijeđenu.” (Neal, 1997; 5)

Bey je strašno maštovit pisac, a k tome i nezaustavljiv kada ga posjeti inspiracija pa su mu stavovi često posljedica umjetnikove nepromišljenosti uslijed instinktivnog pisanja, iako je Bey, što ne taji, sklon ispadima. Njegovo naglašavanje kaosa i kaotičnosti niti ne treba čuditi s obzirom na njegove pretpovijesne, povijesne i moderne uzore koji kaos ne promišljaju kao svakodnevni sinonim za prometni kolaps ili nuklearnu katastrofu, već kroz razne estetske, stvaralačke i aktivističke kategorije. Na TAZ prije svega treba gledati kao inspirativno, maštovito, pjesničko, zabavno, ironično, antiautoritarno… slavlje, spas, ljubav, slobodu, idilu… iako se s negativističkih pozicija može pronaći bijeg od sukoba sa državom u egoistični hedonizam. Ja ću se pak složiti s tvrdnjom “da je Bey kralj pretjerivanja”. (Watson, 1996; 195)

 

Robert Posavec
ANARHOPRIMITIVIZAM

 

Prije deset tisuća godina svi su bili anarhisti/ce.
Harold Barclay

 

Anarhoprimitivizam kritizira cjelokupnost civilizacije i tehonologije iz anarhističke perspektive i cilj mu je preobrazba ljudskog života i društva, stvaranje nove kulture i drugačijeg života koji iz nje nužno proizlazi; prilikom čega je u tu novu kulturu potrebno inkorporirati baštinu prvobitnih zajednica koje su znale cijeniti život u prirodi i život od prirode; odnosno suživot s okolinom u kojem su naša iskustva neposredno doživljavana. Anarhoprimitivizam je nastao kao sinteza anarhističke vizije organizacije društva te raznih humanističkih znanosti, prije svega antropologije, sociologije, filozofije – vidljivi su utjecaju Frankfurtske škole, zatim narodne medicine, ekonomije, arheologije…. Sam primitivizam možemo definirati kao povratak korijenima; Richard Heinberg definira primitivizam kao “izgubljeno zlatno doba slobode i nevinosti koje se nalazi u srcu svih svjetskih religija te je isto tako i snažna tema u povijesti ljudske misli”.(Heinberg, 1995.) Kao filozofska ideja, primitivizam je prisutan kod većine predsokratovskih filozofa, srednjovjekovnih židovskih i kršćanskih teologa, Lao Cea, Rousseaua, Thoreaua i raznih anarhističkih teoretičara. U novije vrijeme sve snažnija podrška ideji primitivističkog načina života stiže iz antropoloških krugova; u tom su pogledu od posebne važnosti otkrića pojednih antropologa (Sahlins, Lee, npr.) koja su pokazala da primitivističke zajednice nisu živjele/ne žive u oskudici i očaju, da kod većine takvih zajednica nisu prisutne hijerarhijske autoritarne strukture, da nema organiziranih sukoba – kojih je rat primjer u suvremenim civilizacijskim društvima. Čak je i poznati pisac znanstvene fantastike Carl Sagan u svojoj knjizi Billions and Billions izrazio mišljenje da su “lovačko-sakupljačka društva bila mnogo demokratskija i egalitarnija, nego sadašnja društva”.[25] Harold Barclay je to najbolje istaknuo 1982. godine: “Prije deset tisuća godina svi su bili anarhisti/ce”.[26] Također se ističe da “nikada nije postojao anarhistički grad, ne više od par mjeseci, ali su postojale dugotrajna anarhistička primitivna društva”. (Black; 1997; 105) Black još navodi da su lovačko-sakupljačka društva zadužila slobodare/ke (dodaje, čak i bookčinovce) bar u dvojakom smislu: “Stvorili su jedina poznata bezdržavna društva i nisu, osim u izuzetnim prilikama, radili u smislu njegove kritike rada.”

Primitivizam danas ne označava koherentnu društvenu ili političku teoriju, već predstavlja skup ideja i nastojanja, teorija i prakse kojih bismo izvore mogli podijeliti u tri grupe: 1) ideje koje su se razvijale oko časopisa Fifth Estate – ovdje je potrebno posebno istaknuti Fredya Perlmana koji je izvršio golem utjecaj na suvremeni anarhizam; 2) ideje kroz koje prolazi i kojima se bavi John Zerzan – čiji se izvori mogu pronaći u situacionizmu, kritičkoj teoriji, antropologiji…; 3) eko-aktivizam i duboka ekologija. Grupa ljudi oko časopisa Fifth Estate je počela razvijati anarhoprimitivizam u drugoj polovici ’80-ih godina. Primitivne zajednice su polazišna inspiracija, a usvajaju se elementi i ekološke svjesnosti, anarhističkog antiautoritarizma, feminističke kritike, situacionizma, “zero-work” teorija, kritike tehnologizma… Cilj je razviti sintezu prvobitne i moderne anarhije, sintezu ekološki orijentiranih, nedržavnih, protuautoritarnih aspekata primitivnog načina života s anarhističkom analizom vlasti. Sve ideologije, od marksizma do klasičnog anarhizma dovode u pitanje kontrolu nad tehnologijom, anarhoprimitivisti dovode u pitanje tehnologiju samu. Vjeru u tehnologiju, ako se uzme iz ruku vladajućih klasa, što zastupaju na primjer anarhosindikalisti, anarhoprimitivisti smatraju čistim prosvjetiteljskim pozitivizmom.[27] Jedan od zastupnika ove ideje, Fredy Perlman, ističe: “Tehnologija nije jednostavno oruđe koje može da se upotrebljava na bilo koji način koji nama odgovara. To je vid društvene organizacije, skup društvenih odnosa. Ona ima svoje zakone. Ukoliko želimo da se uključimo u njenu upotrebu, mi moramo da prihvatimo njen autoritet. Ogromna veličina, kompleksne međuveze i usitnjavanje zadataka sastavni su dijelovi modernih tehnoloških sistema, čine autoritet neophodnim i nezavisnim, a individualno donošenje odluka nemogućim.”[28] I Pierleone Porcu u časopisu Inssurection No. 5/1988 smatra da se moraju “uništiti sve strukture koje je podigao kapital”. Za one/e koji/e bi uništili/e samo tešku tehnologiju (nuklearne elektrane na primjer), a ostavili/e laku tehnologiju (elektronika, informacijska tehnologija), Porcu podsjeća da su “svi temelji tehnologija koje se koriste u socijalnom životu proizašli iz vojnih istraživanja”. Anarhoprimitivizam kritizira i Napredak; napredak shvaćen kao porast i širenje Kapitala ide u paketu s razvojem tehnologije te kao takav nije napredak za čovječanstvo, već za nekolicinu. Visoka tehnologija stanovništvu nije dostupna, njome upravlja vladajuća elita, dok je stanovništvo samo financira te trpi njezine posljedice; u obliku ratova, pokusa, nedostopnih lijekova, opće militarizacije na račun osnovnih životnih potreba… Ljudi omogućuju istraživanja koja dovode do sve razvijene tehnologije, ta sve razvijenija tehnologija pak omogućuje nova istraživanja… rezultati se tih istraživanja privatiziraju u svrhu “općeg interesa”. “Opći interes” definiran je interesom upravljača. Sve skupa se prepliće s ciljem zadovoljavanja “nacionalnih interesa”, a u cijelom tom krugu gubi se iz vida čovjek – pasivni financijer. Postavlja se pitanje postoji li tehnologija razvijena u interesu čovječanstva? Možemo i postaviti pitanje treba li razvijati tehnologiju za koju ne možemo biti sigurni da neće štetiti čovječanstvu? Jedan dio anarhoprimitivista zagovara potpuno odbacivanje tehnologije. Postoji i drugi smjer kritike tehnologizma koji zagovara izbjegavanje, odbacivanje najdestruktivnijih tehnologija, dok one manje destruktivne i manje otuđujuće mogu opstati; barem dok se ne postignu uvjeti u kojima će i ti oblici tehnologije biti nepotrebni.

Najpoznatiji zagovornik te ideje je Jason McQuinn, urednik anarhoprimitivističkog časopisa Anarchy – A Journal of Desire Armed koji na pitanje: “Nije li promicanje kritike tehnologije putem tehnologije proturječno?” (Pitanje je postavio Ron Leighton u pismu upućenom časopisu Anarchy (Anarchy, No.49.; 76), a kasnije je objavljeno kao otvoreno pismo na primitivističkom sajtu www.primitivism.com. Leightonovo pitanje se posebno odnosi na spomenuti sajt, gostovanja određenih primitivista na lokalnome radiju te na sadržaj još nekolicine internet stranica. Riječ je pitanju koje se vrlo često upućuje primitivistima.) odgovora da nije u pitanju nikakva proturječnost primitivista, već široko prisutna zabuna, odnosno neshvaćanje. McQuinn analizira tri tipa argumenata koji se obično javljaju kod takvih i sličnih optužaba; riječ je o moralnim, logičnim i praktičnim argumentima. Argumenti koji proizlaze iz moralnosti podrazumijevaju da jednom prihvaćeno radikalno stajalište postaje moralnim imperativom, a kao primjer McQuinn navodi pacifizam kod kojeg je svaka uporaba nasilja nužno loša. Postavlja se pitanje trebaju li onda pacifisti dopustiti da budu ubijeni rađe nego da ih se proglasi proturječnima? Ista je situacija i s onima koji kritiziraju kapitalizam: očekuje li se od njih de se odreknu svih kontakata s novcem? Moralne argumente on odbacuje kao irelevantne za anarhizam, a u njima prepoznaje “uređaj namijenjen širenju konceptualne konfuzije zasnovane na krivnji”. Logični argumenti su također irelevantni budući da “život nije tako jednostavan kao apstraktni koncepti”. Biti antikapitalistom, napominje McQuinn, za sobom logički povlači odbijanje svih ugodnosti povezanih s tržištem; što je u praktičnom životu opet nemoguće – budući da sustav u kojem živimo zahvaća svaki dio i trenutak našeg života. Baš kao što biti anarhistom ne znači da će se država od trenutka kada se netko proglasi anarhistom povući iz njegova života.

Slična je priča i s tehnologijom i kulturom (na ovim je područjima posebno zanimljivo negiranje pripadnosti određenoj kulturi te širenje i učvršćivanje zapadne Monokulture; jer se podrazumijeva da anarhisti nemaju veze ni sa čim nacionalnim pa tako ni s “nacionalnom” kulturom, dok se istovremeno zaboravlja/ne razmatra da predznak “nacionalno” na ovim prostorima označava određene interese, a ne neku organsku nacionalnu kulturu – koja kao takva ionako ne postoji). Ono što nam preostaje su praktični argumenti – “ulazimo na područje gdje možemo razmatrati relativnu važnost različitih vrsta kontradikcija, imajući na umu da u društvenom životu većina kontradikcija nisu apsolutne, već parcijalne. Svaka pojedina društvena aktivnost može uključivati aspekte koji ujedno i jesu i nisu proturječni s određenim vrijednostima, principima, teorijama”. Snažno proturječje bi bilo osnivanje anarhističke stranke, kandidatura na izborima… dok bi izlazak na izbore i glasanje za stranku koja se protivi ratu i razvijanju nuklearnog oružja predstavljalo nešto manje snažno proturječje. Ne tako snažnu kontradikciju predstavljalo bi i svrgavanje s vlasti fašista, diktatora… putem izbora. “Nedvojbeno je da postoji gradacija kontradikcija uključenih u svaku društvenu aktivnost”, govori McQuinn te dodaje da korištenje tehnologije za promicanje njezine kritike ili kao otpor drugim vrstama tehnologija svakako uključuje stalnu evaluaciju, no da korištenje tehnologije od strane anarhista u današanjem tehnološkom svijetu skoro da nije problematično; imamo li na umu kompleksnost društvenog života.[29] “Kritika tehnologije ne znači da ne možemo uspješno raditi na eliminaciji samo najpretjeranijih oblika tehnološke proizvodnje, konzumacije i kontrole, dok one manje intenzivne, manje društveno, i ekološki, štetne oblike tehnologije ostavimo za kasniju transformaciju ili eliminaciju (i istovremeno pokušavamo smanjiti efekt otuđenja).” (McQuinn, 2002; 18)

Važno je napomenuti da je McQuinn autor koji se protivi ideologizaciji anarhoprimitivizma te da njegov rad često ukazuje na besmislenost apsolutne misli. Ukoliko bi željeli sumirati njegov rad, zajednički bi nazivnik bio: život je kompleksna društvena aktivnost te je stoga vrijednosti i principe potrebno procjenjivati u vezi s pojedinim aktivnostima i pomacima koje one donose.

Jedan od najpoznatijih i najplodonosnijih zastupnika ideje anarhoprimitivizma, John Zerzan, smatra da bilo koji oblik zarobljeništva ili ropstva uopće može naći svoga pretka u poljoprivredi jer se ona razvija za produkciju. Zerzan ide tako daleko da odbacuje i lovačke zajednice jer po njemu i lov vodi do simbolizacije. Za sam proces simbolizacije kaže da je “krivac za niz užasa koje su utrle put civilizaciji”. Kao dominantne medije odvajanja Zerzan vidi vrijeme, jezik, brojeve i umjetnost. Tome dodamo i poljoprivredu te dobijemo cjelinu u kojoj danas živimo i koja nas uvelike određuje, od načina prehrane i stanovanja, do razmišljanja i seksa; misaonih, osjetilnih i djelatnih procesa. Cjelina nosi naziv Civilizacija, a samo spominjanje civilizacije danas pobuđuje iznenađujuće pozitivne reakcije onih koje ona prožima. Zerzan, kao autor koji najdublje promišlja ljudski život u takovim okvirima, i ne zaustavlja se na tehnologiji ili kapitalizmu, pokušava analizom i kritikom, vrlo često u fukciji pripovjedača/vodiča, upravo glavnih sastavnica civilizacije ukazati na njezine brojne nedostatke, te konstantno podsjeća na užase koje nam civilizacija svakim danom donosi. Možemo se zapitati kako to da tako značajna kreacija ljudskog uma kao što je civilizacija, često smatrana najvišim stupnjem razvijenosti ljudske zajednice, sa sobom donosi ratove, glad, bolesti, iracionalne strahove; uništava biološke sustave, izrabljuje i prirodu i ljude… Civilizacija se unutar anarhoprimitivizma vidi kao megamašina ili Levijatan koji drobi bilo kakav oblik maštovitosti i inovativnosti u sićušne kotačiće koji se rutinski okreću. U eseju “Beginning of time, end of time” Zerzan podsjeća da linearno vrijeme ne postoji samo po sebi te u njegovom početku vidi konstituiranje kraja, odnosno inicijaciju otuđenja i povijesti. Bez vremena, govori Zerzan, ne bi bila moguća ni tehnologija, budući da su rad i tehnologija izmišljeni “zahvaljujući jasnom robovanju vremenu”. Želimo li ukinuti tehnološko društvo potrebno je ukinuti i linearno vrijeme; ono je glavni medij otuđenja i kontrole. Sve počinje u samostanima feudalne Europe u kojima je duhovni život bio kontroliran vremenom. Samostan pojedince omeđuje u vremenu kao zidovi u prostoru. Izum sata 1000. godine savršeno se uklapa u cijelu priču kontrole i upravljanja. Zerzan se nadovezuje na Coultona, Sombarta i Mumforda koji u benediktincima, odnosno benediktinskom načinu života vide začetke modernog kapitalizma. Benediktinci, koji su svojevremeno posjedovali oko 40.000 samostana, podvrgnuli su ljudski život “udarcu i ritmu mašine”; sat je sinkronizacija čovjekova djelovanja. Kao sljedeći logički korak nastupa pojava javnih satova oko 1345. godine. U to doba vrijeme definitivno postaje sveprisutno i opće te “manifestacija vremena pretvara trenutak i blještavost dana… u vremensku jedinicu”. Zerzan dalje u eseju navodi primjere otpora vremenu; od teksilnih radnika i seljaka sve do umjetnika i filozofa 20 stoljeća. Također ističe da je važan aspekt lovačko-sakupljačkih društava izostanak opsesije vremenom te kao posljedica toga – “jedinstvena kvaliteta svih aktivnosti”. Metaprisutnost vremena predstavlja snažnu silu koja autonomno stoji nad nama, kontrolira i dirigira svaki trenutak našeg života. Kao što smo već spomenuli, zidove tamnice između ostalog sačinjava i jezik. Prije našeg izdvajanja iz prirode i izdizanja nad nju, naše je postojanje sadržavalo percepciju i dodir kakvu mi možemo vrlo teško razumjeti iz suvremene pozicije otuđenog i neizravnog. “Komunikacija s cjelokupnim postojanjem zacijelo je bila iznimna igra svih osjetila što je odražavala bezbrojne, bezimene raznolikosti užitka i emocija koje su nam nekoć bile dostupne. ” (Zerzan, 1994.) Da bi dočarao autentičnost ljudske vrste kakva je nekoć postojala, Zerzan citira Adorna koji kaže: “Za sreću vrijedi isto što i za istinu: nemamo je, ali smo u njoj”. Jezik je za Zerzana ideologija, i jezik i ideologija su “sustavi iskrivljene komunikacije između dvaju polova”, i jezik i ideologija se temelje na simbolizaciji te su krivci za “lažna odvajanja i opredmećenja”. Kad ponavlja misli Sapira da ljudi uvelike ovise o “milosti i nemilosti jezika” kad je u pitanju društvena stvarnost, Zerzan dijagnosticira odavno poznati problem – jezik definira stvarnost, on određuje naše mišljenje, našu percepciju. Problem koji se ovdje javlja je pitanje koliko jezik definira naše mišljenje, dakle u kojoj ga mjeri uobličuje i ograničava? Tvrdnji da jezik, odnosno govor kao njegov konkretan i u ovom slučaju mnogo značajniji oblik, oblikuje mišljenje je blizak Antonio Gramsci koji govori da je onome koji govori samo dijalektom i loše poznaje “narodni jezik” spoznaja svijeta “nužno više ili manje ograničena i provincijski okamenjena”.(Gramsci, 1958., str. 21.) Nije potrebna bujna mašta da bi nam potencijlna ideološka moć jezika postala očitom. Uostalom, da jezik oblikuje stvarnost (ne samo na metarazini) možemo vidjeti i u Hrvatskoj u godinama rata i nakon njega. Promjena nekolicine riječi dovoljna je da se izmjeni povijest, a time i naša percepcija sadašnjosti. Jezik stvara stvarnost odmaknutu od nas. Zerzan ide još dalje te konstatira da je uloga jezika reprodukcija društva potlačivanja!? S jezikom mi smo sebe prilagodili svijetu neslobode. “Sloboda govora ne postoji; gramatika je nevidljiva kontrola misli.” Humboldt, nekada, i Chomsky, danas – kao dvojica značajnih lingvista – ne zastupaju tu tezu. Humboldt govori da normalna upotreba jezika ovisi o njegovoj čvrstoj formi, sustavu generativnih procesa koji su ukorijenjeni u prirodi ljudskog uma, međutim oni ne “određuju slobodne kreacije normalne inteligencije, ili na višem i originalnijem stupnju, velikog pisca ili mislioca”.[30] Pitanje kada i kako je nastao jezik do danas je bez odgovora. Zerzan nastanak jezika veže uz pojavu podjele rada, prilikom koje se javlja potreba za složenim nadzorom skupine i organizacijom zajednice. Problem odvajanja predstavlja i imenovanje. U istom eseju Zerzan nekoliko puta navodi da nad stvarima možemo imati moć tek kada ih imenujemo. Ljudsko odvajanje od svijeta i osvajanje tog istog svijeta započinje procesom njegova imenovanja. Da bi se iz stanja odvojenosti i posredovanog iskustva vratili u stanje izravnog, autentičnog potrebno je, između ostalog, ostvariti stari san o istinskom jeziku koji bi izražavao neposredovano značenje. Potrebno je istinsko odnošenje prema prirodnome svijetu i “drugim ljudskim bićima”. Jeziku je potrebna radikalna transformacija. “Duboka se istina krije u činjenici da ljubavnicima ne trebaju riječi. Radi se o tome da moramo ostvariti svijet ljubavnika, svijet odnosa licem u lice, u kojem se mogu zaboraviti čak i imena, svijet koji zna da je suprotnost neznanju – očaranost. Smisla ima samo ona politika koja poništava jezik i vrijeme, te je stoga vizionarska do stupnja strastvenosti.”[31]

Sljedeću sadržinu zidova tamnice predstavljaju brojevi, koji su isprepleteni s jezikom i vremenom. Vrijeme i jezik su i sami neposredno povezani, budući da svaki glagol sadrži i svijest o vremenu. Veza pak između vremena i brojeva je također očita – “autoritet, ponajprije utjelovljen u vremenu, učvršćen je postupnom matematizacijom svijesti o vremenu”. Jednostavnije rečeno, vrijeme je postalo mjera. Mjerenje i izmjeravanje posjedovanja rezultirali su definiranjem vlasničkih prava i obveza prema autoritetu. Jezik pak, svojom simboličkom sposobnoću stvaranja proizvoljnih ekvivalencija, “postiže u simbolizmu matematike svoju najveću finoću”, te broj baš kao i jezik, broj uvijek “govori ono što ne može reći”. Zerzan smatra da je svrha matematičkog aspekta jezika potpuno odvajanje koncepta od značenja. Osim toga, brojanje i zbrajanje pretvaraju pluralitet u kvantitet. Svoj obračun sa simboličkim Zerzan završa s kritikom umjetnosti. Kao i sve prije spomenuto, tako i umjetnost nije postojala u društvima, odnosno razdoblju kakvog John romantizira. Nije postojala iz jednostavnog razloga – nije bilo potreba za umjetnošću. Do tog zaključka Zerzan također dolazi vođen vizijom neposrednog doživljavanja. Problem s umjetnosti je taj što je “umjetnost uvijek o nečemu skrivenom”, a umjesto da nas približiva tome “skrivenome”, ona nas udaljava, smatra Zerzan; te zaključuje, na osnovi toga što su najraniji crteži u spiljama naturalistički, za razliku od danas raširenih visoko stiliziranih kipova žena, da je pripitomljavanje ljudi prethodilo pripitomljavanju prirode. Rođenje umjetnosti prati i naglo širenje rituala i ceremonija. Sve se to događa, smatra Zerzan, zahvaljujući pojavi simboličkog koja stvara “društvenu zabrinutost”; “ljudi su osjećali da nešto dragocjeno izmiče”. Slikovno predstavljanje je iznjedrilo vjerovanje u mogućnost kontrole gubitka. To nas opet vraća na ono autentično, ono o čemu se zapravo radi u svim Zerzanovim esejima koji se tiču simboličkog. Simboličku kulturu, bez obzira ima li na umu jezik, brojeve, umjetnost ili nešto drugo, on odbacuje kao pokretače i medije odvajanja, otuđenja i inicijacije posredovanog doživljaja svijeta. Problem predstavlja i podjela rada, “temeljac proizvodnje”, još jedna od “danosti” suvremenog svijeta, bez koje bi “sve što vidimo oko sebe” bilo nemoguće. Ukinućem podjele rada ukidamo košmar industrijskoga svijeta. Ovaj je autor stekao “slavu” zahvaljujući dvama događajima; prvi je veličanje i pristajanje uz Unabombera (čovjek koji je iz svoje kolibe slao pisma-bombe i na taj se način obračunavao s tehnološkim društvom), dok je drugo “pojavljivanje” u javnosti vezano u proteste u Seattleu 1999. godine. Tada je veliku pozornost izazvala black bloc taktika koju je Zerzan također veličao. Poznato je da su u njegovom domu u Oregonu održavani sastanci lokalnih pristalice black-bloc taktike. Iako je kroz medije zagovarao otvoreno nasilni način djelovanja drugih (Unabomberu i knjigu posvetio, budući da čovjek prakticira ono što mislim), za sebe kaže da nije direktni pristalica nasilja, već da su njegovo oružje riječi. Zerzanovo shvaćanje cjelokupnosti pružanja otpora ovdje dolazi u potpunosti do izražaja – besmisleno slavljenje ubojice i poticanje nasilnog obračuna sa sustavom u njegovom liku prelazi u formu “ja samo pišem”. S druge strane sumnja u to da nasilje nije nužno, no opet, ističe u jednom razgovoru[32], ukoliko se pokrene dovoljno velika lavina postoji mogućnost da se sustav uruši, bez nasilja. Nasilje samo po sebi tumači kao “vrlo složen problem” te ističe da mi “u jednakoj mjeri ubijamo ne djelovanjem, kao i djelovanjem”[33]. Tu se otvara problem plaćanja poreza i naše odgovornosti unutar sustava kojeg financiramo. Sustav ne može opstati bez ljudi, on živi zahvaljujući ljudima. Sličan stav ovome možemo pronaći i kod jednog od najutjecajnijih zastupnika anarhoprimitivizma, Fredya Perlmana. Perlman je kao vrlo mlad dječak pobjegao pred nacistima iz Češkoslovačke te je njegov rad obilježen razmatranjem mašine koja ruši život. Perlman u jednom od svojih mnogobrojnih eseja ističe da je problem slobode uvijek prisutan te da iskustvo pogroma može neku osobu naučiti da pruži otpor moći ili utekne pred njom, ili da s druge strane bude toliko brutalizirana od nje da na kraju i ta sama osoba postane pogromist.[34] Mašina kojoj se Perlman posebno posvetio jest civilizacija koju on naziva Levijatanom, čudovištem koje “pokreću ljudi zatočeni u njegovoj utrobi”.[35] Nastanak civilizacije Perlman u svojoj knjizi Against His-Story, Against Leviathan veže uz potrebu izgradnje sustava navodnjavanja. Levijatan (civilizacija) je taj koji uništava biosferu, on je mnogo močniji od svih ostalih živih bića, on život pretvara u nešto mizerno. Glavno pitanje koje Perlman u takvim okolnistima postavlja jest: zašto ljudi nastavljaju svakodnevno učestvovati u represiji nad samima sobom? Jer po njemu Levijatan nije nešto egzotično, već svakodnevno i očito. Upravo se tome svakodnenom i reprodukciji svakodnevnog posvetio u eseju Reprodukcija svakodnevnog života koji započinje rečenicom: “Svakodnevna praktična aktivnost pripadnika plemena reproducira i nastavlja pleme”. Po njemu je svakodnevna aktivnost odgovor na konkretna materijalne i povijesne uvjete. Perlman drži da svakodnevnom aktivnošću mi ne reoduciramo samo sebe i uvjete, već i sredstva, navike, odnose, stanovništvo i ideje koje omogućuju cjelokupnu situaciju; konkretnije, svakodnevna aktivnost robova, govori Perlman, ne reproducira samo robove i vlasnike, već i sredstva koja robovlasnicima omogućuju tlačenje te kod robova naviku potčinjavanja autoritetu gospodara. “Svakodnevni život u kapitalističkom društvu sistematski mijenja materijalne uvjete na koje je kapitalizam u početku bio odgovor.”[36] Društveni oblik u kojem ljudi obavljaju svoj aktivnosti moža nam poslužiti da objasnimo okolnosti zbog kojih se javio kapitalizam, no nikako ne može opravdati nastavljajuće funkcioniranje tog oblika nakon nestanka uvjeta na koje je od predstavljao odgovor. Ljudi u kapitalističkim društvima svakodnevno kroz vlastito djelovanje sprovode dva uzajamna procesa; jedan je reproduciranje oblika svojih aktivnosti, dok je drugi ukidanje uvjeta koji su do tog oblika doveli. Perlman smatra da ljudi nisu svijesni tog dvostrukog procesa, već da svoje aktivnosti obavljaju uvjereni kako su oni odgovor na prirodne uvjete, ne shvaćajući pritom da oni sami stvaraju te uvjete. Kapitalistička ideologija je ta koja sprečava da ljudi vide kako sami stvaraju uvjete koji dirigiraju njihovom aktivnošću i svakodnevnim životom. S druge strane, uloga je kritičke teorije da ljudima “otvori oči” te im prikaže vlastiti život kao ono što dopušta i omogućuje funkcioniranje kapitalizma. Kapitalizam sve pretvara u robu pa tako i kreativnu aktivnost; kreativna aktivnost u kapitalizmu i proizvodi te kreativne aktivnosti imaju jednu jedinu vrijednost – tržišnu. Perlman drži da tržišna vrijednost postaje općom karakteristikom svih čovjekovih aktivnosti. Proizvodi neophodni za preživljavanje dostupni su nam za novac; novac nam je pak dostupan u zamjenu za robu. Budući da nemaju robu, ljudi sebe tretiraju kao robu; odnosno kao robu tretiraju praktični sadržaj svog života, svoju svakodnevnu kreativnu aktivnost. Prodajemo kreativni sadržaj svog života da bi mogli preživjeti! Čim jednom prihvatimo ovakvo stanje, krug se zatvara. Čovjek postaje društveno produktivan ukoliko rezlutat njegove kreativne djelatnosti ima tržišnu vrijednost. Prodana kreativna djelatnost jest ono što se naziva radom. Rad u kapitalizmu, drži Perlman, postaje apstraknim jer je kod rada bitna upravo tržišna vrijednost; nije bitno koju vrstu djelatnosti pojedinac obavlja, već je bitna njezina vrijednost. Rad postaje zarađivanje; život je sveden na preživljavanje. Drugi je problem i taj što rad, odnosno sva aktivnost koju pojedina osoba obavlja tijekom svog života, prodajom postaje aktivnost druge osobe; proces kupnje pretvara kreaciju pojedinca, odnosno, kako kaže Perlman, specifičan doprinos te osobe čovječanstvu, u vlasništvo kupca. Kupnja odvaja “dostignuća” pojedinaca od njih samih. Riječ je o Spektaklu: kad prodajemo aktivnost za novac tim novcem ne možemo kupiti svoju aktivnost natrag; kupujemo robu nužnu za preživljavanje, ne bi li povratili, reproducirali “vlastitu radnu snagu i nastavili je prodavati”. Pojedinac tako nastavlja funkcionirati u svijetu kao pasivni promatrač, umjesto da ga aktivno mijenja. “Svoju živo energiju on koristi za pasivno divljenje”, bivajući prožet robom i spektaklom – u tom pogledu čovjek koji je nekad bio mnogo, a malo imao danas – “što više ima, manje jeste”, zaključuje Perlman te ističe da ukoliko želimo prevladati ovakvo stanje nužno je ukinuće kapitalizma. Po njemu, ovakvu situaciju pojedinac to može nadvladati “marginalnim kreativnim aktivnostima”, no čovječanstvo ne može. Ono što održava kapitalistički sustav jest višak vrijednosti, odnosno dio svakodnevnog neplaćenog rada. Zanimljiva je Perlmanova opaska da ista situacija može funkcionirati i tamo gdje nema kapitalista, kao što je bio SSSR i zemlje istočne Europe, a taj višak vrijednosti ubire država. “Kapital u ime Marxa”, reče Perlman. Fredy Perlman je ostavio ogroman trag unutar anarhističkog pokreta, cijeli je život pokušao spojiti radikalnost misli s radikalnošću djela. Pisac mnogih članaka, knjiga, pjesama i drame bio je i pjevač, osnovao zajedno sa suprugom Lorraine izdavački kolektiv “Black and Red” i “Detroit Printing CO-op”, napustio je SAD u vrijeme Hladnoga rata, dao ostavku na mjestu sveučulišnog predavača, sudjelovao u mnogim komunitarnim projektima, živio za zajednicu. Isticao je uvijek potrebu za prakticiranjem slobode da bi postali ljudska bića bez gospodara; također je isticao potrebu premošćivanja jaza između misli i djela. “Da bi načinili korak iznad društvene shizofrenije najprije je potrebno ujediniti podjeljenost vlastitog sebstva, ili barem odrediti uvjete koji nam omogućuju dosljednost.” Rad Fredyja Perlmana predstavlja jednu od važnijih struja unutar anarhoprimitivizma; na njegovu se misao nadovezuju mnogi primitivisti današnjice, posebice autori koji kritiziraju civilizaciju te je spominju kao sveproždiruću megamašinu kojoj život udahnuju ljudi. Bookchin je ovakav stav unutar anarhoprimitivizma usporedio sa Staljinovim hipostaziranjem tehnologije. On ideju da tehnologija ima vlastiti život vidi ukorijenjenu u konzervativnom njemačkom romanticizmu u djelima Martina Heideggera i Friedricha Georga Jüngera. Sve političke grupe na revolucionarnim “class war” temeljima smatraju da anarhoprimitivizam zaobilazi pravi razlog uništavanja okoliša pa i samih ljudskih života, a to je kapital. Anarhoprimitivisti/ce odgovaraju da je “kapital zadnji (i najsmrtonosniji) oblik moći” (J. M., 1998; 2), ali moć koja je, između ostalog, sposobna i voljna uništavati i okoliš je razvijena prije kapitala. Također naglašavaju da i oni/e smatraju kapital i državu izvorima moći, ali odbijaju “dogmu klase” te problem promišljaju šire, uviđajući osnovni problem u tehnologiji, odnosno civilizaciji i represivnim odnosima koji proizlaze iz njih. J. W. je u Subversionu No. 23/1997 istaknuo: “anarhoprimitivisti/ ce se odnose prema znanosti i tehnologiji, isto kao i srednjovjekovna crkva prema vješticama”. Uglavnom kritika pita za odgovor, gdje će otići milijuni ljudi iz gradova[37] i kako će se prehranjivati? U anarhokomunističkom časopisu Organise No.58/2002. ističu da se anarhokomunisti u mnogim stvarima slažu s anarhoprimitivistima, no također postavljaju pitanje kako smanjiti stanovništvo. Oni u primitivističkom odbijanju socijalnog anarhizma vide nemogućnost stvaranja jednog oblika socijalne ekologije, što može dovesti do, između ostalog, potpunog uništenja sustava proizvodnje i distribucije, a to opet dovodi do gladi, ratova…; drugim riječima do masovnog umiranja. Anarhokomunisti smatraju da je nužno stvaranje socijalne ekologije prihvatljive cjelokupnom stanovništvu, a ne samo šačici “ekstremista”. Probleme koje primitivisti navode u vezi s civilizacijom primijećuju i u Organise, no oni predlažu drukčija rješenja. Umjesto ukidanja tehnologije i civilizacije, potrebno ih je radikalno transformirati “na istinskim revolucionarnim principima”. Koncept napretka je potrebno re-evaluirati, baš kao što je potrebna dekonstrukcija i transformacija znanosti, sustava proizvodnje i distribucije, razmjene, komunikacije… Smanjenje stupnja tehnologiziranosti može rezultirati nemogućnošću opstanka svih ljudi, a i sprečava se pristup mnogim stvarima korisnima čovječanstvu. Zanimljivo je da ljudi iz Organise problem tehnologije vide u kapitalistima koji se njome služe na pogrešan način. Primitivizam odbacuju i kao sustav koji nikad neće moći zadovoljiti ljudske potrebe pa će se opet pojaviti trgovina, razmjena i novac. Kod ovakovih se kritika javljaju dva problema; prvi je taj što su primitivisti prečesto kritizirani/optuženi zbog prijedloga, vizija, ideja koje ili nisu izrekli ili su od nikakvog značaja (npr. ideja povratka stanovništva u pećine i okretanje lovu i sakupljanju je prisutna kod izuzetno malog broj primitivista. Riječ je o temeljnom neshvaćanju primitivističke kritike. Ovakva “prezentacija” primitivizma jednaka kao da na osnovu slučaja Unabombera kažete da svi kritičari tehnološkog društva zastupaju istrebljenje onih koji ga omogućuju.); drugi je problem vezan uz definiranje centralnih aspekata ljudskog života te na toj razini i dolazi do mimoilaženja, kako između anarhoprimitivista i anarhokomunista tako i između ostalih struja anarhizma. Prigovor koji se često, treba naglasiti opravdano, upućuje primitivistima da izostavljaju iz svojih prijedloga želje i potrebe ogromnog dijela stanovništva jednako je prisutan i kod onih koji ga upućuju. U Black Flagu No.215/1998 smatraju da “osnovni problem s anarhoprimitivizmom nije da li su prošla društva bila bolja od sadašnjih, već kako njihovu baštinu inkorporirati u politiku, sada i ovdje”. Jednak stav drži Jason Mcquinn u eseju Zašto nisam primitivist?[38] u kome se protivi ideologizaciji primitivizma te ističe potrebu za radikalnom društvenom kritikom koja neće naginjati idealizaciji određenog oblika života, u čemu on vidi najveću slabost primitivizma. Umjesto idealizacije primitivnog života u stvaranje snažne kritike i nove kulture potrebno je uklučiti baštinu primitvnih zajednica. Radikalna, snažna kritika koja se odupire ideologizaciji i beskompromisna praksa još uvijek mogu “prizvati neminovnu revoluciju”, smatra McQuinn. Subversion kao kolektiv koji stoji na pozicijama revolucionarnog “class war” komunizma ističe da oni/e nisu protiv rada, kojeg vide kao osnovu čovjeka, već protiv zatupljujućeg i dosadnog rada za druge. Graham Purchase u časopisu Kick it over No. 35/1995 ističe: “Ideja odbacivanja industrije i tehnologije i povratka u male, plemenske, samodovoljne zajednice je naivnija od ideje staromodnih anarhosindikalista/ica da će samo radničko upravljanje tvornicama donijeti slobodno društvo”. Graham smatra da “industrijalizam nije inherentno antiekološki, i kao dokaz navodi poplavu ekološki provjerenih proizvoda koji ne zagađuju okolinu ili nisu testirani na životinjama”. Ovakav stav smatram besmislenim, tim više što i sam Graham priznaje kako ekološka reforma unutar kapitalizma egzistira samo tamo gdje donosi dovoljno profita.

Tipičan anarhoprimitivistički kolektiv čine ljudi okupljeni oko časopisa Fifth Estate, Anarchy – a Journal of Disare Armed, Green Anarchist…. Ovi potonji su u zadnje vrijeme izazvali najveću pažnju pa ćemo im posvetiti nešto više mjesta. Njihovo puno ime glasi GA – for the Destruction of Civilisation. Ističu da su masovna društva prekompleksna da bi se moglo raditi bez specijalizacije, koja nas udaljava jedne od drugih i kao most stvara hijerarhiju. Kao alternativu nude male zajednice u kojima će samoodređenje zamijeniti hijerarhiju, jer će takve zajednice biti dovoljno male da se svaka osoba može respektirati kao autonomna individua. Masovna društva nas otuđuju i od Zemlje. Država kontrolirajući Zemljina bogatstva kontrolira društvo. Da se to prekine, trebaju se ponovo uspostaviti veze sa Zemljom. U GA novinama obrađuju se iz anarhoprimitivističkog kuta teme o: kulturi, klasi, medijima, vremenu, tehnologiji, umjetnosti… pri čemu bi izdvojio najčešće autore Johna Zerzana, Georgea Bradforda, Stevea Bootha…. No GA su poznati/e i po informacijama o sabotažama i direktnim akcijama protiv: korporacija koje uništavaju okoliš, organizacija i institucija koje sudjeluju u testiranju ili mučenju životinja, različitim oblicima otpora u zajednicama….

U siječnju 1996. godine policija je uhapsila četvero urednika GA-a, Paula Rogersa, Stephena Bootha, Noela Mollanda i Saxona Woodsa, glasnogovornika Animal Liberation Front-a (ALF), Robina Webba i urednika newslettera ALF Support Group, Simona Russela. Od tuda ime za slučaj – Gandalf (GAandALF). Šestorica su optuženi za “zavjeru iniciranja nepoznatih osoba da čine kriminalna djela”. Riječ “zavjera” je imala posebnu težinu u optužnici jer je stremila na organizirani i povezani rad šestorke, iako se neki od njih nisu nikada upoznali. Operacija Washington (koštala je 2 milijuna funti), koja je prethodila ovoj optužnici, u trajanju od dvije godine obuhvaćala je 60 upada u underground knjižare, redakcije novina, privatne stanove i obrađene su osobe koje su i u najmanjoj mjeri kontaktirale s ove dvije grupe (tajna služba MI5 provjeravala je čak i osobe koje su samo nekad kupile majicu od GA-a). Protiv Robina Webba je odmah odbaćena optužnica pošto su slični dokazi već korišteni protiv njega 1995. godine. Paulu Rogersu je suđenje odgođeno. U kolovozu 1996. godine počelo je suđenje preostaloj četvorci i prvi dan je sudac Selwood poznat po vezama s vojskom (takav je slučaj bio i sa šestero osoba iz porote), isključio iz preliminarnog sudjelovanja porotu, okrivljenike i njihove zastupnike kako bi sa tužiteljstvom mogao dogovoriti opseg Certifikata o imunitetu zbog javne sigurnosti, čime se dozvoljava zadržavanje tajnosti određenih dokaza i svjedoka. Sudac je ocijenio GA novine kao “dokument vrijedan najvećeg prezira od svih koje je ikad vidio u svojoj karijeri. Porota je birana iz Portsmoutha koji je poznat kao izrazito konzervativno, vojno područje s najvećim postotkom osuda u zemlji. U studenom iste godine Noel Molland, Saxon Woods i Stephen Booth su osuđeni na tri godine zatvora. Simon Russel nije osuđen jer je tužiteljstvo saznalo da ALFSG newsletter uvijek prije objavljivanja konzultira odvjetnika. Država je time učinila presedan jer je osudila novinare za objavljivanje informacija. Time se na najbolji način pokazala težnja države da ušutka slobodarsku opoziciju. Brojne organizacije za slobodu govora su protestirale protiv ove nečuvene odluke države, a u verbalnu i praktičnu podršku uključile su se slobodarske grupe i organizacije koje i ne gledaju na anarhoprimitivizam s velikim simpatijama. Žaleći se na odluku, u ožujku 1998. godine trojka je uz kauciju puštena iz zatvora, do njihove žalbe koja je zakazana za lipanj iste godine. Glavni razlog puštanja na slobodu je bila razgranata mreža podrške koja je sve više širila vijesti, a država se uplašila i namjere Amnesty Internationala da stave nepravedno optuženu trojku na listu političkih zatvorenika. U studenom 1998. godine konačno su sve optužbe odbačene, a troškovi ove namještaljke popeli su se na 5-10 milijuna funti.

No da ne bi sve bilo krasno pobrinuo se Steve Booth, jedan od optuženih, inače poznat pripadnik GA-a. U GA No. 51/1998 objavio je svoj odvratan članak Irrationalism kojim je šokirao skoro sve na slobodarskoj sceni, a i šire. U njemu je predvidio nastup iracionalista/ica u slijedećem tisućljuću koji/e će “činiti djela intenzivnog nasilja protiv sistema, bez očitih motiva, bez obrazaca”. Booth je lupetao panegirike Unabomberu[39], stavljanju bombe pod državnu zgradu u Oklahomi 1995. godine i puštanje otrova sarina u podzemnu željeznicu Tokija izvedeno od Aum sekte. No pustimo “jedinom istinskom revolucionaru” da sam govori: “Bombaši iz Oklahome su imali ispravnu ideju. Šteta je što nisu raznijeli više vladinih zgrada…”. Tokijski kultisti su po Boothu također imali ispravnu ideju. U Organiseu su isticali da je i podrška Unabomberu ideološka jer njegov manifest nema nikakve veze s anarhizmom, već samo sa mržnjom prema tehnologiji. Bombaška akcija u Oklahomi je djelo “fašističkih masovnih ubojica”, krajnje desničarskih i rasističkih luđaka, i kao takva zaslužuje maksimalnu osudu, pogotovo od anarhista/ ica. I neredoviti suradnici i svakodnevni podržavatelji GA politike su ostali zgraženi ovakvom bezosjećajnosću i raspamećenošću Bootha. Tako su Larry O’ Hara, Dave Black i Michael Prigent napisali oštro protestno pismo u kojem su osudili podržavanje takvih akcija. Bez obzira što postoje neka naklapanja i svjedočenja da je bomba u Oklahomi provokacija od strane države, ova trojka nije našla nikakvo opravdanje za karakterizaciju žrtava kao “200 vladinih automata”. Tako dolazimo do slijedeće fašisoidne stavke u Boothovom članku, gdje on daje odgovor na pitanje: “Što je s nevinim ljudima”? Tako kaže: “Kako bilo tko, ako uđe u Führerbunker,(!?) može biti nevin?… Zašto Joe i Edna Couch Potato[40] zaslužuju bilo kakav probitak od akcija iracionalista/ica? Mogu se ili pridružiti ili odjebati i umrijeti, ovisi o njima, ovisi o tebi.” Tako je Booth proširio listu svojih neprijatelja, mašinarizirajući sve ljude koji ne dijele njegovo mišljenje. Završio je u eko-fašizmu, kao i Richard Hunt, jedan od suosnivača GA-a iz 1984. godine. Za razliku od neuhvatljivosti humanosti njegovog “iracionalizma”, u Black Flagu smatraju da je završetak Bootha i GA-a u barbarizmu savršeno racionalan. Uredništvo GA-a je pokušalo opravdati Bootha njegovom ljutnjom zbog boravka u zatvoru, priznajući da je možda malčice pretjerao u apologiziranju pojedinih očajničkih akcija, “umjesto da ih shvati kao neizbježne reakcije(!?) na sve organiziranije i represivnije društvo” (GA No. 52, 1998; 12) Sve se svelo na besmisleno trabunjanje – nije mislio kako je mislio (i napisao). Također je napadnuta Scotish Anarchist Network (prije Scotish Anarchist Federation) koja je otkazala turneju London Gandalf Support Campaign, kada izašao fašistički članak Bootha. SAN je okvalificirana kao “netolerantna, lakovjerna i konformistička”. I sam Booth je ljude okupljene oko magazina Black Flag optužio kao liberale/ke (prije ih se u GA-u optuživalo kao agente/ice MI5-a) za koje oružana borba vrijedi zagovaranja samo kada se događa daleko u prostoru (Chiapas) i vremenu (Španjolska revolucija). Organiseu je također poručio da on samo nastavlja put i djelo Berkmana, Mahna, Durrutija, Angry Brigadea… ne shvaćajući da ga ovi ljudi nikad ne bi pohvalili za takve odiozne stavove. Iako su i sudjelovali u oružanoj borbi protiv državnih ideologija, znali su odmaknuti nevine ljude od mogućih teških posljedica. Iz svijeta mrtvih Boothu stižu pozdravi i divljenje samo od N(j)ečajeva. Boothov članak je još uvijek aktualan pa tako sam Steve Booth u Anarchy No.51, 2001. ponovno objašnjava vlastite stavove te ističe da je članak Irrationalists prvenstveno o “mogućnosti oružane borbe i oružanog otpora totalitarizmu”, Oklahoma i Aus sekta su samo primjeri akcija kakve će nastupiti u budućnosti ne uspijemo li trenutno pronaći uspješan odgovor. Rastućem totalitarizmu sistema potreno je pružiti otpor, a mnoge od akcija koje anarhisti danas izvode su nekorisne, smatra Booth. Booth je spomenute akcije naveo kao primjere akcija kakve on drži neizbježnima; ne mareći pritom za ljude koji bi mogli stradati. Sve se fino može opravdati kao “neizbježno”. Jednaka opravdanja za svoje akcije imaju čelnici određenih država… Bilo bi zanimljivo čuti što Booth misli o izraelskim i američkim “neizbješnostima”? Parelela mišljenja ovog anarhista i spomenutih vođa se sama iscrtava, argumentacija je jednaka: ili si s nama ili si protiv nas. Još je zanimljivije kako Boothovo mišljenje slavi Bob Black u pismu objavljenom u časopisu Anarchy, No.52, 2001. On opravdava članak Irrationalists držeći da su ga ljudi iz SAN-a krivo protumačili, te da nigdje nisu objasnili što znači da su ubojice iz Oklahome i Aus sekta “imali ispravnu ideju”, kako je to Booth sročio. Black opravdava Bootha na zanimljiv način kazujući da “masovno ubojstvo nije ideja, već taktika”. Možda zagovornik “anarhističke prakse” i tintni suborac “dosljednih i predanih britanskih anarhista” nije u potpunosti svjestan što je zapravo napisao. Je li riječ o ideji ili taktici svejedno je, posljedice čina su užasavajuće i ne može ih opravdati nikakvo laprdanje o “dobrim idejama” i “lošim taktikama”. U pismu objavljenom u Anarchy, No.49., 2000. Black je isti članak opravdavao objašnjavajući kako je Booth “samo predvidio daljnje takve akcije i preispitivao kako će one utjecati na kontekst revolucionarne aktivnosti”. Kako spomenute akcije, i njima slične, utječu na “kontekst revolucionarne aktivnosti” posve je jasno. Zakoni i ovlasti institucijama kotrole koji slijede nakon takvih akcija samo šire područja i oblike kontrole. Pretpostavljeno širenje područja slobode zamijenjuje učvršćivanje kontrole. Rezultat je suprotan očekivanome. Ubojstva ne mogu dovesti do slobodnog društva. Perlman je robu nazvao fetišem kapitalističkog društva, romantiziranje militantne aktivnosti očito je fetiš “dosljednih i predanih” anarhista. Anrhoprimitivizam, i primitivizam šire, karakterizira i često beskompromisna praksa. Aktivisti pod utjecajem raznih struja primitivizma djeluju izravno, želeći svojim djelovanjem spasiti/očuvati Zemlju, životinjski i biljni svijet. Poznate su grupe Animal Liberation Front i Earth Liberation Front kojih su pojedini pripadnici pod utjecajem primitivizma. Direct Action Report objavljen u siječnju 2002. godine od strane North American Animal Liberation Front Press Office donosi podatak da je 2001. samo u sjevernoj Americi poduzeto 137 nelegalnih direktnih akcija, od kojih su 72 vezane uz oslobođenje životinja, 51 uz zaštitu Zemlje, a 14 ih je usmjereno protiv genetskog modificiranja. ALF i ELF su preuzele odgovornost za 67 akcija. Dok je tako primitivizam prisutan i kao teorijski najživlja struja suvremenog anarhizma i kao raširen oblik prakse, među tim dvama oblica dolazi do ogromnog nesrazmjera. Primitivizam kao teorija bavi se cjelinom društva, promatra ljudski život u kontekstu odmaknutog iskustva, ubrzavajućeg napretka, prirode koju “osvajamo”, kapitalističkog sustava, civilizacije, simboličke kulture, preživljanja, ljudskih prava, odnosa spram drugih živih vrsta… Riječ je o pokušaju definiranja temeljnih vrijednosti ljudskog života u vremenu odmaknutog doživljavanja svijeta te zagovaranja ponovnog ostvarivanja nekad prisutnog jedinstva. Primitivizam je često odbacivan kao besmislen, no mnoge stvari na koje on ukazuje su prisutne. Potrebno je imati na umu da se primitivizam najviše razvija u sjevernoj Americi pa je i većina problema koje promišlja prisutna na tom području i promatrana iz vlastitog, subjektivnog doživljaja. Problem nije što su problemi promatrani subjektivno, već što se prečesto generaliziraju. Problemi koje donosi američka civilizacija i zapadna kultura nisu uvijek jednaki problemima koje donose neka druga civilizacija ili kultura. Ponekad su ti problemi vrlo specifični. Razmotrimo, na primjer, problem gradova. Jedan od većih problema koji gradovi donose sa sobom jest ujednačavanje života i prihvaćanje onog što se naziva zapadna kultura.[41] Kao i svaka druga, i Z/zapadna kultura sadrži, promiče i održava određene vrijednosti. Ta zapadna kultura pretendira postati jedinom kulturom (mogli bismo reći zabavnom kulturu prodaje), a vrijednosti koje ona donosi općima, naravno u interesu čovječanstva. Monotonost, jednoličnost života u američkim gradovima vrlo je dobro dočarana u filmu Mrtav čovjek Jima Jarmuscha kada indijanac Nitko (Nobody) prepričava Williamu Blakeu kako je svaki grad kojeg je vidio nastanjen istim ljudima. Nitko ne može shvatiti kako se toliko veliki broj ljudi može preseliti iz jednog grada u drugi pa u treći… u kratkom vremenu. Ono na što se ovdje na komičan način ukazuje jest upravo jednoličnost, i to ne samo života već i ljudi, dakle kulture koja individualnost pretvara u bezličnu pasivnost mnoštva. Komičnost koja prati događaj još više iskazuje apsurdnost takve situacije. Williama Blakea, u filmu glavni lik, neki primitivistički autori smatraju primitivistom, a njegova je poezija mnogo utjecala na Fredya Perlmana. Kao kritika, anarhoprimitivizam može ponuditi mnogo. Primitivistička praksa je više okrenuta životinjama i okolišu nego ljudima. Razlog tome je taj što su mnogi primitivisti pripadnici pokreta Earth First! koja prakticira beskompromisnu borbu u obrani netaknute Zemlje. Earth First! je pokret okrenut prirodi. Svakodnevni život, koji je i povod mnogim teorijskim promišljanjima, u praksi je zaboravljen; ljudska prava, radnička prava, institucionalna kontrola, patrijarhat, nasilje, rastući militarizam, svakodnevne “neizbježne” preventivne akcije, problemi sa zdravstvom i mnoga socijalna pitanja u praksi se ostavljaju po strani. Ono što se teorijski promišlja i oko čega se sve vrti – temeljni aspekti ljudskog života – u praksi ostaje po strani raznih grupa i pokreta kod kojih je uočljiv utjecaj primitivizma. Kritiziranje civilizacije ne bi trebalo podrazumijevati pasivnu kritiku, kritika kapitalističkog sustava ne bi trebala ostati kritikom na papiru. Želja za pravednim društvom ne bi trebala biti prepreka da se postojeće društvo konstantno čini pravednijim. Čekajući veliki preokret koji će se pojaviti niotkuda ne stvaramo ništa. Pasivnog iščekivanje i zanemarivanje stalno prisutnih problemam koji se mogu ispraviti pretvaraju svaku kritiku, koliko god ona radikalna i snažna bila, u motiv za sječu stabala. Potrebna je kritika koja će koresponidirati sa stvarnošću, idealiziranje primitivnog i sanjarenje o svijetu bez jezika nisu ta kritika. Jezik je prisutan, kapitalizam je prisutan, civilizacija je prisutna, tehnologija je prisutna… prisutni su i problemi koje oni donose sa sobom… prisutni su i oni koji te probleme uočavaju…

 

INSUREKCIONIZAM

 

U realnosti nenasilje, pacifizam i tolerancija su iznimno korisni vladarima/kama. Demokratski konflikt čini eksploatirane pasivnima s vjerom u njihove lidere/ke do krajnje poslušnosti. Ali revolucionari/ke odbijaju razvodniti svoje ideje i akcije čovjekoljubivim cvrkutanjem reformista/ica.
Pierleone Porcu

 

Insurekcionizam (tal., insurrectionismo – pobuna, ustanak) je nastao ‘80-ih godina. Najpoznatiji teoretičar je Alfredo Maria Bonanno, dugogodišnji aktivist unutar talijanske anarhističke scene. Za razliku od anarhosindikalista, insurekcionisti se zalažu za uništenje aktualne strukture kapitala, a ne za njenu predaju u ruke revolucionara. Bonanno tako tvrdi u djelu Armed Joy (1997): “Oslobađajući rad bez eksploatacije ne postoji, to je mistifikacija… Nema zabave u radu… Aritmetika je suprotnost smijehu… Produkcija se treba transformirati u područje zabave i radosti… Tako je se može zaustaviti kad god se zadovolje potrebe… Samo je radost nekontrolirana.” Struktura dominacije se odmaknula od stroge arbitrarne uloge unutar industrije i tvornica u lakši razvoj informatike, robotizacije i u prvenstvo uslužnih servisa. Stoga, “geto budućnosti neće biti geografski određen, već kulturološki, kroz nemogućnost i nepoznavanje komunikacije”. (Weir, 1988.) Kapital će odbacivati sve neprevodljivo u taj novi generalizirani govor. “Geto isključenih” će činiti oni koji, pošto nisu na popisu privilegiranih, neće biti u mogućnosti čitati između redaka poruke vlasti. Bonanno ističe da će tako frustrirani i deprivirani ljudi završiti u eksploziji iracionalnog nasilja koje izbija zbog osjećaja bespotrebnosti, dosade i općeg mrtvila koje vlada u getu. Da se to spriječi treba prijeći put od “iracionalnih nereda do svjesnog ustanka”. Pozivajući se na Angry Brigade, podnose prijavu protiv države, odustaju od daljnjeg ideologiziranja, kreću u javni i konkretni napad protiv njenih institucija. Vidljivo je da podržavaju “propagandu djelom” (1995. godine sudjelovali su u sastavljanju proglasa kojim je pozivano na ubojstvo pape Ivana Pavla II). Moram priznati da, blago rečeno, prilično neuvjerljivo zvuči slijedeći stav: “Ako je nasilno djelo, ostvareno od militanta ili militantne grupe, organizirano uz prikladne analize i garancije; kada je politička povoljnost akcije razmotrena i puštena u javnost s maksimalnom mogućnošću razumijevanja od strane masa; i kada je militant ili grupa zaista dio naoružane manjine eksploatiranih; tada ako akcija uzrokuje neki nesretni slučaj i netko umre tijekom akcije (misli se na slučajne prolaznike, op. aut.), onda ne možemo osuđivati akciju i drugove/ drugarice koji su je iznijeli.”[42]

Na prvom mjestu je pojedinac i ustanak u sebi, a onda se prelazi na izravne napade na državu. Insurekcionisti ne zastupaju organiziranje na principima sinteze (kao anarhističke federacije), već grupiranje u neformalne anarhističke skupine koje se ne temelje na programima, platformama, kongresima ili zastavama. Ovdje se, dakle, ne radi o stvaranju organizacije temeljene na kvantitativnim ciljevima s a priori zadanim obavezavajućim principima, nego o organiziranju grupa zajedničkih afiniteta među ljudima čiji su cilj insurekcionističke akcije. Grupe afiniteta sačinjavaju anarhisti koji se mogu, ali i ne moraju simpatizirati, već koji kroz diskusiju i zajedničku komunikaciju stvaraju revolucionarnu spremnost za direktne akcije na njima zanimljivom i zajedničkom području. Tako okupljeni anarhisti odlaze u realiziranje akcija, surađujući na terenu s ljudima koji nisu proizašli iz anarhističke ideje. Te nove grupe teritorijalnog karaktera, često s jednim konkretnim ciljem čine osnovne nukleuse. Borbeni dio akcije osnovnih nukleusa se koordinira radi što efektnijeg rezultata.

Alfredo Bonanno je odležao kaznu od 13 mjeseci zatvora zbog “sudjelovanja u oružanoj bandi” i “subverzivnom udruženju”. Država je temeljila optužnicu na imaginarnoj tajnoj skupini, iako su sve njegove akcije bile javne. No, država je izmislila i ime toj imaginarnoj organizaciji pazeći da ništa ne ispusti – Revolucionarna anarhistička insurekcionistička organizacija (ORAI). Bonanno je dostavio dokumentaciju o svom boravku u Grčkoj u kojoj se jasno vidi javni karakter njegovih istupa u prezentaciji insurekcionizma kao organizacije mase koja nema potrebu skrivati svoje ciljeve i akcije, a ne kao tajne oružane bande. Kada je nakon trinaest mjeseci cijeli slučaj protiv njega pao u vodu, Bonanno je pušten na slobodu.

 

 

BILJEŠKE

1 Vidi: Revija za sociologiju Vol. XXI, No. 4/1990; 685.

2 Sličan primjer iskorištavanja medija za “našu stvar” prakticira bend blizak anarhizmu – Chumbawamba. Uostalom Chomsky je i surađivao s njima na jednom projektu i to su objavili kao CD. Smatrajući da je moguće koristiti popularne medije kako bi se izmijenila iskrivljena slika o anarhizmu, potpisali su ugovor s velikom kompanijom EMI. Dočekale su ih žestoke kritike uz prigodan pamflet Educating Who About What? The Circled A and It’s Parasites. Treba napomenuti da su članovi/ice Chumbawambe i dalje aktivni na mnogim pitanjima vezanim za slobodarsku scenu. Tako potiču ljude da kradu njihove materijale iz bogatih prodavaonica zbog čega su ih neke takve i odbile prodavati, poklonili su novac anarhističkom radiju u Italiji, a odbili su pred Svjetsko prvenstvo u nogometu 1998. godine ponudu kompanije Nike od 1-3 milijuna funti da snime pjesmu za njih povodom tog događaja, te ponudili besplatnu suradnju i pjesmu anti-Nike grupi…

3 Problem cenzure informacija kod masovnih medija pokušava se riješiti stvaranjem alternativnih medija. Tako se velika pažnja posvećuje komunikaciji kroz nezavisne fanzine i časopise, publiciranju slobodarske literature, stvaranju internet stranica… Najdalekosežniji primjer je kolektiv Undercurrents koji se bavi snimanjem direktnih akcija koje mediji ne žele prikaziti ili iskrive njihovu pozadinu i cilj.

4 G-8 je zapravo svojevrsni začetak futurističke svjetske vlade koju grade gospodari/ce ekonomskog liberalizma. Unutar tog tijela su predstavnici/e sedam gospodarski najrazvijenijih zemalja plus Rusija. Nedavno je predloženo proširivanje ovog tijela u G-20.

5 Vidi: Allen, B., NAFTA – Auto Restructuring and Mexico’s Maquiladora Zone, u Black Flag No. 210/1997; 12-15.

6 Chomsky, N., The Zapatista Uprising, vidi: Black Flag No. 205/1994; 16-18.

7 Isto.

8 Prvi komunikej Tajnog komiteta EZLN-a na Prv svibnja 1994. godine. Vidi: Love and Rage No. 3/1994; 8.

9 Detaljnije vidi internet stranicu kolektiva Subversion i tekst Unmasking The Zapatistas: http://www.geocities.com/Athens/Acropolis/8195/mexico.htm

10 Dubreta, N., Socijalna ekologija u djelu Murraya Bookchina, 1996; 13.

11 Isto; 40.

12 Jedan od osnivača EF-a u SAD-u, Dave Foreman je kritizan jer je šezdesetih sudjelovao u kampanji konzervativca Barrya Goldwatera, ali šokantni su zapravo njegovi stavovi o ilegalnim imigrantima iz Srednje i Južne Amerike koji zapravo graniče s čistim rasizmom. Tako Foreman smatra da treba zaustaviti svako useljavanje s juga, jer to predstavlja opasnost za američke resurse, poglavito u pogledu zagađenja vode i zraka(?!). Slično smatra da je Etiopiji najgore pomagati, odnosno da bi trebali ostaviti prirodi da sama uspostavi ravnotežu(?!). Vidi: Dubreta, N., Socijalna ekologija u djelu Murraya Bookchina, 1996; 126-127.

13 Ne želeći preuzeti ulogu branitelja svakog osobno od navedenih, moram primijetiti nonsens nekih optužbi: zar je Bookchin zaboravio Proudhonov koncept federalizma; Federica Montseney je bila jedna od najpoznatijih FAI-jevki koji je bio prožet bakunjizmom, Rocker je bio poznati zastupnik anarhosindikalizma…

14 Vidi: Bookchin, M., Social Anarchism and Lifestyle Anarchism, 1995; 25.

15 Bookchin je rođen 1921. godine u obitelji ruskih emigranata/ica koji su morali pobjeći zbog sudjelovanja u revolucionarnim previranjima još 1905. godine. Bili su oduševljeni, kao i mnogi tada, Oktobarskom revolucijom jer su istinite vijesti o teroru lenjinista/ica bile nedostupne i kontrolirane izvan granica Rusije. Bookchin, kao i cijela njegova obitelj, čim se upoznao sa strahotama autoritarnog komunizma, a posebno događajima u maju 1937. godine u Španjolskoj, postao je žestoki protivnik komunističkih pristalica i postupaka. Prema tome, Blackovu optužbu, bez obzira koliko ju je sam Bookchin isprovocirao, ne smatram vjerodostojnom jer je i sam Bookchin nekoliko puta žestoko iskritizirao osnovne postavke Marxove filozofije.

16 Vidi: Watson, D., Beyond Bookchin, 1996; 18.

17 Bob Black nalazi Bookchinove izjave iz prošlosti koje bi danas sam Bookchin okarakterizirao kao lifestyle anarhizam. Evo što je Bookchin 1970. govorio: “U svojim zahtjevima za plemenski život, slobodnu seksualnost, zajednicu, međusobno pomaganje, ekstatična iskustva i uravnoteženu ekologiju mladi predočavaju, dakako još nerazvijeno, radosno komunističko i besklasno društvo… Black, B., Anarchy after leftism, 1997; 26.

18 Vidi: Watson, D., Beyond Bookchin, 1996; 95.

19 L. Susan Brown, Vidi: Bookchin, M., Social Anarchism and Lifestyle Anarchism, 1995; 17.

20 Bob Black, Vidi: Comunitas, No.10/1998.

21 Detaljnije o funkcioniranju i ciljevima LETS-a vidi: Green Paper No. 3/1998; 10-12.

22 Comunitas No. 10/1998.

23 André Gide, vidi internet stranicu: http://www.notam.uio.no/~mariusw/bey/

24 D’Annunzio je kasnije završio u fašizmu, što su učinili i još neki talijanski anarhisti/ce. Kada je shvatio svoju grešku već je bio bolestan. Bez obzira na bolest, bačen je s balkona i tako poslan u smrt. Treba još napomenuti da u Općoj enciklopediji Jugoslavenskog leksikografskog zavoda (1977) stoji mišljenje da je D’Annunzio u Rijeci vladao diktatorski.

25 Vidi: Black Flag No. 215/1998; 25.

26 Vidi: Watson, D., Beyond bookchin, 1996; 98.

27 Tipičan dijalog između osobe koja misli da se svi strojevi trebaju uništiti i osobe koja smatra da razvoj tehnologije može omogučiti lakši posao za manje vremena ako se promijene uređenje i organizacija vidi u: Errico Malatesta, Fra Contadini – a Dialogue on Anarchy, 1990.

28 Vidi: Kontrapunkt No. 3/1997.

29 www.primitivism.com

30 Noam Chomsky, Language and Freedom; u Reasons of the state, 1973.

31 John Zerzan, Porijeklo i značenje jezika, Hrvatski radio, Treći program

32 Zerzan, John; Bombe nepristajanja, Hrvatski radio, Treći program

33 Isto.

34 citirano u: Perlman, F., An Appreciation; http://www.spunk.org/texts/writers/perlman/sp001731.html

35 Perlman, F., Against His-Story, Against Leviathan

36 Perlman, F.; Reproduction of everyday life

37 Pošto bi najvjerojatnije bilo nemoguće raseliti sve ljude iz gradova (da li bi to oni uopće i htjeli), razvijaju se koncepti eko-gradova. Jedan takav projekt razvija Urban Ecology Australia, mala i neprofitna ekološka organizacija. Njihov projekt, Halifax Ecocity, je smješten nedaleko od australskog grada Adelaidea. Halifax je zamišljen kao gradić za 800-1000 ljudi u kojem ne bi bilo automobila, niti bilo kojeg prometa koji zagađuje okoliš. Sve funkcije gradića bile bi usmjerene prema razvoju zelenih površina, igrališta, biciklističkih staza… Detaljniji vidi u: Car Busters, No. 6/1999.

38 Mcquinn, J., Zašto nisam primitivist, Što čitaš?, Zagreb, 2002.

39 Unabomber je pisao antitehnološke tekstove iz svoje usamljene i skrivene kućice i slao pisma-bombe ili pakete-bombe s namjerom da ozljedi ili ubije osobe koje je smatrao odgovornima za društvenu tehnofiliju. Jedna od njegovih žrtava je bio i poslovođa trgovine kompjutera(!?).

40 Naziv u SAD-u za ljude koji stalno sjede pred televizorom i danonoćno bulje u njega. U prenesenom značenju misli se na ljude koji su paraziti.

41 Gradovi ne donose samo spomenute probleme, već i mnoge druge: zagađenost, prenapućenost, siromaštvo… Zapadna kultura u službi je novog/starog imperijalizma, a širi se između ostalog i kanalima otpora toj istoj kulturi.

42 Alfredo M. Bonano i Jean Weir, vidi u: Bayer, O., Anarchism & Violence, 1987; 16-17.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.