Anarhizam i nasilje | Zbornik

Dražen Šimleša

ZAR 68′ NIJE PROŠLA ILI ZAŠTO BLACK BLOCK NEĆE USPJETI?

 

Gotovo da nema pojma koji se uvriježeno češće veže za anarhiju i anarhizam od pojma nasilja. Nametanje anarhizmu stigme nasilnosti je prilično čudno budući da kao ideja i metoda počiva na temelju da je uživanje slobode moguće samo u društvu slobodnih ljudi. Uživanje u slobodi za sve, moguće je unutar odnosa koji su i sami razvlašćni. Tu dolazimo do temeljnog problema – kako nasiljem doći do slobode, do slobode svakog/e pojedinca/ke? Nasilje je u svojoj biti vrlo isključivo i neegalitarno, ono nam zapravo govori kako su neki ljudi slobodniji od drugih.

Također se, s druge strane, često postavlja i pitanje – a kako mislite srušiti sistem koji se temelji na nasilju i represiji osim samim nasiljem (i represijom?)? Ili se ide još vizionarskije, pa se kaže – idemo mi prvo zamijeniti ove nasilne (nasiljem) pa ćemo onda kada dođe sloboda (pa nema nasilja) raspredati o našem nasilju (o čemu?). Sam taj problem isijava gomilu pitanja na koja gotovo nikad ne mogu dati univerzalan i općevrijedan odgovor. Koliko nasilja? – ostaje pitanje koje nastavlja opterećivati otpor prema institucijama koje blagoslivljaju uništavanje ljudi, životinja i prirode. Koliko nasilja i da li uopće nasilje ovisi o društvenom kontekstu, o samim osobama koje sudjeluju u nekoj akciji, o situaciji samog trenutka… i brojnim drugim razlozima. Odgovore u povijesti možemo tražiti na različitim nivoima, od razigrane raskalašenosti pokreta Free Spirit iz 13. stoljeća kojim je bila sablažnjivana crkvena i ina vlast do “propagande djelom”, metode koja je pred kraj 19. stoljeća poput spasonosnog rješenja za bijeg iz očaja prihvaćena kao “stalan bunt riječju, pismom, bodežom, puškom, dinamitom… svime što nije legalno”. “Propaganda djelom” je trebala zavrištati očajničkim krikom, prikazati odlučnost dna društvene piramide i poručiti represivnom sistemu da može dobiti udarac iza ograda koje je podizao sve više oko sebe, odnosno da je ranjiv u svojoj intimi i osobnosti. Samo je osobnost sistema krivo (da ne kažem naivno) tražena u osobama koje su zauzimale određene pozicije. Tada su naredani uspješni atentati na španjolskog premijera, austrijsku caricu, talijanskog kralja, pa čak i predsjednika SAD-a i druge osobe koje su osuđivane kao odgovorne za stanje u različitim društvima. No, sistemi moći su na takve pokušaje uvijek odgovarali simultanom regeneracijom dokazujući uostalom svoje osnovno načelo kako pojedinac/ka nije važan/a. Na svu sreću, “propaganda djelom” je danas napuštena kao metoda unutar anarhizma, uz ogradu da se svako toliko javi poneko teoretsko piskaralo koje zagovara takve metode iz topline svojeg doma, pa poneki samotnjak i posluša takve instrukcije. Čak je i famozni Ted Kaczynski poznatiji kao Unabomber doživio pravu lavinu kritika zbog svojih bombaških metoda od strane većine anarhističkih grupa i organizacija, kao i od pojedinaca i pojedinki. Naime, Unabomber je vidio najveće zlo našeg svijeta u tehnologiji, odnosno šire u samoj civilizaciji, stoga je sastavio svoj Manifest u kojem najavljuje rat svim slugama tehnofilije i pripadajućeg joj sistema. Tako je iz svoje usamljene šumske kućice slao pisma ili pakete bombe na adrese osoba koje je smatrao odgovornima za takvo stanje u društvu. Od njegovih pošiljaka ranjeno je i usmrćeno nekoliko ljudi. Jedan od njih je bio i poslovođa trgovine kompjuterima (?!) – nema što, zaista herojski odabir odgovorne osobe za društveno zlo. Jedan od najpoznatijih teoretičara anarhizma, točnije anarhoprimitivizma John Zerzan, u nedavnom razgovoru za časopis Sun zauzeo je stav kako je Unabomber “odlučio ubijati ljude kako bi otvorio prostor za potisnuta pitanja i prisilno ih objavio”. Misli se na pitanja monopola na istinu, slobode u društvu, načina odnošenja jednih prema drugima, prema prirodi, te uopće svijesti o pitanjima bitnima za društvo. Smatrajući odgovore na ta pitanja presudno važnima za budućnost pokreta (o problemu taktike i sredstava raspravljat ćemo poslije toga, ističe Zerzan), Zerzan zaključuje kako “opravdanost ili neopravdanost njegovih postupaka (misli se na Unabombera, op. aut.) ovdje nije bitna; ključno je razotkrivanje stanja poricanja”. Kakva glupost, dragi Zerzane!

Unabomberov pokušaj da se ušulja pod skute anarhizma odbačen je gotovo konsenzusom. Čak i pojedinci/ke, te grupe i organizacije koje ga smatraju političkim zarobljenikom i simpatiziraju njegovu antitehnološku poziciju, što je struja unutar anarhizma koja posebno jača u zadnjih desetak godina, odbacile su ubilačke metode kao poželjan oblik borbe.

Nenasilni oblik otpora poslije Drugog svjetskog rata traži svoju inspiraciju u istočnjačkim religijama (pa čak i u ranom kršćanstvu), radovima Lava Tolstoja i ostalim “precima” pacifizma kao načina i cilja življenja koji s vrhuncem u kasnim šezdesetim obavija mnoga anarhistička srca. Priča iz šezdesetih je već na više mjesta problematizirana i analizirana, pa se neću ovdje previše zadržavati na njoj, tek bih konstatirao da je jedan dio pokreta završio u “dugom maršu kroz institucije”, jedan manji dio (barem što se anarhista/kinja tiče) u “gerilskom etatizmu”, a jedan je dio pacifističkog poslijeratnog booma završio u mantričnoj samodopadnosti i izolaciji. Osjetno manji dio aktivista/kinja je nastavio raditi na pacifističkim osnovama kroz raznolike edukativne, kazališne, mirovne, antikorporacijske, ekološke i druge grupe i organizacije koje vežemo uz anarhizam.

No, upravo u to vrijeme rađa se jedan novi pokret, zapravo bi bilo točnije reći taktika koja je odbijala prihvatiti otpor kroz ubijanje, ali isto tako je odbijala prihvatiti i “cvrkutanje nenasilnih reformistica/kinja koji/e zapravo koriste sistemu”. Stvara se Black Block koji je zapravo djelovao kao ad-hoc koalicija za najmilitatni oblik otpora nalazeći svoje uporište u skvoterskom i antifašističkom pokretu. Prepoznatljivi (prepoznatljive?) po crnom uniformiranom odijevanju i skijaškim maskama ili motorističkim kacigama koje nose preko lica (sve u cilju anonimnosti i jednakosti) u anarhističkoj tradiciji razlikovanja osobne i privatne svojine smatraju ovu potonju legitimnim ciljem za napad. Jednostavnije rečeno državna i korporacijska imovina smatraju se poželjnim i legitimnim metama za uništavanje, prema konačnom uništenju, a pogotovo onih institucija koje su izravno odgovorne za devastirajući utjecaj na prirodu i ljude. Pritom se izričito u komunikejima Black Blocka navodi kako je ugrožavanje ičijeg života isključeno kao i uništavanje imovine običnih ljudi. Naravno, unutar Black Blocka ne zaziru od sukoba s policijom, pogotovo ako treba uzvratiti na pendrečenje ili nekoga/u spasiti od hapšenja. Od demonstracija protiv WTO-a u Seattleu 2000. godine kada je par stotina zamaskiranih osoba uništavalo imovinu određenih korporacija, Black Block postaje u medijima sinonim za anarhiste/kinje. Unutar samog Black Blocka ostaje prostor i za druge varijacije na temu antiautoritarnosti i antikapitalizma, tako da iako daje ogromnu pozornost anarhizmu, izbjegava se isključivost. No, Black Block nije nastao u Seattleu i da u potpunosti shvatimo značenje i utjecaj Black Blocka potrebno se vratiti na početak stvaranja ovakvog oblika uličnog otpora. George Katsiaficas u svome djelu Subversion of politics (1997.) daje izvrstan pregled i povijest Black Blocka smještajući njegovo rađanje u vrijeme talijanske “vruće jeseni” krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća. Nastavši kao dio pokreta pod nazivom Autonomia (Autonomija), Black Block je okupljao mlade radnike/ce, dio studentske populacije i općenito radikalnu urbanu omladinu. Unatoč širokim akcijama, od divljih štrajkova i odbijanja plaćanja računa do uličnih sukoba i okupacija sveučilišta Autonomisti/ce su polako tijekom sedamdesetih gubili/e snagu što zbog sve jače policijske i državne represije, a što zbog sve izraženijeg jačanja terorističke elite. Priča se tijekom sedamdesetih nastavila širom Europe, ponajprije u Njemačkoj, Nizozemskoj, Švicarskoj i drugdje, gdje su organizirani alternativni centri s knjižarama, radio stanicama, kafićima, restoranima, barovima, kino i koncertnim dvoranama, galerijama što je sve služilo kao temelj za razvijanje scene koja je odbijala nuklearnu obitelj i masovnu potrošačku kulturu. Iz takvih mjesta izlazile su i razne inicijative odozdo, koje su dovodile u pitanje patrijarhat, nuklearnu energiju te ostale korporacijske sisteme, a treba i napomenuti da se unutar Black Blocka stvara jedan od prvih otpora Svjetskoj banci i sličnim institucijama. Dakle već osamdesetih godina dvadesetog stoljeća europskim ulicama marširalo je na tisuće i tisuće osoba odjevenih u crno noseći anarhističke poruke “Gradi revoluciju, izazivaj moć” ili “Ne odbrojavajte naše dane, odbrojavajte svoje”. Već tada su bili česti ulični sukobi s policijom uz sveprisutno uništavanje imovine raznih korporacija, financijskih institucija i općenito shopping centara uz višemilijunske štete u američkim dolarima. Autonomen su u Njemačkoj (a i drugdje u Europi) bili prepoznatljivi posljednjih godina uglavnom kroz sukobe s rastućim neonacističkim skupinama i policijom, pošto je država što represijom, a što legaliziranjem skvotova uvelike uništila širinu baze koja je podupirala Black Block.

Daniel Dylan Young u tekstu na jednoj od mnogih anarhističkih lista ističe kako čak niti što se SAD-a tiče ne možemo reći kako je Black Block rođen u Seattleu, jer su zamaskirane osobe već i za vrijeme prosvjeda protiv Zaljevskog rata razbile izlog Svjetske banke u Washington D.C.-u. Njihovo sve češće pojavljivanje možemo dalje pratiti na demonstracijama protiv proslave obilježavanja Kolumbovog iskrcavanja na američke obale zbog genocida nad domorodačkim plemenima koja su ih dočekala znatiželjno ljubazno. Također se par stotina pripadnika/ca Black Blocka pojavilo i na protestu Millions March for Mumia 1999. godine par mjeseci prije Seattlea noseći transparente na kojima je pisalo Vegani/ke za Mumiju. Niti na ovom posljednjem protestu za jednog od najpoznatijih političkih zatvorenika koji dvadeset godina čeka pogubljenje, a gotovo niti na drugima nije bilo prisutno uništavanje imovine, barem ne dovoljnog da Black Block postane glavna tema za uvodnike najpoznatijih medija. No, već za vrijeme Seattlea mainstream mediji su uglavnom pratili razbijanje izloga i sukobe s policijom, dok su glavna pitanja i problemi oko Svjetske trgovinske organizacije ostajala nedirnuta. Dapače, poslije Seattlea nastaje prava panika. Na nacionalnom radiju izražava se čuđenje što jedna tako opasna ideja kao što je anarhizam odjednom zadobija takvu podršku među mladima SAD-a, dok se u uvodniku New York Timesa skrušeno priznaje kako je Black Block bio organiziran i pazio na nekorporacijsku imovinu, a razme se ne, da je anarhizam zapravo kaos, a ne organiziranost. Uostalom, video materijal Breaking the Bank koji je sniman za vrijeme demonstracija protiv sastanka Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda u Washington D.C.-u 2000. godine, slikovito prikazuje komentar jednog od čelnika jedne od najpoznatijih američkih televizijskih kuća, gdje on tvrdi kako će njegova TV kuća uvijek prije snimati razbijanje izloga, nego mirne demonstracije, jer ljudi žele krv i razbijeno staklo. Naravno, to također dovoljno govori o nama kao njihovim konzumentima.

Black Block je nadalje punio stranice svjetskih ulica i medija, pogotovo u Pragu i Göteborgu. Ovdje treba napomenuti da takav oblik uličnog otpora nije samo odlika zapadnih zemalja, barem što se tiče maskiranja i sklonosti uništavanju imovine. Od Zapatista/kinja koji se niti u “civilnom” životu ne žele slikati za javnost zbog straha od posljedica, do uništenja GMO polja biotehnološke korporacije Monsanto kada je u Indiji 200.000 ljudi protestiralo unutar prvog Global Street Partyja 1998. godine. Naravno, vijesti s “nezapada” se smatraju manje važnima, tako da i prevladava pogrešno mišljenje kako glavni ton svim poznatim globalnim demonstracijama daju balavi razmaženi bogatuni koji nemaju pametnijeg posla nego sudjeluju u “putujućem anarhističkom cirkusu”.

No, bez obzira na gorespomenuti citat i slične besmislene izjave Tonyja Blaira tipa “globalizacija je nepovratna i neodoljiva”, nas sada prvenstveno treba zanimati – koje je značenje Black Blocka i gdje će sve završiti? Kada bismo pitali socijalne, ekološke, političke, humanitarne i ostale aktiviste/kinje što osjećaju prema ogromnoj ekonomskoj moći koju imaju današnje korporacije, budite uvjereni/e da bi velika većina izrazila stav kako je ona nedopustiva, te kako ju je potrebno preusmjeriti, odnosno vratiti u projekte i procese od kojih imaju koristi obični mali ljudi. Uostalom, takav stav već dugi niz godina izražavaju upravo ti isti obični mali ljudi u godišnjoj anketi Bussines Weeka. Kada bi zatim upitali sve one ljude koji su proživljavali (bilo kada) različite oblike policijskog iživljavanja i torture prilikom hapšenja, također bi velika većina smatrala apsolutno potrebnim zaštiti identitet pred policijom, jer policija ne bira kada krenu hapšenja, a posebice ne bira kada krenu optužbe i kazne. Pa u čemu je onda problem – Black Block radi upravo to, ekonomski kažnjavaju određene korporacije koje guše radnička i općeljudska prava, te uništavaju prirodu, čineći im materijalnu štetu, pritom štiteći vlastiti identitet kao pojedinačnih osoba. Dapače u izjavi za medije ističu kako im nikada ne bi palo na pamet uništavati “mom & pop businesses” i osobnu imovinu radničke klase ili običnih ljudi, već dakle samo imovinu korporacija koje uništavaju prirodu i unesrećuju ljude te imovinu države koja to sve štiti. Identitet svakog/e od njih se krije, ističu također, zbog namještenih optužbi što je dio odnošenja vladinih institucija s nepoćudnim elementima. Dakle, maske ne nose zbog zastrašivanja, već zbog vlastite sigurnosti, te “u svrhu solidarnosti jednih s drugima kao jednakima”(?!). Poput Zapatista/kinja, nadaju se danu kada se maske neće morati nositi. Ipak, Black Block često ne uspijeva ostaviti dojam dosljednosti kada na ulici provode praksu svojih principa. Tako su i za vrijeme Bushove inauguracije prevrtali osobne automobile i kioskiće s novinama, u Pragu je uništavan grad, da bi sve kulminiralo u Göteborgu kada je uništavano sve na što se naišlo, bez obzira na logo, dakle i obične trgovine. Posebno sam ostao rastužen slikom gdje jedan od običnih stanovnika nakon što je odgurnuo nekoga od brdo zamaskiranih osoba biva praktički zalijepljen za pod i izudaran od strane hrabrih suboraca. I u tom žaru borbe došlo je također par suboraca kojima je izgleda barem malo više zraka dolazilo u mozak ispod maski i kaciga koji su odvukli “nestašne cipelaroše” uz gestikulaciju koja je kao trebala značiti – koji vam je? Mene je zapravo strah da je to manje incident (a i da je, nije ništa bolje), a više kulminacija obrasca glorifikacije nasilja koje dakako proizlazi iz pravila samog društva (na što je nakon Göteborga upozorila i Antifašistička akcija iz Švedske) i sindroma “tko nije s nama, taj je protiv nas” na što nas mogu uputiti izjave kvazirevolucionara koji zazivaju sudnji dan pa lupetaju, ali iskreno i ovakve bljuvotine: “Zašto obični ljudi zaslužuju bilo kakvu korist od naših akcija? Mogu se ili pridružiti ili odjebati i umrijeti, ovisi o njima, ovisi o tebi” ili smo nešto slično mogli pročitati od strane jednog od sudionika rasprave o nasilju-nenasilju na elektronskoj listi anarhista/kinja iz bivše Jugoslavije koji kaže: “Najviše štete po pokret? Kakve štete? Što će middle-class i sitna buržoazija da sede pored TV setova i gledaju kako bad guys lome prodavnice i biju se s policijom? Ne vidim nikakvu štetu u tome. Čak bi me brinulo da se i oni slože sa anti-globalizacijskim pokretom…” Džaba poslije izjave Black Blocka kako oni ne diraju imovinu običnih ljudi, te kako se i osobe s drugačijim političkim stavovima oblače u crno i maskiraju, pa je tako nedugo nakon Göteborga na aktivističkim elektronskim listama frcalo od osobnog razočaranja sudionika/ca zbog rušilačkog divljanja pripadnika/ca maoističkih i lenjinističkih grupa(?!). Daleko od toga da u tom orkanskom pohodu nije bilo i anarhističkog Black Blocka. I daleko od toga, što su svi hrvatski mediji prešutjeli da je policija započela cijelo ulično nevrijeme, nenajavljeno opkolivši jednu od škola gdje su bili/e smješteni/e prosvjednici/e uz obilno hapšenje kako se koga stigne. Medije to jednostavno ne brine i ne zanima. Bilo je dovoljno pričati s nekima od organizatora, a ne besmisleno zaključivati kao što je pisalo u komentaru u Jutarnjem listu kako je policija demokratska institucija (ha?), te kako se prosvjednicima/ama isplati nasilje, jer mediji samo to prikazuju, a ne onih mirnih 25.000 ljudi što je demonstriralo drugi dan. Upravo suprotno, sve to nasilje na ulicama samo skreće pažnju s glavnih problema zbog čega se i prosvjeduje.

No, tu su vraćamo na ono pitanje s početka teksta – koliko nasilja? Prave debate se vode na svim aktivističkim listama o tome što je nasilje, gdje ono počinje, gdje je granica nasilja, a gdje početak samoobrane… Premda je ta debata nasilje/nenasilje posebno čudna kada se manifestira na konkretnim primjerima. Tako se u Washingon DC-ju na prosvjedu protiv Bushove inauguracije dogodila zajednička suradnja između skupina koje bi se voljele vidjeti na krajnim rubovima te rasprave nasilje/nenasilje. Naime, 80-ak pripadnika/ca Black Blocka našlo se u škripcu, opkoljeno policijom u slijepoj ulici. Taman kad se spremalo masovno hapšenje naišla je skupina prosvjednika/ca koju se predvodile organizacije za kontrolu izbora, nacionalna organizacija žena i slične uz povike: “Pustite ih, pustite ih!”. I bez obzira što to nećete čitati niti čuti u medijima, policajci su se razbježali, a Black Block je spašen od onih s kojima se inače časte repertoarom koji baš ne poziva na suradnju. Eh, ti/e prosvjednici/e, a vidiš kako lijepo mogu surađivati kad zagusti, a poslije će po novinama… eh…

I dok će neki poput Pera Herngrena ostati dosljedni radikalno pacifističkom stavu kako je “nasilje bilo koja akcija koja uzrokuje psihološku ili fizičku štetu, uključujući akcije koju uzrokuju paničnu situaciju”, drugi/e “nenasilni/e” aktivisti/kinje će krenuti na pravac aktivizma gdje se uništavanje buldožera smatra unapređenjem osobina nekog područja. Vjerujte da u danom kontekstu McDonaldsova, Shellova ili slična imovina ne bi bila daleko od statusa buldožera. No, podjele među aktivistima/kinjama su sve vidljivije, često se manifestiraju na konkretnom planu za vrijeme demonstracija, a posebno nakon njih. Tako je nakon najave talijanske vlade, kako će ne samo Italiju kao državu, već i Genovu kao grad zatvoriti dva dana prije početka sastanka G8, što je opravdano strahom od ponovljenog prosvjedničkog uličnog nasilja iz Göteborga, Greenpeaceov povjerenik za Europu požurio požaliti što ga se gura u isti koš s “putujućim anarhističkim cirkusom”, pa on neće dan prije sastanka moći doputovati sa standardnim avionskim cirkusom, pošto aerodromi neće raditi. No, što je s Greenpeaceovim čestim okupiranjem brodova koji prevoze opasni otpad ili GMO hranu – sprečavanje slobodnog kretanja, što bi na to rekao Per Herngren?

Dvije grupe koje su u travnju 2001. godine organizirale prosvjede za vrijeme, to jest protiv sastanka o Free Trade Agreements of Americas (FTAA – Ugovor o slobodnoj trgovini Amerika) u Quebecu uspjele su premostiti vječita prepucavanja između onih koje se optužuje da su liberalni reformisti, jer im eto smeta razbijen McDonald’sov izlog, i onih koje se optužuje da su pomahnitali luđaci, jer im je eto za zadovoljavanje pubertetskih hormonalnim poremećaja umjesto loših erotskih filmova na RTL-u potrebno prštanje adrenalina i miris krvi. Koalicija dviju grupa, la Convergence des luttes Anti-Capitalistes iz Montreala i le Comite d’Accueil du Sommet des Ameriques iz Quebeca nabrojala je u svojim “temeljima za zajedništvo” principe njihovih organizacija: na prvom mjestu je istaknuto suprotstavljanje kapitalizmu uz dopunu kako to suprotstavljanje ne zaustavljaju na pukom postojanju privatnog vlasništva ili slobodnog tržišta, već se tiče i hijerarhije, autoritarnosti i patrijarhata (kojima se diče i nekapitalistički režimi). Time je i koalicija CLAC/CASA ušla u krug grupa, organizacija i koalicija koje usvajaju suprotstavljajuću politiku, odnosno odbijaju pregovarati s vodećim svjetskim financijskim i političkim institucijama, jer ne vjeruju u mogućnost njihove reforme. Naravno, lista principa bila bi nepotpuna bez prihvaćanja decentralizacije i direktne demokracije kao poželjnih oblika organiziranja, te direktne akcije kao poželjnog oblika neposlušnosti i protestiranja. No, ono zbog čega Cindy Milstein s Instituta za socijalnu ekologiju u tekstu “Something Did Start in Quebec City” (Nešto je počelo u Quebecu) posebno izdvaja Quebec City kao inspirativni i obećavajući oblik sveukupnog (dakle ne samo uličnog) otpora je umetanje ideje o “različitosti taktika” kao jednog od osnovnih principa i za budućnost samog pokreta. Time se misli kako “respektiranjem različitosti taktike, podržavamo korištenje raznih kreativnih inicijativa, od edukacije do direktnih akcija”. CLAC/CASA su uspjeli/e prekoračiti siromašnu debatu nasilje protiv nenasilja, teorija protiv prakse, obučeni u crno protiv obučenih u šareno (ili obučeni u ništa…), kao i prilično važno odbacivanje poistovjećivanja nečije militantnosti s revolucionarnošću. Zapravo, organizatori/ce prosvjeda su imali popriličnih problema s frustriranom omladinom koja je u noćnim satima vidjela šansu za zadovoljavanje već spomenutih pubertetskih hormonalnih poremećaja, bez prevelike s(a)vijesti o osnovnom značenju samog prosvjeda. Tako je na konkretnom i datom slučaju najbolje iskazana neuvjerljivost kojom se nečija predanost potrebnim promjenama u svijetu poistovjećuje s predanosti norijadiranju kada masa čuva guzu. Jednostavno rečeno, u bloku koji se stvorio pod navedenim principima mogli su se naći različito obučeni ljudi, s različitom spremnošću da budu uhapšeni ili zasipani suzavcem, s različitom količinom pročitanih knjiga ili razbijenih izloga koje upisuju u svoju kartoteku, različitih iskustva i pozicija… no sve to nas ne treba čuditi pošto su “temelji zajedništva” bili istovremeno dovoljno široki, a opet dovoljno konkretni i jasni. Različitost taktika pretvorila se na stvarnom mjestu u zadivljujuću različitost ljudi, tako da se ovdje u grubo rečeno antikapitalističkom/antiautoritarnom bloku, nije radilo o par stotina unificiranih ljudi na koje većina ostalih prosvjednika/ca i stanovnika/ca gleda kao na prijetnju, već se zajedno (različitih koraka) nalazilo 5.000, pa i više ljudi kako su simpatije rasle prema prosvjednicima/ama. Dapače, osnovni prigovor većine svjetske javnosti i posebno samih stanovnika/ca grada Quebeca odnosio na žičanu ogradu koja je dijelila zatvorene pregovore i tajne dokumente koji će širiti, odnosno štititi “slobodnu trgovinu” po svim Amerikama, pa joj je i dano zasluženo ime – Zid srama. Uz misao – ako rušite granice, ne stvarajte nove – slavilo se na svaki pokušaj rušenja žičane ograde, bez obzira koliko je netko osobno spreman sudjelovati u tom činu. Bili su čak vidljivi primjeri i očitog koraka naprijed u osobnoj spremnosti na suprotstavljanje – tako su novine Le Journal de Quebec objavile fotografiju na kojoj mladić s majicom Ralpha Nadera (kandidata Zelene stranke na posljednjim predsjedničkim izborima) uzima suzavac koji je policija netom izbacila među ljude i vraća ga nazad na policiju. Dužan sam još ovdje napomenuti kako nitko ne bi trebao pomisliti kako je “različitost taktike” istovjetno frazi “sve prolazi” ili frazi “bilo kojim sredstvima”, dapače. Ono gdje se “različitost taktike” pokazala je sav onaj organizacijski i edukacijski rad prije protesta. Pretvarajući misao “Misli globalno, djeluj lokalno” u praksu – CLAC/CASA ekipa je organizirala mnoga predavanja prije samog glavnog događanja na kojima je, uz sveprisutni internet, objasnila svoje pozicije i namjere. Bez ikakve namjere da se organizira samo zabavan vikend u obliku protesta i onda svatko svojoj kući s još jednim plusićem u biografiji, organizatori/ce su zapravo uspjeli na najtežoj stvari – doveli/e su antikapitalizam i antiautoritarnost doma, u svoje zajednice gdje žive i rade, u svoje kvartove, u svoj grad Quebec, svjesni/e da se borba nastavlja i nakon što se ugase reflektori medija i raziđe se dim. To je ono što u dokumentarnom filmu iz Praga Crowd Bites Wolf ne shvaća jedan od prosvjednika kada zapjenjeno zaključi kako se revolucija dobija na ulici ili kada u jednom od brojnih izjava za medije iz Black Blocka izađe misao kako smo na pragu socijalne revolucije. U Quebecu je puno rađeno na demistifikaciji slike o anarhistima/kinjama kao o osobama koje će doći razoriti grad. Štampane su lokalne zidne novine i podijeljeni su nebrojeni leci, te su provedeni dani i dani uz izravne razgovore sa stanovništvom, pogotovo onim koje živi blizu samog događanja. Stoga je s lokalnim stanovništvom dogovorena “zona bez hapšenja” upravo gdje samo lokalno stanovništvo živi kako bi dobilo na osjećaju sigurnosti. Sveučilište Laval osiguralo je u svojim prostorijama spavanje za preko 2.500 ljudi, mnogi/e su stanovnici/e Quebeca opskrbljivali/e prosvjednike/ce s vodom i mogućom upotrebom WC (ovo nisam vjerovao kad sam pročitao – prekrasno), a u lokalnim trgovinama istaknut je natpis – “Mi vas podržavamo”. Treba li nas na kraju čuditi što su aktivisti/kinje poslije samog događanja zajedno s lokalnim stanovništvom čistili parkove od suzavca i ostalog otpada. U Quebecu je zaista otplesan festival protiv kapitalizma i čak kad sam već pomislio da je s inovacijama na samim protestima gotovo, odnosno da imamo red pjesmica, pa red razbijenih izloga, ekipa u Quebecu me na najmaštovitiji mogući način demantirala bacavši na policajce iza ograde medvjediće i slična plišana stvorenja pomoću “uradi sam” katapulta. Da ironija bude veća jedan od sudionika demonstracija je zbog posjedovanja takvog katapulta optužen zbog posjedovanja smrtonosnog oružja i zadržan je u pritvoru 19 dana. Organizatori/ce prosvjeda protiv FTAA-e su nakon svega smogli snage i za samokritiku ustvrdivši kako će morati dalje raditi na širenju “različitosti taktika” i različitosti ljudi, istaknuvši također da su nam pored karnevala protiv kapitalizma, potrebni i karnevali za nešto. Prije prosvjeda u Quebecu organizatori/ce su poručivali/e – “Nije počelo u Seattleu, neće završiti u Quebecu”. No, apsolutno se slažem s Cindy Milstein da je nešto započelo u Quebec Cityju, pa nam preostaje to zadržati i dalje razvijati. Inspiracija koju je ponudio Quebec City bila je očito toliko ogromna da je sutradan na povratku iz Kanade 50-ak anarhista/kinja odjeveno u crno (zlobnici/e bi rekli/e crnjaka), odlučilo svratiti u Washington DC i dati podršku na maršu za pravo na abortus koji je organizirala NOW (National Organization of Women) s 4.000 prosvjednika/ca (zlobnici/e bi rekli liberalnih reformista/kinja).

Na kraju kao početak zaključka, jedno nam treba biti jasno: Black Block će izgubiti. Ne zbog toga što razbijaju McDonaldsove izloge. Uostalom, sada već najpoznatiji farmer na svijetu Jose Bove, zbog iste je stvari postao planetarno popularni heroj, lik kojeg bi po jednoj anketi jedna trećina Francuza/skinja izabralo za predsjednika, čiji se tekstovi često objavljuju u Le Monde Diplomatique, a sve to frca u slavljenju Bakunjina i anarhosindikalizma. Black Block i oni/e koji/e se nađu na ulici kada “demokratska policija” krene dobivaju nešto drugačiji tretman po zatvorima, ali to je samo dio ukorijenjene priče o licemjernosti ovog našeg sistema, medija pa i javnosti. Black Block će izgubiti zato što će se uvući u zatvoreni krug nasilja, obožavanje nasilja kao principa moći i sekretarenje pravovaljanih. Neki od odgovora na tekst Stick it to the Manarchy, koji su napisali/e aktivisti/kinje Rock Block Collectiva idu upravo u tom smjeru (vidi u knjizi dotični tekst i odgovore na njega). Također i to posebno napominjem, Black Block neće moći izdržati pritisak za sve većim nasiljem, pogotovo namještenim od strane raznih provokatora iz policije ili slično. Ovo nisu nikakve teorije zavjere, takvi slučajevi se odavno događaju, poslije Praga su češke Lidove Noviny objavile snimke, na kojima osobe koje razbijaju izloge McDonald’a poslije normalno prolaze kroz kordon policije i gube se u uniformama. Slična stvar se primijetila, pa čak i medijski popratila na nedavnim prosvjedima protiv neodržanog sastanka Svjetske banke u Barceloni. Možemo samo nagađati koliko je takvih slučajeva ostalo neotkriveno, barem za sada. No, bez obzira na očekivano pokvarene provokacije od strane policije i tajnih službi, ostaje nas zaista čuditi glupavost i naivnost nekih pripadnika/ca Black Blocka kada vjeruju kako razbijanje izloga korporacija ili banaka ili čega već doprinosi uništenju kapitalizma. Više doprinosi uništenju kapitalizma ona osoba koja nepoznatim i stigmatiziranim ljudima nudi svoj WC i čašu vode. I kao da se ništa nije naučilo iz povijesti Autonomen pokreta ili Class War kolektiva, koji također pod represijom države nisu jednim dijelom ostali imuni na elitizam, nihilističko opravdavanje nasilja i mačističko heroiziranje suboraca, odnosno samih sebe.

Država, najmoćnije svjetske institucije i poslušni mediji su već odavno krenuli s kriminalizacijom protesta. No, to jednostavno ne smijemo dopustiti. Dovoljna nam je bila jedna ’68-a i sve ono što se događalo poslije. Vijesti iz naših novina kako je policiji u Salzburgu bilo odobreno da puca na demonstrante, te kako je talijanska vlast naručila dvjesto mrtvačkih vreća što je objavio BBC, tjeraju nas na pomisao da bi zapravo bilo najbolje niti ne ići u Genovu ili općenito da bi najbolje bilo zašutjeti i sjediti doma. Ali protesti su prijeko potrebni, bez njih bi bilo puno manje pažnje na sve probleme koji muče naš svijet. Zato je i bilo divno što je onih 25 do 30 tisuća ljudi odlučilo prosvjedovati ulicama Barcelone, bez obzira što je Svjetska banka u strahu od prosvjednika otkazala svoj sastanak i prebacila ga u virtualni svijet. Pritisak na institucije odgovorne za ovakvo stanje se mora nastaviti kroz prosvjede na ulicama, ali se također mora nastaviti i kroz praktična rješenja u smjeru međusobnog poštivanja, ekološki (p)održivog ponašanja i zadovoljavanja osnovnih životnih potreba za svakoga. To dvoje nije u sukobu ili konkurenciji, već se finim ispreplitanjem po potrebi nadopunjuje. Potrebno je istovremeno imati na umu da “tamo gdje je vlast, nema slobode”, ali i da “revolucija počinje u sudoperu”. Tako da možemo zaključiti da je vlast sudoper pa ako ga dobro ispraznimo i pustimo vodu, približit ćemo se širenju slobode i revoluciji. Samo tako zaista dajemo alternativu kulturi moći koja nameće ideju da je ovaj svijet samo nasilje i ništa više, u što je često tako lako povjerovati. Dobro, nakupilo se suđa pa idem ja malo do sudopera i…