Snaga utopije : anarhističke ideje i prakse u drugoj polovici 20. stoljeća | Dražen Šimleša

TRADICIONALNI ANARHIZAM

 

Gospodo, za koju minutu vi ćete zadati udarac, ali primajući vašu osudu imati ću bar zadovoljstvo što sam ranio postojeće društvo, to prokleto društvo u kojem je moguće vidjeti jednog jedinog čovjeka kako nepotrebno troši onoliko koliko bi nahranilo hiljade porodica…
Vaillant, prije osude zbog podmetnute bombe u narodnoj skupštini u Parizu

 

Iako se razvio u prepoznatljiv program tek u drugoj polovici 19. stoljeća, anarhizam kao ideja seže daleko u povijest pa neki nalaze njegove obrise i naznake već u antičkoj Grčkoj.[1] Tako se ide daleko u povijest do kineskog taoizma, grčkih sofista, cinika i stoika zbog njihove sumnje u moralni autoritet države, univerzalnog pogleda na svijet… Odličan prikaz najranije povijesti slobodarskih pokreta možemo naći u djelu Anarhija – grafički vodič, Clifforda Harpera. On počinje od 13. stoljeća s Free Spirit pokretima (zajednički naziv za seljačke pokrete srednjeg vijeka) koji su bili izrazito anticrkvene orijentacije. Propagirali su nativizam, odbacivanje autoriteta (posebno crkvenih), nezavisnost žena… s uvijek prisutnim usklikom: “Kruha, za ime Božje!”[2] Svoju poruku pripadnici pokreta Free Spirit su širili usmenom predajom: “Bog je bio slobodan i stvorio je sve stvari zajedničkima… Krađa je zakonita. Jedi u svratištu i odbij platiti. Ako zemljoposjednik traži novac, treba ga istući… Slobodna osoba ima pravo učiniti sve što joj pruža zadovoljstvo. Ja pripadam slobodi prirode i sve što moja priroda želi, ja izvršavam… Seks je rajski užitak; rajski užitak ne može biti grijeh.” Već ovdje možemo naći začetke slobodarskog individualizma koje će kasnije razviti Max Stirner. Jedna od mnogih pripadnica ovog pokreta je izjavljivala: “Ja sam stvorila sve. Stvorila sam više od Boga. Moja ruka podržava Raj i Zemlju. Bez mene ništa ne postoji.”[3] Takve ideje naišle su na plodno tlo među studentima Oxforda koji su zajedno s radikalnim lutajućim svećenstvom, Svećenicima iz Hedgerowa širili po Engleskoj takve ideje. Najpoznatiji od njih bio je John Ball koji se pridružio seljacima (nakon što su ga oslobodili poslije 15 godina zatvora) u pohodu na London 1381. godine u velikom seljačkom ustanku. Stanovništvo Londona im je otvorilo gradska vrata u znak dobrodošlice, a prestravljena vlada pristala je na sve uvjete seljaka. Većina je tako otišla kućama, vlada je potajno pripremala protuudar i na jednom od pregovora sam gradonačelnik Londona ubio je seljačkog vođu Wat Tylera, a Ball je okrutno mučen i pogubljen. Pokret Free Spirit nadahnuo je, unatoč porazu u Engleskoj, mnoge slobodarske pokrete diljem Europe od kojih su najpoznatiji taborićani iz Češke. Ne smijemo zaboraviti ni buntovnog svećenika Thomasa Münzera koji je predvodio seljačke ustanke na području današnje Njemačke i zahtijevao ukinuće svih klasnih razlika. Slične tendencije možemo pratiti i na našim područjima kod bogumila koji su odbijali crkveni autoritet, a bili su poznati i kao prvi vegani (treba ipak napomenuti da učenje bogumila možemo pratiti već od 10. stoljeća). Dalje na scenu dolaze antinomisti (ranters – antinomisti; engl. to rant – brbljati) iz 17. stoljeća koji su se u hedonističkim seansama skupljali u tavernama i tamo pili i pušili, pjevali, fućkali, opijali se, derali i previše pričali/brbljali. Kao pacifisti, isticali su da je bolje biti “mrtav pijan svaki dan u tjednu, nego ubiti čovjeka”.[4] Tada se javio i pokret kopača (diggers – kopači; engl. to dig – kopati) koji su osnovali zajednicu i počeli obrađivati (kopati) napuštenu zemlju pod vodstvom Gerarda Winstanleya. Njihov eksperiment je natjerao Winstanleya da napiše prvo opsežno objašnjenje anarhističkog komunizma Zakon slobode, gdje je kao najvažnije izražena težnja za ukidanjem privatnog vlasništva nad zemljom, što je preduvjet za slobodu. Velika Francuska revolucija, iako nije bila anarhistička s obzirom na svoje ciljeve i metode, iznjedrila je slobodarske ideje najradikalnijih aktera revolucije, sankilota i bijesnih (franc. Les enrages – bijesni), od kojih su najpoznatiji bili Jacques Roux, Jean Varlet i Theophil Leclerc. Tako je Roux tvrdio: “Sloboda je samo prazna tlapnja, kad jedna klasa ljudi može nekažnjeno da izgladni drugu. Jednakost je prazna tlapnja, kad bogati imaju monopolsko pravo na život i smrt sebi jednakog.”[5]

Možemo zamjeriti s anarhističkog stajališta nedovoljnu dosljednost u zahtjevima za ukinućem privatnog vlasništa, ali bijesni su bili onaj dio Francuske revolucije koji je u ostao zgnječen u zagrljaju politike i ekonomije, što će, nažalost, postati pravilo i svih kasnijih revolucija. Različito shvaćanje revolucije sankilota, bijesnih, revolucionarnih republikanki s jedne strane i pristaša jakobinskog terora s druge strane, kasnije će se očitovati u sukobima anarhista i drugih ljudi slobodarskih uvjerenja s autoritarnim komunistima i staljinistima.

Osoba koju je inspirirala ova velika revolucija i koju većina teoretičara smatra pretečom anarhističke ideje i misli je William Godwin (1756-1836). Svojim djelom Istraživanje o političkoj pravednosti (1793) nadmašio je i Thomasa Painea koji je imao veliki utjecaj na njega. Pod utjecajem prosvjetiteljskih ideja, Godwin je vjerovao u progresivistički smjer čovjekovog razvoja i u mogućnost promjene svijeta širenjem ideja i edukacijom. Zato je propagirao individualnu i direktnu akciju, a ne klasnu borbu i političke grupe jer se ove potonje više oslanjaju na težinu brojeva, nego razum. I kod Godwina možemo uočiti veličanje individualizma, pa tako 1793. godine piše: “Društvo nije ništa drugo nego skupina pojedinaca. Društveni zahtjevi i dužnosti moraju biti skupina zahtjeva i dužnosti tih pojedinaca, i niti jedan niti drugi ne smiju biti svojevoljni.” Dakle, društvo postoji u korist pojedinca, a ne obrnuto.

Svi nabrojeni pokreti i ideje predstavljaju važan i divljenja vrijedan izvor informacija o permanentnoj težnji ljudi da se oslobode strahova i pokušaju sami organizirati vlastite živote. Ipak, anarhizam kao zasebna i prepoznatljiva politička ideja (i ideologija) razvio se tek pojavom “velike četvorke”: Maxa Stirnera[6] (1806-1856), Pierrea Proudhona (1809-1865), Mihaila Bakunjina (1814-1876) i Petra Kropotkina (1842-1921).

Po jednom istraživanju unutar anarhističke sredine potkraj prošlog stoljeća koje je proveo Augustin Hamon, anarhisti su se ponajprije smatrali revoltiranim pojedincima. Stirnerov cijeli opus, koji se razvija u doba prevlasti Hegelovog antiindividualizma, mogli bismo sažeti u tezu – ja sam najvažniji meni. Društveno moralna uvjerenja služe samo ometanju čovjekova slobodnog razvoja i apstraktno “zajedničko dobro” potrebno je zamijeniti “asocijacijom egoista”. Državu smatra najvećim tiraninom koji sprečava “sebeužitak”. Tako u svom najpoznatijem djelu Jedini i njegovo vlasništvo (1844) kaže: “Protiv slobode Ja nemam ništa primijetiti, no Ja želim Tebi više od slobode… Ti bi morao biti ne samo ‘slobodnjak’ već i ‘vlastitelj’.” Ovakva kritika društva nije usmjerena samo protiv države, već i protiv cijelog društva. Stoga, dok Bakunjin i Kropotkin izoliranog pojedinca smatraju zapravo pseudopojedincem, jer ne postoji međuodnos, Stirner sa zadovoljstvom tvrdi: “Sloboda naroda nije moja sloboda.” Ipak treba priznati da i takav pustinjak kao Stirner shvaća potrebu za međusobnim ljudskim odnosima, pa ističe da onaj tko shvati svoju “jedinstvenost” može održavati odnose sa sebi sličnima. Mišljenja oko Stirnera i danas ostaju podijeljena, a citati i misli se vade iz konteksta kako bi se dokazivale vlastite tvrdnje.[7]

Prva osoba koja se javno izjašnjavala anarhistom imajući u vidu određeni politički stav bio je Pierre-Joseph Proudhon. Kao jedan od klasičara anarhizma, Proudhon je razvio svestran i cjelovit društveni i politički sistem. Njegovo djelo Što je vlasništvo? (1840) pohvalio je i sam Marx. Kako bi učinio razumljivijima svoje stavove služio se raznim dosjetkama, kao na primjer: “Vlast je po svojoj prirodi kontrarevolucionarna.” Vjerovao je da će pomoću svog ekonomskog programa – mutualizma na principu razmjene ekvivalentnih usluga promijeniti društvo. Time bi se cijene svele na minimum i nestao bi kapitalistički način proizvodnje. Predlagao je ukinuće vlasništva, ali ne i osobnog, pošto je efektivnu kontrolu nad sredstvima za život smatrao preduvjetom za individualnu slobodu. Umjesto države zauzimao se za organiziranje na principima federalizma, gdje bi se komune strukovno-ekonomski (kao samoupravna radnička udruženja), teritorijalno i administrativno slobodno udruživale. Globalno je htio vidjeti svijet kao “konfederaciju konfederacija”. Takav koncept samoupravljanja radikalno je suprotan paternalističkom i etatističkom konceptu autoritarnih komunista (npr. Louisa Blanca). Optimizam ga je odveo i do stvaranja Narodne banke, koju je zamislio kao ustanovu izdavanja besplatnih i uzajamnih kredita, gdje bi se plaćalo s radnim bonovima. Njegov je koncept završio neslavno, a došao je na udar kritike Malateste, Reclusa i drugih koji su isticali inkompatibilnost anarhije s takvim sistemom, jer se različiti poslovi moraju različito vrednovati s obzirom na težinu posla, veličinu obitelji… Također je kritiziran zbog dvosmislenih stavova o konkurenciji koju je vidio kao “izraz socijalne spontanosti” i garancije slobode u asocijaciji, ali i kao izraz nejednakosti u svijetu. Proudhon je u kasnijem djelu Teorija svojine (1865) dodatno razjasnio neke svoje stavove.

Mihail Bakunjin je jedno od najvećih imena teorije i prakse anarhizma. Nakon opće socijalističkih i posebno panslavističkih stavova, počeo je razvijati Proudhonove ideje s više kolektivističkim karakterom i prebacio je Proudhonov temelj kritike vlasništvo/vlada na odnos bog/država. Bakunjin naglašava (1873) da su “poniznost i uhodanost, to neiscrpno pojilo zajednice, pomanjkanje pobune u volji i inicijative u mišljenju kod pojedinca, glavni razlozi očajne sporosti povijesnog razvoja društva”. Njegov ekonomski sistem poznat je pod nazivom kolektivizam, koji provodi osnovnu ideju “svakome prema sposobnostima, svakome prema zaslugama”. Njegov politički program posebno će biti prihvaćen u Španjolskoj sa vrhuncem u 1936. godini. Bez obzira što se smatra zastupnikom kolektivističkog anarhizma, Bakunjin nikada nije zapostavljao individualnost i slobodno društvo je smatrao mogućim samo ako se polazi od slobodnog pojedinca koji postaje slobodan samo slobodom drugih. Bakunjinov revolucionarni žar i lakovjernost prema ljudima koštale su ga nepromišljene avanture s mračnom ličnošću N(j)ečajevim. Zločinačkim idejama koje je ovaj potonji dugo skrivao od zaljubljenog Bakunjina pozabavio se i Dostojevski u romanu Zli dusi s prototipom u liku Petra Verhovenskoga. Od prvih dana N(j)ečajev je lagao Bakunjinu predstavivši se kao predstavnik revolucionarnog komiteta iz Rusije i kao bivši zatvorenik. Iako su ga upozoravali njegov stari prijatelj Hercen i drugi ruski emigranti koji nisu povjerovali sirovom zanesenjaku, Bakunjin je smatrao N(j)ečajeva “divnim fanatikom, vjernikom bez boga, junakom bez fraza”. Došlo je do definitivnog prekida suradnje zbog otkrivenog ubojstva jednog studenta u Rusiji koje je počinio N(j)ečajev, iznuđivanja novca od Hercenove kćeri i intriga protiv samog Bakunjina. Čak i poslije kad je N(j)ečajev uhapšen Bakunjin ga je žalio i pokušavao se prisjetiti i pronaći obrise ljubavi u čovjeku koji je slavio pljačkanje, kriminal i željeznu diktaturu “našeg komiteta”. To koketiranje Bakunjinu nije donijelo ništa dobroga, već se od tada i Bakunjinovo ime povezuje s terorom tajnih društava i slavljenjem nasilja radi samog nasilja, iako je iz njegova života i općenitog rada jasno vidljivo da je bio premoralan za prakticiranje takvih metoda. Jasno je da N(j)ečajevu nije imponirao anarhizam Bakunjina kod poštovanja naroda, jer ovaj ne samo da je prezirao narod, već ga je smatrao i objektom socijalnog eksperimentiranja: “Voljeti narod, znači voditi ga na mitraljesku vatru.”[8]

Petar Kropotkin iz poznavanja geografije i geologije te iz ljubavi prema biologiji izražava “uzajamnu pomoć” kao temelj opstanka živih vrsta na planetu i tu smješta centar svake etike. Tako izravno reagira na pisanje Darwinovih nastavljača, posebno T. H. Huxleya koji je smatrao borbu za opstanak jedinim pokretačem evolucije, a samim time socijalizam općenito protuznanstvenim. U knjizi Uzajamna pomoć (1902) sakupio je impresivna iskustva sa svojih znanstvenih putovanja po Sibiru i Manđuriji kako bi dokazao neodrživost borbe gladijatora među živim bićima i naglašava “društvenost kao najveću prednost u borbi za preživljavanje”. Kropotkin u svom ekonomskom sistemu odlazi još dalje od svojih slavnih prethodnika i razvija komunizam; ekonomski sistem kojem je polazišna točka: “od svakoga prema sposobnostima, svakome prema potrebama”. Ovdje se za razliku od mutualizma i kolektivizma traži ukinuće svakog oblika plaće za rad pošto se i sredstva i proizvodi smatraju zajedničkima. Treba priznati da su i Proudhon i Bakunjin izražavali određenu bojazan da kao pioniri u stvaranju slobodarskog ekonomskog sistema ne odu predaleko, odnosno da mu ne zadaju preuske okvire. Uostalom i sami anarhokomunisti su priznavali da je za taj oblik potrebna velika moralna odgovornost i razvijen osjećaj solidarnosti, što sam revolucionarni nalet možda neće donijeti. Ovu teškoću najbolje je izrazio Alexander Berkman 1929. godine upozoravajući da “revolucija ne znači samo ulične borbe i barikade… to je manji i manje važan dio… Upamtite da borba nije cilj ili svrha, niti revolucija, to je samo preduvjet za revoluciju”.[9] Iako je jedno vrijeme i Kropotkin iz “pragmatičnih” razloga prihvatio “propagandu djelom”, vrlo brzo se odlučio za pisanu riječ i širenje propagande. Tako je predlagao revolucionarima za razliku od n(j)ečajevštine “da budu s narodom i među narodom, a ne da djeluju izolirano”. Umjesto kilograma eksploziva, želio je razviti masovan sindikalan pokret koji bi obuhvatio “milijune proletera”. Pred kraj života Kropotkin je bio prilično nesretan. Za vrijeme Prvog svjetskog rata podržao je Saveznike, vjerujući da je Njemačka autoritarnija od drugih država. Njegov Manifest (1916) u kojem upozorava na njemački imperijalizam napala je većina anarhista toga vremena koji su zadržali dosljedniji stav o ratovanju država i žrtvama rata (kritike su uputili među ostalima i Malatesta, Rocker, Emma Goldman…). Kad je revolucija 1917. u Rusiji srušila carizam Kropotkin je oduševljen otišao u svoju matičnu zemlju, a tako je i dočekan od strane radništva i seljaka. No, ubrzo je, kao i većina slobodoumnih ljudi, došao u sukob s lenjinističkom vlasti i povukao su u selo Dimitrov gdje je preživljavao od vrta koji je obrađivala njegova žena i pomoći ukrajinskih drugova. Umro je razočaran, a njegov sprovod se smatra zadnjom slobodnom manifestacijom u Rusiji. U kilometarskim kolonama vijorile su se crne zastave i transparenti Tamo gdje je autoritet, nema slobode.

Errico Malatesta (1853-1932), smatra se uglavnom aktivnim borcem, pokretačem i organizatorom anarhističkih akcija, iako je i njegov teorijski rad ostavio zapise vrijedne pažnje. Razlog što ga se u neku ruku odvaja od prethodnika je i taj što Malatesta predstavlja postpozitivističku i postmaterijalističku koncepciju anarhokomunizma. Stoga odbija mehanicistički determinizam i Kropotkinovu tezu da se anarhizam može utemeljiti na znanosti te naglašava slobodnu volju kao etičku i društvenu potrebu. Temelji etike i anarhizma trebaju se tražiti iznad zakona prirode, a ne u njima kao što je to činio Kropotkin. Iako se slaže s Kropotkinom u smatranju komunizma idealnim ekonomskim sistemom, Malatesta je bio sklon eksperimentiranju i s drugim slobodarskim oblicima, te je zauzimao realističan stav. Cijeli je život zastupao kolektivistički tip anarhizma s dobro postavljenom organizacijom i uvijek je bio u žestokim sukobima s individualističkom strujom u pokretu (1899. godine jedan od individualista ga je pokušao u nedostatku argumenata ubiti, ali se Malatesta izvukao s prostrijeljenom nogom). Tako je Malatesta s jedne strane uporno pokušavao braniti anarhističko organiziranje i ulazak anarhista u sindikate, a s druge strane se suprotstavljao onima koji su u simbiozi anarhosindikalizma željeli smanjivati sadržaje i ciljeve prvog na sadržaje i ciljeve drugog. Malatesta je kao i većina anarhista u to doba imao ambivalentan stav prema nasilju. Osuđivao je nasilje kao originalni proizvod države i njenih plaćenika. Opravdavao je nasilje u nuždi da se obrani od tuđeg nasilja. Uvijek je napominjao da “kada nestane nužde počinje kriminal”. No, Malatesta se nikada nije ustručavao naglasiti da će revolucija morati biti nasilna, jer bilo bi iluzorno očekivati od vladajućih slojeva da prepoznaju nepravdu koju čine ostatku stanovništva. Stoga je opravdavao revolucionarno nasilje (1905): “Narodu koji se želi emancipirati ne preostaje ništa drugo nego da na silu odgovori silom” ili (1920): “Namjeravamo upotrijebiti silu protiv vlasti, zato jer smo pomoću sile podjarmljeni vlasti”. Naglašavao je da anarhisti nisu pacifisti, jer je za mir potrebno dvoje, a Tolstojev pacifistički anarhizam nazivao je pomalo podrugljivo pasivnim anarhizmom. Malatesta je uvijek zadržao srednji put između pohvale teroru i pacifizmu, ističući za prvog da je spreman uništiti pola svijeta za pobjedu ideje, a za drugog da je spremniji ostaviti cijeli svijet u patnji, nego se pobuniti.

Alexander Berkman i Emma Goldman nadahnuli su također mnoge ljude na aktivniji otpor represivnim elementima u društvu i mnogo teoretičara ih i spominje u paru zbog njihova prijateljstva i ljubavi. Oni su također važni za anarhističku ideju i zbog činjenice da su među prvima širili vijesti o komunističkom teroru u Rusiji pod plaštem partije. Oboje su u mlađim godinama bili zagovornici “propagande djelom”, ali su kasnije došli do uvjerenja o nekorisnosti, pa i štetnosti takvog pristupa. Berkman je i pokušao ubiti Henrya C. Fricka koji je za vrijeme velikih štrajkova i ubojstava desetaka radnika 1892. godine, kao poslovni partner kapitaliste Andrewa Carnegia, izjavljivao da bi rađe ubio svakog štrajkača, nego li mu ispunio ijedan zahtjev. Berkman je ušavši u Frickovu kancelariju ispalio u njega tri metka, ali je Frick preživio, a Berkman je osuđen na 22 godine zatvora, od čega je odležao 14 godina. Emma Goldman koja je i sama bila osumnjičena da je pomagala u pripremi atentata, kao istaknuta anarhistkinja i feministkinja često je poslije svojih nastupa i govora o zločinima države, slobodnoj ljubavi, kontracepcijskim sredstvima… bila hapšena, pa je nakon nekog vremena na svako svoje predavanje nosila knjigu koju bi čitala za vrijeme očekivanog boravka u zatvoru. Berkman je također bio protivnik determinizma, kao i Malatesta, i dokazivao je relativnost vrijednosti. Bio je veliki protivnik “historijskih misija” i zagovarao je emancipaciju radničke klase vlastitim snagama, što će mu kasniji događaji u Rusiji dati za pravo. Pokušavao je pisati što jednostavnijim stilom kako bi ga što više ljudi moglo razumjeti i trudio se približiti filozofiju anarhizma običnim ljudima. Kada je počeo Prvi svjetski rat, Berkman se svim silama baca na antiratnu propagandu i počinje izdavati novine Blast. U ratu je vidio kapitalističku borbu za profit i moć, te patnju ljudi koji su bili “hrana za topove”. Kada i SAD ulaze u rat 1916. godine osniva s Emmom Goldman, M. Eleanor Fitzgerald i Leonardom Abbotom Ligu protiv novačenja koja je izražavala protivljenje netom proglašenoj općoj mobilizaciji. Emma i Alexander su osuđeni na dvije godine zatvora i 1919. godine deportirani u Rusiju gdje su dočekani kao heroji. Berkmana je posebno potresao postrevolucionarni teror u Rusiji s neistomišljenicima lenjinizma i možemo reći da je to uvelike pridonijelo njegovom kasnijem pesimizmu. Iako su srdačno dočekani, i Berkman i Goldman su se brzo sukobili s komunistima u Rusiji. Odnosi s vlastima su se posebno zaoštrili kad je Berkman odbio prevesti Lenjinovu Državu i revoluciju, jer je izjavio da se ne slaže s djelom. Njihov posljednji pokušaj bilo je zagovaranje mirnog razrješenja sukoba s kronstadskim mornarima, ali je Partija imala brutalniji plan. Već uvelike bolestan, Berkman piše 1935. godine Pierreu Ramusu: “Stara garda sada odlazi, a gotovo da nema nikoga od mlađih da zauzme njena mjesta ili da obavi posao koji mora biti obavljen da bi svijet vidio bolje dane”. Šteta što je svojom rukom zaustavio vlastiti život nakon dvije neuspješne operacije ne dočekavši uspjeh i polet Španjolske revolucije. Alexander Berkman ubio se iz pištolja 1936. godine tri tjedna prije početka revolucije u Španjolskoj. Emma Goldman inspirirala je nebrojene mnoge svojim nastupima i tekstovima u Mother Earth, časopisu koji je osnovala 1906. godine (među ostalima i Leona Czolgosza koji je izvršio uspješan atentat na američkog predsjednika Williama McKinleya). Iznimno je bila aktivna na ženskim problemima i među prvima je objašnjavala i zagovarala kontrolu rađanja, pričala o ljubavi kao o najvećoj snazi, ali je nikad nije brkala s brakom. Za vlast je zaista predstavljala pravu prijetnju zbog svoje hrabrosti i utjecaja, pa su je pokušavali izolirati i onemogućiti na sve načine. Iz razdoblja kad je u suradnji s Berkmanom i ostalima zastupala antiratni stav i pričala protiv patriotizma poznata je anegdota, koju je Emma poslije često prepričavala. Mladi vojnik William Buwaldi, koji se usudio stisnuti Emmi ruku i čestitati joj u javnosti na njezinom radu, osuđen je od vojske na tri godine zatvora, jer je taj postupak okvalificiran kao veleizdaja.

Neumorna duha je nakon poraza španjolskih revolucionara prikupljala iz Kanade novac za žene i djecu izbjeglice. Emma Goldman umrla je 1940. godine i pokopana u Chicagu nedaleko od mučenika s Haymarketa, koji su je prvi nadahnuli 1887. godine.

 

BILJEŠKE

1 Frank Mitz navodi kako Kropotkin nalazi dijelove anarhističke ideje već kod Lao-Cea i starogrčkih filozofa, a on sam spominje Spartakove i nehijerarhijski vođene pobune; na istom tragu kao i Kropotkin je i Angel J. Cappelletti; Rudi Rizman navodi utemeljitelja stoičke filozofije Zenona s Krete i Karpocratesa, osnivača gnostičke anarhističke sekte u Egiptu. Vidi: Mintz, F., Anarhizam jučer i anarhizam danas, u Revija za sociologiju, No. 1-2/1984; 109; Cappelletti A. J., Anarhistička ideja, 1985; 15. i Rizman, R., Anarhizam i marksizam, u Argumenti, 1/1978; 73.

2 Vidi: Harper, C., Anarchy – A grafic Guide, 1986; 4.

3 Isto; 5.

4 Isto.

5 Vidi: Hebertisti i Bijesni, poglavlje Manifest bijesnih, 1958; 478.

6 Neki autori osporavaju Stirneru epitet anarhiste pogotovo što ne nudi nikakav konkretan program za promjenu socijalnih odnosa (bar na prvi pogled) te ga stavljaju u skupinu preteča s Godwinom. Tako A. J. Cappelletti smatra Stirnerna više moralnim solipsistom, iako mu priznaje neke vrijedne elemente u teoriji. Vidi: Cappelletti, A. J., Anarhistička ideja; 16. Na ovaj stav će se u današnje doba nadovezati Murray Bookchin u svome križarskom pohodu na tzv. lifestyle anarhizam.

7 Stirner zaista ponekad zapada u krajnji egoizam za kojeg nisam siguran da bi zadovoljio anarhiste/ice. Tako urla da “mi ne težimo zajedničkom, već odvojenom životu… Smrt je narod… Dobar dan Meni!… Sreća naroda je moja nesreća…” ili: “Ja odlučujem da li je u meni ono Pravo; izvan Mene nema prava. Ako je Meni pravo, onda je pravo. Moguće je da zato inima još nije pravo; to je njihova briga, ne moja; nek se brane”. Vidi: Guerin, D., Anarhizam, 1990; 25-30. i posebno Stirner, M., Jedini i njegovo vlasništvo, 1976.

8 Postoji nesuglasje oko autorstva Revolucionarnog katekizma u kojem se navode slijedeća pravila za svakog pravog revolucionara: “Revolucionar mora poznavati samo jednu znanost: znanost destrukcije” ili “Revolucionar je grub prema sebi, a takav mora biti i prema ostalima da ga osjećaji ne smekšaju.” Tako Rizman R. ističe da je to djelo i plod zajedničke suradnje Bakunjina i N(j)ečajeva, u zborniku Bakunjinovih tekstova Država i sloboda također je to djelo navedeno. S druge strane u Bakunjinovoj biografiji Natalije Pirumove autorica negira umiješanost Bakunjina u pravljenje tog opskurnog djela. Vidi: Rizman, R., Anarhizam i marksizam; 78-79.; Bakunjin M., Država i sloboda, 1979. i Pirumova, N., Bakunjin, 1975.

9 Berkman tu upotrebljava riječ “fight” i misli se na oružanu borbu, a ne na borbu općenito.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.