Snaga utopije : anarhističke ideje i prakse u drugoj polovici 20. stoljeća | Dražen Šimleša

UVOD

 

Snaga je cijele kontrakulture ’90-ih što se ne borimo protiv samo jedne stvari koju ne volimo; imamo kompletnu viziju kako bi život mogao i trebao biti dobar, i borimo se protiv svega što to blokira. To nije samo kampanja, čak niti pokret; to je cijela kultura.
Merrick, aktivist iz Britanije

 

Krizom “države blagostanja” počeo je trend približavanja tradicionalno suprotstavljenih pozicija ljevice i desnice koje su proizašle iz Francuske revolucije. Danas se te razlike očituju eventualno u visini poreza. Zaista, ako zanemarimo sveprisutnu šminku i spektakl, pozicije tradicionalne ljevice i desnice izgubile su se u stapanju političara s birokratskom i menadžerskom klasom. Ne može se poreći određeno zadovoljstvo među anarhistima zbog opće “uravnjilovke” među političarima. Uostalom uporno tvrde: “Suština je politike korumpiranost, podmetanje, žrtvovanje vlastitih ideala i poštenja za uspjeh”.[1] Stav da se odgovarajući političari mogu slobodno izabrati svakih par godina na izborima gubi se sve više u magli vremena, kada ekonomija drži i izmiče stolac politici. Okupljanje oko multinacionalnih kompanija s raznim trgovinskim organizacijama i ugovorima, poslušnim bankama i vladama, sve više na piramidu moći stavlja ekonomske proždrljive aspekte koji se, gladni novca, prelijevaju po ostatku piramide bez straha i obzira za posljedice. Zato se kao najveći problem i opasnost postavlja, ne eventualna mogućnost kontrole političara putem izbora (u što anarhisti/ce ne vjeruju), već nemogućnost da se kontrolira stvarna moć u društvu koja se skupila u svjetskim korporacijama: “Politička demokracija ne znači ništa bez ekonomske demokracije (kraja privatnog izobilja), isto kao što pravo da se kupi nešto ne znači ništa ako se nema novaca.”[2] Pogrešno bi bilo iz ovoga izvuči stav da su anarhisti apolitični. Dapače, samo što za njih političnost ne znači sudjelovanje u izbornim igricama i dosadnom spektaklu, već “biti svjestan sebe kao dijela kompleksnog ljudskog društva i biološkog ekosistema”. (Wakenfield & Grrrt, 1995; 3)

Iako bi Norberto Bobbio i ovakav stav okarakterizirao kao ideologičan[3], možemo s punim pravom govoriti o prolazećem stoljeću kao o “groblju ideologija”. Kao dio lijeve političke misli, anarhizam tu zauzima posebno mjesto.[4] Ili se pored zaustavi pokoji dobronamjerni znatiželjnik s cvijećem i obilnom literaturom po kojoj će za par godina početi kliziti prašina i žuto ili kritika i dalje gazi po zemlji optužujući “pokojnika” za destrukciju i kaos. Dva najveća prigovora anarhizmu, ili točnije predrasude, jesu da “je nepraktičan, premda prekrasan ideal te da se zalaže za nasilje i destrukciju pa ga treba odbaciti kao lošeg i opasnog”. (Goldman, 1911; 12) U ovoj knjizi pokušat ću demantirati obje predrasude kroz prikaz novijih teorijskih koncepata i direktnih akcija koje se svakodnevno događaju u svijetu. Godine 1936. u već dubokom pesimizmu i uznapredovanoj bolesti Alexander Berkman izražavao je sumnju u nadolazeće snage i mlade ljude. Samo tri tjedna poslije njegova samoubojstva počela je revolucija u Španjolskoj, jedna od najljepših (i najtužnijih) priča. Godine 1967., teoretičar anarhizma, George Woodcock pričao je o anarhizmu kao o dobroj ideji koja je propustila svoju šansu da se realizira. Slijedeće godine cijeli svijet se zapalio slobodarskim plamenom studenata, radnika i manjina, premda treba priznati da se tu radilo o manifestaciji čitavog niza različitih ideja i misli. Stoga se ne ustručavam tvrditi kako još nije došlo vrijeme proglašavanja plesa anarhista plesom zombija.

Ako već uporno odbijaju prihvatiti legitimnost ritualizacije konflikta, postavlja se pitanje što nam to anarhisti mogu ponuditi? Bez obzira na njihove unutarnje razlike: sklonost pacifizmu ili opravdavanje nasilja, individualizmu ili kolektivizmu… anarhisti ne dovode u pitanje opravdanost i poželjnost samoorganiziranja, odnosno direktne akcije: “Direktna akcija nije nekakva nestrukturirana dinamičnost ili poziv na akciju po svaku cijenu; to je odbijanje strukture kontrole i sklonost autonomiji u svim aspektima društvenog života – borba za utopiju.”[5] Direktna akcija nije anarhistička taktika koja se može prihvatiti ili odbiti s obzirom na njenu “efektivnost” ili popularnost; to je moralni princip, ideal, osjećaj. Anarhisti direktnu akciju vide kao “nadahnuće za svaki aspekt našeg života, ponašanja i ciljeva”.[6] Dakle, za anarhiste direktna akcija nije pomodna ekskluzivnost koju potpaljuje trenutak, već sam nukleus slobodarske borbe, svakodnevne slobodarske borbe.

Anarhospacijalizam kao temelj uzima kraj dominacije nad zemljom.[7] Za anarhiste zemlja nije za vlasništvo, već za obrađivanje i upotrebu. Jedna od manifestacija takvog određivanja prostora i zemlje, pa i vlasništva, je skvotiranje, kada skupina ljudi nelegalno zauzima prazne i napuštene prostore za organiziranje života. U tom smjeru može se spomenuti ideja Temporary autonomous zones – TAZ (Privremene autonomne zone) koje su za državu neuhvatljive i nevidljive, festivalske oaze slobodnog plesa, zabave, slavlja, druženja… Praksa organiziranja neprijavljenih ili nelegalnih slobodnih festivala i partyja na javnim površinama također je otvoren izazov i napad na koncept vlasništva.

Ovaj knjiga će pokazati svu živahnost i sveprisutnost anarhističkih ideja i njihovog manifestiranja, prilagodljivost novonastalim uvjetima i sukladno tome razvijanje novih strategija. Zaključak o teorijskom zaostatku, jer se čini da više ne postoje tako velika imena kao što su bili Bakunjin, Kropotkin… bi u najmanju ruku bio brzoplet jer ću izložiti radove dostojne izvora, nove prikaze i promišljanja koja plijene svojom inovativnošću i praktičnošću. Možemo se ovdje zapitati da li postoji razlika između anarhizma 19. stoljeća do Španjolske revolucije i anarhizma druge polovice 20. stoljeća. Naslov ovog rada nije slučajan. U drugoj polovici 20. stoljeća zaista ne možemo govoriti o anarhističkoj ideji, već o anarhističkim idejama. Eventualno jedninu možemo koristiti prije Španjolske revolucije 1936. godine s anarhosindikalizmom kao najprihvaćenijom taktikom među anarhistima, no danas je prisutno obilje raznih, različitih pa ponekad i suprotnih ideja i pravaca unutar anarhizma. Naime, u drugoj polovici 20. stoljeća dolazi do određene disperzije anarhističkog pokreta u ekološke, feminističke, antirasističke/fašističke, radničke… grupe i organizacije koje nisu pokušavale sintetizirati sva pitanja koja muče čovječanstvo u jednu političku misao, već su se orijentirale na rješavanje problema prema svojim afinitetima. Takva situacija prevladava i danas, iako su svakodnevni pokušaji sinteze u jednu federaciju ili sveobuhvatnu organizaciju. Umjesto reanimacije dinosaurusa, skloniji sam prihvatiti grupnu organiziranost na principima afiniteta, kao što predlažu insurekcionisti. Ova idejna i praktična heterogenost ne treba zabrinjavati ili plašiti. Ona je s obzirom na nagomilane probleme koje rađa naše doba i očekivana, pa i stimulativna i poželjna. Bez obzira što ne postoji masovna organizacija kao španjolski CNT (Nacionalna konfederacija rada, anarhistički sindikat) ’30-ih godina, ljudi u cijelom svijetu govore o pokretu. Meni bolje odgovara termin grupe, čisto radi dosljednosti same knjige jer se uglavnom i bavim grupama, neformalnim skupinama i organizacijama, a ne problematiziram pokretom općenito. Ne želim ovime reći da se o anarhističkom pokretu ne može govoriti, već samo skrećem pažnju na nove smjerove za realizaciju jačine i prepoznatljivosti pokreta, bez velikih ličnosti i vidljive unificiranosti. Umjesto izolacije i sivih govorancija, D.I.Y. (engl. do it yourself – uradi sam) kultura slavi šarenilo i nesputanost.

Osobno i pozdravljam skretanje od kongresnih dvorana i nemaštovitih programa u susrete koji se manifestiraju na direktnim akcijama kao što je Reclaim the Streets, kroz zauzimanje gradskih ulica i zajednički ples tisuća aktivista i običnih ljudi – slučajnih prolaznika. Susreti se manifestiraju na raznim okupljanjima/druženjima gdje se razmjenjuju iskustva i razmišljanja. Susreti se manifestiraju kroz različite oblike solidarnosti i međusobnog pomaganja. Uporno odbijanje autoriteta i vlasti je most između “tradicionalnog” i današnjeg anarhizma. Bez podanika – bez gospodara ostaje kao konstanta, najbitniji temelj anarhističke misli i prakse. Za razliku od prijašnjeg širenja iz jedne jezgre, danas se bezbroj različitih kapi skuplja u val koji udara u metastazirane hridi države, a ta promjena smjera nas ne treba čuditi ako smo svjesni disperzije autoriteta na sve aspekte društva.

Radi pojašnjenja i olakšavanja shvaćanja osnovnih kategorija s kojima anarhizam operira, potrebno je detaljnije razjasniti pojmove nasilja, pacifizma, individualizma, kolektivizma, vlasti… U radu ću kao sinonime za anarhizam – anarhisti[8] upotrebljavati slobodarstvo – slobodari[9] , a na našim područjima često se koristi i izraz liberterstvo – liberteri. Ovdje moram napomenuti da se pojam liberterstvo/liberterijanizam na zapadu često koristi za zagovornike liberalnog kapitalizma, koji je prevladavao od kraja 18. stoljeća do druge polovice 19. stoljeća pod imenom laisser faire. Pošto se u liberterijanizmu zagovara nemiješanje države u privredni sistem i poslovanje ljudi, ta misao je poznata i kao desni anarhizam. Ako samo površinski poznajemo anarhizam, lako uviđamo idejnu i praktičnu razliku od marksizma i komunizma kako su manifestirani u SSSR-u i njegovim satelitima širom svijeta. Pogotovo nam to postaje kristalno jasno nakon upoznavanja sa sukobom na ljevici, koji se najžešće manifestirao u Rusiji poslije Oktobarske revolucije i za vrijeme Španjolske revolucije. No, moram skrenuti pažnju da se neke današnje grupe i organizacije pozivaju na anarhokomunizam, revolucionarni komunizam ili class war komunizam. Kropotkinov ekonomski program se također zvao komunizam, nasuprot Proudhonovom mutualizmu i Bakunjinovom kolektivizmu. Potrudit ću se naglašavati kada govorim o autoritarnom komunizmu, a kada o varijacijama slobodarstva, kako bi izbjegao zapletanje naizgled sličnih ideja.

Svjestan potrebe za neodgodivim djelovanjem protiv totalitarizma monopola korporacija i njihovih neoliberalnih tegljača iz WTO-a, Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda… ciklonskom procesu globalizacije sam posvetio nešto više pažnje, pošto je to i problem s kojim se namjeravam detaljnije posvetiti u budućnosti. Ovdje bih samo htio napomenuti čitatelju/ici neodvojivost poglavlja Noam Chomsky i Borba protiv neoliberalizma, globalizacije i multinacionalnih kompanija, jer se navedene teme obrađuju na tim mjestima.

Neke teme su obrađene bolje, neke slabije, a to je uglavnom ovisilo o meni dostupnim materijalima. No, to me ne zabrinjava previše jer sam cijelu knjigu i zamislio kao otvorenu stranicu u kojoj se još puno toga može dopisati i korigirati. Povijest i sadašnjost anarhizma na ovim našim područjima nisam spominjao jer nisam više imao ni snage ni volje nakon višemjesečnog rada na ovoj knjizi. Uostalom, povijest anarhizma na našim područjima je u procesu prikupljanja materijala i obrade istog pa ćemo i to za koju godinu imati na jednom mjestu. Nažalost, što se tiče sadašnjeg stanja, anarhistička priča je u popriličnom zaostatku. Bez obzira na postojanje određene slobodarske tradicije naših krajeva nismo naslijedili nikakvu logistiku koja bi nas dočekala u ’90-ima te se ovdje krenulo otpočetka. No, kada se osvrnem na tih desetak godina vidim koliko se puno uradilo. Razvijanje horizontalnog/mrežnog organiziranja, rad protiv militarizacije društva, mirovne inicijative, prvi pokušaji skvotiranja… Sve više ljudi nalazi zadovoljstvo u slobodarskoj priči: od organiziranja Reclaim the Streets akcije (Ulice ljudima u Hrvatskoj) do grupa za spašavanje životinja od daljnjeg mučenja, od raznih uličnih artista do stvaranja grupe Food not Bombs (Hrana ne oružje u Hrvatskoj), od nezavisnih kazališnih skupina do feminističkih direktnih grupa… Spor i često frustrirajući rad na ovim temama, zapravo je pun divnih ljudi, zabavnih trenutaka i mješavine finog prkosa i ljubavi. To je nezamislivo vrijednije od cendranja za bogatstvom scene na zapadu.

Ne žuri s odgovorom na pitanje da li je anarhizam utopija.

 

BILJEŠKE

1 Alexander Berkman, vidi: Angry People No. 14/1997.

2 Isto.

3 Bobbio, N., Ljevica i desnica, 1998.

4 Wayne Price spominje i desni anarhizam koji se još naziva i liberterijanizmom, unutar kojeg se izražava protivljenje državi i njenim regulatorskim mehanizmima, ali ne i samom kapitalizmu. Također spominje i anarhofašizam(?!). Vidi: Price, W., Revolutionary Anarchism: Part of The Left, u Love and Rage Vol 2, No. 8/1991; 15.

5 Vidi: Direct Action No. 5/1998; 8.

6 Isto.

7 Detaljnije o postavkama anarhospacijalizma te promišljanju prostora i zemlje vidi: Corr, A., Anarcho-Spatialism – Towards an Egalitarian Land Tenure, u Kick it Over, No. 34/1994; 19-23.

8 Amedeo Bertolo predlaže upotrebu riječi “anarhičar/ka, jer po njemu otrcan i besmislen pojam anarhist/ica ne znači ništa. Bertolo smatra: “Čim je posrijedi neki -izam (materijalizam, idealizam, komunizam, primitivizam,…), a pogotovo -ist, onda to nije ono o čemu govorimo (ili fantaziramo da govorimo). Tada iščezava individualnost, sa svom svojom jednokratnom i neponovljivom osebujnošću i neiscrpnim bogatstvom duha i tijela.” Tako bi liričar/ka mogao/la biti pjesnik/inja i to divan/na, ali lirist/ica je samo pripadnik/ica “kvazipoetskog krda i njegovih impotentnih pristaša i takozvanih obožavatelja…”. Vidi: Bertolo, A., Subverzivna mašta ili o anarhijskoj utopiji, u Revija za sociologiju, Vol. XXI, No. 4/1990; 613.

9 Bez obzira što u postmodermom koktelu i eklekticizmu slobodarstvo koriste i takvi neofašistički političari kao Heider u Austriji, slobodarstvo smatram važnom odrednicom anarhizma kao najdalekosežnije slavljenje slobode. Ovdje napominjem da mislim i na individualnu i društvenu slobodu jer često i sami/e anarhisti/ce ograničavaju ove pojmove (npr. Bookchin).