Snaga utopije : anarhističke ideje i prakse u drugoj polovici 20. stoljeća | Dražen Šimleša

ZAKLJUČAK

 

Prihvaćajući direktnu akciju kao oblik politike, mi… gledajući na nas kao na izvor promjene… smatramo da ključ za političku važnost neke kampanje leži manje u neposrednom cilju zaustavljanja ceste i neposrednoj ekonomskoj šteti koju činimo kapitalu i državi (iako su to sjajna ispunjenja i ohrabrenja za sve nas), a više u našem stvaranju klime autonomije, neposlušnosti i otpora.
John, kolektiv Aufheben

 

Čak i ovaj skraćeni pregled anarhističkih ideja i praksi dovoljno nam govori o uzburkanosti na slobodarskoj sceni koja imanentnim aktivizmom uporno daje prijedloge i odgovore na probleme u svijetu. O imanentnom aktivizmu se tu i radi, a ne o jurišanju glavama kroz zid. Anarhizam se danas prepoznaje kroz široku lepezu ideja i njihovih manifestacija, ovisničku predanost direktnim akcijama i nesalomljivost ustrajnosti. D.I.Y. aktivizam karakteriziraju ultimativni zahtjevi, odnosno kultura neodgodivosti. Kultura neodgodivosti upravo i proizlazi iz riječi Earth Firsta: If not you, who? If not now, when? Upravo ohrabruje vječito dizanje iz pepela i ponovno letenje s novim ljudima, novim idejama i realizacijama željenog. 1993. godine australski filozof John Burnheim razvio je alternativni sistem trenutnoj demokraciji nazvavši ga – demarchy, misleći pritom, etimološki, na “vladavinu naroda” ili u slobodnijem prijevodu, na “vladavinu ljudi”.[1] Njegov osnovni prijedlog je razdvajanje centralnog autoriteta u nezavisne funkcije na volonterskim principima: edukacija, komunalni aspekti, zdravstvo… Iako ovaj prijedlog ima puno rupa vrijedi ga zabilježiti kao pokušaj ili početak za jedno određenije elaboriranje slobodnog društva. Također se koristi i termin panarchy, koji označava “mnoštvo različitih, ali miroljubivih koegzistentnih oblika socijalnih veza”. (Stamm, 1995; 19) Panarhija priznaje da ljudi imaju različite ideje i želje o tome kako organizirati život. Stamm predlaže nekakav oblik društvenog ekumenizma u kojem je neophodno respektiranje drugačijeg izbora te obuzdavanje prisile i nasilja. Umjesto nametanja svoje ideje i želje ostalima, svakoj grupi ljudi ili pojedincu bi se dozvolilo organiziranje vlastitog života. Stamm nije baš previše razvio ovaj svoj prijedlog pa je i on pun rupa i neistraženih područja. Brian Martin iz svoje pacifističke pozadine izvodi prijedlog “društvene obrane” kao efektivan oblik otpora. Slijedeći de Ligtovu tezu – The more violence, the less revolution,[2] prvo definira “društvenu obranu kao nenasilnu alternativu vojnoj obrani, koja je utemeljena na rasprostranjenim protestima, uvjeravanjima, nekooperaciji i intervencijama kao opozicija vojnoj agresiji ili političkoj represiji”. Druga definicije je malo proširenje prve: “Društvena obrana je nenasilan otpor zajednice agresiji, a to uključuje obranu protiv vojne agresije, ugnjetavanje vlasti ili lokalnih predstavništva i obranu protiv nasilja muškaraca nad ženama”. (Martin, 1991; 84) Dakle Martin predlaže rješavanje problema kršenja ljudskih prava, lokalne autonomije… kroz bojkote, štrajkove, odbijanje poslušnosti, demonstracije i imenovanje nove vlade(?!). Mora se priznati uvjerljivost Martina kroz birane prikaze o uspješnosti “društvene obrane”, iako se, kao što sam prije spomenuo, ne slažem s anarhistima začahurenima u pacifizam.

Nadam se da sam uspio prenijeti raznovrsnost slobodarske scene, čak i kad joj to ne ide u prilog. Anarhizam upravo zato što nudi najdublju individualnu i društvenu promjenu, treba finim nizovima nuditi i opću odgovornost i suosjećanje, a ne pseudoprovokatorske ispade “iracionalizma” frustriranih aktivista u čemu su zarobljeni Booth i ostala kompanija. Nedostatak aktivizma i rada na konkretnim problemima također može odvesti u teorijsko prenemaganje i nesuvislost, kako smo vidjeli kod Bookchina u njegovom čistilačkom pohodu na misticizam, individualizam, iracionalizam, primitivizam… samog sebe.

U uvodu sam već napomenuo da površinsko odvajanje unutar anarhizma nije neočekivano jer se autoritet prelio na gotovo sve aspekte ljudskog života, područja djelovanja su od kraja Drugog svjetskog rata uvelike se proširila, a problemi nagomilali. Čitav niz različitih grupa i organizacija s različitim strategijama razvoja pa i ciljeva su bogatstvo anarhizma, pa ih treba kao takve naučiti cijeniti i upijati ono najinspirativnije iz njih. To je samo normalna posljedica određene deideologizacije anarhizma u drugoj polovici 20. stoljeća. Svi se zajedno susretnu, kao što sam opisao, na otvorenim akcijama kao što su antipoll tax ili Reclaim the Street ili… Susretima često, nesvjesno, doprinosi najveći neprijatelj anarhizma, tromi i kratkovidni, grubi i nemaštoviti, metastazirani i pokvareni sistem koji nespretno gaca po vlastitoj kaljuži naređivanja, ubijanja, kloniranja, izoliranja… U Britaniji je 1994. godine prihvaćen jedan od najrepresivnijih zakona u Europi, poznatiji pod imenom Criminal Justice & Public Order Act (ovo prvo ime je češće u upotrebi).[3] CJA je logičan završetak dugogodišnjih težnji vlasti da suzbije svaki oblik slobodarske kritike i opozicije. Neke stavke tog zakona su toliko apsurdne da su neki lokalni predstavnici države, sudstva, pa čak i policije objavili vlastito neprakticiranje zakona. Udarac na kulturu i život travellersa/ica se očituje u smanjenju dozvoljenog broja kombija kojima je dozvoljeno stacioniranje s 12 na 6. Dozvoljeno je lokalnim autoritetima i policiji da u slučaju kršenja zakona zaplijeni i uništi vozila (kuće) i naplati žrtvama taj “posao”.

Vlasnici/e neiskorištene zemlje, kuće ili zgrade, bez obzira radi li se o privatnom ili državnom vlasništvu, imaju pravo predati zahtjev skvoterima da se isele u roku od 24 sata. Nakon eventualnog ispunjenja tog roka, skvoteri se ne smiju vratiti na to mjesto sljedećih godinu dana. Naravno, dozvoljava se i korištenje nasilja da se izbace ljudi na ulicu. Ukoliko dvije ili više osoba organizira rave party, deset ili više ih čeka da počne, deset ili više se sprema poći na njega, čini se ilegalno djelo ako nemaju službenu prostornu dozvolu za party i sve to u krugu od 8 kilometara. Također CJA ima stavku u kojoj se “ne preporuča” izvođenje glasne muzike, muzike koja dugo traje, kojoj je svrha ples i koja nije akustična. Ovakva poseban tretman rave kulture ne treba čuditi jer je underground/rave scena iznimno jaka u Britaniji.[4] Protiv slobodnih festivala, kao i kod travellersa, može se koristiti uništavanje sound-sistema i naplatiti račun žrtvi, a nepridržavanje ovih odredaba može povući tri mjeseca zatvora. Mnoge forme direktnih akcija su ovim zakonom kriminalizirane, tako da protestiranje zbog zatvaranja lokalne škole ili bolnice može donijeti tri mjeseca zatvora. Policija vas može uhapsiti na temelju “osnovane sumnje” da ste se uputili na demonstracije. Neovlašteno stupanje na nečije zemljište cilja na ograničenje anti-roads protesta i sabotaže lova – tri dana nakon stupanja na snagu ovog zakona, prvi put je primijenjen protiv sabotera lova. No, država je sa CJA-om doprinijela ujedinjenju ili barem približavanju slobodarske scene u Britaniji. Tako su se spojili travellersi s Romima koji također žive u pokretnim kućama, rave scena se snažno ispolitizirala i upoznala sa slobodarskim idejama… S mislima na anti-poll tax riot iz 1990. godine, česti su prosvjedni marševi od nekoliko desetaka tisuća ljudi, organizirane su 52 akcije pod sloganom – Forgive Us Our Trespasses, slobodni rave partyji od početka primjene zakona održavaju se svaki tjedan… CJA najbolje oslikava državnu šlampavost i neurotičnost u pokušajima slamanja jedine istinske opozicije, kao i nepopustljivost i konkretnost slobodarske scene.

Svi teorijski koncepti i direktne akcije koje sam iznio u knjizi pokazuju svu netočnost Mannheimovog predviđanja o nestanku anarhizma zbog “nepopularnosti” i neprilagodljivosti novim uvjetima. Dapače, smatram da uporno kotrljanje i potraga za novim izazovima omogućuju anarhističkoj priči vječitu mladost. Upravo se ovdje nalaze vrijeme i prostor za utopiju. Ovdje su i vrijeme i prostor beskonačni i bezgranični.

“Anarhistička utopija premješta društvo u prostor beskonačnih mogućnosti istraživanja… jer nitko nikada neće moći tvrditi da su iscrpljeni beskonačni oblici slobode”. (Bartolo, 1990)

 

 

BILJEŠKE

1 Nils R. Connor je prilično uspješno kritizirao ovaj Burnheimov pokušaj. Pravilno je uvidio daljnji ostanak vlasti (bez obzira što je vlada narod), autoriteta (samo raspršenog) i drugih mogućnosti manipulacije i zloupotrebe sustava. Za detaljniju kritiku vidi: Kick it Over, No. 31/1993; 31-34.

2 Vidi: Ostergaard, G., Resisting the Nation State, 1991; 29.

3 Za detaljnije preglede osnovnih postavki CJA, kritike zakona i praktičan otpor, između ostalih izvora, vidi: Black Flag No. 205/1994; 11-12; Wakenfield, S. & Grrrt, Not for Rent, 1995. i posebno McKay, G., Senseless Acts of Beauty, 1996; 159-183.

4 Policija je 1990. godine prekinuvši party kod Gildersomea blizu Leedsa provela jedno od najvećih hapšenja u mirnodopskom stanju u Europi. Uhapšeno je 836 ljudi.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.