Snaga utopije : anarhističke ideje i prakse u drugoj polovici 20. stoljeća | Dražen Šimleša

Goran Ivanović

OSNOVNI SMJEROVI SUVREMENOG ANARHIZMA

 

“Lijepo je to što su donijeli svoje nacionalne zastave”, oduševljena je bila djevojka koja je stajala do mene na mirnom prosvjedu potpore za ostvarivanje prava na azil male zajednice osoba, uglavnom podrijetlom iz afričke države, Gane, u Pordenoneu, gradu na sjeveroistoku Italije. No, stjegovi kojima su uz ritmove udaraljaki mahali naši afrički prijatelji, tražitelji azila, bile su crno-crvene, anarh(osindikal)ističke. Upravo u svjetlu te epizode, koju možemo gledati i kroz prizmu općeg znanja, vidi se simbolička prepoznatljivost anarhizma, koji je zbog najrazličitijih predrasuda već na sam spomen riječi, rijetko nailazio na odobravanje. Ostaje li i danas, gotovo pet godina nakon velikih demonstracija u Seattleu, koje se smatraju uspješnim povratkom anarhizma na javnu scenu, sve samo na simboličkom mahanju zastavama i izvikavinju slogana ili su se ideje anarhizma ponovno raširile i oživjele izvan uskog kruga, onih koji su ga prihvatili kao dio sebe otkada su ga barem malo upoznali? U slijedećem tekstu pokušao sam, bez posebnog znanstveno-metodološkog pristupa, nego na temelju osobnog iskustva i kontakata s pojedincima/kama i skupinama u različitim dijelovima svijeta sagledati gdje je anarhizam danas i s kojim izazovima se suočava, pri čemu je cilj otvoranje novih rasprava o anarhizmu i načinima njegovog oživotvorenja. Iako se anarhizam danas raširio na gotovo sve pore života u skladu s idejom da mikropolitičko djelovanje može imati globalni učinak pa je suvremeni anarhizam više stvar taktike nego strategije, još uvijek ostaje veliko pitanje: ako se politička filozofija anarhizma predstavlja kao najprimjereniji oblik društvene i političke zajednice u kojoj pojedinci/ke slobodno ostvaruju sve svoje emancipacijske životne potrebe u skladu s prirodom, zašto nije šire društveno prihvaćen?

 

ANARHISTIČKA BUJICA NAKON SEATTLEA

Nešto prije epizode iz Pordenona crne anarhističke zastave vihorile su se u Seattlu na prosvjedima protiv Svjetske trgovinske organizacije (STO). Tamo nije bilo zabune da je riječ o anarhističkim stjegovima, koji nisu nailazile na opće odobravanje, ali su se pod njima ili u njihovoj neposrednoj blizini s istaknutim vlastitim obilježjima okupile najrazličitije skupine aktivista – od francuskih, bolivijskih i korejskih poljoprivrednika/ ca, radnika/ca u američkim željezarama i pacifista/ca preko zaštitara/nica okoliša, protivnika/ca genetski modificirane hrane do anarhista/ca odlučnih na taktiku Black Bloca. Način na koji su se ljudi siti iskorištavanja i laži korporacija, te državnih institucija okupili u široki pokret ili tih dana studenog u široku frontu za pravedniju globalizaciju, kao alternativnu postojećoj dogmi neoliberalne globalizacije, predstavio je u praksi ključne anarhističke principe nehijerarhijske samoorganizacije i postavljanja tog dijela svjetske populacije u ulozi nezanemarivih političkih aktera.

Događaje od 30. studenog 1999. u Seattlu, gdje su na anarhističku pobudu aktivisti/ke uspješno blokirali rad sastanka STO-a, jednog od nosećih stupova neoliberalnog poretka, ocjenjuje se u cijelom nizu tekstova kao početak novog doba društvenih pokreta, ali često i kao trijumfalni povratak anarhizma. Anarhizam se ponovno probudio u hladnoj kiši i izmaglici suzavca, koji su pratili prosvjede u studenom 1999. u Seeatllu (Milstein, 2002; 1). Naime, upravo su anarhisti/ce nekoliko mjeseci prije vrha STO-a planirali konkretnu akciju blokade mjesta održavanja te konferencije u Seattlu, kao i nepunu godinu dana kasnije u Pragu (Starhawk, 50-2002). Zajedno s više od 100.000 ljudi ulice Seatlle zaposjeo je i Anarhistički Black Bloc, kako bi izazvao materijalnu štetu korporativnom biznisu, ispravno ih smatrajući homogenim ekonomskim i kulturnim kapitalističkim snagama, koje su nas potčinile (The Black Bloc Pappers, 2002/?/; 44). Naravno, događaji u Seattleu nisu posljedica rada samo jedne organizacije ili koalicije, nego zajednička akcija mnogih protiv STO (Miller, 25). Sličnih novodobnih anarhističkih akcija, doduše u manjem opsegu, bilo je u Ženevi 1998, ali i prije, sredinom ’90ih u Eugenu u Portlandu, No, upravo je Seattle potaknuo mnoge nove aktiviste/ce, a s više poticaja, bit će više i akcija, što se kasnije pokazalo nebrojeno puta na manifestacijama i u akcijama protiv Svjetske banke, Svjetske trgovinske organizacije, skupine “sedam najrazvijenih zemalja svijeta” i Rusije – G8, Međunarodnog monetarnog fonda, Nato saveza te pojedinih javnih politika Europske unije i slično.

Bez obzira na šaroliko društvo i različite interese skupina i pojedinih prosvjednika/ca, snažni i široki pokret, koji je vrlo konkretno pokazao svoju revolucionarnu energiju i snagu u Seattlu, jest u osnovi anarhistički jer je za razliku od mnogih sličnih pokreta imao jasnu političku dimenziju u praktičnom odbacivanju bilo kakvog vodstva, posredništva i reprezentiranja okupljenih, što je pokret nad pokretima sponatno i preuzeo kao vlastitu vrijednost. Iako se uglavnom govori o pokretu nad pokretima kao mreži razlitičih aktivist(ic)a, ideja i pristupa rješavanju postojećih problema, prevladavao je anarhistički pristup borbi protiv državnih i korporacijskih institucija, odnosno na političkoj razini je beskompromisno problematizirao moć, autoritete, državu i kapitalizam, te na taj način konkretno izazvao globalnu vladajuću paradigmu. A svaki pokret koji potiče ljude na neposluh, direktne akcije i promjene postojećih društvenih odnosa u sebi nosi klicu anarhizma, koji se tako potvrđuje ne samo kao ideja, nego kao i dio one Bakunjinove, doduše nikad znanstveno dokazane, zatomljene prirodne ljudske potrebe za slobodom odnosno oslobađanjem od nametnutih autoriteta i stega. Ili kao tvrdnja britanskog anarhista Colina Warda, da je anarizam ukorijenjen duboko u nama. Nije najgore to što ljudi nisu slobodni, nego što su se odvikli od slobode, davno je utvrdio Paul Valery. A i danas, možda više nego prije, “tiha većina” miri se s postojećim stanjem i ne dovodi u pitanje svoju depolitiziranu ulogu pasivnog potrošača i gutača reklama jer ne promišlja o sustavnoj dominaciji i zatiranju od strane elite, kojima su izloženi. Zapravo se previše često srećemo s ljudima, koji ne žele razmišljati izvan okvira “američkog sna” i ne pomišljaju da bi svijet mogao biti drugačiji od onog u koji su sustavno postavljeni od rođenja, preko škole i posla do smrti. A ako i pokušavaju nešto uistinu promijeniti za svoje dobro ili u korist zajednice čine to dugim maršem kroz institucije sustava, koji je kafkijanski prepleten nepremostivim i često iracionalnim preprekama. No, masovni prosvjed u Seattlu predstavljao je novu akumulaciju one nepresušne Marshallove anarhističke rijeke, koja teče prema jezeru slobode te početak nove borbe za (r)evolucionarne promjene.

Isti taj tok nam kazuje da anarhizam izvire daleko prije akcija u Seattleu, još u vrijeme prosvjetiteljstva, krajem 18. stoljeća da bi veliki zamah uslijedio u drugoj polovici 19. stoljeća, kada se počeo dokazivati kao sve prihvatljivija i najmanje kompromitirana politička filozofija. Povijest anarhizma je bogata primjerima međunarodne solidarnosti i suradnje, a za razumijevanje događaja, u kojima smo svjedoci/kinje ili pak aktivni/e sudionici/e, u svakom slučaju pomaže povezivanje klasičnih ideja anarhizma zasnovanih na revolucionarnom protivljenju kapitalističkoj državi kroz klasnu borbu 19. stoljeća s pokušajima stvaranja anarhističkog društva ili zajednica od Ukrajine do Španjolske ili idejama ekoanarhista sredine prošlog stoljeća kao i suvremenih izazova anarhizma, koji se ponovno, nakon revolucionarnog konca ’60ih godina prošlog stoljeća i zapatističkog ustanka 1994. godine, ozbiljnije susreće s povijesnom prilikom oživotvorenja ideja. Iako je povijest praktičnog anarhizma zapravo povijest izuzetno teških poraza i patnje, optimizam anarhističke (r)evolucije ne jenjava.

Društveni odnosi su već nekoliko desteljeća diljem svijeta utemeljeni na neoliberalnoj korporacijskoj dogmi i njenim ideološkim transnacionalnimi globalnim organizacijama i institucijama, koje su pod zaštitom vlada. Iako se nastoji dokazati da je uloga suvremenih vlada bitno smanjena, upravo vlade provode (de)regulacijske (nad)nacionalne javne politike, kojima učvršćuju postojeće društvene i političke odnose, u čijem krojenju veliku ulogu imaju “globalizatori” poput Svjetske trgovinske organizacije, Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda, G8 ali i “tvornica snova” u Hollywoodu ili globalne medijske korporacije poput Kabelske mreže vijesti, CNN. Kroz sve njih svojim politikama, uključujući i snažnu globalnu propagandnu mašineriju, manjina moćnika, svojevrsna novovjekovna “feudalna elita”, gomilanjem materijalnih vrijednosti i moći širi granice beskompromisnog iskorištavanja većine; nastoji nadzirati ljude, prirodu, proizvodnju, zalihe hrane i vode, nafte, usluge, trgovinu, pojedinačne živote, jednom riječju – sve. Postoje deseci tisuća onih koji u materijalnom smislu imaju sve što požele i milijarde onih, koji se svakodnevnu bore za mizernu nadnicu ili tek golu egzistenciju.

Anarhizam je danas vjerojatno jedina nekompromitirana politička filozofija, koja može balansirati u različitosti zahtjeva i strategija za društvenim promjenama mireći zahtjeve pojedinaca/ki i šire zajednice i to pojednastovljeno rečeno izravnim sudjelovanjem članova/ca zajednice, kolektiva ili neformalne skupine u odlučivanju, koje izražava otvoreni (r)evolucionarni naboj i podrazumijeva odgovornost kroz jasnu etičku orijentaciju.

 

PRAKSA BEZ TEORIJE = AKTIVIZAM KRATKOG DAHA?

Prije nego krenemo dalje u analizu anarhizma u okviru pokreta protiv neoliberalne globalizacije, nije na odmet još jednom podsjetiti, da anarhisti/ce nisu protiv globalizacije, posebice protiv globalne prakse univerzalnih ideja slobode, solidarnosti, uzajamnosti i pravednosti jer su od početka svog djelovanja shvatili da je samo globalnim povezivanjem slobodnih ljudi i njihovih zajednica moguće izgraditi svijet u kojem bi prvenstveno iščezle države i državni savezi, a s njima i nametnuti društveni odnosi vladajućih i podređenih. No, većinu onoga što danas vidimo od anarhizma u mreži za pravedniju globalizaciju, lakše je opisati kao osjećaj za anarhizam nego kao anarhizam per se. Novodobni aktivisti/ce, koji se smatraju anarhistima/cama, anarhizam shvaćaju kao decentraliziranu organizacijsku strukturu, utemeljenu na lokalnim anarhističkim skupinama, tiješnje povezanim skupinama afiniteta ili anarhističkim kolektivima. Upravo takvi organizacijski modeli i odnosi čine najvrijedniju stvar, koja se afirmirala u Seattleu (Morse, Stirin, 2004; 1). Tako su se nakon Seattlea ipak najviše razvijale skupine afiniteta, koje djeluju taktički, na ad hoc bazi i na određenom kratkoročnom zajedničkom cilju, za razliku recimo od kolektiva, koji su dugoročnije radili na novim oblicima društvene organizacije. Kada govorimo o skupini afiniteta, obično je riječ o manjoj automnoj skupini s tijesno povezanim pripadnicima/ama, koji unutar skupine ostvaruju punu suglasnost u procesu odlučivanja, a to podrazumijeva protivljenje svakoj hijerarhiji, odbacivanje svih nametnutih autoriteta i sumnjičavost prema onima, koji se na bilo koji način nastoje prikazati kao predvodnici/e. Takve skupine neprijateljski su raspoložene prema državi i korporacijama, koje predstavljaju osovinu današnjih političko-ekonomskih sustava i društvenih odnosa, te se obično fokusiraju na borbu protiv jednog od izraženijih segmenata sustava dominacije i/ili kontrole. Često se takve skupine međusobno povezuju, a tada govorimo o “klasterima”. Kao organizacijski oblik naravno i dalje se potvrđuju anarhističke federacije, u koje se radi lakše organizacije i koordinacije povezuju skupine, kolektivi i pojedinci/ke. Pojedine skupine se organiziraju izravno prema svojim potrebama i interesima, te nisu povezani s ostalima, što ih ponekad, zbog (samo)izolacije, isključuje iz pokreta. Australski anarhistički autor Arthur J. Miller je takve skupine podijelio na anarhosindikalističke, zeleno-anarhističke, anarhofeminističke, antirasističke te antiglobalističke. Miller također razlikuje kooperative i anarhističke solidarne organizacije poput Anarhističkog crnog križa (ABC) i skupine za potporu zatvorenicima (ne samo nekima od najpoznatijih poput Mumie Abu Jamala ili Leonarda Peltiera, nego brojnim drugim anonimnim zatvorenicima), te skupinama solidarnosti s različitim borcima i ustaničkim skupinama (skupine za pomoć Palestini, Chiapasu, Čečeniji…). Kao posebnu skupinu Miller još navodi Black bloc. Dakle, anarhizam danas nije samo običan ideološki koncept, još jedan -izam, nego predstavlja različitosti ideja i organizacija, što nikako nije slabost, nego snaga jer odražava ideje većeg broja ljudi i nema nijedne elitističke organizacije ili vodstva. To u krajnjoj liniji otežava i posao državnom aparatu da usmjeri represivnu moć na određeni segment ili skupinu unutar anarhističkog pokreta. Anarhizam je vrlo široka kategorija, koja različitim ljudima različito znači, pa ponekad dovede i do istupa, koji štete anarhizmu. No, najveći dio anarhističkog pokreta bio je uvijek konstruktivan po pitanju izgradnje društvenih odnosa, što se kroz praktičan pristup rješavanju problema, umreženost u pokret na pokretima, različitost taktika i poslovičnu nepredvidljivost potvrđuje i danas kao vrlina anarhizma.

Ipak, neke od dobronamjernih kritika kažu da društvo budućnosti i dalje za nove anarhističke aktiviste/ce predstavlja pitanje bez odgovora (Epstain 2001; 1). No, to što nema razrađenog odgovora o društvu budućnosti, zapravo nije veliki nedostatak jer se promjene u društvu odvijaju postupno i nenasilno, malim pomacima, što ne isključuje dugoročno planiranje. Veći nedostatak mi se čini što aktivizam nerijetko nakon izvjesnog vremena presahne jer najčešće predstavlja tek kraći dio života neke osobe, onu famoznu “fazu buntovništva”, najčešće na prijelazu iz kasnih tinejdžerskih u rane dvadesete godine. A aktivizam bez kontinuiteta nema puno smisla. Bilo bi zanimljivo analizirati gdje su sada i što rade aktivisti/ce iz Seattlea (30. studeni 1999.), Praga (26. rujan 2000.), Gotebroga (14. lipanj 2001.), Genove (20. i 21. srpanj 2001.), Barcelone (14.-16. ožujak 2002.) ili nekog drugog poprišta masovnijih prosvjeda odnosno postoji li kontinuitet njihova djelovanja ili dolaze novi ljudi.

A spočitnuti nedostatak vizije, ako je to mana, djelomice može biti posljedica nezanimanja novodobnih aktera za dosadašnju anarhističku misao, koja se sustavno bavila promišljanjem društvenih odnosa na anarhističkim zasadama, koji su imali svoje sasvim konkretne praktične potvrde. Iz tih iskustava, bez obzira na drugačije povijesne okolnosti i svu tragiku, moguće je puno toga naučiti ili barem izbjeći nepotrebna lutanja i greške. Otklon od anarhističke ostavštine može se tumačiti i kao zaziranje od tradicionalnog anarhizma, koji često, a pogotovo unutar anarhosindikalizma, još i danas tvrdokorno živi isključivo u vremenu klasne borbe, što možemo vrlo lako vidjeti ako uzmemo u ruke bilo koju anarhosindikalističku tiskovinu. Dakle, često ostaje isključiv, iako bi se upravo anarhisindikalizam, koji je sazrio početkom 20. stoljeća na Bakunjinovoj tradiciji, a drugu mladost zbog velikog oduševljenja samoupravljanjem doživio u antiautoriratrnim pokretima u Europi i Americi ’60ih godina prošlog stoljeća, mogao u izmijenjenim okolnostima pokazati kao dobar odgovor na dogmu neoliberalne globalizacije i zaustavljanja daljnjeg smanjivanja prava radnika, ne samo u trećem svijetu, nego ponovno u Europi i Sjedinjenim Državama. Naime, nakon urušavanja etatističkog bloka, pobjednička elita nastoji ukinuti socijalne pogodnosti, koje je bila prisiljena uvoditi zbog revolucionarnih sustavnih promjena nakon Prvog, a posebice nakon Drugog svjetskog rata. Stoga ne čudi što su se nove anarhosindikalističke skupine, koje između ostalog, ukazuje na opasnosti birokracije, tehnokracije i (de)centralizirane države, pojavile u bivšim etatističkim zemljama, primjerice Sloveniji i Srbiji, gdje su se tijekom povijesti tek sporadično javljale anarhističke ideje uopće. Doduše, ni danas to uglavnom nisu skupine koje proizlaze iz radničkog pokreta, nego je riječ o aktivistima bez industrijskog radnog iskustva, koji nastoje proširiti anarhosindikalističke ideje među radnicima/cama.

No, kada govorimo o tome što poslije, u većini novodobnih slučajeva ne teži se teoretskim raspravama ili traženju odgovora na suvremene izazove kroz teorijsko razumijevanje svih okolnosti, koje tu potrebu izazivaju, nego se djeluje izravno, bilo da je riječ o “internet caffeima” s besplatnim korištenjem interneta na nekoč odbačenim računalima, zatim o “free shopovima”, u kojima ljudi po principu razmjene mogu uzeti ono što im treba i ostaviti nešto što im više ne treba ili je pak riječ o recikliranim imanjima, na kojima se organizira život zajednice u skladu s prirodom. Primjera, koji govore da društvene prakse mogu biti različite od onih, koje se čine općeprihvaćenima i stoga ne podložnima promjenama, naravno je znatno više. Poseban segment, koji je neodvojiv od anarhističkog pokreta je umjetnost odnosno umjetnici/ce koji se kroz različite umjetničke izričaje, uključujući internet, ulične performance, video-art i slično, identificiraju kao anarhisti/ce, te kroz svoj pristup pridonose radikalnim društvenim promjenama. Naravno, da su anarhisti/ce prisutni/e i u ostalim porama suvremenog društva, nerijetko upravo u institucijama kulture, obrazovanja, znanosti i tome slično.

I dalje postoje dvije glavne tendencije unutar anarhizma, koje su se pojavile već sa Stirnerom odnosno s Bakunjinom i Kropotkinom i koje traže harmoniju između privatnog i javnog, individualnog i kolektivnog, itnimnog i društvenog. Stirner je zagovarao indvidualistički anarhizam, suverenu opstojnost pojedinca, nihilistički egoizam kroz uzimanje slobode, a ne teženje za njom; Bakunjin je upozoravao na opasnosti centralizirane i hijerarhijske organizacije, birokracije i diktature, koje su bile potpuna suprotnost izravnoj demokraciji i međunarodnim radničkim organizacijama, dok je Kropotkin razvijao utopijsku viziju anarhokomunizma, naglašavajući važnost lokalnih zajednica, što je vodilo pokušajima stvaranja idealnog društva u izoliranim kolonijama, a to je pak dovelo do fokusiranja na korjenite izmjene životnih stilova, ali time i depolitiziranosti mnogih. Naravno, te osnovne tendencije nisu dijametralno suprotne, nego dopunjujuće jer su promjene odnosa u privatnoj, intimnoj sferi vezane uz široke i korjenite političke promjene. Tako jedno od glavnih pitanja ostaje treba li ideje anarhizma najprije provesti u sferi politike, kako bi se potom sloboda odrazila na pojedince/ ke i kolektive ili obrnuto? Upravo traženje odgovora na ta pitanja dovodi do različitih strategija i taktika unutar anarhističkog pokreta.

Mnogi novi pripadnici/e anarhističnih skupina ili pristalice anarhističkih ideja možda ne znaju točno što su zagovarali Stirner, Proudhon, Bakunjin, Kropotkin, Goldman, Malatesta, Dolgoff, Bookchin ili netko drugi iz niza osoba, koje su tijekom 200 godina promišljale anarhizam, pa im se dogodi da Elisea Reclusa bez pardona smatraju ruskim revolucionarom (Global Uprising, 2001; 66), a Kropotkina lakoćom preimenuje u Kropotnika (DPH). Ali zato poznaju autor(ic)e, koji nisu izričito anarhistički – Chomskog, Shivu, Klein, Subcomandantea Marcosa, Zinna i stotine drugih, često potpuno anonimnih autor(ic)a tekstova u kojima se autentično opisuju različita suvremena iskustva u borbi protiv nepravedne globalizacije i pokušaji stvaranja društvenih odnosa, koji su izravno oprečni prevladavajućem potrošačkom mentalitetu. Na taj način barem prividno prevladavaju ideološke razlike unutar pokreta nad pokretima. To ne znači da u anarhističkom pokretu ne postoji interes za nastanak i razvoj anarhističke ideje ili za okolnosti u kojima se ona pojavljivala, ali može ukazati na to da se većina onih koji osjećaju simpatije za anarhizma u nedostatku relevantne anarhističke teorije zadovoljava esejima ili kratkim, aktivističkim “instant” tekstovima, što je pak u skladu s postmodernizmom, informatičkom dobom i prebrzim stilom života, kojeg zapravo anarhizam kritizira.

S druge strane, čini se da su anarhisti/ce stare škole, koji su opsjednuti političkom teorijom, potrošili vrijeme, te da su ih zamijenili novi ljudi koji u različitim kooperativama, komunama, skvotovima i socijalnim centrima prakticiraju anarhizam. To ne iznenađuje jer mnoge tradicionalne anarhističke skupine i federacije gube vrijeme i energiju na isprazna prepucavanja poput onih o tome treba li trockistima dopustiti da sudjeluju na sastancima na kojima se raspravlja o političkim akcijama i je li s anarhističkog stajališta u redu podržavati slanje oružja ustanicima u nekoj od država zahvaćenih valom etničkog nasilja. Čini se kako trebamo anarhiste koji nisu opterećeni anarhizmom. Također, čini se da nema mnogo koristi od salonskih rasprava ma koliko akademske bile, ako nas u nedostataku suvremenih teorijskih radova steriliziraju, pogotovo kada nas stalno vraćaju unatrag, u vrijeme klasičnih anarhističkih tekstova i sasvim drugačijih okolnosti u kojima su ti radovi nastajali.

 

ANARHIZAM I MOĆ

Ako zanemarimo kraće tekstove i eseje u anarhističkoj periodici, unatoč sve brojnijim anarhističkim knjižnim sajmovima, ipak osjetno nedostaje suvremene anarhističke teorije današnjeg visokopolitiziranog društva, koju klasični anarhistički tekstovi ne mogu nadomjestiti. Oni mogu biti dobar temelj, iako različiti pristupi od indvidualističkog do kolektivističkog otvaraju više pitanje nego što daju odgovora, tako da većina klasičnih tekstova služi tome da danas ne moramo podgrijavati već otkrivenu toplu vodu. Pojedinci/ke i znatno fragmentiranije suvremeno društvo imaju različite želje, interese i ukuse, što se pokazuje i u krizi suvremene parlamentarne demokracije, koja postojećim sustavom odlučivanja već desetljećima ne može zadovoljiti potrebe većine, na čijoj biračkoj volji bi odluke bile legitimne. A modifikacije takvog sustava, u koje su uvijek prilagođene neoliberalnom konceptu dominacije i kontrole, i dalje se silom nameću, o čemu smo svjedoci ne samo u nekadašnjoj etatističkoj Europi nego i u tradicionalnim društvima i kulturama Azije, Afrike i Oceanije, nakon što je to brutalno provedeno u Srednjoj i Južnoj Americi. Suvremena država nije izgubila na svojoj važnosti jer je postala učinkovit servis za ostvarivanje ekonomskih interesa elite s vrha hijerarhijske piramide, ograničavajući političko djelovanje građana na četverogodišnje ili slične vremenske cikluse prakticiranja njihovog viđenja demokracija. Prihvaćanjem nametnutih pravila demokratske igre, gotovo je nemoguće kvalitetnije promijeniti postojeće odnose jer su mehanizmi za održavanje političkih sustava predoređeni za suzbijanje svake naznake ugrožavanja položaja elita.

Anarhizam kritizira autoritet i moć – “Moć korumpira, a aposolutna moć aposlutno korumpira.” – ali i zaključuje da društvo bez političke moći oličene u državi, još uvijek zadržava odnose utemeljene na moći. Pitanja moći je zapravo središnje u postojećim političkih sustavima i do sukoba dolazi kada se dovede u pitanje moć vladajućih. Anarhizam se, kao politička filozofija, vrlo protivi predstavničkoj moći, obnašanju moći u ime nekog drugog. Postavlja pitanje zašto i dalje svjesno predavati svoju moć onima, koji nas zaborave čim osvoje vlast, pri čemu često nema alternative i trud nije vrijedan odlaska na birališta. Zatvorenost i samodostatnost političkog sustava, koji zbog izlaska građana na izbore još uvijek ima legitimnost, potvrđuje slabost demokracije, sustava u kojem moć ima izabrana ili namještena manjina, da bi u praksi navodno zastupala većinu koja joj je prepustila moć. Ipak, dio ljudi je shvatio da njihov glas vrijedi sve manje, a novac korporacija u džepovima političara sve više. Rastuće razmimoilaženje između retorike političara i životnih uvjeta biračkog tijela izaziva pokretanje niza projekata na lokalnoj razini od debatnih klubova za rješavanje komunalnih problema i pokretanja community medija do građanskog neposluha pa i otvorenih sukoba. A i dalje traju pokušaji stjecanja prava unutar sustava, kako bi se pokrenule političke i ostale reforme.

Politička moć ipak nije jedina moć, jer netko može biti potčinjen zbog svoje slabe tjelesne snage, pa nas anarhistička teorija uči da je moć jedan od osnovnih razloga za nasilje. Klasični tekstovi govore da anarhizam kratkoročno teži decentralizaciji političke moći država i vlada, kako bi dugoročno isključio sve odnose temeljene na moći, bilo da je riječ o ekonomskoj moći kroz materijalnu ovisnost, izravnoj fizičkoj, kroz državnu prisilu vojskom i policijom, do moći sustavnog kreiranja mišljenja u crkvama, školama i političkim strankama ili neku od kombinacija moći. Anarhisti/ce se već generacijama ne suprostavljaju samo moći nad ljudima, nego i nad ostalim živim bićima i prirodi. Iako možda ne pridaju dovoljno pozornosti anarhističkoj ostavštini, novi aktivistički naraštaji, skloni anarhizmu, ipak su svjesni da je upravo tradicionalna anarhistička teorija krvavo radila na izgradnji zajednica lišenih nametnutih društvenih odnosa zasnovanih na hijerahiji i natjecanju i s te strane se ponosno pozivaju na iskustva revolucionara.

S druge strane imamo dio anarhističke scene okupljene oko protivnika rada Boba Blacka, primitivista i protivnika suvremene tehnologije Johna Zerzana, poetičnog cyber anarhista Hakima Baya ili čak “anarhokapitalista” Murraya Rothbarda. Tu se anarhizam uglavnom shvaća kao životni stil, nadasve razigran i estetiziran te gotovo u potpunosti depolitiziran, a time i izložen brojnim kritikama, poput one Timothyja Ballasha, koji pristaše tih anarhizama naziva “McAnarhistima” jer “imaju puno više zajedničkog s pop kulturom, nego s tradicionalnim anarhizmom” (HR 3. program, 2002, 2. dio). Bookchin dodaje da “lifestyle” anarhisti zagovaraju elitizam, te između ostalog odbacuju društveni aktivizam i neposrednost (Bookchin, 1995; 60). Ipak, Black, Zerzan ili Bay pokušavaju ponuditi određene koncepte i teorije u anarhističkim nišama, kojih očito ima, jer nijedna teorija sama ne može odgovoriti na sve izazove, svaka teorija zapravo samo ograničava. No, u konačnici praksa bez teorije dugoročno ne ide, kao ni obrnuto, iako je u anarhizmu politička akcija danas daleko ispred političke teorije.

Dakle, ne zatvarati se u teorijske okvire, nego utvrđivati postignuto radi širenja perspektive, što je anarhizam kao ideju zapravo i održalo na životu nakon 1968. godine, bez obzira je li riječ o individualnim umjetničkim i kulturnim projektima, koji su se kreativnošću kao političkim aktom suprotstavljali ‘mainstream’ institucijama ili pak anarhopunk pokretu, koji je u mnogim krajevima svijeta, pa tako i u Hrvatskoj činio militantno aktivističko jezgro i prije pokreta nad pokretima. Bez obzira što se čini da je prakticiranje anarhizma otišlo ispred njegove filozofsko-političke i sociološko-antropološke kritike, anarhizam još uvijek predstavlja političku misao koja svojom intimnošću i društvenošću miri napetosti između pojedinca/ke i društva. To što pokret protiv neoliberalne globalizacije zapravo crpi moć iz jedinstva u svojoj različitosti nedvojbeno izvire iz anarhističke tradicije, koja je tome težila, te ga i dalje pokušava iz teorije pretočiti u praksu.

Anarhističku direktnu akciju danas naziremo u borbi za zaštitu pitke vode kao javnom dobru ili gradnji kvalitetnijih odnosa među ljudima, buđenjem povjerenja, solidarnosti i mutualizma, kao i traženjem odgovora na socijalna pitanja kao što su razlozi gubljenja prava radnika, smanjenja mirovinskih fondova, deregulacija usluga od prometa do zdravstva i obrazovanja, pri čemu ne treba zaboraviti vaninstitucionalno političko djelovanje, zbog kojeg se anarhizam razlikuje od većine ostalih dijelova mreže. Anarhistima/cama se smatraju antifa aktivisti/ce, radikalni ekolozi/ginje, zaštitari/nice životnja, neopagani/ce, boemi/kinje, radnici/ e, beskućnici/ce, pa čak i yuppie laissez-fair liberteri/ke… Još je više područja na kojima je anarhizam prisutan, a treba ga i širiti ako se želi ući u sve kapilare života. No, to se ipak samo kratkoročno može prepustiti aktivističkoj intuiciji jer kako se pokazalo, danas gotovo pet godina nakon Seattlea, čini se da polako izgubio se smisao i okopnila je snaga masovnog prosvjeda. Pogotovo nakon što smo se uvjerili da ni, primjerice, milijuni mirovnih prosvjednika/ca diljem svijeta nisu uspjeli odvratiti svoje vlade od postimperijalističkog napada na Irak. Bez vjerodostojnog dokazivanja u svakodnevnom životu, anarhizam će se ponovno vratiti na rub društvenog života, unatoč milijunima ljudi diljem svijeta koji u pokretu nakon Seatllea vide stvarnu opreku postojećim neoliberalnim diktaturama, te su već prihvatili nehijerarhijsku, antiautoritarnu, proaktivnu strukturu, koja se zasniva na aktivnom anarhističkom pristupu svakodnevnom životu, koji izravno uređuju pripadnici/e društva. Stoga je poželjno da prepoznavanje bude obostrano i bez sektašenja i determinizama, zbog kojih su anarhisti/ce najčešće kritizirali marksiste i ostale ljevičare. Koliko god anarhizam prepoznaje snagu tog pokreta, nije nužno da oni koji su u njega uključeni bez prethodnih znanja o anarhizmu prepoznaju anarhističku ideju u provedbi ostvarivanja boljeg društva iz anarhističke filozofske perspektive. Naime, neka iskustva, prvenstveno u američkom radničkom pokretu, ali i u pokretima latinskoameričkih ili azijskih seljaka, pokazuju da su oni, koji nikada nisu čuli ni riječ o anarhizmu, bili puno bliži anarhističkoj ideji, nego neki deklarirani anarhisti/ce, što opet može ići u prilog onoj tezi o instinktu za slobodom.

Ako se zanemaruje teorijski rad, ne čudi što se anarhistički pokret doživljava kao antiintelektualistički (Kaplan, 2002; 3). Naime, rijetki su autori poput poststrukturalista i postmodernista Andrewa Kocha, Todda Maya, Lewisa Calla i Saula Newmana, koji promišljaju o suvremenom anarhizmu kroz pojmove moći, subjektiviteta i otpora, i donose zanimljiva razmišljanja, bez obzira na markisistička uporišta poststrukturalizma. To se posebice odnosi na pitanja nasilja, gdje poststrukturalist kritiziraju binarni pristup u anarhističkim i širim raspravama o (ne)ispravnosti nasilnog ili nenasilnog pristupa, jer nas, kako tvrde, takvo razmišljanje zapravo samo ograničava u izboru taktike. No, i uz njihov prilog, očito nedostaje tekstova koji iz anarhističke perspektive preispituju postignuto unutar anarhističkog pokreta, nego i sustavno govore o poremećenim političkim, gospodarskim i uopće društvenim odnosima, prvenstveno kako bi se potpuno prokazala stvarna uloga nacionalnih država i rekonfiguracija političkih monopola, ali i ukazalo na moguće alternative. Postoje mnogi autori, među kojima i Jordan, koji smatraju da aktivizam na neki način predstavlja i novi moralni temelj društva. No, moral je unatoč potkopanom kategoričkom imperativnu starine Kanta ipak previše rastezljiva kategorija, da bi je razvlačili i u ovom tekstu. Anarhizam je politička filozofija, koja uči da ljudi mogu biti ravnopravni partneri u nehijerarhičnom svijetu oslobođenom svake dominacije. No, nemoguće je pridobiti ljude za jednu ideju, ako pokret nema što ponuditi. I uz sve što se može ponuditi teško da će nekakva većina ljudi u Sinju, Zadru, Požegi, Zagrebu ili negdje drugdje ikada se zapitati, a kamoli prihvatiti da je moguć drugačiji svijet od onog kojeg poznaju i kojim se s pravom ili ne ponose. Dok većina u društvu – bez obzira je li to romska ili gay/lezbijska/transspolna populacija, žene, osobe s posebnim potrerbama, poljoprivrednici, radnici, studenti i ostali – ne shvati da je marginalizirana i zatirana, te da su promjene moguće jer zakoni nisu nepromjenjivi i nije potrebno ponizno ispunjavati zapovjedi drugih ili trpjeti represiju zbog svojih stavova i izgleda, nemoguće je očekivati veći napredak. I pri tome je važnije da anarhist/ce ne odbacuju a priori ostale aktivisti/ce, nego da se potonji nužno samo svrstavaju pod crnu zastavu.

Ipak, mnogi se ne usude ili nisu sposobni aktivnije djelovati, prije nego što pred sobom vide razrađenu viziju budućeg društva. U nedostatku suvremenih teorijskih djela o anarhizmu, oni koje zanima teorijsko pokriće za događanja na terenu, izloženi su preživjelim marksističkim autorima i ostacima dokapitalizirane, nove ljevice, koji i dalje ne mogu izdržati bez toga da se ne pokušaju nametnuti pokretu kao avangarda. Dakle, nerijetko se unutar “pokreta nad pokretima” omalovažavaju anarhističke ideje i otvaraju rasprave o postanarhizmu, kako bi se ta ideja pokazala zastarjelom. I to unatoč tome što se anarhizam bez indoktrinacije kroz praksu pokazuje kao organizacijski prevladavajuća perspektiva u pokretu i potiče na razmišljanje, informiranje i obrazovanje. Da bi se taj odnos popravio, čini se prijeko potrebnim teorijsko i taktičko jedinstvo kroz konkretne aktivnosti anarhista/ica na lokalnoj razini i promišljanje o zahtjevnim pitanjima, koja se pojavljuju na globalnoj razini. Anarhizam u praksi naslanja se na taktiku, koja ovisi o specifičnim okolnostima, dok razrađena strategija kakvu primjerice imaju anarhisindikalisti ostaje po strani, djelomice i zbog toga jer mnogi pripadnici/ce pokreta ne vide više radništvo kao vodeću snagu društvenih promjena. Svako istinsko misaono djelovanje zahtijeva težak i mukotrpan rad, koji energičnim mladim anarhistima/kama oduzima dragocjeno vrijeme za aktivnosti. No, da nema aktivista/ki, koji se igraju na terenu, pitanje je bi li anarhisti/ ke, koji se uzdaju u teoriju, ustali i učinili toliko za pokret koliko su u u općoj razigranosti to napravili anarhisti/ce – aktivisti/ce. Bez suvremenog ekološkog aktivizma, možda ne bi obrazloženja o štetnosti genetički preinačenih organizma na flyerima našli u svakom poštasnkom sandučiću, a bez djelatnog angažmana antirasističkih, (anarho) feminističkih ili isto/transspolno usmjerenih aktivista/ica mnogi drugi ne bi mogli jasnije trasirati potrebu za ravnopravnošću. Bez dvojbe, i jedno i drugo, i aktivizam i teoriju je potrebno jačati i prilagoditi postojećim uvjetima.

 

ANARHIZAM BEZ STIGME – UTOPIJA?

Iako je prednost pokreta u različitosti taktika, takav pristup doveo je ponovno do stigmatizacije anarhizma i anarhist(ic)a, pri čemu su najeksponiranije bile akcije Blac bloca, ali i svega što se navodno u okviru te taktike dogodilo nakon lipanjskih prosvjeda u Genovi 2001. godine. Ne samo da državne strukture u Italiji, uključujući i mainstream medije, talijanske anarhiste/ce bez razmišljanja smatraju izazivačima nereda, nego su praktično izopćeni iz cijele mreže jer ih se i unutar “pokreta nad pokretima”, smatra odgovornima za nasilje. Time je dio pokreta preuzeo retoriku vlasti, koja često priznaje, kako eto, razumije razloge prosvjeda, ali nikako ne odobrava metode. S druge strane vlast legitimizira i relativizira svoje postupke i zaboravlja na vlastitu nasilničku ulogu ne samo zbog ubojstva Carla Giulianija i brutalnog premlaćivanja desetaka aktivista/ca u Genovi, nego i zbog mnogih drugih žrtava policijskog nasilja, kao što su primjerice bila trojica prosvjednika, koje je tijekom demonstracija protiv privatizacije policija ubila u Papui Novoj Gvineji nekoliko dana prije G20 ili ustrijeljeni obespravljeni seljaci u Južnoj Americi, Indiji, Africi…

No, samo se anarhisti/ce ni u 21. stoljeću ne mogu osloboditi negativnog imagea nasilnika/ca, unatoč tome što je anarhistički pokret u svojoj osnovi nenasilan. Zapravo je najviše osporavana taktika Blac bloca počela kao samoobrana, da bi postupno i posve odgovorno preuzela napadačku ulogu svjesnog uništavanja kapitalističke privatne imovine (David, 2002; 12,13), što je ishodište vlastima za kriminalizaciju, najprije anarhizma, a potom i cijelog pokreta. Naglašavanjem diskursa nasilja, vlast preko mainstream medija kriminalizira pokret, što je ujedno bio i jedan od razloga za pokretanje cijelog niza novih medija unutar pokreta od Indymedie do radijske meže Global audio project, koja se razvila u Italiji. No, pokušaj kriminalizacije anarhizma savršeno se uklapa u retoriku nakon 11. rujna 2001 i napada na tornjeve STO-a u New Yorku, nakon čega je pokrenut opći rat protiv neodređenog protivnika – teororizma, što je koš u kojeg vladajuće elite ubacuju sve što im ne odgovara. Anarhisti/ce s tradicionalno negativnim predznakom savršeno se uklapaju u takvu strategiju ciljeva “međunarodne protuterorističke koalicije”.

U cijeloj priči oko anarhizma danas i pokreta nad pokretima ostaje i dio koji govori da se unutar anarhističkog pokreta pojavilo razmimoilaženje oko postavljanja prema pokretu protiv neoliberalne globalizacije. Dok su se tradicionalni anarhisti, kao i mnogi anarhosindikalisti snažno poistovijetili s novim pokretom, nemali je broj anarhista/ca koji su zazirali od silnog broja nevladinih organizacija angažiranih unutar pokreta, zbog njihovog stvarnog mjesta u postojećem sustavu kojeg zapravo ne žele radikalno promijeniti. Dio anarhista/ica se protivio sudjelovanju u pokretu i zbog toga što se neoliberalnoj globalizaciji protive krajnje desničarske ili nasilne fundamentalističke religijske skupine, koje srećemo na masovnih prosvjedima protiv neoliberalne globalizacije.

Naravno, da treba zadržati kritički odnos prema skupinama, koje su pokazale neprijateljsko raspoloženje prema svima koji nisu s njima, što je na neki način dio borbe, ali nije potrebno ostale stvari preuveličavati jer je smisao u tome da budemo što učinkovitiji, a ne da gubimo energiju u prepucavanjima, ogovaranjima, psovanjima i sitnijim ili krupnijimi pakostima prema onima, koje smo kao anarhisti/ke iz nekih razloga ili čak predrasuda etiketirali negativno, na što upozoravaju aktivisti starije generacije koje su to prošli. Politički snobizam je političko samoubojstvo (Kathy Fire 98:1987).

 

UMJESTO ZAKLJUČKA

Bez obzira na sve, uključivanjem u mrežu pokreta, anarhizam dobiva veliku priliku za obilježavanje 21. stoljeća. Dakle, nije ipak nije bilo upitno treba li sudjelovati, nego kako i s kojim ciljem. I tu dolaze do izražaja različitosti unutar anarhističkog pokreta, mada se može postaviti zajednički nazivnik, kada je u pitanju djelovanje unutar pokreta protiv neoliberalne globalizacije. Naime, pokazalo se da se uspješno radilo na uvođenju anarhističkih oblika organizacije, procesa donošenja odluka i akcija stvaranjem nehijerarhijske mreže decentraliziranih neformalnih koalicija, kojima su anarhisti/ce davali znatne impulse i njima privlačili nove ljude ne samo za anarhistički pokret, nego otpor uopće. I unatoč tome, što je borba usmjerena na postojeći gospodarski sustav iskorištavanja, anarhisti/ce su uspjeli/e zadržati u središtu i otvoreno suprotstavljanje i borbu protiv odluka nacionalnih vlada, koje se u većini zemalja u razvoju postavljaju kao regulatori privatnog biznisa i nevidljive ruke tržišta, te svojim odlukama pogoduju zahtjevima MMF-a, Svjetske banke i STO-a. Pojednostavljeno, anarhisti se protive državi jer ona štiti interese biznisa, prvenstvo bogate manjine, dok preostaloj većini ne dopušta otvorenu kritiku takvog sustava. Moć privatnih korporacija postoji samo zato što je brane bogato nagrađeni mehanizmi državne represije.

A panična represija pokazuje da anarhistički principi slobode imaju potencijal za ukidanje hegemonije predstavničke demokracije i kapitalističkih odnosa, te da nije riječ samo o visokoj simbolnoj razini anarhističkog pokreta mahanja zastavama i izvikivanjem slogana. Anarhizam je ideja, koja odbija umrijeti, priznao je čak i u neoliberalnom svijetu ugledni i priznati New York Times, a dok su anarhističke ideje o slobodi žive, povijest nije došla do svog kraja, kako bi to htjeli prikazati neoliberalni teoretičari raznih boja. I nema patetike kad pročitate – borba se nastavlja!

U Zagrebu, 25. listopada 2004.

 

 

LITERATURA

BLACK, Bob: “Anarchy After Leftism”, C.A.L. Press, 1997.

BOOKCHIN, Murray: “Social Anarchism Or Lifestyle Anarchism – Un Unbridgeable Chasm”, AK Press, 1995.

EPSTEIN, B: “Anarchism and the Antiglobalisation Movement”, www.monthleyreview.org/0901epstein.htm

GRAEBER, D: “The new Anarchists”, New Left Review, Jan-Feb.2002 (61-73).

HEIDER, Urlike: “Anarchism: Left, Right, and Green”, City Lights Book, 1994.

JORDAN, T. “Activism – Direct Action, Hacktivism and the Future of Society”, Reaction Books, 2002.

MARSHALL, Peter: “Demanding The Impossible – A History of Anarchism”, Fontana Press, 1993.

MILLER J. Arthur: “In The Spirit Of Total Resistance – A Spark of Anarchist Resistance” (Southern African Anarchism Online, www.zabalaza.net)

MORSE, C./SITRIN, M : “The Life – or Death – of Anti-Globalization Movement”, www.anarchist-studies.org, objavljeno 28.5.2004.

SHEEHAN, M. Sean: “Anarchism”, Reaction Books (www.reactionbooks.co.uk) 2003.

SKIRDA, A: “Facing The Enemy – A History of Anarchist Organization from Poudhon to May 1968”, AK Press, 2002.

STARHAWK: “Webs Of Power – Notes From the Global Uprising”, New Society Publishers, 2002.

WARD, Colin: “Anarchy In Action”, Freedom Press, 1973.

WOLF, R. Paul: “U obranu anarhizma”, Ni dieu, ni maitre, 2001.

“Anarchist Studies”, vol. 11/no. 1, 2003.

“The Anarchist Papers”, ed: Roussopoulos Dimitrios, Black Rose Books, 2002.

“Anticapitalism – A Guide to The Movement”, ed: Bircham E. And Charlton J, Bookmarks Publications Ltd, 2001.

“The Black Bloc Papers”, comp: David&X (Green Mountains Anarchist Collective), Black Clover Press, 2002(?).

“On Fire – The battle of Genoa and the anti-capitalist movement”, One Off Press, 2001.

“From Act Up to the WTO – Urban Protest and Community Building in the Era of Globalisation”, ed: Shepard Benjamin & Hayduk Ronald, Verso, 2002.

“Global Uprising – Confronting the Tyrannies of the 21st Century”, New Society Publishers, 2001.

“We Are Everywhee – The Irresistible Rise of Global Anticapitalism”, ed. Notes From Nowhere, Verso, 2003.