Snaga utopije : anarhističke ideje i prakse u drugoj polovici 20. stoljeća | Dražen Šimleša

PREDGOVOR DRUGOM IZDANJU

 

Moram priznati kako nisam nikada mislio da će mi biti tako teško napisati predgovor drugom izdanju Snage utopije. Iskreno, nisam niti mislio da ćemo uopće doći do drugog izdanja. Barem je tako bilo na početku.

Sjećam se kako smo nakon što se prvih petsto komada prodalo za mjesec-dva, Marko (moj izdavač, ali prije svega jedna od najbližih osoba u mom životu i dragi prijatelj) i ja čudili se da tko to kupuje. Naravno, bilo je čudno kako nešto što smo napravili kupuju ljudi koje ne poznajemo. To ti je tako kad dolaziš iz fanzinaške priče gdje se svi znaju. No, nakon što smo se par puta zagrcnuli od uzbuđenja, bilo je i više nego očito kako literatura koja se direktnije ili indireknije bavi anarhističkim idejama i akcijama ima dosta plodnog tla u Hrvatskoj. Poslije ove knjige mala izdavačka kuća Što čitaš? je zapravo počela s pravim radom tako da je izašlo negdje desetak naslova, izdavačka kuća D.A.F. također drži korak premda bismo mogli reći da ide mnogo koraka unazad s obzirom na glavnu usredotočenost prema autorima iz prošlosti (no i to se mijenja), a i neke druge izdavačke kuće koje nisu toliko vezane za ovo područje su počele sramežljivo tiskati knjige bliske anarhističkoj svaštari. Drugi naslovi koji su izašli unutar Što čitaš? su ujedno i razlog zbog kojeg je prošlo toliko vremena od rasprodanog prvog izdanja do ovog drugog. Jednostavno, smatrali smo kako je potrebnije proširiti fond nabavljivih knjiga na hrvatskom vezanih za ovu temu, negoli forsirati jednu jedinu. Nikada nije bilo dovoljno novca za spojiti sve to.

Još što je meni posebno bitno spomenuti za razvoj Što čitaš?, a vezano je za Snagu utopije jest sam nastanak knjige, a onda posredno i čitave izdavačke kuće. Naime, novac za tiskanje prve Snage utopije je dobiven isključivo dobrovoljnim prilozima i akcijama solidarnosti i podrške. Pri tome treba posebno izdvojiti jedan skvot u Švicarskoj, gdje su ljudi ukupnu dnevnu zaradu u restoranu skvota, odlučili donirati nama. Također je i ekipa iz Varaždina organizirala benefit koncert. Njima jedno veliko hvala i isprika za propust što to nije bilo spomenuto u prvom izdanju. Gotovo je nevjerojatno što je sve proizašlo iz takvih par akcijica.

Kakav je bio utjecaj prvog izdanja? Hm, u medijima, osim par intervjua i nekoliko komentara, nije baš bilo velike reakcije. Gotovo svi kritičari su u pravu prilikom naglašavanja slabe teorijske baze knjige. Mnoga pitanja su ostala neodgovorena, neke dileme nedorečene, a “uspaljena žar” se često pretvarala u nelagodnu maglu. Moji kapaciteti u trenutku pisanja knjige su bili prilično ispod mogućnosti teoretske razrade svih pitanja i kritika upućenih anarhizmu kao i ponuđenih odgovora, a i bitnije mi je bilo ponuditi pregled što sve ljudi pozitivno rade u ovom trenutku. Zato je zadnji dio knjige baš moj. Tu dolazimo do problema ove knjige koji ja zaista ne znam kako rješiti. Meni uopće u ovom trenutku nije stalo (a mislim da niti nemam intelektualnog kapaciteta) raspraviti svaku sitnu teorijsku začkoljicu oko i unutar anarhizma. To je zato što meni anarhizam nije kao takav važan. Meni horizontalna organiziranost, solidarnost, međusobno pomaganje, ljubav prema slobodi za svakog pojedinca i pojedinku dok on/a poštuju tuđu, tolerancija, inicijative odozdo i drugi aspekti anarhizma koji se spominju u knjizi predstavljaju zapravo metodu; metodu svakodnevnog ponašanja i življenja koju više ili manje uspješno pokušavam širiti oko sebe. Meni je važnije predstaviti i ponekad sudjelovati u akciji kao što je Hrana, a ne oružje, negoli pisati budući “statut” nekog imaginarnog anarholanda. Vjerojatno je to nekakva teorijska manjkavost, no opet i bilo koja društveno korisna i konkretna akcija bi trebala proizaći iz nekakve ideje ili ozbiljnije teorije. Smeta mi vucaranje anarhizma na sebi kao etikete. Zbog toga je došlo da se neki moj put i viđenje anarhizma sve više mimoilazi i odvaja od velikog broja vidljivih zastupnika te ideje u Hrvatskoj. Problem nastaje što se djelomično anarhizam u Hrvatskoj prepoznaje po ovoj knjizi, a ja sve manje osjećam da bih ja koji sam je napisao trebao reprezentirati nešto takvo u Hrvatskoj. Mene zapravo jako ždere to opraktičavanje anarhizma, pa mi se više ne da uživati ili zanositi se beskrajnim raspravama kada i kako do revolucije. Zato pokušavam anarhizam ne shvaćati kao ideologiju, premda mi je i u samoj knjizi pobjeglo par podijeljenih packi. To je većina komentatora i kritičara/ki knjige odlično primijetila. Njima svima isto tako sam zahvalan. Jedino mi nije jasan zadnji dio kritike novinara Slobodne Dalmacije Frenkija Laušića u kojem očito zlonamjerno uspoređuje skvotere s “hrvatskim herojima” koji su zauzimali kuće građana srpske nacionalnosti tokom rata u Hrvatskoj. Ima loš smisao za humor. Isto vrijedi i za cmizdrenje za autoputovima u Hrvatskoj. Naime, Laušić staromodno smatra kako podržavljanje anti-roads akcija u Europi iz Hrvatske pozicije je licemjerno pošto mi imamo loše ceste i bez autoputova smo. No, u knjizi je dovoljno jasno naznačeno kako je cijeli pokret u Europi upravo i nastao kao reakcija na nasilje asfalta na prirodu i prostore u kojima se kreću ljudi, a poziv povratku kočijama. Upravo na primjeru uništavanja rijeke Gacke i puno tišeg skandala premošćivanja riječice Kamačnik u Hrvatskoj smo imali prilike vidjeti kako nedostatak dugoročne vizije i kratkoročni profit kroji puteve kojima ćemo se kretati. To mi je sve bilo još žalosnije jer se radi o novinaru čije tekstove volim čitati. Tjah…

Bez obzira na sve, moje velike nade padaju na one koji su došli poslije knjige, premda to, naravno, nije uzročno-posljedično povezano. No, današnje generacije aktivista i aktivistkinja u Hrvatskoj mogu poslužiti kao primjer direktnog reagiranja na probleme u društvu. Neke njihove priče u ovom izdanju ispisao je Marko. Donekle je čudno kako je većina ljudi u Hrvatskoj sve više apatična gotovo do samodestrukcije, dok se ti mladi ljudi sve više upinju reagirati na probleme nejednake raspodjele sredstava za normalan život i uništavanje prirode. Ne samo to, već se priča sve više širi i na ostale gradove, čime se nadam da će barem u aktivizmu Zagreb prestati toliko stršiti. Split-Solin, Rijeka-Opatija, Pula, Zadar, Čakovec, Kostajnica i drugi manji gradovi sve više nude vlastite priče i inicijative ne samo u smislu otpora, već i kreiranja alternativa. U ovom trenu manje je bitno koliko su te sve priče bliže ili dalje uskom definiranju i gledanju na anarhizam kao na paket propisanih ideja i pravila. Dapače, koga još to zanima. Naravno, predstoji još veći angažman, učenje, dijeljenje znanja, vještina i iskustva između aktivista i aktivistkinja u Hrvatskoj. Pogotovo zato što se često čini da raspoloženje ljudi u Hrvatskoj nikada nije bilo bliže potpunoj rezigniranosti, gdje osmijeh na lice jedino vraćaju poneki sportski uspjesi. To me osobno zaista često ljuti, znajući u kakvim uvjetima i iz kojih pozicija ljudi u cijelom svijetu daje konkretne alternative svaki dan i bore se. Što je više kontakata i s tim pričama i ljudima, brže će ići proces učenja, konkretizacije vlastitih ideja i stvaranja logistike koja je u stanju reagirati na bilo koji društveni problem. Naravno, puno je unutar aktivističke priče i praznog hoda, međusobnog nepovjerenja, nesposobnosti da se stvore vjerodostojnije te jasnije koalicije eko-socijalnog civilnog sektora. Na nama je to da mijenjamo.

Knjigu bi naravno, kako to već često biva, danas napisao drugačije. Između ostalog i zbog gore naznačenih razloga. Premda mi je većina ljudi izrazila zadovoljstvo brojnim novim i ne baš poznatim podacima, informacijama, opisima i slično, vrlo brzo sam osjetio koliko je tu još neistraženog prostora i koliko je knjiga puna rupa. Neke od njih su pokušali popuniti ljudi koji su dopisali ili prepravili neka moja poglavlja, ali i napisali potpuno nova poglavlja čime su uvelike obogatili knjigu. Uostalom, i u prvom izdanju naznačeno je kako knjiga nije privatizirana te kako je svačiji doprinos dobrodošao. Hvala Marku, Ivi i Posu što su taj poziv prihvatili. Naravno, komentarima i kritikama za ta poglavlja obratite se njima. Super, sada knjiga više nije sva na meni. Za sve vas druge poziv da dopunite knjigu tamo gdje vidite njenu manjkavost je i dalje otvoren. Tko zna, možda doguramo i do trećeg izdanja. Njihovi doprinosi knjizi su još važniji pošto sam ja donekle prebacio svoj interes na neka od područja u knjizi, pa sam sve manje truda ulagao u nju kao cjelinu. Zato i je moj doprinos za drugo izdanje gotovo zanemariv, a i da Marko to nije forsirao, teško da bi se ono i ostvarilo. Stoga isprika njemu, ali ionako će i ta druga knjiga na kojoj trenutno više radim izaći također unutar Što čitaš? pa ću se tako iskupiti. Knjiga je doživjela neke promjene i pored povećanog broja ljudi koji su radili na njoj. Izbacili smo korištenje ženskog roda u većini glagola, priloga i imenicama. To je eksperiment koji je očito propao. Većina ljudi se žalila da im čitanje knjige za oči i mozak što se tiče sintakse ostavlja osjećaj mučnine kao nakon vožnje ringišpilom ili lošeg vina. Nema smisla forsirati stvari koje očito imaju kontraproduktivan učinak. A tako više niti neću biti Dražen/ka što je nekim kritičarima zauzelo i više od pola komentara. Kada forma počne gušiti sadržaj, vrijeme je za promjene. Uostalom, revolucija jede svoju djecu.

S jednim jugoslavenskim izdavačem literature također bliske anarhizmu imao sam raspravu oko svih tih pitanja o kojima i raspredamo po knjigama. U malo stvari smo se složili i zapravo je cijelo vrijeme bio prisutan neki ne baš prijateljski ton. No, on mi je na kraju jednog maila rekao odličnu stvar: “Jebeš anarhizam. Jebeš drugo izdanje Snage utopije. Pazi – Stvarnost! Ima toliko toga između neba i zemlje. U to ime te i pozdravljam i želim svako dobro”. Time ne želim reći kako je kontradiktorno što ističem jebeš knjigu, a opet je nudim na čitanje, već kako ukoliko sve završi samo na čitanju, onda jebeš to. Upravo zato što ima toliko toga između neba i zemlje.

Dražen Šimleša